Najljepše se zahvaljujem dragom tetku što je postavio ovu sliku. Bilo je to zaista divno druženje uz kaficu sa gospodinom ambasadorom Bosne i Hercegovine Nerkezom Arofhodžićem, koji je odvojio vrijeme za naš susret. Ovom prilikom mu se zahvaljujem i srdačno ga pozdravljam, te želim uspješnu misiju u Rimu kakvih je on, u svojoj karijeri, imao mnogo dosada. Samo ću dodati da se radilo o 20-om FIGO (International Federation of Gynecology & Obstetric) Svjetskom Kongresu Ginekologa i Akušera. U ovom komentu srdačno pozdravljem sve one koji prate i čitaju ovaj sjajni blog mog tetka!

Dragi “tetak”!
Uzalud sam se nadao da ću i ja danas srknuti, makar, kafu sa ambasadorom, k’o Sanjin, pa da ću o tom druženju moći napisati i poneki ukrasni pridjev.
Naime naša asocijacija, Croce (podvučeno:) verde, je obilježavajući 15. godišnjicu (čitaj: obljetnicu) svog rada pretežno u orbiti Bosne, izdala i jednu knjižicu.
Predložio sam našim prijateljima a mojim drugarima talijančićima, da ovaj put na svečanu promociju pozovu ambasadora, e ne bi li se ogrebao o jednu ambasadorsku, makar, kaficu i uslik’o.
(Jer, do sada su nam u goste dolazili generalni konzuli: rahmetli Muhamed Kreševljaković, pa Aleksandar Dragičević, pa Ljubomir Ljepoja.)
Nažalost, kako to inače biva, ambasadora su spriječile neodložive a ranije preuzete obaveze, ali nam je, Croce verde-u, uputio pozdravno pismo (naslovljeno na predsjednika naše asocijacije) čestitajući na dosadašnjim aktivnostima i zahvaljujući na do sada urađenom a posebno u odnosu na aktuelne aktivnosti pomoći vezane za djecu (besplatan tretman transplantacije koštane srži za oboljelu djecu) i srdačno nas pozdravljajući sa najboljim željama.
Pismo sročeno diplomatski elegantnim riječnikom pročitano je auditoriju od oko 200 prisutnih osoba i pozdravljeno dugotrajnim aplauzom.
(Meni bilo nešto lijepo, razgalilo me! Ali svejedno ambasadore mene ne možeš na pismo …, dođeš mi i dalje, makar, kafu i sliku k’o sa Sanjnom.)
Na kraju sam i ja, ohrabren onim dugotrajnim aplauzom, izašao pred auditorijum i održao kraći ali sadržajan govor (malo, iskreno rečeno i zabrinut: jer ako su njemu samo za nekoliko napisanih rečenica onoliko tapšali, meni će za u živo odvaliti ramena) – međutim njima bilo šega, smijali se, pa mi sada nešto nije jasno: ne znam da nisam šta … (diplomatski rečeno:) uprskao?
Oprostiću i ambasadorsku, makar, kafu i sliku kako se divno družimo dok je srčemo, ako mi uskoro dođe utješan odgovor na prethodno pitanje.

Lijep trenutak druženja, pod nebom vječnog grada, dvojice Sarajlija, jednog ambasadora od karijere Nerkeza Arifhodžića i jednog uglednog ginekologa dr. Sanjina Dekovića. Gospodin Arifhodžić je i doajen naše diplomatije, koji je svoju uspješnu veleposlaničku karijeru započeo još u doba nekadašnje Jugoslaviji, kao ambasador u Tunisu. On je i među “posljednjim Mohikancima” te stare garde, među kojima su još Dragoljub (a ne Ljubomir, kako ga krsti Nešo) Ljepoje, sadašnji ambasador u Turskoj i nerezidentni diplomatski predstavnik BiH u Azerbejdžanu i Gruziji, zatim Neven Kulenović, povratnik iz Beča, čija je specijalnost nekada bila Latinska Amerika…

Neka si me Bobo ispravio za Ljubodraga.
Da sam mu se odazvao pozivu da mu budem gost zajedno sa Pahuljicom u Ankari, neposredno nakon što je zasjeo na ambasadorsku šćemliju, ne bi ga naš’o tražeći ga pod Ljubomir umjesto pod Ljubodrag.
(A neće meni moj dobri Ljepoja zamjerit jer smo zajedno žuljali klupe na Pravnom fakultetu.)
Ali neka si me Bobo izružio za krštenje, nije svačije da popuje, pa se tako, u tom stilu, javni još po koji put.
Ali svejedno Nerko mi dođe, makar, kahvu mohikansku.