Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net

Bosna – drugo ime sarajevske košarke

isjecak_novine_bosnasampion

Košarka se u Sarajevu po?ela igrati prvih godina nakon Drugog svjetskog rata, neorganizovano i amaterski. Prošle su još godine do osnivanja prvog kluba, najve?eg, najrespektabilnijeg, najtrofejnijeg i najpoznatijeg košarkaškog kluba koji je ikad postojao u Bosni i Hercegovini – KK Bosna.


Mirza Delibaši? (FOTO: Arhiv, Radiosarajevo.ba)

Premda su se takmi?enja održavala i ranije, tek osnivanjem Bosne ”?arobna igra me?u koševima” u Sarajevu dobija ve?i broj poklonika. Tokom godina, u glavnom gradu nastajali su i nestajalibrojni klubovi, neki su u radu imali i dosta uspjeha kao što je povremeno blistao KK Željezni?ar, ali nikad nijedan sarajevski košarkaški kolektiv nije bio tako popularan i uspješan kao Bosna.

Dug put do evropskog vrha

KK Bosna osnovan je 1951. godine. Prvi predsjednik i trener bio je Nedžad Brki?. Prve godine kadar kluba popunjavali su uglavnom studenti Univerziteta u Sarajevu. Ve? tada, navija?i su igra?e Bosne zvali studentima, a nadimak se zadržao da dana današnjeg.

?etiri godine po osnivanju, Bosna je osvojila Kup grada Sarajeva – svoj prvi trofej. Nakon skoro dvije decenije nastupa u Republi?koj ligi, Bosna dolazi do prvog velikog uspjeha – plasmana u Prvu jugoslovensku košarkašku ligu, tih godina jednu od najsnažnijih liga u Evropi.


Do?ek šampiona Evrope bio je nezaboravan (FOTO: Arhiv, Radiosarajevo.ba)

Bio je to po?etak jedne prelijepe pri?e koju ?e krajem sedamdesetih, Bosna krunisati peharom evropskog prvaka, prvim i jedinim u svojoj prebogatoj historiji. Bila je to fenomenalna generacija sarajevskih košarkaša, mnogi ?e re?i da je ekipa Bosne bila jedna od najboljih koje su ikada igrale na Starom kontinentu. Predvo?eni magi?nim Bogdanom Tanjevi?em, Studentisu Evropu ”pokorili” u velikom stilu. ”Produžena ruka” popularnog Boše na terenu je bio najbolji košarkaš naše zemlje svih vremena Mirza Delibaši?, a veliku je pomo? imao u Žarku Varaji?u, Ratku

Titula prvaka Evrope

Radovanovi?u, Bosio?i?u, Krvavcu, Ostoji?u, Zrni, Izi?u, Peši?u, Bilalovi?u, Hadži?u i Bona?eku. Velikom evropskom trofeju, prethodila je šampionska godina u Jugoslaviji, upravo su prvenstvo i Kup bivše države 1978. godine poslužili kao svojevrsna generalna proba za ono što je uslijedilo godinu poslije u francuskom Grenoblu.

Evropska titula košarkaša Bosne bila je prva za neki jugoslovenski klub. U finalu je ”pao” italijanski Emerson, a ”bosanski ponos” na sarajevskom je aerodromu do?ekalo nekoliko hiljada oduševljenih gledalaca. I nije Bosna na tome stala.

Težak usud i put do dna

Uslijedilo je još nekoliko velikih uspjeha, ekipa je osvojila prvenstvo Jugoslavije 1980. i 1983. godine, dok je pehar Kupa osvjen i 1984. godine pobjedom nad Alkarom iz Sinja. Mogla je Bosna svoje vitrine s trofejima dodatno obogatiti u više navrata u godina pred izbijanje rata, ali su nizom nevjerovatnih sudijskih odluka, trofeji obi?no završavali u Zagrebu, Splitu, Beogradu i Ljubljani.

Rat je sprije?io još jednu sjajnu generaciju sarajevskih košarkaša na novom putu ka evropskom vrhu.


Imala je Bosna svijetlih trenutaka i nakon rata, ali oni su bili rijetki (FOTO: Arhiv, Radiosarajevo.ba)

Cijela generacija nove klubove pronašla je širom Starog kontinenta. Neki su napravili i zapažene internacionalne karijere, a neki poput Markovi?a, Firi?a, Alihodži?a i Bukve, godinama poslije nosili su s dosta uspjeha i dres nacionalnog tima.

Nakon rata, Bosna nikad nije vratila stari ugled i sjaj, uz tek nekoliko sporadi?nih uspjeha, ponekog trofeja, tek ?etiri trofeja prvaka Bosne i Hercegovine i tri osvojena Kupa…

Danas Bosna preživljava najteže trenutke u svojoj svijetloj historiji. Klub funkcioniše na egzistencijalnoj granici, dugovi su ogromni, a novi put ka vrhu, u ovim okolnostima, ?ini se težak, dalek, nemogu?…

E.A., Radiosarajevo.ba

Komentari (4)

1
Zijo Haracic
Thursday, 29. November 2012 u 13:53

Svaka cast ovim (tadasnjim) momcima. Sjecam se tog odusevljenja i ponosa koje smo osjecali, te noci i tih dana, sto smo sarajlije, bosanci, jugosloveni. Sto je KK Bosna nasa i mi njeni. Uporedio bih to jedino sa osjecajima koji su me prozimali 1970. osvajanjem naslova svjetskih prvaka u kosarci u Ljubljani, dvorana Tivoli.
Bilo je to vrijeme istinske sloge medju ljudima, elana i entuzijazma koji se sada nazire samo u tragovima. Fudbalska reprezentacija BiH je mozda na putu da podsjeti na ovakve velike trenutke BiH sporta. Podsjeca na ove pomenute uspjehe Bosne i YU reprezentacije i po jednom detalju: Ima za trenera legendu BiH fudbala uporedivog sa onim sto je bio Bosa Tanjevic za Bosnu-karizmaticna licnost, a ima i Edina Dzeku koji ima visoke fudbalske i ljudske kvalitete i time, tj. popularnoscu, skromnoscu i prihvatanjem od navijaca podsjeca na status Kindzeta u to doba.

2
Zdravko Jurisic
Sunday, 2. December 2012 u 23:11

1979 godina…

Nikad velika dvorana KSC Skenderija nije vidjela veceg covjeka od centra Reala- Fernando Romaya(2,13cm). Olga Djokovic je prije utakmice sa kraljevskim klubom posvetila dva lista njegovim tenama koje su bile broj 52, a o Kindjetovim fintama i Rasinim ‘laznjacima’ iza ledja- prilikom ubacivanja lopte u igru, pisala je romane u Oslobodjenju. Romay je bio centar Reala, koji je igrao sedamdesetih i osamdesetih godina, zajedno sa Brabenderom i Corbalanom u klubu iz Madrida.

To je bilo zlatno doba sarajevske kosarke, a kruna tog uspjeha je bila titula prvaka Evrope u Grenoble-u.

To je bilo vrijeme kad smo bili samo navijaci KK Bosne, a ne kao danas navijaci ovog ili onog majmuna sa kravatom.

Danas…

Slavija je kosarkaski klub iz Istocnog Sarajeva koji vise ne postoji. Zadnju prvoligasku utakmicu su odigrali protiv Hercegovca, i izgubili, u neizvjesnoj zavrsnici sa jednim poenom razlike. Ulaz, uvijek besplatan, gledalaca nikad vise od 50. Vise ih bude u obliznjoj birtiji, nego u dvorani gdje su gostovali najbolji prvoligaski timovi Bosne i Hercegovine.

Na zagrijavanju igraci pjevaju narodnjake i dogovaraju se sa malobrojnim gledaocima gdje ce otici na pice poslije utakmice. Kad im je glavni igrac pri jednom skoku nezgodno pao i povrijedio se, dvorana se prolomila od njegovog jauka. Hitnu su cekali cijelu vjecnost, a nesretni mladic je lezao sa strane na drvenim klupama u bolovima i nevjerici.

Odem u Skenderiju ponovo, u poredjenju sa Slavijom, kao da sam otisao na NBA utakmicu.

Mala dvorana u Skenderiji poluprazna, doslo par dilera droge kockastih glava da gledaju Pasalica, jarana iz ulice. U drustvu poznatog NBA skauta, predstavnika spanskog tima Unicaja Malaga, i lokalnih klovnova koji dobacuju sudijama i igracima, gledam 2,15 cm.visokog Kuzmica, mladica iz Zenice. Solidan igrac, makanog suta, zavidne tehnike, koordinacije i vjestine. Siroti Rahimic je bio pored njega kao malo dijete.

Danasnja djeca u Sarajevu vise ne igraju basketa, lopte na male golove, i slicnih igara iz onih vremena. Ne samo da se djeca ne bave timskim sportovima, nego lome i razvaljuju ono malo sportskih igralista sto je ostalo. Rek’o babo:“Kad nemeremo klofat cilime na tom cudu, rusi, obaraj, da se nem’re igrat vise.“

I prije su se trafike i telefonske govornice obijale i demolirale radi zabave, ali kosevi nikad. To rade isti oni koji bacaju kese kroz prozore, hracu po ulici, ciste nos na tramvajskoj stanici palcem (fudbalerski nacin) i vrse nuzdu po coskovima zgrada. To su oni isti stanovnici kojima stok iznad kuhinjskih vrata i cijevi od radijatora sluze za komunikaciju sa komsijom sa osmog sprata, a u podrumima cuvaju svoje dragocjenosti poput kiselog kupusa, vrece graha od 50 kg. i pletenke domace brlje. To su bica koja hodaju kao mi na dvije noge, ali kako vrijeme prolazi sve se vise opustaju i koriste ruke pri hodanju kao sto su navikli u svom selu.

Igra Bosna prije par godina u Zetri, protiv jednog tima u Jadranskoj ligi. U onoliku dvoranu se jadva navuklo par stotina dusa, pa moraju da je sakate, pregradjuju, izgleda kao filskuturna sala u nekoj osnovnoj skoli. U Americi, Kanadi i Australiji se okupi vise gledalaca na juniorskim utakmicama svakog vikenda, nego kad igra nekadasnji sampion Evrope i bivse drzave, Bosna. Juniori Bosne su nekad bili medju najboljim u onoj drzavi, danas ih nigdje nema. Ova djecica danas su u stravicnom zaostatku za vrsnjacima u jednoj nekosarkaskoj zemlji poput Engleske, a kamoli da ih poredimo sa Hrvatskom, Srbijom, Spanijom, ili nedaj boze Amerikom.

Naravno, Bosna gubi po obicaju, gledaoci negoduju, galame, psuju. Protivnicki igrac se nesto zali sudiji, ali od toga nema nista.

Gledalac:“Nije ti ovo suma heeeej, budi pristojan, sta galamis.“

Malo poslije ista situacija, samo se ovaj put igrac Bosne raspravlja sa sudijom.

Isti gledalac: “Pljuni ga Sehicu, pljuni ga, yebem mu majku u usta.“

Toliko o kulturi, sumi, i pristojnoscu.

Tamnoputi igrac Bosne daje tricu, u dvorani ludnica, to care, legendooooo. Poslije par promasaja:“ Yebem ti mater(opet necija majka nastradala) crncugo.“ Djevojcica sa ocem iza mene, ne starija od desetak godina, po govoru i ponasanju najvjerovatnije iz Amerike, na odmoru u Bosni, komentarise psovanje babuna koji je odjednom pojeo dvije kile banana, pa skace, i urlice k’o lud sa stolice.

“Tata, ovaj ciko je ‘Rejsist’, on ‘svering’ na crni covjek.“

Tako mi Dovla.neta i svih 27000 komentara smijao sam se deset dana k’o lud tome. Ma, i dan danas se smijem.

Nema sanse da gologuzi babun sa Al’pasina ili Toke bude ‘rejsist.’ On je prvo majmun koji nema dvije mozdane vijuge u glavi, pa sve ostalo.

Sebicni i priglupi Kojadinovic promasuje par otvorenih suteva.

Suskavi i promukli glas iza mojih ledja nadjacava ostale:“Mars tamo u Srbiju pa igraj Kojadinovicu, ko te dovede ovamo konju jedan.“

Pomislih u sebi: “Ovaj covjek je pravi primjer one multikulturne cetvrtine stanovnika Sarajeva kome nedostaje vise od deset zuba u glavi, onih koji nikad u zivotu nece otici dalje od tramvajske stanice Otoka.“ Da budem iskren, jos nikad do tada nisam vidio toliko krezavih i neobrijanih ljudi na jednom mjestu, mozda na koridi u Cevljanovicima? Ne, ni blizu.

Na nedavno odrzanom Svjetskom prvenstvu za kadete-U17, Hrvatska je osvojila odlicno trece mjesto. Nesretno su izgubili polufinalnu utakmicu od reprezentacije Australije. Ustvari, izbacio ih je bek-suter, Mirko Djeric – nekadasnji clan Obilica, i redovni ucesnik turnira ‘Draza Mihailiovic’, koji se igra u Adelaide-u. Do te utakmice australski igrac srpskih korijena je bio nezapazen. Onda se probudio, odigrao utamicu zivota, i zabio sedam trica najboljoj ekipi na prvenstvu, poslije USA. Najbolji bek na prvenstvu i jedan od najvecih talenata u Evropi na toj poziciji-Mario Hezonja, je otisao u Barselonu. Sin izbjeglice iz Like- Djeric, nakratko u Partizan, koji sa sirotinjskim budjetom ravnopravno igra sa najboljim i najjacim timovima starog kontinenta.

Dok komsije grabe naprijed, negdje na Dobrinji djeca novih Sarajlija lome koseve i nozevima otimaju jakne od druge djece koja nisu luzeri kao oni.

A nekad se u Sarajevu igrala dobra kosarka. Opet ce jednog dana. Samo da prodje ova noc koja evo vec trideset godina nikako da svane.

3
tosa
Monday, 3. December 2012 u 03:44

E ovo je dovla.net!

4
Kemo
Monday, 3. December 2012 u 07:03

Citat Zdravko: ” …Samo da prodje ova noc koja evo vec trideset godina nikako da svane.”

Graffito: “SMEŠI NAM SE BOLJE SUTRA – UMIRE OD SMEHA!”

Dragi Zdravko, komentar Ti je “prva liga”; još jedan primjer gdje se komentar više svidi nego sam ?lanak; a onaj “Rejsist” Ti je da se upišaš! Jes’, tako mi Dovla.neta i svih 27000 komentara … :)!

Upišite komentar

Vaš komentar