Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Sarajlija Dr Milomir Ninković – šef klinike u Minhenu

Sarajlija Dr Milomir Ninković – šef klinike u Minhenu

Jedan od najboljih plastičnih kirurga na svijetu: ‘Što su Nijemci učinili da bi imali najbolje zdravstvo na svijetu’

Ninkovic

Nakon nekoliko dana provedenih s profesorom dr. Milomirom Ninkovićem, ni po čemu se nije moglo zaključiti da je taj 56-godišnji Sarajlija jedan od najcjenjenijih plastičnih kirurga u Njemačkoj i svijetu te šef čuvene Klinik für Plastische, Rekonstruktive, Hand – und Verbrennungschirurgie u Münchenu. U Barceloni je, primjerice, 2011. izabran među dvanaestoricu najkompetentnijih plastičnih kirurga u svijetu. Krajnje tih, nenametljiv i diskretan, profesor Ninković “u civilu” ne odaje dojam čovjeka koji, kad odjene bijelu liječničku odoru, odlučuje ne samo o sudbini svojih pacijenata nego i o karijerama liječnika s kojima radi, o njihovu napredovanju, budućnosti… Tek kad se povede razgovor o medicinskim temama, profesor Ninković postaje pričljiv, nije mu teško objašnjavati detalje nekog zahvata, izražava se vrlo sugestivno i precizno, riječju, vidi se da uživa u svom poslu i kada nije na klinici.

Za razliku od engleskih i američkih sustava, moć šefova klinika u Njemačkoj je praktički neograničena i precizno definirana: oni odlučuju tko će biti primljen na posao, a tko će dobiti otkaz te o svim medicinskim pitanjima, primjerice, kako će se izvesti neka operacija, što je, ističe profesor Ninković, bolje za pacijenta jer zna da postoji kontrola na svim razinama tretmana i to im daje sigurnost. No, upozorava Ninković, postoji opasnost da dođe do stručnog i znanstvenog nazadovanja medicinske institucije ako su šefovi prekonzervativni ili nedovoljno stručni.

Premda EU zakoni propisuju da liječnici ne smiju raditi dulje od deset sati dnevno, profesor Ninković boravi na klinici od 8 ujutro do 8 navečer. Svaki dan operira, obavlja vizite, drži ambulantu, vodi stručne sastanke i brine za edukaciju osoblja.

 

Najbolji u generaciji

Svjetska stručna javnost upoznala je profesora Ninkovića 1995., kada je zajedno s urologom prof. dr. Arnulfom Stenzelom, kao prvi na svijetu, otkrio potpuno novi način liječenja pacijenata koji imaju paralizirani mokraćni mjehur. Profesor Ninković napravio je rekonstrukciju paraliziranog mokraćnog mjehura tako da je paraliziranu muskulaturu zamijenio mišićem s leđa. Tu je operaciju publicirao u najuglednijem medicinskom časopisu Lancetu.

Profesor Ninković je 2000. sa svojim liječničkim timom u Innsbrucku jednom austrijskom policajcu napravio alotransplantaciju obje šake. To je bio drugi slučaj u svijetu kada su presađene obje šake od donora koji je proglašen brain dead. Operacija je bila više nego uspješna i taj čovjek danas radi kao policajac. Već 2003. tim profesora Ninkovića izveo je još jedan podvig: transplantirao je obje podlaktice s cijelom mišićnom masom tako da se taj pacijent i danas normalno služi rukama.

Javnost u Hrvatskoj prvi put je čula za profesora Ninkovića 2005. kada mu je na liječenje došao bivši premijer Ivica Račan. Na početku razgovora zanimalo nas je kako je započela njegova međunarodna karijera.

– Kao jedan od najboljih studenata iz generacije koja je diplomirala 1982. najprije sam krenuo na specijalizaciju iz neurokirurgije, ali mi je to bilo previše jednolično, pa sam vrlo brzo zaključio da to nije za mene. Odlučio sam se za plastičnu kirurgiju jer sam prepoznao kreativne mogućnosti te discipline. Osim toga profesor Boriša Starović, tadašnji šef Plastične kirurgije, jednostavno mi je objasnio prednosti te medicinske discipline: ‘Ako nekome odsjeku palac, a vi mu ga uspješno prišijete, oboje ste sretni. Ako ne uspijete spasiti palac, pacijent je nesretan, vi ste razočarani. Ali, najvažnije, nitko nije umro. Znači, kao plastični kirurg ne živite pod stalnim stresom borbe za nečiji život’. Uz to, kod plastične kirurgije oduševile su me brojne mogućnosti da se iskaže individualnost, da se mogu jasno vidjeti rezultati i znanje te da se vlastiti rad može uspoređivati s drugima. Plastična kirurgija je jedna od najljepših disciplina i moja zaljubljenost u nju traje od 1982. sve do danas.

Podcijenjeno Sarajevo

Kada ste se prvi put susreli sa stranim medicinskim dostignućima?

Bivši šefovi Plastične kirurgije u Sarajevu, profesori Boriša Starović I Đorđe Šućur, pozivali su svake godine u goste svjetski priznate stručnjake koji su svakodnevno radili i operirali s nama. Šef insbruške klinike profesor Hans Anderl posjetio je 1988. Sarajevo i bio je oduševljen kada je vidio nekoliko mojih operacija.

U to doba u Sarajevu nismo bili ni svjesni naše kvalitete, često smo se podcjenjivali jer se nismo mogli uspoređivati s drugima. Znate, mi smo odgajani da budemo skromni, diskretni, povučeni, nismo bili produkt američkog sistema koji te od malih nogu uči da si najbolji, najpametniji, najljepši… Profesor Hans Anderl pozvao me u Innsbruck gdje sam 1989. održao predavanje na kojemu sam predstavio naš pristup i dostignuća u liječenju teških povreda ekstremiteta. Prisustvovao sam i jednoj operaciji teško povrijeđene šake, međutim njihov vrhunski stručnjak, po mom mišljenju, izveo je jedan vrlo konzervativan zahvat. Nisam mogao povjerovati što je uradio jer smo mi radili neusporedivo modernije i efikasnije. Osim toga uvjerio sam se da nisu tako savršeno organizirani i pripremljeni kao što sam očekivao. Kada smo treći dan nakon operacije bili u velikoj viziti, profesor Anderl me upitao kako bih ja postupio u tom slučaju. Kako sam bio mlad, samouvjeren i siguran u ono što radim – imao sam samo 30 godina – odmah sam odgovorio da je pristup operaciji bio staromodan, da bismo mi u Sarajevu šaku radikalno očistili od povreda, sašili krvne žile i živce te napravili mikrokirurški prijenos tkiva. Kad sam završio, profesor me upitao: ‘Biste li ovdje htjeli napravili takvu operaciju?’ S današnjim iskustvom svakako bih razmislio, vjerojatno bih diplomatski izbjegao odgovor i rekao da malo pričekamo, no tada mi se činilo da mogu sve, pa sam spremno odgovorio: ‘Svakako, nema problema’.

Profesor je smjesta zaustavio vizitu, zatražio da se pripremi operacijska sala te naredio: ‘Idemo odmah, ja ću vam asistirati’. Kada smo završili operaciju, profesor je bio zadovoljan: ‘Divno ste to obavili, vodim vas na ručak’. Kao znak priznanja profesor mi je kupio naočale za operiranje koje nisam imao i koje i danas koristim u manjim zahvatima. To mi je danas zaista velika uspomena. Profesor me čak pozvao kući na večeru, gdje mi je ponudio da dođem raditi u Innsbruck.

Put u Innsbruck

Jeste li prihvatili ponudu?

– Nisam, jer nisam znao njemački, u Sarajevu se tada živjelo vrlo lijepo, imali smo prekrasnu kliniku, dobro smo zarađivali, sin i kćerkica su bili još mali i naprosto nisam htio krenuti od nule.

Bi li danas netko iz Sarajeva ili Zagreba mogao dobiti takvu ponudu? Stječe se dojam da je jaz u obrazovanju između ovih prostora i svijeta sve veći.

– Mi smo tada imali izvanredan školski sistem, sjajne profesore i nastavnike. Kad sam 1976. upisivao fakultet, morao sam polagati težak američki test za upis. Naš se studij bazirao na njemačkom sustavu, katedre i predavanja držali su i profesori njemačkog podrijetla. U to doba nismo toliko razmišljali o novcu, imali smo pristojne plaće i sigurnost pa smo se mogli posvetiti struci. Danas je došlo do raskoraka između državnog i privatnog posla,zbog novca izgubila se suština struke. Stručno usavršavanje je u drugom planu, više nije prioritet, najvažnije je zaraditi novac. U nas je specijalistički ispit bio iznimno zahtjevan, u Njemačkoj i Austriji ga tada uopće nije bilo. Naši su se profesori trudili kako liječnici i studenti ne bi osramotili kliniku i fakultet, a mentori su nam bili sjajni profesori Vinko Arneri iz Beograda, Ivan Prpić iz Zagreba te Marko Godina iz Ljubljane. Osim što su bili veliki stručnjaci, oni su nam ulijevali povjerenje, gradili naše samopouzdanje, bili uzori i inspiratori.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Opaska Urednika: Nažalost, nisam u mogućnosti objaviti kompletan intervju jer ga nema u online izdanju. Možda neko od čitalaca može pomoći slanjem ostatka intervjua objavljenog u tiskanom izdanju