Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net

P. Pavlovi?: Bajramska no? vještica

29.10.2012. | PIŠE: Pavle PAVLOVI?

I u mrkloj, napetoj probi No?i vještica, ili Halloweena što pada 31. oktobra, ime me je odalo, a ne strah. Baš kao i kod nas. Cijeli život te prati i kroji sudbinu.

Dok ste se sladili bajramskim baklavama, na kojima vam zavidim, ja sam se pokušavao zabaviti na generalnoj probi, meni nepoznate manifestacije, No?i vještica.

Pozvali me ovdašnji prijatelji da zajedno provedemo prvi  akšam vikenda i sate što slijede, izme?u petka i subote, na šumovitim nasipima, koji štite Nisku zemlju od bijesnih valova Sjevernog mora. Krenuli smo kroz mrkli mrak uskim stazama prema srcu tame. Držali za ruke da se ne bismo izgubili kao proleteri nekada u polarnim no?ima Igmanskog marša. Iz daljine dopirali su jezivi krici od kojih se krv ledila. Što li nas još o?ekuje u carstvu mraka?!

Trznu me grubi dodir po desnom ramenu. Brzo se okrenem i umalo ne doživjeh sr?ani udar! Lobanja, pod zracima prigušenog svjetla, unosila mi se u lice, dok je puls sve ubrzanije tutnjao mojom glavom. Ruke koje su me držale olabaviše, nestadoše. Bio sam sam-samcat pred vražijim, fluoroscentno blješte?im prizorom strave za?injenim zveckanjem vilica kostura. Odzvanjalo je to kao zlosutni štektaj ?elika puš?anih zatvara?a u ratnim sarajevskim no?ima. Uplašenih, razroga?enih o?iju bio sam prikovan za svijetle?u lobanju ne primje?uju?i prilike u tamnim mantijama s kapulja?ama kako prema meni pružaju šake skeleta. Ispod debelih tajanstvenih ogrta?a dopirao je pravi pravcati kikot vještica.

– Hej, ljudi, dosta je! – u panici me smiruje ugodni ženski glas, dok drhte?i govorim sam sebi ja ?udnih im obi?aja! Zato i upozoravaju da nisu za trudnice i sr?ane bolesnike. Jedna od prilika u mantijama skida kapulja?u i ukaza se crvenokosa djevojka što je sada uperila reflektor u svoje lijepo lice.

– Vi ste novi u našim igrama, kako se zovete?

Nekako sam promucao.

– Sorry, nikada nisam ?ula takvo ime. Odakle dolazite?

– Iz Bosne i Hercegovine.

– Gdje je to?

– Na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

– A to je ono gdje je bio rat! Znam da su se izme?u sebe borile tri grupe. Ako smijem pitati, kojoj ste vi pripadali?

I u mrkloj, napetoj probi No?i vještica, ili Halloweena što pada 31. oktobra, ime me je odalo, a ne strah. Baš kao i kod nas. Cijeli život te prati i kroji sudbinu. Tek sada shvatam zašto su neki moji mladi prijatelji iz Londona svoju djecu nazvali Teo i Žak. U Engleskoj ?e uvijek biti kao kod ku?e, a kada do?u u Bosnu, a posebno Hercegovinu, postojbinu njihovih roditelja, niko ne?e ni pokušavati da ih ugura u neku skupinu kao mene ova slatka vještica ili jedna, gotovo djevoj?ica što mi je 1991. godine pozvonila na vrata. Bio je u toku onaj posljednji popis stanovništva mile nam Republike. Sjednemo lijepo, ja uz kafu, ona uz sok. I  mislio sam, polako, sve ?emo po redu.

– Šta ste po nacionalnosti?

– Bosanac!

– O, izvinite, ali to ne može.

– Kako ne može kada sam ro?en, odrastao i živim u Bosni i Hercegovini? To je isto kao kada u Americi ne bih mogao biti Amerikanac, u Italiji Italijan, u Francuskoj Francuz…

– Samo ide Srbin ili Hrvat, a po imenu, ako dozvolite, ne bih rekla da ste  Musliman! Ovo što vi želite, ne stoji u glavnim rubrikama. Ho?ete li da vas upišem u odjeljak sa naslovom Ostali?

– Oprostite, ali ne?u!

Sli?no je prošla i sa mojom ženom. Sa punicom je bilo još gore. Uporno je tražila da je, ve? zbunjena djevoj?ica, upiše kao Bosanku, katoli?ke vjere. Što nije moglo u popisu, moglo je u godinama ratnim. Sahranili smo je kao Bosanku jednog januarskog datuma 1993. u danu kada je magla, sre?om, pokrila katoli?ko groblje na Koševu. Zlo?inci s okolnih brda tada nisu mogli, na njihovu žalost, ciljati na nedužne ljude, što su se, u strahu, stiskali uz raku.

Iskren da budem, ?im je zapucalo, zaboravio sam na taj popis i na sve te važne nacije što, kao, ?ine temeljnu vrijednost BiH. Tr?e?i bez daha po sarajevskim ulicama i sokacima, uspijevao sam pobje?i od smrtonosnog zujanja snajperskih metaka, ali od imena nikako.

– Evo nam još jednog vlaha ili latina – ?uo sam na stotine puta kada su me neki s oružjem po gradu zaustavljali.

– Stipu ga, naš je!

Bilo je tako i kada su me sa?ekali ispred, granatama na?etim, pogona Sarajevske pivare. Kada su skužili ime u li?noj, pa onda još kanistere u ruci, strogo su:

– Kuda? Po vodu ili pivo?

– Da se ne lažemo, po – pivo!

Moglo se tada, ako si imao dobru štelu, malo neke teku?ine, što su je zvali pivom u flaše ili kanister nato?iti. Odlu?io sam se za ovu drugu posudu, pa što bude. Kao da sam dobio na lutriji, sretan uletim iza kapije, nadaju?i se da ?u prvi ratni ro?endan zaliti ne?im što mi je, bar, mirisalo na lijepe mirnodopske derneke…

– E, baš mi je drago da vas vidim – prilazi mi visoki, ljubazni ?ovjek, u radnom mantilu. – Oduševili ste me još 1991. godine.

I dok sam se snašao, objasni da je njegova k?erka bila ona djevoj?ica što me je pokušala popisati.

– Obradovalo je ono što ste rekli.

– Šta sam rekao?

– Pa, da ste Bosanac!

– Hvala vam, ali meni to nije drago ?uti.

– Zašto?

– Zato što sam mislio da je to službena tajna.

– Ma, kakva tajna, mali je ovo grad, sve se zna. Sje?am se da mi je rekla da vas je naknadno morala upisati u onu rubriku “ostali”.

… U sve?anoj bajramskoj no?i u BiH, mene ovdje u NL, ponovnim dodirima po ramenu, u stvarnost 27. oktobra 2012. vra?aju vještice što vježbaju za Halloween. Ovog puta nude?i janever, neku ?udnu holandsku rakiju od žitarice. Treba cugnuti da se ?ovjek zagrije u tamnim satima i otjera zle sile oko sebe. Nazdravljam, uz  kiseli smiješak, više budu?em popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini nego, zahvalju?i gutljajima, sve ljepšim ženama što bi trebale letjeti na metli. Znam, bi?e kod nas i naredne godine isto kao i 1991. Najvažnije ?e biti koliko je Bošnjaka, Hrvata i Srba, a donekle i “ostalih”. Lijepo ?e se iskazati statistika, ali ništa  promijeniti ne?e. Curi?e podaci sa spiskova, ponovo te odavati, a BiH više nikada ne?e biti kao što je bila. Mogu je popisivati koliko ho?e puta. ?itabe ostaje ?itabe koje nikoga (ne) obavezuje, a ime ?e i dalje da te vezuje. Što bi rekli, žali bože para samo da bi doznali koliko je anamo naših, a koliko njihovih.

Komentari (1)

1
Dina
Tuesday, 30. October 2012 u 21:02

Lijepa, a tuzna prica Pajo, zbog istine … “da bi doznali koliko je anamo nasih, a koliko njihovih…” U ona davna vremena, a koja kao da su jucer bila i u koja odlutam svakoga dana, odem u neku od drugih republika, a neko od tamosnjih me predstavlja kao Bosanku i uvijek mi bilo drago, a jos vise prirodno, nije bilo onog “M-S-H” zigosanja. A danas je jos mozda i gore od onog vremena iz ’91 godine. Sada je jos tuznije jer su ljudi imali vremena da nesto ucine, da otresu sa sebe tu prasinu besmisla… ali nisu, pristaju na ovakve “injekcije” koje im pomazu u sto jacem blejanju. Sto pjesnik kaze “…Zemlja rodjenja – Bosna i Hercegovina, Jugoslavija” nek’ oni pisu citabe, moje je u srcu zapisano.

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar