Dragi Vlado,
Vec duže vremena zapažam ‘politizaciju’ bloga. Premda je blaga, nerazvijena i nedorečena, izazivala bi komentare. Nastavi li se prisustvo priloga političke konotacije blog će se veoma brzo, a neosjetno, pretvoriti u političku tribinu.
Razlog da sam suzdržan, bolje reći protivan, na upit da li to objavljivati ili ne, je prost.
Politički, teistički, nacionalni i drugi procesi koji su paroksizam doživili dolaskom ‘demokratije’ NE SAMO DA NISU ZAVRŠENI NEGO TRAJU, čak i u goroj, opasnijoj formi nego 1990/91. Od svih naroda u Bivšoj, u Bosni i Hercegovini ima ponajviše istorije. One koja nikako da bude vodilja kako NE TREBA, nego je izvor novih ili reinterpretiranih zasada. Većina nas je živila u Titovo vrijeme kada je formula “bratstva i jedinstva”, bazirana na marksističko/lenjinističkoj ideologij, pa i dogmi, efikasno potisnula mržnje, animozitete i svakojake razlike medju našim ljudima. Ne mislim samo na BiH. A kada je o BiH riječ treba dobro prostudirati šta je Andrić kazao o mržnji kao endemskoj pojavi u BiH (’Pismo iz 1920′). Ko dobro poznaje istoriju BiH, a takvih je veoma malo, znaće da ovo što se danas dogadja nije ništa novo. Kad god se mijenjao režim, mržnja bi se razbuktala, pljačke, otimačine, progoni i, nažalost, ubistva bi procvjetali. A u zaštiti ’svoga’, naš najgori je bolji od ‘vašeg’ (’njihovog’) najboljeg.

U takvim okolnostima, kada me (nas) pitaš šta činiti, odgovor je u mome (našem) pitanju: HOĆE LI OBJAVLJIVANJE DOPRINIJETI PRAVILNOM TUMAČENJU POJAVA I NJIHOVOM PRIGUŠIVANJU?
Skeptik sam. Neće. Suviše je mržnje procvjetalo, mnogi su izgubili živote, posao, imovinu, protjerani ili ‘dobrovoljno’ otišli. Medju njima i Suada, Ti, Mikica i ja.. Dobro, mi ne umijemo mrziti, a šta je sa onim drugim koji učestvuju ili ne, na blogu? Većina ih je dokazala da su slični nama (ili mi njima), ali ako se šansa da onim drugima, ne smijem, ali nemam drugog izbora nego da kažem: ‘antiblogistima’ koji će jedva dočekati da svoj jal, animozitet i frustriranost komentarima ispolje.

Mislim da sam jednom napisao kako je Zuko Džumhur reagirao na scenarij za film Travnička hronika, koji je trebala da snima TVS. Neka se majka televizija zapita kad Andrića čita manje od 3000 ljudi pa se posvadjaju do krvi, a naturalističke scene progona, ubijanja i pljačke u Travniku, tri miliona ljudi. Nemojte da bude ‘Jebo ćar fajdu’. (ovo nije citat nego moje sjećanje na scenarij i Zukinu recenziju).

Hoćeš li ovo što napisah objaviti na blogu ili ne, pohraniti u predkorpi, ili ćeš sačekati druge reakcije, je do Tebe. Moje je da ispoljim svoj strah.
Zeko

Pozdrav Suadi, djeci i unucadi.

Želim da kažem da se u svemu slažem sa ovim što je gospodin Zečević napisao. Suviše je još rano za to i uvijek će neko biti povrijedjen. Svi smo preživjeli, što smo preživjeli, i svako od nas ima neku svoju priču. Od mene toliko, sutra će vjerovatno biti gužva na Blogu, kada se jave i ostali, koji sada vjerovatno spavaju. S poštovanjem. Marija

Čitav rat sam proveo u Sarajevu i pun sam nekakve negativne energije kada se počne o njemu pričati. Kad neko započne priču o ratu to mi je već dovoljan razlog da napustim društvo, te zbog toga mislim da taj prijedlog ne bi dobro došao na ovom blogu. Izvinjavam se, ali to je samo moj prijedlog. Pozdrav. Bubica

Vlado , mislim da Vam je to odličan potez.

U potpunosti se slažem sa navedenim komentarima.

S poštovanjem,

Branka

Prvo , moramo poceti od cinjenice – koja
je svima jasna . Naime , price postoje i one
ce se pricati i bez nas , u kuci , na sijelima -
na drugim sretstvima informisanja…ITD.
Jer tim pricama kraja nema ….Ako se prica
ne pise , nego se samo prica i prepricava usmeno ,
ona vremenom prelazi u “nasu legendu”,
a onda je to za sve nas lose , i to dugorocno !

Ali , to sto tim pricama kraja nema , nije razlogom
da se one ne pricaju . U mom iskustvu na ovom
saytu , gotovo svi saradnici , bilo da pisu priloge ,
ili samo komentarisu – mogu da pisu nase ratne
price , bez bojazni da ce izazvati “pobune” !
Jer mi nismo tu da nasim pricama pricamo historiju .
Prica je prica , historija je – historija !

Ja osobno mogu da pricam takve price , jer sam
ja jedan od rijetkih ljudi koji uobrazava da sam samo
strucnjak ZA NASA ZLA KOJA SMO MI POCINILI
DRUGIMA !…Nasa hrvatska zla , eto , kad moram
i to reci .

Ono sto su drugi ucinili nama , ja se tim ne zanosim i
tim se ne bavim – ima masa onih koji se samo time
bave ….To jeste bitno , ali nije moj domen .

Ja uvijek odgovaram isto kad me pitaju zasto se ne
bavim onim sto su drugi ucinili nama ?..

Kazem : ….
pretpostavimo da su ONI pobili sto “nasih” i to na
najsvirepiji nacin , samo je jedan od tih stotinu nasih ,
cudom pobjegao , i u bjezaniji naisao na srpsko selo
i ubio i majku i oca , i cetvoro njihove djece !
Pretpostavimo , potcrtavam .

Eto , ja se bavim tim jednim ,” nasim” ! I o njemu cu
pisati pricu , mada je zlocin ONIH DRUGIH PREMA
NAMA BIO VECI !…Uostalom , u mom mentalnom
sklopu – svi su oni n a s i , pa mi moramo da se
bavimo , u sustini – I SA NASIM VRAGOM !

- Ako si ubio jednog covjeka – kao da si ubio cijelo
covjecanstvo , pise u jednoj Svetoj knjizi !

Ali , kako se mi divimo nekim dobro napisanim
tekstovima na blogu – to je neki razlog vise da se i
ratne price pisu , samo – eto-trebalo bi znati KAKO !

To je povecan posao za Vladu , a ja se ne obazirem
nato sto ce “varnice sijevati” i na nasem blogu .
Sijevaju stalno i svakodnevno u zivotu , zasto to
ne bi moglo i u prici …?

Jedino cega se plasim , a to je i realno – da se to ne
izvitoperi u LICNE JADIKOVKE , onda kraja nema .

Evo jedne moje kratke price .

Moji vrli drugovi i to godinama , bili su ACO LJILJAK i
NEDJO SIPOVAC . Bili su obojica – direktori Muzeja
knjizevnosti , Nedjo prije rata , Aco poslije .
U Sarajevu .

Aco je ostao u opkoljenom Sarajevu , Nedjo je ostao
na Grbavici gdje je imao stan . Postao je u Srbiji cak
i akademik .

Moj bol je bio – kako je NEDJO MOGAO OSTAtI “SA NJIMA”
i postati cak njihov akademik ?… Znam ga kao svoj dzep .
Ne sa njima kao Srbima , nego sa njima kao – cetnicima !
A bio je divan drug .
Ratno siroce iz Drugog svjetskog , dobar novinar i pisac…
Njegova nam je vrla majka spremila – stotine rucaka !

Usudim se o tome, poslije rata , priupitati ACU LJILJKA ,
i to u MUZEJU KNJIZEVNOSTI u Sarajevu . Aco mi kaze :
- Ante , mi znamo Nedju . Bio je tvrd na suzi . Ali ,
kad smo se rastajali na Grbavici u samom pocetku
sarajevske drame – nije htio da pusti moju ruku ,
njegova je drhtala kao prut….i plakao je kao dijete !…
-Zao mi je….zao mi je…i pozdravi Antu , ako se ikada
sretnte , ili cujete…!

I da dodam : Nikada , ama bas nikada tokom nasih
druzenja nisam ni pomislio da je NEDJO SIPOVAC – SRBIN !..
Niti sam zato imao bilo kakvog razloga !

A sta je po “nacionale” bio ACO LJILJAK – doznao sam tek -
u ovoj prici !…U MUZEJU KNJIZEVNOSTI , poslije rata !

Eto , to je jedna od takvih prica , sa mnogo upitnika !
Price treba pricati , makar bio samo jedan razlog :
SPASITI SVOJU DUSU !…

Ima nekih tema u životu o kojima svako od nas ima svoje mišljenje i svoju istinu. I zato je možda bolje neke teme sakriti, pomesti pod tepih, zaradi nas samih, ne zaradi drugih.
Meni su ipak draže one prije ratne priče , kao dio naše mladosti i nekih drugih, nama ljepših vremena. Ili priče kao što je zadanja Čoletova, životna iz naše svako dnevnice.
Zato bolje kao Boris Dvornik u Našem velom mistu, nemojte politiku u moju butigu.
Molim bez komentara , da se ne zaboravi nikada i slično.

U cjelosti podržavam i cijenim stav g.Zečevića.Bolje spriječiti nego liječiti.

Prvo malo šale: “Većina nas je živila u Titovo vrijeme kada je formula ‘bratstva i jedinstva’, bazirana na marksističko/lenjinističkoj ideologij, pa i dogmi, efikasno potisnula mržnje, animozitete i svakojake razlike medju našim ljudima…”. Izgleda da je naš slavljenik malo prispavao kad je pisao svoj komentar.

Ne velim da ne cijenim trud koji je Josip Broz Tito uložio u očuvanje Jugoslavije, ali mjere državne prinude i revolucionarnog terora mogu samo privremeno otkloniti posljedice – ne i trajno otkloniti uzroke drštvenih devijacija. Tačno je da su u Titovo vrijeme i Franjo Tuđman i Alija Izetbegović bili jedno vrijeme u bajbokani (sa razlogom dakako), ali su oni obadvojica a i njihove ideologije nadživjeli komuniste i na kraju uz pomoć sa strane realizovali svoje ciljeve. O kojoj to dakle efikasnosti gospon Zeka zbori? A što se tiče potiskivanjua “svakojakih razlika između naših ljudi” biće da je i to jedan od razloga ravnodušnosti ne baš malog broja “građana” koji su ili virili iza zavjese u datom trenutku, ili su se vrlo brzo preključili raznim “braniocima”, “odbrani”, “pokretima otpora”, “bedemima ljubavi”… i kako se sve to već zvalo.

Ne mogu se tačno sjetiti ali mi se sve čini da sam se baš na ovom blogu načitao o “stoci sa brda”, “četnicima”, “Karađićevim zločincima”, “granatiranju grada”… Ako je to tačno nije li onda “druga strana” već poodavno uvela temu rata na ovo sastajalište raje. Ili se to meni tek čini?

Dragi Vlado,
Ti si nam postavio interesantno i u isto vrijeme tesko pitanje, na koje se ne moze odgovoriti sa jednom rijeci: DA ili NE.
Kao sto ljubav nema i ne postuje nikakva pravila,to isto vazi i za rat. Znaci sve je dozvoljeno.
Sto se tice demokratije,u DEMOKRATIJI nebi trebao da postoji “TABU”.
Na zalost u praksi “TABU”postoji i u zemljama,za koje mnogi od nas misle da su uzor parlamentarne demokratije i slobode misljenja.

Primjera radi,napomenucu slucaj Francuske u kojoj zivim cetiri i kusur decenije,u pomenutom periodu Francuska je promijenila sest predsjednika.

Trebalo je cekati punu 51.godinu od MASAKRA 17.oktobra 1961.g. (preko 200 poginulih i 11.730. uhapsenih) koji je pocinila francuska policija u Parizu nad demostrantima protiv rata u Alziru, da novi francuski Predsjednik François Hollande, prizna, da je “Republika Francuska”odgovorna za pocinjeni krim nad neduznim demostrantima.

Vazno je napomenuti da je u to vrijeme Préfet de police de Paris (sef policije u Parizu) bio izvjesni Maurice Papon (Moris Papon )i upravo po njegovom naredjenju vrsena je represija,hapsenja i na kraju masakr.

Isti gospodin Maurice Papon,je 1981.g.u vladi predsjednika Giscarda d’Estainga postao ministar budzeta.

Kasnije je na vlast dosao François Mitterrand,koji je isto imao pomalo cudnu politicku karijeru,tako da se javnost pocela da interesuje za proslost gospodina Morisa Papona,koji je 1998.g.žosudjen na dozivotni zatvor,zbog zlocina protiv covjecnosti.

U to vrijeme mladi visoki fukcioner policije u prefekturi Gironde Moris Papon je izmedju 1942 i 1944.godine,odgovoran za hiljade uhapsenih i u logore smrti deportiranih francuskih gradjana,koji su
po njemu bili grijesnici,samo zbog toga sto su po konfesiji bili Jevreji.

Po zavrsetku rata,Moris Papon ,je nastavio uspjesnu karijeru u najvecim instansama francuske policije,kasnije je postao i ministar, po njegovom naredjenju i odobrenju pocinjen je MASAKR
17.oktobra 1961. (preko 200.mrtvih) u Parizu,za koji se prije neki da u ime Republike,javno izvinuo novi francuski Predsjednik François Hollande.

Prema tome dragi prijatelji,po mome misljenju,svi oni koji SUTE, i oni su odgovorni za ono sto nam se dogodilo juce i ono sto ce nam se dogoditi sutra.

S Postovanjem
Sakib Hadzic

U posljednje vrijeme rijetko se javljam na blogu. Nije to rezultat nikakvog demarša niti, eventualno, negativno izgradjenog stava prema uredjivačkoj politici, karakteru ili izboru tekstova! Jednostavno, to je neka prolazna faza kada više čitam nego što pišem i to je objašnjenje!

Ipak, na pitanje koje si postavio – da li objavljivati ili ne tekstove o ratu u Sarajevu, želim da iskažem osjećanje koje nosim, kao osoba koja je provela cijelo vrijeme rata u ovom Gradu, duboko usadjene u mojoj podsvijesti ali i svijesti. U razgovoru sa ljudima koji su proživjeli moju i sudbinu moje porodice stekao sam dojam da Sarajlije nerado o tome pričaju. Zašto je to tako, nemam racionalno objašnjenje, ali vjerovatno je to proizvod činjenice da je takvu golgotu, koja je trajala pune tri po godine, jednostavno nemoguće kolokvijalno dočarati koristeći tekovine jednog internetskog bloga. Vjerujem da to pripada ozbiljnoj literaturi generacija koje dolaze iza nas.
Želim, ipak, da naglasim da nisam pristalica bilo kakvih ograničenja i onemogućavanja ljudima da pišu o svojim sudbinama uključujući i dogadjaje iz ratnog Sarajeva.

Lidumil Braco Alikalfić

Slažem se sa našim Ljubišom. Procesi su u toku itd……Naravno da profesorove mudre riječi treba uvažavati. I ja sam skeptik, ma i veći. I mene je strah, ma i više. Ali, možda i baš zbog toga kažem – da.
Zašto da ne. ” Dobri ljudi u vremenu zla”. Bilo je ljudi. Ima ljudi. Zašto da ne? Pa, ako ne može Vlado sve stići, a ni uteći, zaduži pismene ljude, a nagodne, da se prihvate odraditi posao u ovom dijelu. Naprave se “norme” i ispoštuju se. Mi ne moramo ni znati imena. Ja mogu sad nabrojati 10 ljudi koji to mogu odradjivati, pojedinačno ili kao tim. Da li bi prihvatili, e to nisam siguran?

Dragi Vlado, posljednje dvije godine rata u Bosni, a naročito ljeto 95, proveo sam sa svojom kćerkom, čiji je maternji jezik engleski, dosta vremena prevodeći životne priče naših ljudi, koje su im kao dio useljeničke dokumentacije trebale za ambasade Kanade, USA, Australije. Moja kćerka prvi mjesec dana nije mogla spavati, jer joj slike sa Balkana i sudbine naših jadnih sugrađana nisu nikako izlazile iz glave. Na kraju je odustala, totalno razočarana u bilo kakve ljudske kvalitete ljudi sa Balkana. Ja sam priče sakupljao sa namjerom da jednoga dana izdam knjigu. Tražeći saglasnost učesnika događaja, veoma rijetko sam dobio saglasnost da to mogu i da objavim. Ljudi su se jednostavno stidili svega što se dogodilo. Stidili su se i svega doživljenog, iako su bili žrtve. Izgubili su vjeru u ljudsku dobrotu. Vrhunac je bio Srebrenica. To su grozne priče i dragi Vlado, najljepše te molim da ideju o objavi ratnih priča zaključaš u najdublju ladicu i da ih ostaviš kao dokumenat jednog užasnog vremena za neke kasnije generacije. Kao što sam i ja učinio.
Lijep pozdrav Suadi, Tebi i cijeloj familiji, Mufa

Prvo, zahvaljujem se Vladi na uloženom trudu na opremi moje priče “Dobrinja…”koja nakon ovakvog stava većine neće ugledati svjetlost bloga “dovla.net”. Nije važno, važno je da naše istine ma koliko ih gurali pod tepih uvijek ugledaju svjetlost dana kad tad. Tada se pitamo kako je to moguće, gdje smo bili, čemu šutnja?…Floskula, “neće politika u moju butigu” je lažno pravdanje za pokušaj mirnog spavanja. Na žalost ma gdje otišli ili bili od politike se ne može pobjeći. Ona je tu. Ali nas iskustvo uči kad je već tako da se s njom možemo nositi na način koji neće ugroziti neistomišljenike. Blog je upravo ta platforma gdje možemo testirati sebe i druge, uvažavati različitost i prihvatati da postoje i druge istine. Zatvaranje očiju je samo nastavak onoga osjećaja iz vremena kada su mnogi donijeli odluku o napuštanju Grada i odlaska u Svijet odlučni da nedopuste ulazak politike u svoje butige. Na žalost mnogi ni dan danas nisu ostvarili san o svojoj butigi…Uvijek su u tuđoj i na tuđem…Jednostavno, što reče moj prijatelj Mate, ja sam za objavu priča…

Mislim da ovaj blog ne okuplja ljude čije bi se duše naslađivale čitanjem strašnih ljudskih ispovijesti. Sasvim razumijem molbeni vapaj g. Mufe Tanovića da najstrašnije od njih treba do daljnjega ‘zaključati u najdublju ladicu’, barem što tiče dovla.neta. Ko hoće i želi ima se gdje o tim užasima obavijestiti (novine, televizija, knjige). Ono što bi na ovome blogu bilo i moguće i potrebno – s obzirom na obrazovni stepen raje koju okuplja i duh tolerancije koji uspješno njeguje ! – jeste da se otvori i stimuliše rasprava o pojmovima koje koristimo govoreći o našoj nedavnoj zajedničkoj prošlosti (koja traje). Primjer: kad jedan čestit saradnik na ovome blogu napiše kako je tog i tog mjeseca 1993. godine ‘izišao iz okupiranog Sarajeva’ – ima li tu neke pojmovne zbrke ili je nema ? Ima li tu neke nehotične ili hotimične političke poruke, ili je nema ? Šta za koga znači pojam ‘okupacija’ ? – Možemo li, dakle, raspravom o pojmovima, ne upotrebljavajući ni imena ovdašnjih naroda ni lična imena, ni nazive vojski i paravojski, poći u traganje za istinom koja bi bila svima prihvatljiva ? Da se o pomenutom ‘predmetu’ odmah izjasnim: iz moga ugla promatranja, osim jednog njegovog kvarta (Grbavica), grad Sarajevo, u periodu 1992-1996, ni jednog dana nije bio okupiran i ja ne znam odakle je izišao onaj koji kaže da je 1993. godine izišao iz ‘okupiranog Sarajeva’. Ne znam. Možda griješim. Zato me veoma zanima šta o tome misli raja na dovla.netu. Pozdrav svima, Sidran

Reći ću par riječi o svojoj priči koja nije samo moja, ona je i naša, sarajevska! U priči nema ni trunke mržnje, ružnih aluzija ili tome slično. U njoj se pojavljuju neki zli ljudi, u njoj ima gluposti ali i razumijevanja, solidarnosti, pa i prijateljske ljubavi! Događaj se slučajno zbio u Sarajevu, tu među nama, među vama, dok ste još bili tu, ali se to moglo zbiti i u Zagrebu, Beogradu i u Tunguziji. Dobronamjerni će to svakako shvatiti na ispravan način. A nedobronamjerni?! Jeli nam to i oni trebaju uređivati Blog? Jeli se to prema njima trebamo ravnati i ugađati im?! Aferim na rezonu!

Ne znam kakve su te druge priče, mogu li se provjeriti, imaju li tendecioznu poruku? Kod ove, takvih dilema nema! Priča govori o tragediji jednog dobrog čovjeka, izazvana postupcima nekih loših ljudi. A ti loši ljudi, nisu samo neki besprizorni, neodgovorni vojnici, već visokoobrazovane, i od okoline poštovane i autoritativne ličnosti, koje su to i danas, i nakon onoga što su učinili! Nisam čak ni njihova imena naveo, iz etičkih razloga. Ko ima pravo takvu priču zabraniti?!

Priču sam davno napisao. Eto tako, volim, makar na ovaj način oteti od zaborava i sačuvati sjećanje na neke meni drage osobe. Učinio sam to i ovaj put, pišući o svom prijatelju. Nisam je imao namjeru objavljivati ali se slučajno tematski uklopila u poučnu polemiku između Pavlovića i Fetahagića. Ta polemika bi trebala biti uzorom u tom žanru. Polemika bez uvreda, bez podizanja tenzija, sa duhovitim doskočicama i na kraju stiskom ruku. Dvojica obrazovanih, pametnih ljudi, krenuše da odškrinu tu našu “Pandorinu kutiju”, krenuše sa prave strane a Vlado ih opali po prstima, kada je to najmanje trebao učiniti.
Ne razumijem, stvarno ne razumijem!

Pa mi tu kutiju jednom moramo otvoriti. Znam, opasno je, još rane nisu zacijelile. Ali znam, da ljekari nakon teške operacije kuka, pacijente tjeraju da odmah, sutradan počnu hodati! Boli?! Pa naravno da boli! Ali im ljekari savjetuju: „Ako hoćete da ikada prohodate, danas hodajte, stisnite zube, nek boli, to vam je jedini i pravi put ka ozdravljenju!“

Hoćemo li dovijeka ostati invalidi ili ćemo stisnuti zube pa hodati, i prohodati već jednom! Evo vidimo, neki su već polagano počeli, Mili i Sasko, zašto ih opet tjerati na štake?!

Pisati o ratu, nije samo pisati o ružnim i strašnim stvarima. Vjerujte mi na riječ, ja se danas češće sjetim nekih lijepih i smiješnih dozivljaja iz rata, a bilo ih je puno. Upoznala sam toliko prekrasnih ljudi, bilo je divnih druženja, smijeha, komičnih situacija….i puno, puno dobrote u ljudima. Ja sam valjda tak’a sorta da mi lijepi dogadjaji potiskuju ružne. Vjerovatno me to zaštitilo od totalnog ludila.
A mišljenja sam da treba čuti i strašne priče, što više zaboli, to je veća vjerovatnoća da nam se to više nikada neće ponoviti. Nisam zagovornik sakrivanja prljavštine ispod tepiha.
Istina mi je ipak draža!

Dragi Vlado, ljudi zele da pisu o svojim dozivljajima iz rata, i ako zele da otovre dusu na ovom Tvome blogu, mislim da je to velika stvar. Svi mi koji smo prezivjeli rat mozemo napisati vise nego jednu pricu. Moje misljenje je da bi trebalo da se dozvoli pisanje ratnih dozivljaja, ali da ne treba pustati komentare. Ja bih na te price gledala kao na elektronsku knjigu. Nazalost ima blogovaca koji jedva docekaju da napisu negativini komentar ili da maliciozno objasnjavaju i citiraju sto je neko drugi mislio, zbog toga mislim da ratne price ne bi trebale komentarisati.
Srdacan pozdrav. Selma

Citirajući g.Sidrana:”Mislim da ovaj blog ne okuplja ljude čije bi se duše nasladjivale
čitanjem strašnih ljudskih ispovijesti…” osjetio sam i potvrdu o suštini koju sam iskazao u
prilogu br.7.
U cjelosti podržavam postavku da istine o strahotama minule agresije nikako i nikada nesmijemo zaboraviti ali sam u isto vrijeme pristalica da nije uputno da se ratne sjekire
ponovo iskopavaju.
Sa radošću čitam ovaj naš blog, jer on, uglavnom, okuplja dobronamjerne ljude,koji iako
još uvijek opterećeni ratnim bremenom radije se opredjeljuju da i svoju,i budućnost naše
nam domovine grade bez grča,u iole ljepšem svjetlu.

Ja tačno znam odakle je izašao onaj koji piše da je 1993. izašao iz okupiranog Sarajeva.
Izašao je iz Sarajeva, izašao ili s Dobrinje, Grbavice, Alipašinog, Mojmila, Čengić vile, Breke, Koševa…
Ne znam zbog čega neki od nas misle kako ćemo ne govoreći ili prešućujući istinu o strašnim stvarima koje se jesu događale u gradu, umanjiti užas koji se desio Sarajevu. Sarajevo jeste, na našu nesreću, grad žrtva, ali je nesporna činjenica da je Sarajevo iimalo ne male žrtve, stradale u gradu, ali ne od onih s brda.
Kako se može ostati čovjekom, a prešutjeti to?
Sarajevo 1992-1995. je bilo okupirano iznutra , a opsjednuto s brda. To je istina. Ko govori drugačije ili nije bio u Sarajevu ili ne govori istinu .
Ko govori drugačije, a bio je u Sarajevu, moguće je imao sreću biti blizak s onima iz Vlade koje nije doticala okupacija u samom gradu, a dobro su ih čuvali od onih s brda.
Ko god je izišao iz Sarajeva, izašao je iz okupiranog Sarajeva, s Grbavice, Bistrika, Bjelava, Višnjika, Mejtaša, Čobanije…
Svaki je dio grada imao svoju okupaciju, svog gaziju, vojvodu, počesto gospodara života i smrti.
Da ih nabrajam ili je jedan sasvim dovoljan ?
Jesmo li ,/ kažu oni koji su bili/, najvećom dženazom u prošlom vijeku u Sarajevu, spuštanjem među šehide na Kovačima Mušana Topalović Cace, htjeli reći da je to junak ? Šehid? Ubijen od onih s brda?
Ili smo odali počast ratnom zločinacu koji je poubijao stotine ljudi, najvećim dijelom Srba.
I zašto te ne reći? Da li tim umanjujemo ono što se jeste dešavalo Sarajlijma, Sarajevu -gradu žrtvi, ali odakle nam pravo prešutjeti i ne govoriti o žrtvama unutrašnje opsade grada?
Ne bijah, naravno, na dženazi, ali ni na tevhidu, ali možda bi nam o tome imao šta kazati pjesnik koji napisa pjesmu “Dženaza Mušana Topalovića Cace”.
Živjela sam u svakoj vrsti mraka od 1992. – 1995., ali oni koji ćute o onom što se događalo unutrašnjom opsadom Sarajeva, a jeste se događalo , oni koji bi da prećute ili govore neistinu hoće izgleda opet oči na mrak da nam naviknu, a meni je dosta mraka od 1992.1995. za cijeli život.

Već i same početne reakcije na moderatorovu anketu o eventualnom davanju ili nedavanju “zelenog svjetla” na blogu Dovla.net za pisanje ratnih priča iz Sarajeva (zašto samo Sarajeva?!) nekome mogu biti indikativan mozaički odgovor na to Vladino pitanje. Mislim da veliki problem, ako ne i temeljni, može predstavljati definiranje karaktera rata u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992 – 1995. Za mnoge od nas to je bila brutalna agresija na našu međunarodno priznatu državu, za neke je to bio najobičniji građanski rat, za neke je opet bio samo posljedica “referendumske zavjere” dva konstitutivna naroda protiv trećeg od 1.marta 1992, pri čemu se stalno zaboravlja i pod tepih mete referendum samo srpskog naroda od 9 i 10 novembra 1991 godine – referendum na kojem je izglasano proglašenje takozvane samostalne srpske republike , za neke zavjera Amnerike s ciljem da “razvali” Titovu Jugoslaviju, za neke posljedica zavjere osovine Vatikan-Beč-Berlin, a za neke je opet taj rat bio, simplificirano gledano, posljedica ubojstva srpskog svata na Baščaršiji uz provokativno-demonstrativno vezivanja zastave Saudijske Arabije sa “šahovnicom” na onom famoznom prereferendumskom skupu ispred Pozorišta. Da bi na Dovli.net prošle “ratne priče”, znači priče iz rata, mislim da bi se bar mi, raja sa ovog bloga, najprije trebali koliko-toliko usaglasiti o karakteru tog krvavog dijela prošlosti iz perioda 1992 – 1995. Ako ne postoji saglasnost o njegovu karakteru, većina priča će jednim izgledati kao provokacija, a drugim kao me(h)lem na još uvijek nezacijeljene rane. A gledajući šta o karakteru rata u BiH misle ljudi iz vrha naše društvene zbilje, mislim da bi mi prije lakše riješili kvadraturu kruga nego li se usaglasili po navedenom pitanju. Stoga smatram da bi objavljivanje ratnih priča na Dovli.net moglo dovesti do dijametralno različitih reakcija. Lično bih bio za to da se na blogu objavljuje sve što može biti interesantno nama, starijoj raji i učesnicima događanja, ali i poučno generacijama koje dolaze, ali se bojim da bi cijena tog projekta bila previsoka.

Ne mogu se tačno sjetiti ali mi se sve čini da sam se baš na ovom blogu načitao o “stoci sa brda”, “četnicima”, “Karađićevim zločincima”, “granatiranju grada”… Ako je to tačno nije li onda “druga strana” već poodavno uvela temu rata na ovo sastajalište raje. Ili se to meni tek čini?

Bravo Jasenko.

Bravo urednice.
Posteno govoreci iznenadjen sam da ste objavili Jasenkov prilog.
A sto se tice Prof. fizicke kultureZecevica. Izgleda da je prespavao i vlastite politicke priloge koji su na ovom blogu objavljivani godinama.

Prica sa unutrasnje strane vjetra.
P.S.
Ne mogu da nadjem na nasem(srpsko-hrvatskom),ali gsp. Sakib Hadzic moze prevesti,ako mu se da:
http://www.decitre.fr/livres/l-heroine-de-perdu-de-vue-olga-djokovic-raconte-son-match-pour-la-vie-dans-l-enfer-de-sarajevo-9782921843195.html

Procitah ovu temu sa znakom pitanja te potom razna misljenja, odgovore na nju. Onako kako sam citala jedan po jedan komentar tako sam mijenjala svoj odnos prema postavljenom pitanju, jer, ucinilo mi se da svi imaju dobre argumente i da su svi u pravu. Tako ostadoh bez svog licnog stava po ovom pitanju, ostavljajuci razmisljanje za kasnije i preskocih dalje na novosti iz domovine.

Paznju mi je privukla kratka vijest, vise se ne sjecam na kojem portalu, da je nekakav Radoncic, novinar, napravio dokumentarni film koji je sada uvrsten u elitnu listu najboljih u svijetu za ovu godinu i kao takav ce se prikazivati po nekim svjetskim festivalima. Upitah se sta je sada ovo, da nije onaj Radoncic pao sa svog nebodera, malo se tucnuo, vratio se korijenima i ponovo poceo baviti svojom novinarskom profesijom? Skoknuh do YouTube, tamo sve ima (cak i mene). Nadjoh dokumentarac, vidjeh covjeka (opet mi nije jasno…jer oba Radoncica isto izgledaju, kao da su blizanci) i odgledah dokumentarac:

http://www.youtube.com/watch?v=Ts2YPR4kID0&feature=relmfu

Vidjeh da je to broj 2 pa nadjoh kasnije i broj jedan…napravljen kada se prava istina nije znala:

http://www.youtube.com/watch?v=keXY6vbu5U8

Radi se o otkrivanju i rasvjetljivanju ratnog zlocina deportovanja bosanskih izbjeglica iz Crne Gore u kojem je stradalo najmanje 86 gradjana BiH. Radi se o tome da ako ne biljezimo, objavljujemo, pravimo zapise, citamo, gledamo, pricamo, sjecamo se…mogu se desavati i ovakve travestije. Jedan covjek zlocinac-krvnik i njegove zrtve, dogadjaji u ratna vremena….i taj isti covjek postaje zbog istih desavanja ali nakon rata u miru – heroj. Cak nagradjen za svoje (nepostojece) herojstvo od strane grada Sarajeva. Ali, posto je dogadjaj iz rata neko zapisao i javno prikazao uvjek se nadje svjedok/ci koji zna pravu istinu. Cestitke upornom i istrajnom novinaru, tragacem za istnom.

Sada znam: da, ja sam za price. Treba ih sve znati. G. Vladin osjecaj prosudjivanja je toliko puta dokazan i on zna sta treba baciti u kos.
Meliha

Vezano za Komentar #14, mislim, da akademik Sidran postavlja stvari kako treba. Dajte, da probamo rascistiti pojmovnu zbrku, koja je nastala sa pocetkom rata i traje do dana danasnjega.
Akademik je naveo primjer “okupacije”. Isto tako bi bilo korisno rascistiti pojmove: “agresija” i “agresor”, kao i “genocid”.
“Agresor” je npr. u dva svjetska rata bila Njemacka i to niko ne osporava. A u nasem slucaju, komsije i poslanici istoga Paralamenta, nisu se mogli medjusobno dogovoriti i potegnuli za oruzje i jedan je “agresor”, a drugi “zrtva”. Turci osvojise i cijeli Balkan, i niko ne rece za Turke da su agresori, vec u najgorem slucaju – osvajaci.
Ili pojam “genocid”, za tolike milionske zrtve u 2-om svjetskom ratu, taj pojam je usvojen i ostao bez diskusije za sva vremena u cijelom svijetu. Da li je to ovisno o brojnosti zrtava?
Ima jako puno ratnih prica i tragedija kod nas sa obje strane, i od strane “agresora” i od strane “zrtve”, ali mnogi nasi Blogovci izbjegavaju da pisu o tome, sto je vidno iz stavova prednjih komentatora.
U rasciscavanju ovih pojmova iz “zbrke pojmova” bi vjerovatno mnoge pametne glave uzele ucesca, jer bi to bila diskusija “sine ira et studio”, cisto akademska diskusija, sto odgovara nivou ovoga Bloga.
Pozdrav svima,
Krsto

Sto se tice “rasciscavanja pojmova” , ovdje se -
u ovim komentarima , vidi pravo lice nas sa dovla.net !
Drugaciji smo , nego sto smo mislili da jesmo .
Svi pojmovi su , bar intelektualcima , jasni . Ili bi bar
morali biti jasni …Ili su jasni , ali – u pojedinim glavama
postaju nejasni , ali ne zbog pojma , nego ideologije .
Znate , ponekad kad kome zatreba , covjek se pravi
nevjest .

