Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net

Moj rat je prošao, tako mi nedostaje

Anthony Loyd, Vedat Spahovi?, AfganistanPoslije Bosne ?e?enija, Siera Leone, Kosovo, Afghanistan, Irak i sada Sirija su njegov novinarski Eldorado [Anthony Loyd]

Posebni segment tog obra?anja su bili fotoreporteri i bolest koja ih stigne, jer kažu: “Jedna je stvar u?i u sobu punu leševa i iza?i. Druga je pokušati kamerom uhvatiti najbolji imidž smrti.”

Piše: Vedat Spahovi?

“My war gone by, I miss it so”, naslov je originala knjige ratnog izvješta?a Anthonyja Loyda. Ta je knjiga, u kojoj je najve?im dijelom prisutan rat u Bosni i Hercegovini, postala nezaobilazno univerzitetsko štivo svakog ozbiljnog fakulteta u svijetu koji se bavi novinarstvom u ratu.

Dijelimo ostrvske godine, mjesece i dane. Godinama i istu prijestolnicu, najbolje kafe u Londonu, Coffee Plant, na Portobellu. Ni ružnijeg mjesta ni bolje kafe nigdje na planeti.

Nudio sam mu privatno, ovdje, ‘šljivu’. Ne?e. Kaže popio je galone tamo kod nas.

Dijelimo i rat u Bosni. Po?eli smo dijeliti kad sam krajem 1993. humanitarnim letom napuštao Sarajevo, a Anthony se možda tim istim letom  u “dolascima” pojavio na Butmiru. Ja sretnik, on nesretnik ili obratno, više se i ne sje?am.

Ja umoran od opsade, nedužno prolivene krvi civila i djece, a njemu bio nedovoljan heroin na koji se naka?io u Ujedinjenom Kraljevstvu, pa htio adrenalin podi?i jos više gledanjem smrti u o?i, po Bosni.

Po?eo je zapisivati. Londonski Times je prvi zgrabio talenat. Poslije Bosne ?e?enija, Siera Leone, Kosovo, Afganistan, Irak i sada Sirija su njegov novinarski Eldorado.


Loyd: Nezamjenjiv ratni izvješta?

Nezamjenjiv je ratni izvješta?. Po?eo je lud i golobrad po centralnoj Bosni i Sarajevu, a danas ga, ve? pomalo istrošenim, zovu ratnim veteranom izvještavanja.

Iz ugledne je vojni?ke porodice, sa ocem u stalnoj i teškoj zavadi, jer je i sam kao vojnik u?estvovao u Golfskom ratu.

Rat je posao, heroin odmor

Njegova je knjiga, koja ga je proslavila, o hrabrosti i gluposti. Ali je štivo za koje Britanci kažu “ne možeš ga ispustiti iz ruku”. I nije to njegova jedina knjiga. Ova o kojoj pišem je bosanska, ali i referentna, univerzitetska gra?a dobrog izvještavanja.

Nije to ni literatura “Lethal Weapon” tipa, ni Rambo, ni Schwarzenegger, ni Jean-Claude Van Damme.

Ja svoju knjigu još pišem. Uvijek sam mislio “oni”, stranci, to vide bolje i objektivnije. Taj naš rat. Jer nije njihov, naš je. Teško je zboriti o svom najro?enijem, pa ?ak i ratu.

Za nas koji smo pomagali inim stranim ratnim izvješta?ima u Bosni nikad nije ni važila ?uvena misao Martina Bella, jednog od najkvalitetnijih iz industrije ratnog reporterstva:

“If you can’t stand heat, get out of the kitchen.” (Ako ne podnosiš vrelinu, šta ?eš u kuhinji.)

Pokazao sam snimak Kevina Cartera iz Afrike za koji je dobio Pulitzera. Izgladnjeli kostur od djeteta na jednom ?ošku, a na drugom lešinar koji ?eka da to isto dijete umre. Carter nikad nije uspio dore?i da li mu je važniji bio imidž iz kamere ili spašavanje djeteta. Tri mjeseca nakon vrhunskog novinarskog priznanja Carter je izvršio samoubojstvo. Jedna studentica u publici je komentarisala.

“Samo mi je žao da nije (Carter) po?inio samoubojstvo i ranije.”

Rat je moj posao, kaže mi Anthony, heroin je za odmora.

Mada danas, 20 godina od tog mimoilaženja sa njim u Bosni i brojnih susreta u Londonu, tvrdi da je odavno ?ist, a prošao je, ratno izvještavaju?i svaki ozbiljniji pa i najmanji sukob po svijetu. Ja ne znam dokle je došao sa heroinom.

‘Slabašno piskaralo’

“Znaš ?emu me nau?ilo Sarajevo”, kaže mi na po?etku.

“Nau?ilo me je da se ne vežem za ljude, naro?ito ne u ratnim zonama. Nisam ja ni onda u Bosni, za razliku od svih vas, uzimaju?i pauzu od rata odlascima u Split ili London, šibao sebe i svoju savjest kako je vama, a kako je meni, ali je ostavilo traga.

Ta užasna nepravda višegodišnjeg zatvora bez vlastite krivice, to ubijanje, na ?iji sam rizik ja svojevoljno pristao. Danas u Siriji ili Afganistanu ja ne uzimam e-mail adrese ljudima, ne pišem im pisma, ne zovem ih na mobilne, prepustio sam to svom fotoreporteru, hladnom i bezosje?ajnom mangupu.

Ne možeš biti blizak sa ljudima koje napuštaš, koje ostavljaš, obe?avaju?i im da ?eš promijeniti svijet. Ne bi bilo fer. Ja sam, ipak, malo slabašno piskaralo u kosmosu nepravde.”

Nedavno sam bio u Sarajevu. Na jednom fakultetu dobio sam priliku da budu?im magistrantima govorim o ljudima iz industrije ratnog izvještavanja. Posebni segment tog obra?anja su bili fotoreporteri i bolest koja ih stigne, jer kažu: “Jedna je stvar u?i u sobu punu leševa i iza?i. Druga je pokušati kamerom uhvatiti najbolji imidž smrti.”

Pokazao sam snimak Kevina Cartera iz Afrike za koji je dobio Pulitzera. Izgladnjeli kostur od djeteta na jednom ?ošku, a na drugom lešinar koji ?eka da to isto dijete umre.

Carter nikad nije uspio dore?i da li mu je važniji bio imidž iz kamere ili spašavanje djeteta. Tri mjeseca nakon vrhunskog novinarskog priznanja Carter je izvršio samoubojstvo. Jedna studentica u publici je komentarisala.

“Samo mi je žao što nije (Carter) po?inio samoubojstvo i ranije.”

Salonska stvar ili teška bolest

Pri?am sa Anthonyjem o ovome.

“Nije to, naro?ito ne u pisanom novinarstvu i fotografiji, danas baš tako. Urednici izbjegavaju štampati takve imidže. Ali, reci mi, zar je rat salonska stvar? Rat je teška bolest. Zar tu ne smrdi sve na krv i zlo, u ratu ljudi ubijaju jedni druge, buše mecima ili minobaca?ima ljudska ognjišta, pale i siluju.

Imamo li mi pravo kao novinari da budemo “pametni”, pa ne registrujemo ili smo tamo da izvijestimo. Ja nisam, što se popularno kaže, taj nosilac lampe na kraju dugog mra?nog tunela, jer znam zbog ?ega su me poslali. Da izvijestim. Mada me polako uzima panika i na ovaj ju?erasnji poziv redakcije da idem nazad u Siriju.”

Ja ga pitam je li mu vrijeme da stane.

“Vrlo jednostavno”, kaže. “Sanjam. Budim se ja jedno jutro i ogromna vre?a gotovine na stolu. Kupujem ogromnu farmu u Devonu i do kraja života smo ja i moja familija na zemlji i oko zemlje.”

“Budim se, jutros. Ništa na stolu. Engleski doru?ak. Trebat ?e danas ru?ati. Prihvatit ?u poziv redakcije, zovu me da se vratim, da radim, nazad u Tursku i Siriju.”

Održava ga, piše mi u posljednjem e-mailu Anthony, mantra da ?e u ovom svom poslu preživjeti, do?ekati penziju. Kaže da još nije napisao ni svoju posljednju ratnu reportažu ni knjigu. Valjda ?e biti ve?e sre?e od recimo Kurta Schorka, reportera koji je bio i ostao njegov uzor, a poginuo je na jednom od ratišta.

Za Schorka ga vežu i sarajevske uspomene. Schork je jedan od onih koji se lako emotivno involvirao sa onima o kojima je pisao.

Kažu da takvi lakše i stradaju. Što nije samo slu?aj ratnih izvjesta?a.

Izvor: Al Jazeera

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar