Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » JASNA ŠAMIĆ: Mozart (TDK Šahinpašić, 2013)

JASNA ŠAMIĆ: Mozart (TDK Šahinpašić, 2013)

20130820_215934_25_m2Književnica iz Sarajeva s francuskom adresom i doktoratom na pariškoj Sorboni, poliglotkinja, prevoditeljica (s turskog, arapskog, perzijskog, talijanskog, engleskog i francuskog), autorica brojnih kazališnih predstava, dokumentarnih i kratkometražnih filmova u svome šestom romanu na bosanskom (ili hrvatskom) jeziku bavi se intimnim autobiografskim crticama.

Povodi za literarno uprizorenje proživljenih događaja bezbrojni su, a često počinju s naoko bezazlenim, svakodnevnim dogodovštinama kojima se i ne pridavaju osobite pozornosti. Tako je Jasnin upaljač bilo višegodišnje putovanje vlakom Mozart koji vozi na relaciji Beč – Strasburg kojim je nekoliko puta tjedno, pa čak i gotovo svakodnevno odlazila na posao na fakultet Marc Block u Strasburgu gdje je predavala jezike, književnost, povijest i civilizaciju Balkana (tko bi rekao da to uopće zanima Francuze?). U toj luksuznoj željezničkoj kompoziciji susretala je različite ljude s kojima se često viđavala i koji su poput nje putovali gotovo svakodnevno što zbog profesionalnih obaveza ili iz čisto privatnih razloga. Neki od njih su je sticajem okolnosti povukli u vlastiti vrtlog života; prvo neobaveznog poznanstva uz časkanje da prođe vrijeme putovanja, a kasnije i u prijateljstva, te u vrlo dramatične i melodramatične putešestvije koje su se odvijale izvan željezničkih vagona. Po izložbama, hotelima, restoranima, na ulicama Strasburga i Pariza, po privatnim tulumima…

[ Jasna Šamić ]Jasna Šamić

Jedna od glavnih akterica djela, stanovita Talijanka Lidija, osoba koja iza intelektualnog i vrlo angažiranog društvenog pedigrea s vremenom otkriva svoju narav ‘otimačice muškaraca’ i ‘pušačice kuraca’, gotovo do konca ove prilično dugačke beletrističke sage od 200 stranica nije svijesna da je autorica s kojom putuje Bosanka iz Sarajeva. Lidija joj povremeno u tim susretima priča storije kako se nakon Daytonskog sporazuma priključila jednoj humanitarnoj organizaciji u BiH provevši na Balkanu 2-3 godine. Po Sarajevu, Dubrovniku i jadranskoj obali družila se s osobama koje je Jasna uglavnom dobro ili djelomično poznavala, posjećivala je iste restorane, kafane, rupčage, konobe i bila na vrlo sličnim pijankama, a usput je i ponešto naučila od našeg jezika kako god ga zvali. Svi ga razumijemo.

Uhvaćena u zamku prijateljstva iz Mozarta, autorica doživljava brojne neugodnosti, afere, a naposljetku i gorka razočaranja. Onakva kakva vjerojatno svatko osjeti na svojoj koži od osoba čiji je karakter najlakše i najjednostavnije sažeti u pojam beskurpuloznog ‘gada od čovjeka’. No, njen literarni jezik je stil rafinirane visokoobrazovane i profinjene intelektualke koja se druži uglavnom s osobama sličnog kova – intelektualcima, profesorima, pjesnicima, književnicima, umjetnicima, kazališnim producentima, bivšim balerinama koje rade u specijalnom centru za pomoć seksualno ugroženim vježbajući ih kako da postignu orgazam (ha-ha-ha, dođavola, pa zar i to nekome treba?)… ili s onima koji se kao takvima predstavljaju svaštarski frducajući-šarajući po elitnim krugovima poput nekadašnje fićfirić aristokracije koju su opisivali mnogi hrvatski i ini književnici nadahnuti realizmom, impresionizmom i romantikom. Sluša se klasična glazba – Mozart, Bach i Bethoween pod obavezno, malo Ravela, poneki Rus, ali napredna avangarda nikako. Nema tu Stravinskog, Wagnera, a kamoli Stockhausena ili Cagea. Nula bodova za apstrakciju i maštu, već samo povremenih znanstveno proučenih tema metafizike, djelomično uzetih iz učenja Alberta Einsteina. Suho, onako kako knjige rade i pišu, one su najpametnije.

Jazz i rock su primitivne sfere (kamoli punk, metal ili hardcore – nikad čuli za to), tumače se odavno provjereni književnici (uglavnom francuski i ruski klasicizam), pije se vino, nikad pivo, odlazi se na večere u otmjene restorane, nikad u neki rock klub, živi se u elitnim kvartovima, odsjeda se u hotelima s nekoliko zvijezdica, nikad u motelima, a nedaj Bože u iznajmljenim sobama, stanovima, u šatoru, na klupi u parku, pod mostom, zaboravljen od svih…

Svi ti likovi žive u lucidnoj imaginaciji fantazije da su uglavnom posebni bilo čime da se bave, no niti jedan od njih nema sređen život. Strahovito su neuredni i neprincipijelni, brakovi su im se poraspadali i konstantno se traže usvom fahu i izrazu, a ništa adekvatno ‘novo’ i nešto dobro ovoj civilizaciji nisu priuštili. Žive kao paraziti zahvaljujući diplomama i ugledu kojeg su uspjeli steći na različite načine, a tek djelomično i zaslugama. Kako god, svi oni grcaju u neopterećenosti egzistencije i baš im se živo fućka za bilo što.

Sve je to daleko od bilo kakve sličnosti načinu i stilu urbanog života naših balkanskih metropola, no u principu Jasna je uz izuzetno bogate opise, detalje i nadahnute, vrlo sočne humoristične metafore prvenstveno potencirala karakter vulgarizma, prostakluka i perverzija elitnog i relativno bogatog društva u kome živi. Iznjela je na vidjelo njegov prljav veš sakriven iza sve te mimikrije nazvavši je jamom prepunom izmeta. Ljudskog naravno, koje najviše smrdi.

[ Jasna Šamić ]Jasna Šamić

Cijela ova uglavnom šminkersko-intelektualna melodrama prikazuje indiskretne slabiće od osoba, nesvjesne, istovremeno i frigidne u vrućici, dobro ulojene i prilično nastrane. One koji su spremni do besvjesti elokventno i kompetentno trabunjati o umjetnosti, književnosti, filozofiji i sociologiji, a pri tome i dobro ‘drobiti’ koješta o sebi samima, većinom laži i izmišljotine, kibicirajući na udicu empatije uglavnom s određenim ciljem stacioniranim u hedonizmu erotike.

Sukladno sinhronizaciji putovanja, u njen život su ulazili i izlazili ‘leteći’ likovi, vrlo rijetko pozitivni koji su nezavisno od same radnje pisane u obliku povezanog dnevnika bez datuma, pa čak i bez konkretno jasnog vremenskog perioda (može se pretpostaviti da je riječ o periodu prelaska 20. u 21. stoljeće) realistično ili fikcijski, svejedno je, preneseni su iskustvom proživljenog. Moguće djelomice i imaginarnog, no nije bitno.

Jasna je beletristički primamljivo u radnju uplela dobar dio interesne sfere našeg, ovozemnog balkanskog čitateljstva mada koliko god da se uopće knjiga više čita. Dakako, osim u školama ili zahvaljujući revnim posjetiteljima knjižnica i čitaonica. U ovom njenom djelu se mogu pronaći odjeci ratnih strahota (prvenstveno u BiH) iz prizme nedovoljno upućene Talijanke Lidije koja se prije svega na Balkan došla zabavljati i pokupiti ‘masnu’ lovu, a onda kao tipična predstavnica neokolonijalizma i neoliberalizma prostački primitivno drsko iz čistog hedonizma preoteti i dio nečije prividne, moguće sreće. Na kraju se pokaže lažne.

Roman je zanimljivo i edukativno štivo napisano s visine vrlo inteligentne i načitane autorice koja se prikazuje kao naivna žrtva vlastitih emocija, ponekih stupidnih stavova ‘šuti i ostani pametan’, te razvezuje bogate omnibus pričice povezane u jedan zajednički dramaturški kontekst. Prilično kompleksno, no i lako shvatljivo, vrlo tečno i zabavno, a i na blic-momente veoma morbidno kao da ste uzeli neki black/death-metal album pun krvi ili pogledali horror film s temom dramatično – neočekivanog nasilja u zapadnjačkom civiliziranom društvu.

Najjača strana romana su brojne šaljive i vrlo dobro sročene metafore, intelektualni kompromisi, te veoma slikoviti opisi osoba koji se redaju kao da su priređeni za neku umješno finu ekraniziranu triler-dramu s motivima erotike, no klasicizam autorskog stava jednstavno ubija cijelu draž poante otprilike slično kao i mnoga letargična djela Alberta Moravie.

Upišite komentar

Vaš komentar