Ako nekome nisu pojmovi jasni , neka ponovo ide u
osnovnu skolu …Ja i za sebe mislim da bi morao , po
mnogocemu , ponovo ici u osnovnu skolu .

Uostalom , hajde – rascistite pojmove , pa onda pocnite
da pricate price . Sta bi to vi uradili da tim pricama
zabranite ulaz na dovla.net ?…Prvo , to intelektualno
ne pije vode !

Nismo mi savjest covjecantva da ce poneke od tih prica
izazvati revoluciju .

I sam sam bio vrlo deprimiran citajuci na nekim istaknuim
plocama kako su “srpske snage” ucinile to i to !…
I sada , mladi koji imaju dvadeset godina i nemaju nista
sa ratom , okrecu glavu jedni od drugih – jer su jedni iz
Sarajeva , drugi iz – Lukavice !….

Treba znati istinu koju svako moze da provjeri : narasla
je mrznja prema Srbima na jenoj , prema muslimanima na
drugoj , a mozda i kod prvih i kod drugih – prema trecoj
strani . Moja generacija s tim nema problema . Mi smo
znali , i znamo i dalje – ko su Srbi , a ko su cetnici…Ko su
Hrvati , a ko ustase… ko su…itd.
Sta su “srpske snage” , a sta je placenicka vojska SLOBE
MILOSEVICA… i da ne nabrajam .

Mozete vi sto puta da donesete odluku da se ratne price
ne objavljuju na dovla.net – price ce se pricati , jer pricama
kraja nema , zna to i dobri SIDRAN . Razumijem ja njegov
strah , on je cak logicki opravdan , ali – poslije Drugog
svjetskog rata bilo je gore po svim pitanjima pa su ljudi ,
i to 80 posto nepismeni , nasli efikasan izlaz .
Njihovom infrastukturom se i danas koristimo .

Strah nije svojsven angazovanim intelektualcima , u
principu . A nama je danas potrebna revolucija u mnogo
cemu , ne revolucija puskom , nego umom !

Niko me ne moze sprijeciti da volim srpski narod , a
uobrazavam da ga dobro poznajem , i necu nikada
priznati da su Srbi napravili genocid nad nasim narodom,
ne samo u Srebrenici . One koji su cinili zla u njegovo ime ,
pa i prema Sarajevu, srpski narod je otpremio tamo gdje
treba . I cistka je tek pocela . U Njemackoj jos traje ono
od 1.945.

Naime , Njemci su kaznili pola miliona svojih gradjana
zbog saradnje i pomaganja NACISTA . Pola miliona !
I dosije nije zatvoren ! Naprotiv , za HAJ HITLER na
javnom mjestu kazna nije smanjena , nego – povecana !

Od nas su cak trazili ( o tome sam napisao i pricu ) – da
one koji su streljali kragujevacke djake ne imenujemo
Njemci , nego – NACISTI !…Mislim , s pravom !
O pojmovima i imenovanjima – stari je problem , nije on
rodjen na dovla net !

A kako ce se imenovati oni koji su zla cinili , ne samo sa
jedne strane i ne izjednacavajuci zla – neka to odluci
vasa generacija , vas mladih . Mi stari , s tim pojmovima -
nemamo problema . Bar ne vecina .

Kiseli mi se ovo pismo nekoliko dana, ne da mi ga se poslati. Šta imam od toga ako mu ga i pošaljem? Pa što sam ga onda pisao?! Ne znam ni sam, valjda da izbacim ovo smeće iz sebe.
NEPOSALNO PISMO PRIJATELJU
Perica (Sasko Fetahagić) veli:
„Dakle pokusavaju se izjednaciti ovi sto su izdrzali opsadu Grada, po mome misljenju bili unutra ili vani ali na strani BiH, sa onim koji su taj Grad terorisali. Tacka.“
Istu misao u različitim formama sam mnogo puta čuo. A čuo sam je uvijek kada bi se spomenuli zločini učinjeni unutar Sarajeva. Mislim da bi tu praksu napokon trebali prekinuti. O onim gore, što su terorisali grad, priče i optužbe nikada nisu prestajale niti treba da prestanu ikada ali je krajnje vrijeme da se progovori i o ovim drugim a da im se pri tom ne začepe usta TAČKOM!
O kakvom izjednačavanju zločina je riječ ako se spomenu zločini unutar Sarajeva?! Niđe veze, što bi ti rekao! Partizani su svoje prestupnike sami streljali, i za glavicu kupusa, ako je vjerovati a „naši“ su brže-bolje minirali Kazane, da se neko ne bi dosjetio postaviti spomen ploču ubijenim!
I kakva ti je to morbidna priča da se oni koji su stradali i mučeni, time hvale! Na momenat mi se tvoja priča učini skroz logičnom a onda me pravo zbuniš ovakvim izjavama.

Dobro Nadan veli, zašto se fokusirati samo na zločine unutar Sarajeva?!
Nekoliko godina poslije rata nisam vjerovao da su postojali logori koji su bili pod kontrolom Armije BiH, sve dok nisam počeo sretati ljude koji su imali čast biti gosti u njima. A priča im je bila ista kao i onih nesretnika iz Srpskih i Hrvatskih logora. Da me ne bi potvorio da izjednačavam, razlike je bilo ali samo u „broju postelja“! Sem toga, Srbi „vode“ Srebrenicom sa tolikom razlikom, da ih nikada niko neće stići! Bojazan od izjenačenja ti je neosnovan!

Eto, obojica smo bili u Sarajevu čitav rat a ja sam bar kasnije saznao za neke zločine a ti za njih ne znaš ni danas! A kako ćeš i znati kad odmah udariš TAČKU, čim ti neko spomene bošnjačke zločine!
Stalo mi je da se svi zločini objelodane a zločinci kazne a naročito mi je bitno da se to uradi u SARAJEVU, GRADU U KOME JA ŽIVIM! Dvadeset godina je već prošlo od tih zločina i pronaći zločince, to je sada postalo utopija, ali Sasko dragi, dozvoli nam da ih bar spomenemo a da nam ne udariš TAČKU!
Tvoj novopečeni prijatelj Čole.

“Nisi svakome drag, čineću veliku stvar”, govorio je slavni Solon. A zar ima veće stvari od istine. Nažalost, čovječanstvo za njom traga od praiskona i nikada nije stiglo do kraja. A pogotovo poslije ratnih sukoba, kada je prva žrtva upravo istina. Tako je uvijek bilo, tako će i ostati. Zar svijet odista sada zna pravu istinu šta se zbiva u Siriji, kod tolikih “istina” ili bolje reći neistina. Pa naravno da ne zna. Jer je obasut sa više (ne)istina. U Vijetnamskog ratu, u kojem je poginulo tri miliona Vijetnamaca, za većinu u svijetu Amerikanci su bili zločinci. I to je bila opora istina. Ali, na drugoj strani, Amerikanci su, u ime vlastite istine, dijelili ordenje upravo tim svojim “herojima”, koji su u očima svijeta bili zločinci, istovremeno anatemišući pacifistu Kasijusa Kleja (Muhameda Alija), koji je odbio da ode u krvavu deltu Mekonga.
Mogao bih da navedem još hiljadu takvih primjera. A slične scene gledali smo i kod nas, gdje svako “svog haškog osuđenika”, dočekuje maltene kao heroja! Ili uzmimo one užasavajuće parole “Nož, žica, Srebrenica”, čiji grešnici nikada nisu sankcionisani. Pa to je užasno.
Neosporno, najveće žrtve minulog rata u BiH, koji nosi i elemente dvostruke agresije, ali i građanskog rata (u koji su se, kao “ispomoć”, umiješali čak i “sveti ratnici” mudžahedini), bili su Bošnjaci. I zar je onda trebalo jednom od bošnjačkih lidera, Harisu Silajdžiću, da četiri puta uvećava žrtve vlastitog naroda, kao i povećava broj silovanih Bošnjakinja. Naravno, da nije.
Nedužnih žrtava u BiH svih vjera i nacija bilo je toliko da bi se mogla ispisati knjiga “odavde do vječnosti”. Svakoj majci koja je izgubila dijete, zločinac je onaj koji ga je ubio. Kao što će i svaka silovana žena, ma koje vjere ili nacije bila, nositi traumu do kraja života. Šta tek o užasima rata mogu kazati rijetki preživjeli članovi sarajevskih familija Ristović i Dragnić ili tolikih srebreničkih…
Batko, kome se sada ponovo sudi, bio je okorjeli ratni zločinac. Ubio je bezbroj nedužnih, među kojima i našeg dragog Gorana Čengića. Bio je vladar smrti na Grbavici. Ali je, isto tako, prerastajući od heroja u antiheroja, vladar smrti na Bistriku i dobrom dijelu obale Miljacke u Starom Gradu bio je i Caco. Valjda ćemo se svi, bar sa ovog bloga, složiti da su obojica bili zločinci, kao i onaj mudžahedin, koji se slavodobitno slikao sa odrubljenom glavom nesrećne žrtve. Nažalost, jedan naš vrli bivši (kantonalni) ministar, i to kulture, nazvao je Cacu gazijom, dok je Bakir Izetbegović bio među najviđenijim na samoj dženazi! Pa o čemu se onda radi?
U pravu su oni koji odaju komplimente Svetlani Broz za knjigu o dobrim ljudima u nevremenu rata. Takvih istinskih heroja bilo je zaista mnogo, ali je većin ostala zaboravljena. A upravo su oni, dobrim dijelom, odbranili besmrtno Sarajevo. Jer, i pored svih ratnih užasa i nedaća, istinske Sarajlije su, pomažući jedni drugima i tješeći jedne druge, ostale da žive u harmoniji i u ratnom paklu. I to svih vjera i nacija. U ratu je čak bilo više ljudske ljubavi i pažnje, nego danas, toliko godina nakon dolaska mira!
Dok su nas zasipale Mladićeve i Karadžićeve granate, a u tamnim noćima “uznemiravale” razne paravojne formacija, ili po danu “dobrovoljno” odvodile na kopanje, jedini smisao života bio je – kako sačuvati taj jedini život. I kako uopšte preživjeti. O tome su zajedno razmišljali, ložeći i posljednju staru cipelu, kako bi se bar malo ugrijali, i Fadil i Jelena, i Azra i Borjana, i Abdulah i Ante. I stoga sam, poslije jedne takve noći, za atinsku “Elefterotipiju” i poslao ratnih zapis: “Kako je boginja ljubavi Afrodita pobijedila boga rata Aresa”. A upravo je ta ljubav i sačuvala Sarajevo.
Razumijem Vladinu dilemu, kao i svih komentatora. Jaki su argumenti i prof. Zečevića i akademika Sidrana, ali i “druge” strane. U ovako delikatnim situacijama u drevno doba odlučivali su ili vladar ili agora. Stoga ću se povinovati kako odluči ili vladar ili demokratska većina. Želio bih samo da, ako ratne priče dobiju prolaz, bude daleko više onih o dobrim ljudima u nevrijeme, nego zlim. Samo takve storije i ispričao sam svojoj djeci, da pamte dobre ljude, kao što je moj otac, nekada davno, ispričao meni.
A upravo na našeg Vladu i mogu se primijeniti one Solonove riječi “nisi svakome drag, čineći veliku stvar”. Jer zar nije bila već velika stvar što nas je sve okupio na ovom blogu. Svih vjera i nacija, ubjeđenja i pogleda, razasutih širom svijeta, što je prava rijetkost, posebno za nas iz BiH, kada se većina svrstava u svoja “nacionalna jata”, koje nikada neće uzletjeti do vječnog pomirenja.

Dragan In. (komentar 22 .) “Prica za unutrasnje strane vjetra”
Na Draganovu molbu preveo sam tekst na nas jezik:

L’héroine de “Perdu du vie” Olga Djokovic
renconte son match pour la vie dans l’enfer de Sarajevo.

(Herojka “Izgubljen sa vidika” Olga Djokovic
nam pripovjeda njenu utakmicu za zivot u Sarajevskom paklu):

“Ovo je prica i jedno zivo svjedocenje,poremecaja i preokreta svakodnevnog zivota u Sarajevu u teskim momentima opsade grada od aprila 1992.do ferbuara 1994.godine.
(opsada je traja mnogo vise)

Ovo su nade jedne zene,a isto i njena muka i zebnja pomjesana sa strasnim i uzasnim osjecajem nemoci,potstreknutim ratnim ludilom.

To je neobicna cudna prica Olge Djokovic,igracice zenske kosarkaske ekipe
“Clérmont Université Club ” (Francuska) iz 1970.ih godina,koja je bila zatvorenik ili zatocenik pod bombama u opsjednutom Sarajevu.

Upozoreni zbog njenog nestanka,njeni bivsi suigraci i partneri sa sportskog igralista,su intervenirali u okviru TV emisije “Perdu du vie” (Izgubljen sa vidika) na TF1 (prvi program)
i pokusali da je pronadju i spase.

Ovo je prica sa nevidjenom solidarnoscu i humanim lancem ljudi na mjestu (Sarajevo) koji su se odazvali na poziv Jaka Pradela (Jacques Pradel) i Jean-Marie Perthuisa,koji su uprkos bezbrojnim teskocama uspjeli da oslobode Olgu iz pakla.

Na kraju prije svega i pored bratoubilackog ludila,to je jedna lijepa slika gradjana Sarajeva
grada mucenika, koji su prevazisli religioznu razliku i znali su da praktikuju ponos i prijateljstvo.

Ova strana istorije nam otkriva dogadjaje do sada nepoznate,daje nam opis i dize portet
jedne opsjednute i sa svih strana opkoljene predstojnice,koja se mnogo razlikuje od onoga,
na sto su nas odavno navikli mediji.”

Sa francuskog preveo:
Sakib Hadzic

Griješiš Avdo ( 14.), ratni druže. Raspravljati o pojmovima za koje u startu znamo da će izazvati oprečna mišljenja nije moguće bez „priče“. Nije dovoljno reći „znam samo za jednu okupaciju, okupaciju dijela grada“ i ne izazvati lavinu sjećanja, priča.
U Večernjaku 20.01.1995. kao gost komentator pod nazivom: Stručnjaci, stoj! odgovorio sam „pričom“ na prijedlog Vlade ( ne Kaluže) da se administrativno zaustavi odliv stručnjaka, inženjera, ljekara, profesora, ekonomista…Za tu svojevrsnu „okupaciju iznutra“ između ostaloga napisao sam: …“Ako to bude administrativno zaustavljanje, ako to bude provedeno uz pomoć Zakona o vojnoj obavezi kojim se ukidaju sva privatna putovanja u inozemstvo, ako je realizacija službenog puta i procedura dobijanja svih potrebnih saglasnosti, ravna izradi doktorske teze i obrani doktorata, ako se predavaču, konstruktoru, ljekaru i inim stručnjacima ostavi da razmišljaju o tome što će tog dana, tog mjeseca, i svih ovih godina dati djetetu da jede, ako im se kao izbjeglicama sa Grbavice, Ilidže, Vogošće, nudi rješenje stanovanja u zbirnom centru, NEĆE ga zaustaviti da potraži zemlju što dalje od ovih prostora, gdje će mu biti bolje i gdje će reći da je to domovina njegova i njegove djece…“ Ako se ne odustane od tog prijedloga dogodit će se ono što reče Stanko Cerović u „Monitoru“:- „Civili svih nacionalnosti će bježati i ko god proglasi sebe pobjednikom u pustoj Bosni, moraće sam da kliče, sam sebi da čestita i sam sebi da prikači odlikovanja“.
Ti, Avdo nisi imao problema s tom vrstom „okupacije“, jer si odlazio u Paris i Prag s Babinim blagoslovom i uredno se vraćao s poklonima nama koji smo bili tu blizu Tebe.
I, konačno bit ću iskren vrijeme Cacine strahovlade pamtim kao „okupaciju“, najgori period ataka na „slobodu kretanja“ u gradu. Nakon odvođenja Cice Muhameda na Bistrik iz službenih prostorija firme tri mjeseca nisam prešao crtu koja je spajala Vječnu vatru i neboder ex JAT-a.
Nema rasprave o pojmovima bez priče bez svjedočenja jednog vremena koje nas je odredilo ovakvim kakvi smo.
A, Tebe moj dragi Avdo, lipo pozdravljam sa velikim Vozdra, sjećajući se Tvojih ranih izlazaka do štanda gdje sam prodavao novine i naših ranoranilačkih priča.

Tvoj, Kula

Meliha, hvala Vam iz sve snage!
Na mukama sam živim, znam da je sramota ali se moram ponovo javiti, Meliha je kriva!
Kako poslije onog filma, što nam ga Meliha ponudi, ostati ravnodušan, kako se savladati a ne reći ništa?! Sad ću reći nešto što našem budućem slavljeniku, a mom velikom poštovaocu Prof. Zečeviću, uz to i mom imenjaku, neće prijati uhu, a to je sljedeće.
Možete li poštovani Blogeri zamisliti, da sad, nakon odgledanog filma, neki tamo njihov (uvaženi ali zaprave), Prof Zečević Ljubiša, na nekom tamo njihovom, Herceg-Novskom Dovla.net-u , objavi komentar sljedeće sadržine:
„Dragi Vlado,
Vec duže vremena zapažam ‘politizaciju’ bloga. Premda je ….“ Da ne citiram cio komentar, objavljen je pod brojem 1, sa presudom „NE OBJAVITI“.
Kakvi komentari bi se mogli očekivati, nakon jednog takvog?! Ne smijem ni pomisliti! Ne bih poželio biti u Zekinoj koži. Mislim, anamo, onog njihovog Zeke!
Ali ovdje , na našem Blogu, „pravom sarajevskom“, takav komentar prođe. Prođe čak i sa podrškom! I to podrškom, ne običnih blogovskih trkeljala, već podrškom uvaženih blogovskih imena! Aferim po sto puta!
Pa poslije onog odgledanog, maestralnog filma, samo Vladino „referendumsko pitanje“ …..Sarajevske ratne priče na blogu: Da ili Ne?….
postaje morbidno! Izvini Vlado, mislim da ćeš se i Ti s ovim složiti. Ako se takve storije, ne smiju objavljivati zarad opstanka Bloga, kome takav Blog treba?! Neka se odmah ugasi, sramota je da takav i postoji!

Prođe me jeza, nakon ovih mojih riječi. Ne mogu zamisliti da će se ovaj Blog jednog dana ugasiti a hoće, nema nikakve sumnje. Meritorno izjavljujem, da bih se radije ja ugasio prije nego ovaj Blog, bez obzira na sve nepravilnosti koje se na njemu događaju. Ali ako već mora jednoga dana umrijeti ovaj naš Blog, neka to uradi visoko uzdignutog čela!

Eto, ja napisah da sam protiv tih tema , ali komentari prosto pljušte. Ne možeš ih dati u ladicu ili ispod čilima.
Najviše mi smetaju komentari kao oni od g-đe Ivane,o okupiranom Sarajevu. Ja sam bio u tom gradu od 01.03.92 do 19.08.94 g, najteže vrijeme u ratu. Bojao sam se i ja Cace kao i večina građana, nisam smio ići na Bistrik po vodu, već su to išli moji već stari roditelji.
Nakopao sam se rovova, ali nikada nisam rekao da sam u okupiranom gradu. Jeste da smo puno puta govorili protiv Alije i njegove politike, ali čovjek koji je bio pod takvim stresom ne može razumno niti da razmišlja , a ne da donosi pametne zaključke. U Koševu smo se svi družili kao jedna porodica, osim ponekad sitnih zaj..ija o nacionalnom porijeklu u opkoljenom Sarajevu nisam ništa ružno doživio, osim pucanja sa brda. Dobro i ono kopanje mi nije baš išlo, gradsko dijete brzo dobije žuljeve. Sreća imali smo našeg druga iz firme Hasana Hasagića , pa nas je na zbornom mjestu znao sve iz Šipada poslati na kopanje na Vilsonovo ( šifra da možeš ići kući), a ostali pravac Trebević. Ipak to je bio čovjek , kome je sin poginuo od granate na kućnom pragu, a nije bio pun mržnje zaradi toga. Imao sam i dobrog direktora Mehu Braćkovića , koji mi je podpisao nalog za službeno putovanje , a znao je da se neću vratiti nazad. Imena pišem jer zanam da neki na ovom blogu znaju te ljude, pa neka se zna.

Nadam se da će Jasna B. dozvoliti da i ja potpišem njen komentar.

MELIHA:
„… Onako kako sam citala jedan po jedan komentar tako sam mijenjala svoj odnos prema postavljenom pitanju, jer, ucinilo mi se da svi imaju dobre argumente i da su svi u pravu. Tako ostadoh bez svog licnog stava…“
„…Jedan covjek zlocinac-krvnik i njegove zrtve, dogadjaji u ratna vremena….i taj isti covjek postaje zbog istih desavanja ali nakon rata u miru – heroj…“
Draga Meliha, razumijem Tvoje viđenje, ali lično nisam siguran; ovo „ … da, ja sam za price. Treba ih sve znati…“ je u redu, i ja bih ih želio znati ili čuti, ali ne znam jesmo li mi, blogeri, kompetentan gremium koji bi bio u stanju razlučivati lažne od istinitih „priča“ (a i lažnih bi bilo, sigurno).
ANTE:
Cijenjeni Ante, lično sam mišljenja da Tvoji tekstovi ne vrve baš od previše mudrosti – bez uvrede, mislim: ja Tvoje monologe tako doživljavam – jedna za drugom poluprazne parole i sl. Ali ova Tvoja misao me „strefi“: „… Ja osobno mogu da pricam takve price , jer sam ja jedan od rijetkih ljudi koji uobrazava da sam samo strucnjak ZA NASA ZLA KOJA SMO MI POCINILI DRUGIMA !“ To je stvarno jedan važan aspekt, i stičem dojam da se Ti tako i ponašaš, a to Ti je jedan veliki „plus“ u mojim očima. Eto, idem tako daleko da Ti, teška srca, opraštam onu glupu, očiparajuću, tačku koju stavljaš kad navodiš godine (1.945 na pr.). Bez šale: nije teško one „s druge strane taraba“ osuđivati; hrabrost je potrebna kada „svojima“ špiglu (ogledalo, zrcalo) hoćeš da pridržiš. Ja sam toga svjestan i nisam baš ni u sebe samog siguran, da li bih tu hrabrost posjedovao pod datim okolnostima; vjerovatno ne bih (čuj, Caco ukoka nekog Milija jer mu se njegova visaža nije svidjela, il što je “Vlah”, a ja izletim pred njeg’ i kažem mu: „Joj, Caco, kako moreš ba bit‘ takav pakšu, čojek ni česan ni havjesan, raja bio, jaran ono pravo, i on Rajvosa branio, žena, djeca …“), nagon samoodržanja bi me spriječio! Ali, ako ništa, to zaboravio ne bih, sačekao bih neku povoljniju situaciju, kada se to može negdje posvjedočiti. A evo ni sad nisam siguran, da li bi Vladin/naš blog bio podesno mjesto za takva svjedočenja.
MILI:
Ja Ti vjerujem, Mili, i budi siguran da suosjećam sa Tobom i sa svima koji tako ili slično prođoše. Boli me samo kada vidim, kako se dva hrabra branioca Šehera kao Saško i Ti zakačiste … A na „liniji“ bi jedan za drugog možda i život dali… Takvi smo, pa to ti je.

Drago mi je da je covjek sa kote 26 pomenuo
praksu u NOBu – da su partizani streljali svoje
koji bi se osilili . Eto , ja sam upoznao jednog
od onih koji su bili izvrsioci tih kazni , a taj tvrdi
da ih je u NOBu bilo 46 . Njihov identitet je bio
najveca konspirativna tajna , cak i za najblize
saradnije vrhovnog komandanta !
Taj covjek je jos ziv…Nije dobrog zdravlja i zivi u Bosni .
Njegovo konspirativno ime bilo je – CRNI ANDJEO!

- Kad dobijem KATIL FERMAN – pada jedna glava .
Gdje cu ga ja pronaci , kako cu ga ubiti – to je moja
stvar …Tu pravila nije bilo !!

Jednom smo prolazili pored jednog samostanskog
vinograda , a sedam dana nismo nista jeli .
Medju nama je bio taj na koga se odnosio KATIL
FERMAN , a to sam znao samo ja i komandant…
Imali smo u ruci sve cinjenice , ali – nismo ga dugo
dirali .

Komandant je zaustavio brigadu i saopstio da
prolazimo kroz samostanski vinograd – za jedno zrno
grozdja – streljat cemo pred jedinicom !…Jasno ?
- JASNO !…zaorili su se glasovi izgladnjelih vojnika .

Prosli smo i niko nije ni zrno uzeo .
E , sada – posto smo morali streljati covjeka koji je
predmetom KATIL FERMANA – nasli smo , vec ranije,
dvojicu koja ce ga optuziti da je uzeo grozdje… i !

Mislim , streljali smo covjeka ispred jedinice i…
Zasto smo ga streljali – to je posebna prica .
U svakoj zemlji bi bio – osudjen na smrt !”
——————-
Nevjerovatno , da bi covjek povjerovao !…
I kao petnaestogodisnjak , slusao sam takve price !
A i te price bi , mozda , neko danas – zabranio !

Znate , najlakse je zivjeti u svijetu u kome se drzi
morala sadrzanog u recenci : DOBAR DAN , CARSIJO ,
NA SVE CETIRI STRANE !….

Poslano pismo Coletu,
Odgovor na komentar br.26. Vidis jarane da smo raja jer mogao sam rastaviti ono po i sta ostane…..ima i drugih mogucnosti ccccccc…..
Da pravo kazem i meni je pun “ fiber” malog Perice a kamo li vama. Ali sa Coletom / nema kvakica da ga smeksam / moram malo promuhabetiti / eto trudim se u iznalazenju rijeci, ako sam pogrijesio j……./. Obecajem Vladi da se ne javljam vise po ovom pitanju.
Nek’ si poslao neposlano pismo jarane. Nesporazumi su moguci a da bi se rascistili treba otvoreno o problemu. Pa i pred drugima, zasto ne.
Mi smo oduvijek prijatelji moj Cole, samo se nismo poznavali. Ljudi se radjaju kao prijatelji. Pa ako se sretnu dobro i jest’. Zaboravi ono novopeceni.
Dobro rece uciteljica Halima/ hvala Ivana/ citaj sa razumijevanjem. Ono moje tamo procitaj jos jednom ali najmanje ovo:
“ U čitavoj Jugo-regiji je odavno taj process u toku i provode ga SVA TRI TABORA a od nedavno se pokušava i ovdje. Ne uspjeva zahvaljujući prvenstveno Vladi. Otprilike, svi smo mi isti, jebo ti nas. Svesno od strane jednih a i nesvjesno od strane drugih, dakle, pokušava se proizvodnjom raznih talasa, ovih koji se potpisuju sa imenima, slučajnim ili namjernim upadicama, doskočicama… razvodnjavanjem u tolikoj mjeri da se ne zna ni od čega i zbog čega je počelo i šta je tema, odjednom postaje važnije da li je neko bio u Gradu ili u Parizu a ne da li je bio prijatelj BiH…..Dakle, pokušavaju se izjednačiti ovi što su izdržali opsadu Grada, po mome mišljenju bili unutra ili vani ali na strani BiH, sa onim koji su taj Grad terorisali. Tačka. A to nije i ne može biti istina. I kod mene, malog Perice, to neće proći. Nikada. Možda zato i jesam mali. Sve drugo dodje potom. Onda ću i ja govoriti o problemima u opkoljenom Gradu.”

Pa jos kad se pridoda da, tamo negdje, ja molim jarana Milija, jer nisam znao sta je sve poduzimao on i drugi u tom opisanom slucaju, ama i sada kad znam , opet ga/ih molim da se bore za istinu i kaznjavanje zlocinaca protiv kojih ONI mogu svjedociti ili dati bilo kakvu informaciju. SVJEDOCITI PROTIV ZLOCINACA, ZNACI SVJEDOCITI ZA M E N E !

Tacka ? Tacka se odnosi na IZJEDNACAVANJE “…ovih što su izdržali opsadu Grada, po mome mišljenju bili unutra ili vani ali na strani BiH, sa onim koji su taj Grad terorisali…” Tacka je za Pericu. On to nece raditi. A onaj tim “ TRI TABORA” radi na tome. Prvi se satrase, drugi dosta manje, aktivno pricajuci sto je mozda i istina ali nemocni da dokazu / sudjenje Iliji Jurisicu u BGD, Dobrovoljacka itd/ pricaju mozda da bi pricali ne i dokazali; a ovi treci pasivno kao mi ne znamo o cemu govorite, ili aktivno sakrivajuci, unistavajuci dokaze ili prijeteci svjedocima ili kupivsi neke za odredjeni interes…. Dakle svi oni ce vjerovatno nastaviti svoju igru. Rasporedili se dobro i zakamuflirali. A to je isti tim za koji moraju igrati da se ne utope. I ne mogu ih ja zaustaviti.

Cole dragi, na ovo tvoje “Eto, obojica smo bili u Sarajevu čitav rat a ja sam bar kasnije saznao za neke zločine a ti za njih ne znaš ni danas! A kako ćeš i znati kad odmah udariš TAČKU, čim ti neko spomene bošnjačke zločine!” Mala razlika, ja sam se borio u Armiji BiH i ne godi mi uhu sto se neko zlo ubacuje i u moju borbu. Treba ga vrlo precizno locirati. Da potvrdim, dok sam ja bio u Gradu / do nov. 1997.g./ nisam ni cuo ni vidjeo ZLOCINE, a kasnije sve saznajem iz medija. I to za zlocine onih trecih iz istog tima. Kao sto ni Srbi ni Hrvati nisu cinili zlocine nego su to radili ZLOCINCI, tako nema ni “ bošnjačkih zločina” kako ih ti definisa. A ti si normalan covjek. A zamisli ekstreme? Razmisli mozda dolazi do promjena u nama? Ja pisem na brzinu, sa naporom , radim drugu smjenu. Cak me i macak Frki ometa / poslacu ti slike/. Grijesim u ponecem, bezbeli….. Kako sada stvare stoje, pretpostavljam jer tamo nisam bio, ni mrtav ne bih mogao napisati srpski, hrvatski ili bosnjacki zlocini. Pa to onaj tim i hoce/ svi, svi, svi/. Cak i onaj dio bosnajackog tima hoce da to zlo cinjeno u Sarajevu budu bosnjacki zlocini. E kod Perice ne moze. To hocu da kazem, valjda se razumijemo moj Cole. Zlocine cinjene u Gradu prepoznati, locirati i po mjestu i po vremenu ,dokazati a zlocince u zatvor. Dozivotni. A svi koji meni spominju, mozda i dobronamjerno, Bakire, Cace, Cele … i njihove pesnike, kratko – vodite ih kuci.

Mali Perice, kako ti sve lijepo napisa i objasni.
Hvala što postojiš, baš takav kakav si. Respekt!

Ni ja, kao ni Anon, nisam imala jasan stav po ovom pitanju, slozila sam se prvo sa Zekom, pa me je onda Malik preveo, no nakon citanja sljedecih brojnih komentara, glasam za NE. Vjerujem da svi volimo Sarajevo, i da mozemo prihvatiti i podijeliti sva dobra i zla iz njegove i nase nedavne proslosti, ali nasi pristupi i tumacenja istih su tako razliciti. Od vjere u dobre ljude, preko nevjere u sto nije licno dozivljeno, do demokratske slobode izrazavanja misli i emocija.

Ne mogu da vjerujem da je cijenjeni Abdulah Sidran (ciju knjigu sa uzivanjem jos citam) rekao sljedece: ‘Da se o pomenutom ‘predmetu’ odmah izjasnim: iz moga ugla promatranja, osim jednog njegovog kvarta (Grbavica), grad Sarajevo, u periodu 1992-1996, ni jednog dana nije bio okupiran i ja ne znam odakle je izišao onaj koji kaže da je 1993. godine izišao iz ‘okupiranog Sarajeva’. Ne znam. Možda griješim.’ Pa cijenjeni Sidrane nisam mogla kupiti kartu za bus, voz ili avion, niti sjesti u auto pa se odvesti iz grada, jer su svi izlazi bili pod kontrolom neokupatora. Oni uporni su trcali preko livada pod kisom metaka na ‘neokupatorsku’ stranu vicuci: ‘Mi smo Srbi, ne pucajte’. Je li to vasa definicija neokupiranog grada? Knjigu cu procitati, a zao mi je ako sam vase navedene recenice pogresno protumacila.

Cijenjenjeni gospodine Kaluza, podrzavam prilog 1.

Interesantni komentari. I sto je jos interesantnije, svako je u pravu!

Ja nisam proveo rat ovdje pa moj eventualni komentar ne bi bio na mjestu, ali mislim da je ljudska narav takva da zaboravlja i oprasta, ma da gorak ukus ostaje. Jer medju nama ima jos onih koji se sjecaju dogadjaja iz II. svjetskog rata, ali su odavno prestali da nose teret tog perioda.

Bojim se da mnogi danas prolaze podsvjesno kroz zadnja ratna stradanja zahvaljujuci uglavnom medijima i istupima pojedinih zvanicnika, koji ciljanim manipulacijama hrane vlastite interese.

Ipak, u moru zla se nadje dosta dobrog, i ne vidim razlog da takav materijal ne nadje mjesto na ovom blogu.

U poslednje vrijeme na Dovla.net ,mnogi (kao i ja licno) sigurno su bili zabrinuti.
Iznenada je sa vidika nestao komentator Kemo,a ruku na srce,bez Keme na Blogu,osjeca se neka neobicna praznina.

Vazno je napomenuti,da osim pripovjedanja VICEVA,Kemo ima jos jednu specijalizaciju,a to je: OBAVEZNO NEGIRANJE I KRITIKOVANJE SVEGA STO KAZE I NAPISE ANTE GRANIC.

Kemo(#33):
“Cijenjeni Ante,licno sam misljenja da Tvoji tekstovi ne vrve bas od previse mudrosti-bez uvrede,mislim:ja Tvoje monologe tako dozivljavam-jedna za drugom poluprazne parole i sl.”

Primjera radi:nedavno je Ante Granic napisao tekst “Neumska Kost i-Peljeski Most ! ”
Svi mi dobro znademo o kakvom se problemu radi,a to je sto susjedna Hrvatska na sve moguce nacine zeli da Bosni i Hercegovini ospori njeno medjunarodno pravo,slobodnonog izlaska na otvoreno more.

Dovoljno je procitati neke komentare na tekst Ante Granica,a nije potrebna velika pamet i obrazovanje da se konstatuje da upravo neki nemaju respekta ni prema Bosni kao sto nemaju prema autoru teksta.

Zalosno je kad se govori i pise o tako ozbiljnim stvarima,da odmah neki sa njihovim komentarima,pozure da ugase temu,kritikujuci autora ili se sluzeci njihovim nadri-humorom.
Kao papagaji uporno ponavljajuci isto,sa zeljom da i nas uvjere da su samo oni interesantni , kao i ono sto oni kazu i napisu.

Neki tvrde da je Bosna nesrecna zemlja,a u nesreci su nam najvise potrebni pravi prijatelji.
Na srecu,Bosna nasa majka stara,znade i sama prepoznati njene prave prijatelje,pa prema tome manje je vazno sto misle drugi o njenim pravim prijateljima.

S Postovanjem
Sakib Hadzic

Poručiš u restoranu srpsku šnitu i uvale ti pokvarenu! I ti sad, da ne bi uvrijedio Srbe, kažeš šefu kuhinje: „Što mi ba uvali ćetnićku šnitu“?!
Sasko ba, dokle ćemo se mi igrati žmire?!
Nisu nas Srbi maltretirali sa Trebevića! Jok, već Marsovci!
Nisu to bili bošnjački logori, već ustaški! (pod kontrolom Armije Bih) Ako je tako, Sasko, ja ti se iz sve snage izvinjavam!
„Mali Perice, kako ti sve lijepo napisa i objasni.
Hvala što postojiš, baš takav kakav si. Respekt!“
I od mene!

Zaboravili ste na Dovlapediju, tu priče ostaju za vječnost tj. dok postoji internet i WordPress. U Dovlapediji nema komentara i prepucavanja. Pogledajte kako je zamišljeno.

Treba otvoriti Dovlapediju na prvoj strani i kliknuti na Sarajevske ratne priče! Autor prve objavljene na ovaj način je Ljubomir Jovandić Čole, a slijedeće će biti objavljivane na isti način!

Nešto su mi ipak najbliža mišljenja:

Slobodana Stajića: Stoga ću se povinovati kako odluči ili vladar ili demokratska većina. Želio bih samo da, ako ratne priče dobiju prolaz, bude daleko više onih o dobrim ljudima u nevrijeme, nego zlim. Samo takve storije i ispričao sam svojoj djeci, da pamte dobre ljude, kao što je moj otac, nekada davno, ispričao meni.

Branislava Bujića: Bojim se da mnogi danas prolaze podsvjesno kroz zadnja ratna stradanja zahvaljujuci uglavnom medijima i istupima pojedinih zvanicnika, koji ciljanim manipulacijama hrane vlastite interese.

Ipak, u moru zla se nadje dosta dobrog, i ne vidim razlog da takav materijal ne nadje mjesto na ovom blogu.

Selme Popović: Moje mišljenje je da bi trebalo da se dozvoli pisanje ratnih doživljaja, ali da ne treba puštati komentare. Ja bih na te priče gledala kao na elektronsku knjigu. Nažalost ima blogovaca koji jedva dočekaju da napišu negativini komentar ili da maliciozno objašnjavaju i citiraju što je neko drugi mislio, zbog toga mislim da ratne priče ne bi trebalo komentarisati.

Nadana Filipovića: Lično bih bio za to da se na blogu objavljuje sve što može biti interesantno nama, starijoj raji i učesnicima događanja, ali i poučno generacijama koje dolaze, ali se bojim da bi cijena tog projekta bila previsoka.

Melihe: Sada znam: da, ja sam za priče. Treba ih sve znati. G. Vladin osjećaj prosudjivanja je toliko puta dokazan i on zna šta treba baciti u koš.

Stav Urednika: Znajući da me čeka veliki posao i velika odgovornost, dijelim mišljenje onih koji smatraju da priče sa pozitivnim predznakom i poštenim namjerama trebaju ugledati svjetlo dana. Uz veliki oprez, rigoroznu selekciju i priča i komentara.

Da probamo, nije problem završiti ovu temu ako se pokaže da sam pogrešno ocijenio spremnost dokazano dobronamjernih saradnika bloga da daju svoj doprinos. Želio bih napomenuti da nisam spreman davati objašnjenja i obrazloženja za priče ili komentare koji ne dobiju prolaz!

Evo, za početak jedna ratna priča Malika Kulenovića.

A zasto neobjaviti price ucesnika i ljudi koji su prezivjeli sve to. Svi smo vidjeli sta je bilo i svako ima svoje misljenje o tome, koji ni jedan komentar ili prica nece bas puno ili nikako promjeniti. Mislim da nepisanje o tome nece pridonjeti nekom boljitku. Dapace, bar ce inicirati razmjenu misljenja i donjeti kako-tako realnu sliku o proteklim dogadjajima i ljudima u tom i sadasnjem vremenu. Mislim da vecina ucesnika ovoga bloga ima zelju da kaze sta je prosla, iznese svoje misljenje o tome, bez namjere da koga uvrijedi. Tek da se isprica i izbaci to is svoje duse pred ljudima slicne sudbine i koji bi ga bar donekle mogli razumjeti.
Ovo me podsjeca na vrijeme prije prvih”demokratskih” izbora – zabijanje glave u pijesak. Svi smo govorili da nac. stranke nisu dobre, da nose nesrecu, glasacemo za reformiste, komuniste. Kad na kraju pobijedise nacionalne stranke. Zato sam za objavljivanje ratnih prica. I sada smo 90% na ovom blogu za reformiste i komuniste kao i onda. Nemoj da se bojimo istine, niti cuti niti napisati. Budimo iskreni bar ovdje i sada poslije svega u ime istine i boljih odnosa.
Ovaj blog ce nadzivjeti nas i nase vrijeme, ali ce ostati za buducnost. Mozda ce biti koristan sljedecim generacijam ili onima koji se budu bavili vremenima i dogadjajima u tim vremenima kao izvor informacija i mozda kao nauk da se ta vremena vise nikada ne ponove.
Predlazem da se sto vise uzdrzimo od komentara i molim Vladu, nesumnjajuci, da kao i do sada odlicno obavlja “svoj” posao.

Sasko (Perice)
drug si mi i dugo sam kontao dali da ti posaljem “mail” ili da ti se obratim ‘vako.
Napisa ti “oni sto su izdrzali opsadu Grada, po meni bili unutra ili vani ali na strani BiH” i to dva puta. Halo ba sta su to IZDRZALI oni po Parizu, Londonu,Stutgartu,……. .Mozda ono sto napisa Cole da im je kasnila uzina, gurali se u redu da kupe kartu za neku pozorisnu predstavu ili utakmicu, da im je konobar servirao case za bijelo vino a oni piju samo crveno,…
pa gdje ces to porediti.
Druga stvar sto mi zasmeta je tvrdnja da su ZLOCINE cinili ZLOCINCI. U redu to je tacno, ali ako pricamo o genocidu u Srebrenici nikad necemo reci da su to ucinili ZLOCINCI vec da je uradila Armija (takozvane) RS, po naredjenju politickog vrha (takozvane) RS. Zlocin u Grabovici je pocinila jedinica Armije BiH, po naredjenju (svjesnom ili nesvijesnom) Generala Armije BiH. Mi sto smo bili u Sarajevu nemamo pojma kako i sta se desavalo oko Pazarica, Zenice, Bugojna a da ne govorim u Krajini (Bihac,Cazin).
Vidim Davor se buni sto je morao malo na kopanje rovovova a bio na radnoj obavezi u SIPADU. Pa sta ste to moj Davore vi radili u SIPADU 92-95. Proizvodili STA ??????. Maliku smeta Zakon o vojnoj obavezi i on bi da se to pod hitno ukine. Takodje misli da profesori matematike, inzinjeri, …….. netrebaju da idu na liniju i da im se odobri nesmetan izlazak iz opkoljenog grada na “specijalizaciju” a neka Grad brani KO ??????, Malice. Kako vidim ti si tad imao 45-6 godina. Sto si ti to ba prodavao i stampao novine. Sto ? Sto se nisi hvatao puske i stao u odbranu Grada nego bi jos malo i na ekskurzije. Da nebi i dnevnice mozda. Ko je kad cuo da je Caco (a o njemu se ovde dosta pise) odveo na kopanje rovova nekog borca Armije BiH iz svoje ili neke druge jedinice. Cak je i sve ostale koje su njegovi “borci” pohvatali vodili direktno u Stab (iza Sedam brace). Tamo bi regularno Personalac (naziv za oficira) pregledao sve “papire” koje imaju i ako si na radnoj obavezi u SIPADU ili MAGROS veletrgovina a nemas napismeno rijesenje vojne komisije da si iz zdravstvenih razloga nesposoban e onda se zna. Hajmo dati svoj DOPRINOS u odbrani Grada. Da se odmah razumijemo ono sto je uradjeno u Kazanima je ZLOCIN.
Ja sam pregledao svaki dokumentarac napravljen o Bosni 92-95 koji je dostupan na internetu po neznam koliko puta. Svaki put se tresem i placem (evo me ko Mico) ali isto drogiran, nemogu prestati gledati ili traziti.
Vlado do tebe je. Ja bi volio da pustis price (bola nikad dosta) ali znam da su mac sa dvije ostrice…..
Pozdrav

Postovani urednice

U svom komentaru pod brojem 42 kazete da ste odlucili da objavljujete ratne price i kao primjer naveli ratnu pricu gospod. Malika Kulenovica , i to je u redu, ali mislim kada ste vec poceli, da je trebalo isto tako,da objavite na Blogu i pricu gospod. Jovandica. S postovanjem. Marija

Lijepo je , ali u isto vrijeme tuzno slusati covjeka
sa prve linije sarajevskog fronta .
Napisao sam mnogo puta , a evo i ponavljam :
Prema ljudima i borcima opkoljenog Sarajeva – treba se
odnositi kao prema nekom – izdvojenom covjecanstvu .
Na poseban nacin , dakle ! Sa vise razumijevanja i
ljudskosti takodje .

Saskova je svaka prica pricana u grcu ! U uzbudjenju .
Sa drhtavim rukama . On brani istinu o sebi i onima koji
su imali tu gorku sudbinu .
Da se trese i place , cak i i danas – u dugim nocima punih
besanica ….ja sam u to siguran !

AMIR BIBER , moj zet , bio je na brdu ZUC !…Ni kad je rat
zavrsen nije izgledao kao onaj AMIR koga smo znali prije
rata . I dan danas je – drugi Amir !
Zato nije lako pricati sarajevske price toga vremena .

A to sto nas urednik daje na znanje o tim mogucim pricama -
to su pravila koja vrijede vec poodavno ! GLAVNO JE DA PRICA
AFIRMISE ONO STO LJUDE SPAJA !

Treba biti obazriv kad se zivot pretace u pricu !
Obazriv prema svakome , a prema onima u opkoljenom
Sarajevu posebno !

@Ogi sine, mislio sam da je Tvoj komentar na moja sjećanja Dobrinje plod površnog čitanja, ali sada vidjevši ovaj drugi komentar, vremenski prvi kada sam ja u pitanju potvrđuje moj osjećaj da si jalan. Jal je jedno, uvreda drugo, a treće neistina što izbija iz tvoje priče. Kada govoriš o ulozi intelektualaca u obrani grada onda razmišljaš na razini onih koji su pobjedu u ratu vidjeli u sloganu: -Kopajmo do pobjede! pa u želji da ubrzaju taj čin su započeli kopanje većeg tunela kako bi umjesto kolicima mogli odlaziti u Svijet autima. Da porazno je bilo o čemu sam pisao u/na svojim novinama koje Ti očigledno smetaju o dr. prof. M. Kulenoviću( prof. matematike u N.Y. i nekada u Tripoliju…) borcu od prvog dana i stražaru na Darivi koji je tamo proveo dane u rovu dok mu je asistent držao predavanja i ispite. To je za Tebe bilo normalno jednako kao i uloga drugih intelektualaca u obrani grada. Možda bi mogao priupitati generala Divjaka kako je moguće da mu redatelja Srbina u uniformi Armije BiH ispred Ureda kod Vječne vatre otmu Cacini i odvedu tri mjeseca na kopanje. Pripadnika Armije otmu generalu i puste ga kući na kupanje prvi put nakon 30 dana. O onima koji su ostali bez važećih dokumenata (cijepali su ih u holu JAT-ovog nebodera) prije odlaska u tabor Caci mogla bi se napisati priča. Naravno Ti ne znaš ni za njegov autobus koji je kružio gradom i u koji su ulazili mnogi, a izlazili u rovu ispod Osmica na Trebeviću. Što se tiče mojih godina i moje uloge u tim događajima oni koji trebaju znati znaju sve. Za Tvoju informaciju rat se ne dobija isključivo puškom i ašovom. Obično se to dogodi nakon što „umne“ glave sjednu za stol nekad na Jalti, nekad na „Nevidljivom“ brodu ili nekoj vukojebini Daytonu. Rat ne prestaje datumom potpisa mira već se nastavlja drugim sredstvima i dalje do „konačne pobjede“. E, tu su potrebni oni vrsni intelektualci poput Tebe kojih danas nema, jer su odlučili provesti život u „miru“ negdje tamo daleko. Moja prva pokojna Puki bi Ti za kraj napisala:- Ogi, sine, vrati se skuhala sam Ti pašta šutu, a moja Mater:- Otišao si Sine, a sarmu prob*o nisi…
Još jedan veliki pozdrav, Vozdra uz pravo drugom da ima svoju Istinu. Rašomon…

AFFERIN. OGI.

Pozdrav sa slobodne Grbavice .
P/s
Zahvaljuci sreci, bolje receno zahvaljuci Bogu, prezivjela sam okupaciju Grbavice.

Nisam bio na blogu neko vrijeme pa mozda malo kasnim, ali nej se.

Nisam bio zato sto nisam zdravstveno bio dobar a kad čovjek nije

dobar ne treba da puno priča sa ljudima jer reskira da bude zao

prema njima. Osim toga ima u zadnje vrijeme komentatora koji ne

popuštaju ni sekunde, koji su stručnjaci za sve, svakom loncu poklopac, svakoj čorbi mirodjija i svakom pilavu biber pa opet čovjek, ako punu čita,

reskira povećan tlak a ni to nije dobro. Da je moj dragi, dobri

predratni i ratni i zauvijek drug Momir Jelovac ovdje na blogu već

davno bi podviknuo:
“Ej ba stručnjak! Kojim danom operišeš? Imam jedan čir na desnom

obrazu, ispod ledja, bi l’ mogo da mi to središ?”.

Oko ovoga objaviti ili ne ratne priče: sve treba objaviti što

dolazi iz nečijeg iskustva. A svako će zadržati svoj stav prema

onome sto je nečije sjećanje ili saznanje pa i urednik bloga čiji

posao da procijeni šta je pisano iz čistog srca i poštene namjere

je najteži.
Lično neću pisati ništa a ni čitati puno. U ratu sam u Sarajevu bio

samo jednu godinu, april 92 – april 93. Svega sto se dogadjalo

prije rata, u ratu i poslije rata ugavnom me je stid. Nekad

pomiješan sa gadjenjem, nekad sa očajem, urijetko sa divljenjem

prema izuzetom covjeku, osjećaj stida i crne rupe negdje u predjelu

izmedju grudi i stomaka prevladava sve vrijeme kad je o bivšoj

domovini riječ. Nikog nisam ni ranio ni ubio, proveo sam rat na

radnom mestu dokle god je to za mene imalo nekog smisla, a kad sam

odlučio da odem obećao sam sebi da se vise nikad neću vratiti u

Sarajevo, u BiH, u bivšu Jugu. Obećanje prekršio prije desetak

godina, ali stid je ostao. Stid zbog onoga sto smo učinili

jedni drugima, stid zbog saznanja koliko sam bio naivan misleći da

je većina mojih sunarodnika dovoljno pametna da neće poći za

političkim gelipterima, razbojnicima i pljačkašima, stid i žal što

sam dopustio da mi neko otme život i budućnost djeci a da ja nisam

bio spreman na to. Ja ne znam da li je bolje onima koji mogu

dijeliti na “njihove” i “moje”. U mom slučaju, moji su napali moje,

moji se branili od mojih, jednih drugih i trecih, moji su moje

ubijali, klali, pljackali, protjerivali. U ime čega? “Nek je i

govno al’ neka je naše”. A pametan je davno rekao da nema te ideje

koja je vrijedna dječije suze. Pamet odavno ne stanuje u mojoj

bivsoj domovini.
Liječio me ovdje jedan psiholog od depresije, najstarije i

najtvrdokornije izbjegličke bolesti. Fini čovjek, malo stariji od

mene, vidio svijeta, ima stan u Italiji i po cijelo ljeto provodi

na jugu, ne moraš mu puno objašnjavati o razlikama izmedju moje

bivše i nove sredine. Sve me je ispitao o bivšem i o sadašnjem

zivotu, objašnjavao mi da je izvor moje bolesti u tom velikom

gubitku svega i svačega. Pita čitam li na engleskom, velim da

čitam, evo ti ova knjiga, moze ti pomoći. U kjnizi manje-više

piše da moram da POTPUNO prežalim gubitak tog svog prvog života da

bih se izliječio. Vratim knjigu i pitam je li to to, da prežalim?

Jeste, kaže on. Hvala na pomoći, kažem ja, zaključite slučaj,

završili smo liječenje neuspješno jer to što sam ja izgubio nikad

ne mogu prežaliti.
Zato necu ni da čitam ratne priče. S druge strane ne sumnjam da će

ih puno ljudi čitati. Vidim takodje da je blog popularan i da se

pruzima a sa ratnim pričama mozda će se preuzimati još više pa bih

nešto predložio:
-da se preuzimanje bloga od “jačih” medija (novine,

revije, itd) naplaćuje a da se lova uplaćuje na račun doma za

nezbrinutu djecu Ljubica Ivezić, ili kako se danas već zove. Ovu ideju

mi je ponudio život ovdje: upoznam jednom mladu slikarku iz BiH u

jednom gradu sjeverno od Bergena. U neka se ona zagleda u lokalnog

momka, vjenčaju se i ona će ga voditi u stari kraj, srednju Bosnu.

Na dolasku i polasku budu po dan u Sarajevu i grad im se dopadne.

Zove me po povratku i pita znam li nekoga ko prodaje stan u

Sarajevu. Znam, kažem, moj komšija na istom spratu u neboderu na

Grbavici. Kupe oni stan, a kako nisu mogli imati djece, pitaju i

reknu im da ima takav dom u Sarajevu odakle se djeca mogu usvojiti.
Usvoje muško dijete koje je dvije godine skoro jedino lezalo u

krevetu, bilo slabo i blijedo. Danas je momku 16 godina, visok,

šlang, ide u školu, svira violinu, tata mu već kupio stan u

Bergenu da ima kad krene na na studij. Pretpostavljam da iz tog grada putuju paketi ili čekovi bar jednom godišnje na Bjelave, a znam da je i danas svaka pomoć tamo dobrodošla.
Eto zato ovo predlažem.

BILO BI MI DRAGO KAD BI SE BAR I JEDNA MAJKA JAVILA SA ISKUSTVIMA IZ ONOG PROKLETOG RATA JAVLJAJU SE I OVI I ONI A STA SU MAJKE RADILE??????SPECIJALNO SA DJECOM UZRASTA OD NOVORODJENIH DO PUBERTETLIJA…..IMA LI IH NA OVOME CIJENJENOM BLOGU???? HEJ !!!!JAVITE SE !!!!!A JA SAM JEDNA OD TIH MUZ NA LINIJI A JA SA DJECOM IZNESITE SVOJA ISKUSTVA!!!!!!BILO BI LIJEPO DA SE I O TOME CUJE!!!!! I ZNA!!!!

Ratne price DA ili NE. Vise puta sam gledao film “Crash” koji je 2004 rezirao Paul Haggis. Preporucujem pogledati ali ne ljubiteljima Stalonea, Norisa,Van Dama (tesko gradivo). Radnja prati desavanja jednog obicnog ljetnog dana u multiklturnom LA gdje se preplicu sudbine “bijelaca”, “crnaca”, “spanaca”,…. (a slobodno se u nekom kontekstu moze prebaciti na “srbe”, “hrvate”, “muslimane”) i gdje su likovi u jednom momentu zrtve a u drugom pocinitelji rasistickih (u nasem slucaju prevedi nacionalistickih) napada. Izuzetno je prikazano da u svima nama ima toliko pomijesanog dobrog i zlog, da u jednom momentu mozemo biti “heroes” a u slijedecem “villains”, zavisno od trenutnih okolnosti u kojima se zateknemo… Ovim bi da zakljucim svoje ucesce na temu dali su pripadnici Armije BiH pravili “zlocine”.
Na Nadanovom portalu sam procitao 4-5 ratnih prica koje je napisao Sasko (Perica). Ni u jednoj nema “kapi” mrznje” ili nekog laznog herojstva, samo iskrena prisjecanja jednog supruga, oca, inzinjera, pretvorenog u “ratnika”, izgubljenog u vrtlogu rata i okolnostima u kojima se zatekao, a zelji i nagonu da pomiri sve “obaveze” koje su pred njega postavljene. Literarno izuzetno uradjeno i volio bi ako bi Vlado nasao “razlog” i prostor da iste objavi.
Citao sam Micina “4 septembra”i bi mi ga pravo zao. Xebiga jaran mi je 30+ godina i vidim nije mu lako bilo ali onda citam “Gdje su vam diplome” pa nesto kontam jeli to on zaprave. Neokrecen, zapusten stan, luda gazdarica,…. jesu problemi ali “oko ba budimo realni” ima li on i mnogi drugi uopste ideje sta ga je sve “promasilo”. Ocigledno nema a i kako ce imati ako o tome nepisemo. Moj sin je izasao iz Sarajeva novembar 92 (konvoj Djecije Ambasade, hvala bivsem direktoru Drago Bozija, sto ih je preko reda “ugurao” na spisak) samo sto je napunio 6 godina, a ponovo sam ga poceo upoznavati kad je imao 9. K’o danas se sjecam kako izlazi iz autobusa u Drveniku ( na Jadranskoj magistrali) a licu nema “kapi” krvi, sav drhti, kaze Sanja “bolan, brine se dali ce ti se dopasti”, zemljo otvori se …
Jasna K napisa o biciklu ali Saskov “STECAK” gdje je “sa zida prao ….. kojeg nije bilo, vodom koju nije imao” je ……….
Malik nebi volio da ovo shvatis kao nesto moje licno protiv tebe. Tekstu si dao VELIKO ime “Dobrinja” i isto kao kad sam gledao film “Grbavica” sam ostao razocaran,prazan. Nije los ni tekst ni film ali mali,mali da nemoze biti manji za takva IMENA. Bolan za svakog ko je proveo dana u Sarajevu u ratu to su SVETINJE. To je kao da tekstu das ime “Zuc” a poslije pises kako su krali Golfove iz PSC u Vogosci, cetnici na jednoj a “nasi” na drugoj strani. Pa bolan u ime one mladosti i heroja sto ostavise zivote i kosti, skontaj sam.
Ti ocigledno mislis da su Leo News nesto “specijalno” jer vec nekoliko puta “plasiras” slike i fotografije “na uvid”. Ja to nekontam ali bice da je do mene. ALi eto ti mi reci i objasni sta bi bilo da smo SVI (sto nismo otisli iz Grada) i dalje isli na svoja prijeratna radna mijesta (i ako firme vise uopste ne postoje), prodavali po Titovoj, neko novine, neko upaljace, neko stipaljke,… neko ost’o kuci i sa djecom se igrao “covjece ne ljuti se” ili ko ti “sarao” po papiricima svoje neke “misli” i nazv’o to News. Ne kontam to, kao ni sto na svom blogu pises u zenskom rodu. Ja ba nikad nebi bio “treba” (pis’o ili se ponasao k’o jedna) ali xebiga bice opet da je do mene.
Vlado izvidi sto ces ovo “morati” procitati (podugacko je) ali ovim sam zavsio svoja javljanja na ovu temu.
Pozdrav

DRAGI MOJ PRIJATELJU, NAPISAO SI ZAISTA ISTINU IZ DUSE, SLAZEM SE SA TOBOM U SVEMU, ALI CUVAJ SVOJE ZDRAVLJE , TO JE NAJVECA VRIJEDNOST NA SVIJETU. KRIVU DRINU JOS NIKO NIJE ISPRAVIO. TAKVA NAS SUDBINA ZADESI, DA SE LOMATAMO PO TUDJEM SVIJETU, A ZIVJELI SMO KO BUBREG U LOJU.JA TO TAKO KAZEM PO NARODSKI.
ZLO JE PREOVLADALO NAD DOBROTOM, STO CE SE RECI, VISE PROPALICA NEGO PAMETNIH LJUDI. SVI SMO MI SKUPA ZAJEDNO JADNICI NA OVOJ PLANETI, ZRNO PRASINE….

TVOJ PRIJATELJ
PIKE

Ipak vjerujem da jezik nije gola apstrakcija, da i u jeziku postoje neki parametri, mjerila, neka mogućnost egzaktnosti. Bio sam postavio pitanje: odakle je izišao čovjek koji za sebe kaže da je 1993. godine ‘izišao iz okupiranog Sarajeva’ ? i nismo se mogli usaglasiti. Napisao sam negdje da ‘pogled u suštinu kazuje da je suština u pogledu’, pa mi se, eto, obilo oglavu. Ne mogosmo se usaglasiti oko pojma ‘okupacija’, ali, poznat sa svoje magareće ćudi, ne odustajem. Da pokušamo sa terminom ‘logor’ ? Taj se termin koristi veoma često (npr. ‘u Sarajevu je bilo XYZ logora za Srbe’), a nisam siguran da u svakom primjeru takvoga iskaza postoji jednakost između ‘označitelja’ i ‘označenog’. Ne vjerujem, recimo, da je ikad iko izišao iz zeničkog zatvora, svejedno koliko je vremena u njemu proveo, pa kazao da je bio u logoru. Moraju postojati parametri kojima se jasno, precizno, oštro ustanovljava razlika među sličnim ili srodnim terminima i mi tu razliku moramo poštovati. Da bismo mogli razgovarati (sine ira et studio), moramo pod istim pojmovima podrazumijevati iste stvari. Ako to nije tako, mi se ne bavimo traganjem za istinom u cilju pomirenja nego se bavimo propagandom. U odnosu prema riječima, svome ‘materijalu’ od kog je građen, jezik mora biti u svakom pogledu neutralan, baš kao matematika u odnosu prema brojkama. Koje dakle uslove mora ispunjavati određeni objekt da bi mogao biti imenovan terminom ‘logor’ ? Pozdrav, Sidran

Tako je , moj Sidrane !

Medjutim , nasa teska sudbina je i pocela – sa jezikom !
Kako danas pise Abdulah Sidran , znaju mnogi .
Zasto se bori – i to je poznato .
Upravo bi nam SIDRAN i SIDRANI trebali – tumaciti rijeci .

A da li pise tacno ( ili tocno ) , to bi morala propisivati , kao
i u svim drugim normalnim zemljama , neka institucija koja
jezik normira !….Postoji li takva kod nas ?
Ili se jezikoslovci takmice u – prodaji svojih knjiga skolama ?

Mozda jedna institucija propisuje da Sidran tacno
upotrebljava odredjene pojmove , a druga da ne
upotrebljava . I najvaznije pitanje : O KOM SE JEZIKU RADI ?
Bosanskom , srpskom , hrvatskom ?….
To je nasa sudbina daznas .A iz nje , dakle – ne samo iz nje -
proizilaze i mnogi drugi sukobi , ne samo jezicki !

- Hipodrom je bio samo sabiraliste onih koji su bili u opasnosti…
mi smo ih samo izolovali , da bih spasili..!
Tako kaze jedan junosa !…

E , pa sad ?!
Etoga sad !…Nije ni logor , no zatvor , ni…!
Sabiraliste , dakle .
Na putu u – neizvjesnost !

Mufa kao da napisa uvod za iskrenu i dirljivu ispovijest Predraga K.
Ne ratnu, nego priču o ratu!
(Mada, sumnjam da će mu proći onaj plemeniti apel. Probano je već bez uspjeha da ovoj blogovskoj okupljenosti damo i treću dimenziju u odnosu na naš grad, ljude u njemu, ali …)
Pa ćemo, a kako drugačije nego jednodimenzionalno, blogovski, ovako:
Raja, izvinjavam se, odavno, od kako se rodila dedina Saga, ne pratim redovno Blog, ali pomno pratim njen razvoj uz pomoć skype. (Božije davanje, kaže Pahuljica!)
(I kad je pomenuh, Sagu, moram reći da sam saznao mnogo zanimljivih a nepoznatih mi stvari: beba se ne umotava više, k’o da je mejt, u nekakve povoje, nego im i ručice i nožice demokratski slobodne, pa uživajući u nesputanoj im slobodi, demokratski nekontrolisano, mlataraju njima i lijevo ali i desno, i gore ali i dolje. Gdje stignu!
Nema više niti onih pelena malo uzduž, malo na trouglastu mahramu, baška usrane, baška upišane, nego neke mnogo praktične; jednokratna uporaba. Pa beba u njih, demokratski nekontrolisano, sere do mile volje, a onda urednik tj. roditelj, pa bilo inokosan ili kolegijalan, to uredi – smota i u kantu. I nije se nauka zadovoljila samo da olakša bebama i njihovim urednicima, nego je, nakon što je utvrdila da je uneređivanje upravno srazmjerno godinama, napravila to isto i za odrasle. Ovo me je saznanje posebno …, jer sada mogu, demokratski nekontrolisano, da se uneređujem ali tako da sve ostane pri meni i na meni pa da, u nedostatku uredničkog kolegija, sam smotam i u kantu.
Sam sebe, demokratski nekontrolisano, uneređuješ i uređuješ.
Pampers! Pampers, kažu da im je genus proximus! Bobò, ima li ovoga u Manitobi?)
A, posebno se izvinjavam što nepozvan upadam u sred, rekti, akademske, “sine”, diskusije o tome da li “da” ili da li “ne”.
Nego, nešto drugo me je …
Je li ovaj Sakib Hadžić isti onaj Sakib Hadžić što nam je stojeći ispred ili iza, ne sjećam se više, onomade rek’o: “AU REVOIR !”?
Ne mogu da ga … Zameće trag! Javi se friškim komentarom u bajatoj godini, a časovnik je trebalo vratiti unazad samo za jedan sat?! Pa se javi sa “preveo sa francuskog”, a onaj Sakib je prevodio na francuski, i ne samo prevodio nego iz prve ruke pis’o?
Pa ako si to Ti Kibe, a u međuvremenu samo prividno evoluirao u novi stadij, i ako si stao iza “AU REVOIR !” proviri, šaretom mi se javi, samo nemoj, molim Te, cijelom taćanicom.
Ako nisi, onda ništa, ne pika se … urednički smotam pa u kantu.

Ja to neću zboriti tako dopadljivo kao naš Sidran, niti je to iko sa Bloga u stanju uraditi ali ću pokušati sročiti svojim prostim riječima, pa ako me ko razumije, dobro i jest a ako ne, ni da sam Luis Borges, ti me ne razumjeli! Dakle!
Istina je da iz Zenice niko nije izašao a da je rekao da je bio u logoru. Ako sam dobro razumio, željelo se reći, da ono što sam ja nazvao logorima pod kontrolom Armije BiH, da su to bili zatvori?! Begenišem, hajmo to za sada zvati zatvorima.
Koliko znam, u tu Zenicu se nije moglo ući tek tako, a kamoli maltretirati zatvorenike i iživljavati se na njima. Tačno se znalo kakva im hrana impripada, kakvi obroci, kad im se posteljina mijenja i što je najbitnije, znali su do kada će ležati u toj Zenici, tom zatvoru.
Međutim, da u toj istoj Zenici, ničega od gore nabrojanog nema, a ima i to napretek, batinanja, izgladnjivanja i da ne nabrajam, i da će iz nje izaći, tek ako za njih dobiju neke druge nesretnike, koji leže u nekoj anamo njihovoj zenici – „zatvoru“ ! Onda to nije zatvor da prosti Sidran, to je logor, pa taman se zvao i Zenica!
A zarad svega što je Sidran u komentaru onako pjesnički nadahnuto napisao, ja to ‘vaki priprost ne bih znao ni prepričati ali toliko mi klikeri rade, da bih sve to njegovo mogao prepisati pa da se primijeni i na ovo moje trkeljanje.

Propaganda je prljava rabota, to svi znamo, ali nekome se može vjerovati, treba, ma mora! Kako ne vjerovati prijatelju, radnom kolegi, koga su „uhapsili“ u Pazariću, na samom početku rata. Možda je imao pušku, možda je bio ovo ili ono, hajde da mu ništa ne vjerujem, ali čovjek tvrdi da ga niko nije pestom pipnuo, da su mu neke komšije i cigara donosile! Pa kad mu to vjerujem, zašto da mu ne vjerujem da su druge marisali i iživljavali se na njima a on to tvrdi!?
Ili drugi slučaj. On Srbin ona Bošnjakinja, budu „uhapšeni“ na Rogoju, prilikom „oslobađanja“ Trnova, oboje učitelji u penziji. On u jednoj baraci, na vratima širše a ona u drugoj, na vratima štikla, cccssss! Naveče, čim ptičice odu pajkiti, dolaze „vojnici“! Ona priča, Bošnjakinja! Pa sad vjrovati joj ili ne, na vama je.
Ne zna čiji su vojnici, nema oznaka, možda su i srpski, pogriješili „zatvor“, ko zna!? Ali ono što zna, je isto ono što sam slušao da se radi u anamo njihovim LOGORIMA. Slušao sam o tim njihovim logorima mnogo puta i nikada nisam posumnjao u istinu. A bilo je i snimaka, filmova, nije ni trebalo sumnjati!
O „zatvorima“ pod kontrolom BiH se malo zna i to što se zna pod velikom je sumnjom! Nema slika, nema filmova! I da ima, muke namontirati film a sliku pogotovo!
Juče mi jedna cijenjena osoba, bar meni, poruči da se ne igram Vizentala, „skupo je“ a i živaca će me koštati! Živaca neće, jer ko čitav život traga za istinom, očvrsne. A što se tiče „skupoće“, ja sam već „ispunio olimpjsku normu“, koja godina gore-dole, nebitno!Izgubit ću možda nešto „prijatelja“ . Ali takvih, mogu naći pored svakog kontejnera.

Odavno ne pročitah na dovla .net.,ništa ni nalik ovome što napisa Predrag K., kojem želim mnogo zdravlja i ovakvog pisanja.
Ili možda ne pročitah od vremena kad Mišo Marić napisa ljudski i bratski adresantu jednom, a adresant ne nađe potrebnim odgovoriti, bar ne javno sto je , priznaćete, bio osnovni red.
A, napisa mu Miso, pored ostalog…

…A ti nisi od ljudi koji misle kako je jedan fašizam milosniji od drugog, zar ne?… Kako je nježniji na strojnici il’ nožu, svejedno.

Ili kako napisa jedan Sarajlija u svojoj pjesmi…
…svako iz svoga straha, sa svojim strahom svako, tuče se raja moja sa mojom rajom tako. Umire Sarajovasi, čuje se plotun s Tabije, ko skvasi ovaj strah na kolac da se nabije…

Ili kako časno i čestito napisa Miljenko Jergovic u knjizi „Otac“ str.155-156.

Izmišljanje junačke prošlosti, u kojoj su naši bili heroji ili žrtve, dok su na drugoj strani bili sve sami zločinci, prošlosti u kojoj su naše majke i očevi bili poput majki i očeva u prvoškolskim domaćim zadaćama iz materinjeg jezika, neizbježna je reakcija svakog čovjeka i društva, odlučnih u nakani da se okrenu prema budućnosti, a prošlost prepuste historičarima. U takvom budućnosnom društvu historiografske se knjige čitaju poput vremenske prognoze. Ono što u njima piše uputa je za budućnost, hoćemo li iz kuće izaći s kišobranom ili s mitraljezom.
Na poprišta takve povijesti nakon historičara stići će arheolozi i forenzičari, da svaki na svoj način i iz perspektive vlasite znanosti potvrdi istinitost nalaza krivotvorene i izmišljene povijesti.
Ni jednima ni drugima to neće biti problem, jer se laž neke historiografije ne sastoji u tome što izmišlja srednjovjekovne kraljeve i kraljevske gradove, niti što mijenja lične karte leševima po masovnim grobnicama. To rade samo diletanti i amateri –historičari po radnim organizacijama. Prava laž, laž ozbiljnih, u tome je što se previđa tuđe kraljeve i zaobilaze one masovne grobnice koje su leševima prepunili naši heroji………….

Pripadam onima koji se srame masovnih grobnica i heroja koji su ih napunili leševima.

Bojim se, dragi prijatelji, da će, dok bude ratnih priča – biti i ratova! Na ovaj ili onaj način. I ovdje i dole. I nikad se nećemo do kraja razumjeti. Pogotovo u onom neugodnom lično doživljenom. Svako ima svoje iskustvo, svoju patnju, svoju ranu. Ja nemam pravo da na bilo koji način sudim o ljudima koji sve to nose u svojoj duši, na svom tijelu, u svom sjećanju. To je njihov “ratni biljeg”, kao što i ja imam svoj. Nažalost!
E, sad, pitanje je: da li je bolje da svojoj djeci (pa i Vama) pričam o pretresanju, sumnjičenju, hapšenju (svega je bilo!) ili o komšiji koji je ispred cijevi stao da bi me zaštitio; o ljudima s kojima sam dijelio užeglo zrnevlje riže da bi nekako preživio; o prijateljima koji i kad sve rušilo nisu zaboravljali da smo prijatelji…
Hej, kad bi Vi samo znali kakav je čovjek u tim teškim vremenima bio jedan Stjepan Trlin Pepo iz Novog Sarajeva, ili Vasvija Taso iz Doma zdravlja, Safet sa Žuči, Mirza iz Pofalića; ima ih ima još… uprkos Cacinim rovovima, Jukinom i Ćelinom divljanju.
Zato Vas pozivam, ako ćemo nastaviti ovu našu zajedničku ratnu tragiku, pišimo o DOBRU u ljudima, pišimo priče na koje će biti ponosni i naši unuci. Ono što nas boli – ne zaboravimo, ali ostavimo neka vremenom u našem srcu zgasne.

Danasnje bolne(ratne) price su dio one histerije odusevljenja hinjavih i podmuklih glasaca od juce. Takav je dogovor sa sejtanom napravljen…SDA, HDZ, SDS.

Ante Markovic je otisao u istoriju, a Bosna u najcrnji ljudski jad koji se zove rat.

Nekad bih najruznijim rijecima nazvao one koji su glasali za nacionalne stranke, za rat. Onda pomislim-mozda je i bolje ovako, neka svako slijedi miris svog copora.

Nove price o ratu(mrznji uglavnom) na dovla.netu, zajedno sa tradicionalnim ‘Danima mrznje’, koji neprekidno idu iz komentara u komentar, su izgleda jedina alternativa krpljenju carapa, moljakanju za lijekove i penziju onima koji su ostali da zive sa deformisanim cobanima i poljoprivrednicima- oslobodiocima i novim vladarima grada, koji drugacije jedu, hodaju i pricaju, nego stare Sarajlije.

Od depresivnih i cmizdravih pedalasa, koji su se zanogetali do komsiluka, i dalje do Amerike, Kanade, Australije, koji ne mogu da kontrolisu svoje emocije, a kamoli zivot, ocekujem srceparajuce komentare tipa – ko nas to zavadi?

Nekad mi se cini da bi mnogi dovla.netovci bili neobicno sretni kad bi ratne price ponovo postale svakodnevnica, a zalihe mrznje narasle kao Trebevic, da se mozemo klati iducih dvije hiljade godina.

Mozda sam ja nasupoglavljivije bice na planeti, ali izgleda da je lakse nauciti muhu da skace, majmuna da plese becki valcer, nego naseg covjeka da misli svojom glavom.

Ugodna zabava.

MOJ ODGOVOR POD BROJEM 52 JE USTVARI ODGOVOR NA PISANJE PREDRAGA KARISIKA
MOG DOBROG I POSTENOG PRIJATELJA., POD BROJEM 49, SAMO TOLIKO DA NE BI BILO ZABUNE.

HVALA NA RAZUMIJEVANJU

PIKE SA SUPRUGOM
PS. MOJA ZENA MI UVIJEK POMAZE

Crno-bijeli svijet!

Danas 17 godina kasnije ,kada Kemo ima koncert u Bg,a glavni gost mu je Cola i obadvojica
izgledaju ”KA novi”,kada se stvari odvijaju ,kao na filmskoj traci 200 km na sat ,zar treba opet
otvarati stare rane,koje su jedva pocele da zacjeljuju(iako vrlo,vrlo tanko).Ja znam licno na 10-ine
tragicnih prica iz rata,doduse vise sa ove”agresorsko-okupatorske’’strane:)))),ali kako je raja bila izmanipulisana to jos ne mogu da shvatim.Jos veca tuga je sto ta manipulacija jos uvijek traje i
dobro se ,kao sto vidim, u BiH drzi:(((((((

P.S.
Davno nekada, kada su Englezi dosli u neko africko pleme i tuc-muc pocnu razgovor sa Poglavicom
pitajuci ga izmedju ostalog-,Sta je za vas dobro?.On odgovori:-Pa dobro je kada mi upadnemo u tudje selo,opljackamo ga i otmemo im zene…A sta je lose?,pitaju Englezi,-Eee lose je kada oni nama to urade…

Moje licno misljenje je da je ova tema promasaj.Pozzz.

Sarajevske ratne priče uvrštene su kao tema na blog nakon obavljene konsultacije sa cijenjenim saradnicima uz napomenu da će biti objavljena samo POZITIVNA sjećanja na period stradanja dragog nam grada. A mora se priznati da je bilo na hiljade (uslovno rečeno) divnih priča iz tog užasnog rata. Dakle, ne treba očekivati objavljivanje svjedočanstava o ubijanju, silovanju, mučenju itd. Za istraživanje takvih slučajeva postoje nadležne institucije i blog nije mjesto podsjećanja na mnoge užasne stvari koje su se tada dogadjale.

Na prvoj stranici bloga, sa desne strane postoji PODSJETNIK na kojem je dodana rubrika Sarajevske ratne priče sa već objavljena dva priloga i bez mogućnosti komentara. Uz pomoć Zlatka Badovinca Zlaje, “zaduženog” za tehničku podršku blogu, pokušaćemo ovu vrlo osjetljivu temu za svakog Sarajliju približiti čitaocima na jedan pristupačan i prihvatljiv način. Strpljivo sačekajmo kako će sve to izgledati, a uvjeravamo vas da nam je namjera iskrena i poštena bez trunke politizacije.

“Sarajevske ratne priče uvrštene su kao tema na blog … uz napomenu da će biti objavljena samo POZITIVNA sjećanja na period stradanja dragog nam grada.”/i Pošteno da priznam nisam mogao da shvatim na koji način sjećanje na stradanje može biti pozitivno, i u čemu se ono razlikuje od negativnog sjećanja na stradanje.

Ovaj blog iz puno razloga nije sastajalište vjerodostojnih svjedoka o ratu medju dojučerašnjim komšijama. Zbog profila učesnika specificno je politizovan i daleko od iskrenosti. To naravno ne znači da se na njemu ne mogu i ne trebaju objavljivati ratne priče,ali u nažalost u njima nema prave slike i istine o stradanju u gradu Sarajevu opsjednutom sa dva obruča – spoljnim i unutrašnjim. Naći ćete samo svoju i komšijinu sliku u ogledalu, a to su slike ljudi koji uglavnom nikada nikada nisu bili spremni da se žrtvuju za bilo šta. Pa ni za državu Jugoslaviju koje im je inače puna usta.

Nas putopisac Neso,( glavom i bradom Nenad Vitlacil ) covjek od “slova”a malo manje od rijeci,napisao je njegov novi biser-roman ” Pampers à Prix Cassé”.

Covjeku koji govori bukadar stranih jezika,nije poslo za rukom da na nas jezik prevede francusku rijec” AU REVOIR”:

AU REVOIR : S’utlise pour prendre congé de quelqui’un.Sinonyme à la prochaine,à la revoir (Familier).

(Dovidjena se upotrebljava da uzmemo odmor od nekoga. Sinonim za iduci put,dovidjenja
(Familijarno ).

Profesore Neso,ja znadem da Vama kao i gospodinu Rajku Bozinovicu i jos nekoj Vama slicnoj druzini,za ono moje “AU REVOIR” najbolje odgovara prijevod “ADIOS”.

Za jednog putopisca,koji je ljetos i za nas,zemljom Bosnom PUTOVAO,cak je odlutao i do starog Grada Visegrada,da se slika sa neimarom Nemanjom Kusturicom.

Nenad-Neso Vitlacil,u njegovom komentaru (55) pise:

“Je li onaj Sakib Hadzic isti onaj Sakib Hadzic sto je stojeci ispred ili iza ,ne sjecam se vise,onomade rek’o :AU REVOIR ..?”

Da gospodine NENADE VITLACIL, Sakib Hadzic je jos uvijek onaj isti Sakib Hadzic,koji jos uvijek od Vas NESO ocekuje izvjestaj o Vasoj (MENI OBECANOJ) posjeti Blazu Stevovicu Predsjedniku Alternativnog kluba Trebinje.

Blazo Stevovic je covjek koji je medju prvima digao glas protiv VANDALIZMA Emira (Nemanje) Kusturice i njegove otimacine kamena sa kule Petrinja i ostalih kulturnih spomenika po Hecegovini,za potrebe izgradnje njegovog Andricgrada,na uscu Bijelog Rzava u Drinu u neposrednoj blizini cuvenog mosta Mehmed-pase Sokolovica.Kulturno-hitorijske bastine,UNESCO-a.

Dragi Neso,ja stojim iza onoga sto kazem i napisem,a eto na zalost,kod Vas to nije slucaj.

S Postovanjem
Sakib Hadzic

Nekada smo se,čitajući spisak zanimanja za buduće školarce,a po receptu bivšeg ministra
Šuvara,šalili kao na primjer za zanimanje brijača,uža specijalnost:”sapunjač lijeve strane
obraza” ili “dimnjačar prizemnih kuća” i sl. Taj,možda još važeći spisak,nažalost,bi se mogao
dopuniti sa aktuelnim,morbidnim zanimacijama: kopač primarnih grobnica,kopač sekundarnih grobnica,kopač grobnica u predgradjima,u naseljenim mjestima,kopač uz potoke,rijeke,jezera,
kopač grobnica u inostranstvu,kopač u podrumimai.t.d i.t.d. bezbroj lokacija.
Ne zamjerite na sarkazmu,ali,istini za volju,zbog stravičnog stanja nezaposlenosti,beznadja i
obezglavljenosti,naravno i straha,narodu svašta pada na pamet.

Ponovo bih apelovao da se ne šicamo nepotrebno pogreškama koje se lako daju izbjeći danas kad je sve dostupno na internetu.
“Prendre congé de quelqui’un” na svim našim jezicima (bosanski, hrvatski, srpski, srpskohrvatski) znači samo jedno i jedino: oprostiti se od nekoga, u smislu pozdrava na odlasku. Nikad i niposto “uzeto odmor od nekoga”.

Ponovo bih apelovao da se ne šicamo nepotrebno pogreškama koje se lako daju izbjeći danas kad je sve dostupno na internetu.
“Prendre congé de quelqui’un” na svim našim jezicima (bosanski, hrvatski, srpski, srpskohrvatski) znači samo jedno i jedino: oprostiti se od nekoga, u smislu pozdrava na odlasku. Nikad i niposto “uzeti odmor od nekoga”.

Ostavite Stipu Suvara na miru, jer nomenklatura zanimanja a niti skolska reforma NISU bili njegovo djelo. Bio sam clan komisije za nomenklaturu zanimanja t.j. za zanimanja za koja se treba skolovati. Energicno sam se protivio da sada (tada) skolujemo ljude za zanimanja kojih (UNESCO studija) za 25 godina NECE biti. Nisam vise dobijao pozive za sjednice. Onda odjednom poziv dodje a sve drugcije nego je bilo na onoj prvoj sjednici. Dajem ostavku uz izjavu da moje stavove o ovome mozete slobodno koristiti. Sustina je bila u tome da je ta reforma donosena od politickih krugova a ne od pedagoskih i ekonomskih. Onda je politika primjetila da je sve to nonsens, slicno i sa ZAJMOM ZA PRODUKTIVNO ZAPOSLJAVANJE. Bilo mi je apsurdno da pauperizovana privreda daje doprinose za zaposljavanje o cemu odlucuju politicki faktori. Jer, da je privredi trebala veca stopa zaposljavanja ona bi to ucinila sama.

Znam da ovo odudara od teme, ali je bolje nego da saljem uradke o tome sta je bilo na UBOCINI, kako zovem Grbavicu.

Zeko

Predrag K #66.
Da druze Predrag K. Vi ste dobro preveli “Prendre congé de quelqui’un”to ste dobro uradili samo za one koji kao i Vi poznaju francuski jezik.Jos Vam fali da nam kazete na koje ograniceno vrijeme mislite ?.
Posto je u ovoj zemlji gdje ja zivim “conge”ogranicen:
Savjetujem Vam da se nastavite baviti sa Vasom specijalnosti (sa 4.od Vas citirana jezika :bosanski,hrvatski,srpski i srpskohrvatski. ( posebno ovim poslednjim).

S Postovanjem
Sakib Hadzic

Joooj, Nešo dragi, što Te Sakib sredi! I to bilesi “s poštovanjem”… Ja mislim da Ti noćas oka sklopit’ nećeš. Od smijeha.
Ma da mi je makar “uzeti odmor od njega” – jok, kad ti se takav prikrpelji, riješit ga se ne možeš! Jerbo: on stoji iza, ispred, ispod i iznad svega što lupne, a toga je beli puno.

Dragi  g. Predraže,

Želim Vam mnogo  dobrog zdravlja i što manje visokotlačnih uzbudjenja. Ako želimo, život može biti pun radosti i veselja, izmedju ostalog evo kako:

Prendre congé de quelqu’un  ==>  klik na prevod na Google maternji jezik i dobije se: 
                               take leave of someone. 

Zatim, direktnim prevodom te fraze na  BSHHSSH  (bosanski, srpski, hrvatski, hrvatskosrpski i srpskohrvatski) dobijamo:
                                 uzeti  odmor od nekoga.

Dakle, sve je regularno i 1/1.

Nema veze ako to u stvari znači: “oprostiti se od nekoga, u smislu pozdrava na odlasku.” Ko još na to gleda.

G.Hadzic,moje ime je Ranko,i ako je stamparska greska nema problema.Sto se tice vasih javljanja,sto ih vise citam sve vise sam razocaran.Molim vas da me ne ubacujete u kontekst bilo koje grupe,bande,druzine,partije,tora,klape,havera,raje itd…. jer imam dovoljno godina i iskustva da razmisljam svojom a ne vasom glavom.Bilo je i prethodnih godina onih koji su me na ovom blogu svrstavali u odredjene kategorije zbog mojih reakcija na pojedine clanke ili komentare.Razlozi su bili mnogobrojni,pocelo je kada sam odustao od odlaska iz Sarajeva posljednim Kusnerovim avionom i prihvatio pravednu stranu i stao u odbranu grada i BiH na liniji Hrasno Brdo-Grbavica ljevo-Milinkladska iznad i Mojmilo/Lukavica desno.Pojedini blogovci kao Ogi,Jan,Narcis,Malik,Neso itd /koje licno ne poznajem/mogu vam potvrditi strateski znacaj pomenute linije.Dali zbog odluke da branim rodnu grudu od agresije i od nekoga ko nas napada i da ne znamo cega, treba da budem svrstan u neku kategoriju.Mozda se varam,ako ime ili prezime daje predznak za upotrebu pridjeva,grijesite,ako moja participacija za rukometnu selekciju BiH predstavlja “kost u grlu”pojedincima,oni grijese i sto je istina svi grijese koji hoce da me uguraju u “svrstane”.Mozda mislite da imam nesto protiv vas,grijesite,jedino mi smeta vas nihilisticki nacin komentarisanja i cesta upotreba francuskih rijeci.Niste jedini i na zalost svaki vas komentar sadrzi odredjenu dozu humora /Bosanac na Floridi,Bosanac u Kanadi/ da bi se mogao rezirati “Bosanac u Francuskoj”.Ponavljam,potpisujem i kunem se da sam 1000% amputiran od nacionalizma,religije i politike,ali u isto vrijeme postujem sve nacije, religije i vjernike kojiu nesto vjeruju.Gospodine Sakibe,vrlo malo vremena ste na blogu da bi mogli donjeti zakljucak ko je g.Kemo ili g.Cole.Zasto vam ovo govorim,jer sam se licno u pocetku moga javljanja “okomio”na g.Coleta da bi malo pomalo prihvatio njegov nacin pisanja i komentarisanja i isto potvrdio mojim javnim izvinjenjem gore pomenutom blogovcu.U komentaru 56 Cole prica o Zenici a ja ga nadopunjujem o kasarni Viktor Bubanj gdje sam kao pripadnik MUP-a BiH sa nekolicinom kolega bio na zadatku da prekinemo izivljavanje nad srpskim zatvorenicima.Dragi Sakibe,na Bradini naletih na mudjahedine i mogu ti reci da su bili u “formi” nakon genocida u nekoliko hrvatskih sela oko Prozora.Evo sada se vracam na pocetak price krizno ime Ranko,Sakib me prekrstio u Rajko a ja klanjam pred mudjahedinima tvrdeci da se zovem Ramiz,da bi glavu spasio.Oni majmuni sa brda”junaci”udaraju li udaraju granatama sa Borija i boli ih ona stvar kako se zoves.Konjic,nasa Armija,spaseni smo nasi su,kad malo pomalo poceli nasi da odvode nase koji se ne zovu kao nasi u sportsku dvoranu ne da gledaju neku utakmicu vec da dobiju batine.Junaci granatama po Konjicu,nasi hapse nase a HOS i HVO biju snajperima sve sto se krece.Sakibe da nastavim,Jablanica 100000 ljudi blokirano u grotlu a hrvatski zatvor/logor/ na nekoliko kilometara.Pola mosta je sruseno,pola minirano,idemo dalje,lazem Armiju, lazem HVO,lazem HOS,poznajem Juku,lazem sam sebe i dolazim na bulevar u Mostaru.E tu nema koga da lazes,”junaci”deru sa ljeve strane a bivsi nasi koji su poslije ponovo postali federalni nasi deru sa desne strane.Kako je glupo poginuti od nasih a njihov sam.I na kraju g.Hadzicu,da bih popunio sve nase vracam se na april 1992 godine,manifestacije,barikade,Skupstina,Vrbanja most,Dimnjacar,Sljivik……pa ovo pravo rat.Iz Skupstine u Dom milicije,nema nista haos,nazad kuci preko Grbavice,usput svratim u moju firmu “Vivakomerc” u Beogradskoj 20,kad neki “nasi” sve popljackali.Nisam ni dvije rijeci progovorio trojica bradonja me opkolise,ko sam,sta sam i jesam li nas,vas ili njihov.Spasila me licna/osobna/karta/iskaznica/u kojoj je stajala moja ranija adresa Zagrebacka 24 na Grbavici.Ljudi se “lepo”predstavise kao nasi osloboditelji “arkanovci” iz Nisa,te se mi uz obavezni pozdrav “boze pomozi i bog ti pomogao”razidjosmo svako na svoju stranu.Jos malo pa ce kraj,ali moram da pomenem kako rece g.Sakib moje drugare,nase ali ovoga puta pravo nase,poslase me na kontakt sa srpskim oficirom koji je bio u sjedistu UNPROFOR-a.Kazu mi po povratku u bazu da me je Vojna policija umalo skinula sa jednog od nebodera na Alipasinom polju-opet nasi.Necu vise,i zbog svega gore pomenutog molim vas da ne zivite u zabludi da pripadam nekome,da sam indokriniran,sluga nekome-nikada.

Sa postovanjem

Čitam komentar (63.) Isaka s jednim velikim S, navodno komšijom iz ratnog Sarajeva koji levom, lijevom, livom pa onda desnom otvorenom rukom podijeli pljuske “neiskrenim nekvalitetnim Ljudima…” blogerima što” … tvrdoglavo prepričavanje(m) bljutavih mantri o agresoru i “našim”, što je samo produžetak one iste neiskrenosti iz ratnog Sarajeva” ispričaše nam osobno viđenje rata u Gradu.
Isak S bez zadrške i bez argumenata osim paušalnih opaski dovede u pitanje moju vjerodostojnost kao svjedoka, pazi ovo:…”svjedoka o ratu medju dojučerašnjim komšijama…”
Objašnjavati Isaku S je iluzorno da ja nisam imao nikakav problem s “dojučerašnjim komšijama” niti sa njihovom slikom u ogledalu već sa agresijom JNA čuvarom “njegove države Jugoslavije”.
Ići u”razvaljivanje” do kraja Isaka S prije nego što da “puno razloga” za tvrdnje iskazane u svom komentaru (63.) bilo bi neracionalno trošenje prostora i atak na strpljenje čitanja od strane “nevjerodostojnih specifično politiziranih i daleko od iskrenosti…” blogera.
Moj prijedlog drugu Isaku S je da učini upravo suprotno od mene i onih koji su ovdje ponudili”svoju ratnu ne/istinu/tu sliku” i prezentira nam kao neovisna “nepolitizovana” osoba svoje viđenje stradanja “u gradu Sarajevu opsjednutom sa dva obruča – spoljnim i unutrašnjim…”
Na kraju ne tražim mnogo od komšije Isaka S samo malo njegove “spremnosti na žrtvovanje”za istinu za iskrenost…
Pozdrav, Vozdra,
komšiji s one strane ogledala ,Isaku S, ma gdje bio,
Tvoj susjed, Malik-Kula

NIJE LI BOLJE – ANTIRATNA, PEDAGOŠKA…?!

UMBERTO ECO: PISMO MOME SINU

Dragi Stefano,
Približava se Božić i uskoro će se dućani u centru grada napuniti dirljivo uzbuđenim očevima koji glume u komediji jednokratne godišnje ljubaznosti i darežljivosti; očevima koji s hinjenom radošću dočekuju taj trenutak kada, krijući se od djece, kupuju njihove željene vlakiće, minijaturna lutkarska kazališta, ping-pong garniture za kućnu upotrebu. Ja ću, pak, otići i posmatrati ih, jer ove godine, budući da si još beba, na mene nije došao red, a, uostalom, igračke me Montessori odveć ne zabavljaju; uvjeren sam da bi mi njihov ukus u ustima bio bljutav a oprez mi govori da do stomaka i ne bi stigle tako lako. Dakle, moram čekati – dvije, tri, možda i četiri godine. Potom će doći moje vrijeme. Iza vremena majčinske nježnosti, kada u nepovrat ode era plišanih medvjedića, doći će moj trenutak kada ću ja početi oblikovati, sa slatkim i svetima nasiljem očinske moći (patria potestas), tvoju građansku svijest. A onda, Stefano…
Onda ću ti pokloniti puške. Dvocijevke. Automatske. Mitraljeze. Topove. Minobacače.Sablje. Olovne vojnike za rat spremne. Dvorce s pokretnim mostovima. Opkoljene utvrde. Zatvor, tamnice, nuklearne reaktore. Strojnice, bajunete, pištolje s bubnjem. Koltove, vinčesterke, haubice, topovnjače, lukove i strijele, praćke, zapaljive strijele, olovne kugle, katapult, granate, barut, mačeve, bodeže, helebarde. I još pušaka i pušaka. Oružje. Mnogo oružja, sine moj, i samo oružje. To će ti donijeti tvoji Božići.
Čudi nas od Vas, gospodine – zacijelo će mi reći – od Vas, kao člana
građanske udruge za nuklearno razoružanje, od Vas koji koketirate s mirotvornim organizacijama i marširate s pacifistima. – Jesam li kontradiktoran – upitat ću – Pa dobro, u kontradikciji sam ( Walt Withman).
Jednog sam jutra ušao u robnu kuću u Frankfurtu da kupim lijep poštolj s
bubnjem jer sam sinu svoga prijatelja obećao donijeti poklon . Trgovci i kupci su me gledali s izrazom gadljive zgroženosti na licima. – Ne proizvodimo ratne igračke, gospodine. Sledio sam se. Posramljen izađoh na ulicu gdje se sudarih s dva Nijemca. Vratih se u zbilju. Neće me više zavarati. Od sada ću se rukovoditi samo svojim osobnim iskustvom i više neću vjerovati pedagozima i psiholozima.
Imao sam izrazito i isključivo ratno djetinjstvo; pucao sam skriven među grmljem, zamicao u redove parkiranih automobila pucajući iz puške, vodio sam juriše, gubio se u najkrvavijim bitkama – u kući s olovnim vojnicima. Čitave su vojske bile podučavane kompliciranim borbenim strategijama, operacijama što su trajale tjednima. U njima su bili mobilizirani sestrini plišani medići i lutke. Organizirao sam bande uličara, nazvali su me terorom trga Genova (sada je to trg Matteotti); pobijedio sam bandu Crni lavovi ujedinivši se s jačom četom kojoj sam nametnuo nova i užasna pravila; postao sam borac bande Uličar, te junački podnio ceremoniju prijema koja se sastojala od sto udaraca nogom u stražnjicu i od tri sata zatvora u kokošinjcu; borili smo se protiv bande Rio Nizza, a oni su bili crni, prljavi i užasni; iz prvoga sam boja od straha pobjegao, dok sam u drugom dobio udarac kamenom u usta, pa i danas jezikom osjećam izraslinu u unutrašnjosti usne. (Potom je došao pravi rat i od partizana sam na posudbu od dvije sekunde dobio pušku Sten; neke smo prijatelje vidjeli mrtve s rupom na čelu, ali već smo pomalo odrastali pa smo odlazili na obale Belba da bismo virili u osamanestogodišnjake koji su vodili ljubav. Blaženi bili ti trenuci prvih mističkih kriza.)
Iz orgija ratnih igara izrastao je čovjek koji u cijelih osamnaest mjeseci služenja vojnog roka nije niti taknuo pušku, a duge je sate provedene u vojarni posvetio strogim studijima srednjovjekovne filozofije; čovjek koji se uprljao mnogim nečistoćama, ali je baš uvijek ostao imun na tužni delikt ljubavi prema oružju i vjere u svetost ratnih vrijednosti. Čovjek koji cijeni vrijednost vojske samo onda kada vidi da pritječe u pomoć poplavljenima u blatu rijeka kako bi se pronašla u vedroj i aristokratskoj službi civilima. Čovjek koji apsolutno ne vjeruje u pravedne ratove, a razumije samo one građanske, kada se ljudi bore protiv svoje volje, povučeni za kosu, uvučeni u nešto što im ne čini čast, te djeluju na granici minimuma. Istinski vjerujem da ovaj svoj duboki, sustavni, kultivirani i dokumentiran užas od rata moram zahvaliti zdravim i nevinim odušcima, platonski okrvavljenim, dopuštenima u djetinjstvima iz kojih izlazimo kao iz westerna (nakon tučnjave one vrste u kojoj se prevrnu stolovi i velika ogledala, poruše se pregradni zidovi saloona, puca se na pijanista i polome se staklena vrata), čišći, bolji, širi i spremniji da se nasmiješimo prolazniku koji nas gura ramenom i da pritrčimo u pomoć vrapčiću ispalom iz gnijezda – i kako je Aristotel odlično znao kada je od tragedije tražio da pred našim očima okreće crvenu, krvavu, svilenu kulisu – da bismo se očistili do dna, s božanstvenom shakesperijanskom solju finalne katarze.
A zamišljam – naprotiv – Eichmannovo djetinjstvo. S pogledom birokrata smrti, sagnut nad zagonetnom gvozdenom kockom, slijedi uputstva iz malog priručnika; pohlepno otvara šarenu škrinju svoga maloga kemijskog laboratorija, sadistički uredno stavlja na šperploču svoj minijaturni stolarski alat, blanju široku pedalj i pilu dugačku dvadesetak centimetara. Plašite se djece koja prave male drvene ždralove! U njihovim hladnim i udaljenim mozgovima malih matematičara zgušnjavaju se okrutni kompleksi koji će se pokrenuti u zreloj dobi. U svakom malom čudovištu koje pokreće skretnice svoje minijaturne željeznice vidim budućeg upravnika logora smrti! Još je strašnije ako obožavaju male automobile što ih na užasan način industrija igračaka podastire njima u vjerodostojnom savršenstvu, s prtljažnikom što se automatski podiže i s prozorima koji sami klize – stravična, stravična igra za buduće podnarednike elektronske vojske koji će bez ikakvih emocija pritisnuti crveno dugme nuklearnog rata!
Vi ih već sada možete prepoznati. To su veliki građevinski špekulanti, majstori u otkazivanju stana podstanarima u jeku zime. Oni su formirali svoju svijest na zloglasnoj igri Monopoli ,navikavajući se na ideju kupovine i prodaje nekretnina, te na bezuvjetnu kupovinu profitabilnih dionica. To su današnji papá Grande koji su okus akumulacije kapitala i pobjede na burzi novca usisali s karticama tombole. Birokrati smrti odgojeni na mehaničkim strojevima, birokratski polumrtvaci koji su svoju duhovnu smrt započeli s karticama i žigovima minijaturne pošte…
A sutra? Što će dobiti djetinjstvo kojemu će tehnološki Božići donijeti američke lutke što govore, pjevaju i kreću se same; japanske samuraje što skaču i bore se a da se baterija ne istroši nikada; teledirigirane automobile koji su u potpunosti zanemarili ručni mehanizam…
Stefano, sine moj, poklonit ću ti pušku. Zato što puška nije igra. Ona je početak igre. S njom ćeš morati zamišljati situaciju, praviti odnose, iznalaziti dijalektiku događanja. Morat ćeš praviti BUM ustima i uskoro ćeš otkriti da s puškom igraš igru koju ti inspiriraš; konfekcijske igračke, naprotiv, ne potiču tvoju maštu. Zamislit ćeš da uništavaš neprijatelje i time ćeš zadovoljiti atavistički impuls a tu ti vrstu zadovoljstva ne pruža niti jedna ovodobna igračka. One te samo mogu preobraziti u neurotika spremnog za utrku na statusne položaje u tvrtkama. Uvjerit ćeš se da je uništavanje neprijatelja ludička konvencija, igra među igrama, i tako ćeš naučiti da ta praksa ne pripada zbilji i da ćeš ,igrajući se na taj način, dobro znati gdje su granice zbilje. Očistit ćeš se od ljutnji i pritisaka i biti otvoren za prihvaćanje drugih poruka koje u sebi ne sadrže ni smrt ni destrukciju; štoviše, smrt i destrukcija će ti zauvijek izgledati kao fantazmagoričke činjenice, kao vuk iz Crvenkapice kojega smo svi mrzili, a u Italiji je rođena i nerazumna mržnja prema psima vučjacima.
Međutim, ne završava sve s ovim i neće biti da je to jedino rješenje. Neću ti dozvoliti da sa svojim koltovima pucaš samo u ime nervnog pražnjenja, u ime ludičkog čišćenja atavističkih instinkata ostavljajući za poslije, nakon ostvarenog pročišćenja, fazu sistema vrijednosti. Pokušat ću ti dati ideje već u trenucima dok budeš pucao sakriven iza fotelje.
Prije svega, neću te naučiti da pucaš u Indijance. Podučit ću te da pucaš u trgovce oružjem i alkoholom koji sustavno uništavaju indijanske rezervate. I u južnjačke robovlasnike kojima će morati biti jasno da pucaš kao Lincolnov čovjek. Neću te podržati u namjeri da ciljaš na kanibale u Kongu, nego ćeš ciljati u trgovce slonovačom, a u trenutku slabosti, možda ću te podučiti kako da u loncu skuhaš doktora Livingstonea. Igrat ćemo se na strani Arapa protiv Lawrencea od Arabije koji mi, između ostaloga, nikada nije izgledao kao prototip ljepote i muževnosti u koji su bili zaljubljeni mladići iz više engleske klase. Kada se budemo igrali Rimljana, postavit ćemo se na stranu Gala i Kelta, koji su poput nas Pijemontežana, sasvim sigurno bili mnogo časniji od Julija Cezara na kojega, tim prije to nauči, moraš gledati s nepovjerenjem, jer slobode se u demokratskim društvima ne osvajaju davanjem bakšiša nakon smrti tiranina. Bit ćemo na strani Sjedećeg Bika, a protiv one odvratne osobe kakav je bio general Custer. Na strani Boksera, razumije se.
Zamisli, to će biti strašne igre, a igrat ćemo se zajedno! – Ah, poželio si pojesti brioches? Hajde gospodine Santerre, okrenite bubanj na koltu! Danas se igramo odsijecanja glave Mariji Antoaneti! – Perverzna pedagogija? – Ma tko mi to govori? Vi, gospodine, Vi što snimate film o junaku fra Dijavolu, razbojniku što je jednako volio i težački i burbonski novac?
-I Vi, Vi koji ste antifašist, može se reći od rođenja, jeste li se ikada sa
svojim sinom igrali partizana? Jeste li ikada zalegli iza kreveta, glumeći da ste u Lagnama , vičući – Pažnja! Zdesna nadire Crna Brigada, u bojni položaj. Pucajte! Vatra u naciste! Vi poklanjate svome sinu Lego- kockice i šaljete ga s guvernantom da gleda rasističke filmove koji uzdižu uništavanje indijanskog naroda.
Eto tako, dragi Stefano, poklonit ću ti puške. Naučit ću te da se igraš veoma
složenih ratova u kojima istina nikada neće biti na samo jednoj strani. Ispraznit ćeš se u svojim mladim godinama, pomiješat ćeš pomalo ideje i polako ćeš stjecati uvjerenja. Zatim, kada odrasteš, vjerovat ćeš da je sve bilo bajka, Crvenkapica, Pepeljuga, puške, topovi, čovjek protiv čovjeka, vještica protiv sedam patuljaka, vojske protiv vojski. Ako se slučajno desi da se, kada odrasteš, ponovno pojave monstruozni likovi iz tvojih dječjih snova, vještice, vampiri, oružja, bombe, regrutiranja, vjerujem da ćeš uspjeti izgraditi analitičku svijest o bajkama i da ćeš se naučiti kritički kretati u zbilji.

Prijevod: Nela Rubić (Preuzeto s njene Fb stranice)

Gospodjo Azra, hvala vam za ovo. Sta vise reci i sta da radimo mi ostali koji mislimo isto tako kao i on.S postovanjem .Marija