Toni Skrbinac: Muharemaga

Dvanaest godina je imao kada je prvi put nastupio na školskoj priredbi u svom rodnom Skoplju. Nepunih sedamnaest kada je postao poznat sa svojim nastupom u beogradskom Domu sindikata, pjevao je pjesmu Hatidže, unio na prostore bivše Jugoslavije nov zvuk koji je bio neka vrsta eklektičkog preuzimanja manira turske narodne glazbe.

U svakom slučaju Muharem Serbezovski bio je tih osamdesetih godina istinska pjevačka zvijezda. Pjevati nije prestao niti danas, ali nije muzika bila povod moje novinarske radoznalosti kada sam prije tridesetak godina išao na prvi intervju sa Muharemom.

Muharem Serbezovski, prema naslovu jednog od njegovih romana mogu komotno reći, Ciganin A kategorije, napisao je svoj prvijenac, a i za mene prvi pročitani roman koji je napisao autentični Rom. Roman je nosio naslov »Šareni dijamanti« i opisao je život malog Muharema u velikoj ciganskoj mahali.

Zvala se kao i danas Šutke Orizaji i brojala preko 3o ooo stanovnika, isključivo Roma. Biti ću jednoga dana gost i te mahale, ali najprije idem na prvi intervju.

Prema dogovoru, mjesto je kultni Bečki restoran u Sarajevu u kom se je u to vrijeme okupljala estradna, politička i gospodarska krema. A vrijeme 13h. Nije bilo mobitela, a da ih je bilo ne bih uzalud čekao punih sati i pol vremena. Serbezovskog niotkud. Odem, naravno ljutit . Poslije tri dana, vratar na recepciji »Oslobođenja« u kom sam tada radio me poziva:

»Toni, stigao Muharem Serbezovski, čeka te na portirnici.«

Spuštam se niz stepenice, još uvijek poprilično ljut i iz daljine govorim nasmiješenom Muharemu: » Nismo li se dogovorili u ponedjeljak, a danas je četvrtak???«

On čeka da priđem, sve jednako se smiješi, a kad sam došao dovoljno blizu, zagrli me i kroz smijeh kaže: »E, moj Toni, pa zar si ti sreo Ciganina koji ne laže?«

Šta da dalje kažem? Kupio me je definitivno i od tada do posljednjeg nedavnog susreta, bivali smo zajedno ko zna koliko puta. Ostala mi u sjećanju moja posjeta njegovoj rodnoj mahali Šutkama. Muharem poslao po mene svog zeta, simpatičnog Roma koji je u to vrijeme bio još uvijek aktivni nogometaš i to u bugojanskoj Iskri, u tadašnjoj drugoj ligi jugoslovenskoj. Pa me taj njegov zet proveo kroz živopisno cigansko naselje, a gdje je god živo biće bilo, tog Muharemovog zeta srdačno pozdravlja. Ja, kasnije na večeri koju nam je spremila Muharemova žena Lidija hoću da dam kompliment mom vodiču pa kažem Muharemu:
»Pa, ovaj tvoj zet izgleda popularniji nego ti, svi ga znaju i pozdravljaju.«

A zet se malo ljutnu pa kaže: »E, Toni, kako ćeš mene da porediš s Muharemom. Pa gdje sam ja od njega daleko, on ti je kao Robert Redford, kao Ričard Gir…«

Muharem se smije, a ja vidim da sam na pogrešan način lansirao kompliment.

No, to je bilo nekada davno, davno. U međuvremenu sam saznavao da je Muharem izuzetno vrijedan stvaralac. Knjiga romske poezije, romani, drugi, treći, sedmi, onda prvi prevod Kurana na romski jezik…Plus estradni rad: koncerti, nastupi na televiziji. I konačno saznadoh da se i u politici aktivirao, bio poslanik u federalnom parlamentu.

Od te posljednje činjenice sam krenuo prilikom našeg nedavnog susreta u sarajevskom hotelu Holidej Inn.

»Ko je tebe nagovorio da se i politikom baviš? I kako sada stvari stoje sa tvojim angažmanom?«

»Probao sam, četiri godine sam bio poslanik. Bio sam u stranci Harisa Silajdžića. Činilo mi se da ću moći nešto učiniti da svima bude bolje, ali politika je jalov posao. Razočarao sam se. I stavio tačku.«

»Zar se ti nisi cijelog svog života borio za prava Roma? Otkud sad odjednom to da »svima bude bolje?«

» Kao prvo, i Romi su među svima. Dakle, borio sam se i za Rome. A ono što je najvažnije: Romi u BiH nisu diskriminirani. Oni dijele tužnu sudbinu svih ostalih. Dakle, Romi nisu diskriminirani, ali gle apsurda, jesam ja. Ja sam diskriminiran.«

»Kako? Diskriminiran a član Parlamenta?«

»Jesam bio član Parlamenta, ali ja sam diskriminiran kao umjetnik. Napisao sam sedam romana i nikada niti jedne donacije, niti jedne sponzorske marke nisam dobio. Moje romane hvale, moje romane čitaju, ali nagrade su rezervisane za druge – eto zato sam diskriminiran.«

»A Kuran, kako se dogodilo da se odlučiš za prevođenje?«

»Ako nama Romima nešto fali, onda je to knjiga. Naša autentična, na našem jeziku ispisana. Kuran je sveta knjiga koja je prevedana na mnoge jezike, ali na romskom nije bilo prevoda. A kako mnogo Roma pripada islamskoj religiji, logično je da imamo i mi prevod. No, da ne budu uskraćeni i oni drugi koji su se našli u kršćanstvu, za njih prevodim i Bibliju.«

»Muhareme, koliko Roma ima po tvojim saznanjima u Evropi?«

»Pa, negdje oko 5o miliona.«

»I tvoj jezik, ili jezik tvojih knjiga na romskom razumiju svi?«

»Razumiju, iako naš, romski jezik, obiluje dijalektima. No, u osnovi razumijemo se. Jedan rumunski Rom i jedan slovenački ili bosanski Rom govore jako različite dijalekte, ali oni će se svugdje i odmah i prepoznati i razumjeti.«

»Teško je generalizirati: ali kakvim ti vidiš, opisuješ i predstavljaš Rome u svojim romanima?«

»Dobro kažeš, nije dobro generalizirati, ali opet ima nešto što nas Rome obilježava. Naprimjer, Romi vole šareno, vole konje, vole uživati život bez dugoročnih planova. Vole fešte i poznam Rome koji žive za svadbe i praznike, za to se dugo spremaju i na to usmjeravaju dosta svoje energije. Romi vole da se pokažu na tim svečanostima, potrošiće zadnji cent ako im je lijepo, ako ih muzika ponese. Romi vole i da uveličavaju stvari, onako dječije naivno znaju pretjerati opisujući ih… Kad sam bio mlađi jako su me zanimali korijeni našeg naroda. Koji rasut po svijetu luta i rijetko kad i gdje nađe mir i utočište. Govorili su mi da naš narod potiče iz Indije. Pa sam otišao i u Indiju. I sjećam se jedne slike: negdje odmah pored aerodroma vidio sam jednog tamnoputog Indijca kako stoji iza jednog stola. Nešto prodaje. Zainteresiran, krenuo sam prema njegovom stolu. A što je zanimljivo, iza tog stola bio je jedan veliki pano, kao velika reklama na kojem je bio naslikan stol i prodavač. Reklama kao da je u pitanju Coca Cola a ne obična trgovina sjemenkama. U sjenci tog velikog panoa moj Indijac je prodavao sjemenke i ja sam u sebi rekao: »Ovo je stoposto Rom.« I sklon sam prihvatiti tezu da je naša prapostojbina Indija.«

»Koliko pratiš sudbinu svog naroda u zemljama ex Jugoslavije?«

»Mislim da znam dosta o položaju Roma. Negdje država brine više i bolje, kao recimo kod vas u Sloveniji, a negdje manje o Romima. No, nije to osnovni problem. Za mene je osnovni problem školovanje Roma, stvaranje naše autentične kulture koja će počivati u knjigama. I zato mi je, recimo, jako žao kada, kao naprimjer u Srbiji , imate Rome koji završe škole, fakutete i onda u ime komfora jednostavno zaborave svoje korijene i prihvate novi identitet. To je za nas Rome veliki gubitak. Inteligencija koja se asimilira, umjesto da svoju pamet troši za interes svog naroda.«

» Ali Muhareme i ti si svoju pjevačku karijeru bazirao na tekstovima uglavnom na srpskom jeziku? Zar nije bio logičniji romski tekst?«

»Eh, to je jedna zanimljiva priča. Ja sam sa 12 godina prvi put pjevao. I tada sam u školi pjevao na priredbi na kojoj je bio i moj otac – na romskom jeziku. A zanimljivo je bilo slijedeće. Moj otac, koji je inače bio učitelj, a to je jako rijetko zanimanje bilo i onda i danas među Romima, počeo je da odlazi iz kuće. Ostavljao je samu moju majku i moju braću i sestre. I majka je venula, a mi djeca bili smo tužni. Saznao sam da otac odlazi kod druge žene. I na toj priredbi ja sam pjevao pjesmu svom ocu u kojoj sam ga molio da nam se vrati. Poslije priredbe, poslije aplauza i suza onih koji su me razumjeli, došao je otac i zagrlio me. Nije mi ništa rekao, ali od tog dana on više nije odlazio iz naše kuće. A kad je došlo vrijeme mog prvog velikog nastupa, pita me otac: »Sine na kojem ćeš jeziku pjevati?

»Na romskom« odgovorim.

»Nemoj sine, malo će te ljudi razumjeti.«

»Dobro onda ću na albanskom.«

»Ne, opet je isto. Kaže mi otac. Pjevaj na srpskom, najviše će te ljudi razumjeti.«

»I tako je i bilo taj prvi put. Kasnije sam pjevao na raznim jezicima, romskom, albanskom, turskom ali najviše na srpskom ili kako se tada zvao srpskohrvatskom jeziku. »

»Jesi li gostovao koji put u Sloveniji?«

»Jesam, ali nisam imao velike koncerte kao npr.u Beogradu, Skoplju, Sarajevu…No, ja sada kombinujem moja muzička gostovanja sa literarnim večerima. Dolazim sa svojim romanima i pričam ljudima o tim romanima. Znam prilično dobro kako i gdje žive Romi u Sloveniji i volio bih ih obići i u Prekmurju i u Štajerskoj…Malo se družiti, malo pričati o književnosti a malo i zapjevati. Jer, to je sve u skladu sa mojom misijom. Želim ljudima donijeti veselje. A danas, kao što znamo, malo tih trenutaka u životu ljudi koji žive uglavnom u strahu. Svugdje, i u Evropi i u svijetu. »

Antun Skrbinac