Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Obavještenje

Obavještenje

S obzirom da objavljivanje komentara još nije moguće na ranije uobičajeni način, povremeno će se komentari objavljivati naknadno na kraju priloga na koje se odnose (u zavisnosti od zanimljivosti teme i interesa čitalaca). Danas je objavljen komentar na kraju članka Francuska pobuna – Hrvatskog cvijeća.

U r e d n i k

Komentari:

1. Kemal Huseinćehajić

Kemo: Komentar na http://dovla.net/2013/08/obavjestenje-2/

Vozdra Vlado!

Pročitah ovaj Ćoletov komentar kod Zlaje na Dovla2 i stekoh dojam da je isti zaslužio da ga i Ti objaviš ispod obavještenja; Tebi, Tvom blogu (za koji rado kažem da je „naš blog“), i Tvom neumornom (neplaćenom!) moderatorskom trudu i ja ima da zahvalim par lijepih i interesantnih poznanstava (u koja ubrajam Tvoju Suadu i Tebe, Zlaju, Pegu, Nešu Vitlačila i Begzi, Jana Berana i Biljanu, Šerkana, Vanju Žuju, Ogija, Mufu, Jasnu Kapetanović, Anušku, Predu Karišika, Vuka i Batu Jeftića i njegovu Macu, Buju, Saska Fetahagića, Avdu Sidrana, anonimne Ivanu i Melihhu, Ćoleta (za kojega sam ubijeđen da je vrlo pismen i duhovit i da nije loš čovjek iako ne dijelim neka njegova viđenja i njegovu čangrižljivost – siguran sam da sam par imena zaboravio), a pronađoh i par starih prijatelja iz mladosti (Vojkana Ristića i Batu Rafajlovića). Naravno, kao što Ćole navodi, bilo je i onih „drugih“… Naravno da je bilo komentatora sa kojima nisam mogao da nađem ništa zajedničkog, ali su me nabrojani višestruko obeštetili… Obogatio me taj blog, postojao on u svojoj staroj formi ili ne. A blog je živio od komentara, oni su mu davali posebnu dinamiku (ponekad svađa, dizanje na trehu, pokoji vic, provale, ma milina jedna!). Imao sam pristup na editor i bio sam svjedok, kroz kakve bljuvotine si se ponekad morao provlačiti, bljuvotine od bolesnih tipova koji su imali za cilj samo da Tebe pogode, a Ti si to stoički trpio, samo da blog dalje živi… Hvala Ti na tome, Vlado! I ja, kao i Ćole, osjećam da je blog u ovom obliku kao što je sada, na raskrsnici i da je vjerovatnoća da će se vratiti u svoj stari oblik veoma mala. Ali, eto, išli smo jedan dobar komad puta zajedno i hvala Ti  (a i Zlaji, koji je bio uvijek nesebično spreman da pomogne u formi „V.D.“, kad god je bilo „gusto“!).

Mnogo lijepih pozdrava Suadi (i ona je, na svoj način, doprinijela uspjehu bloga, tolerirajući činjenicu da joj počesto nedostaješ) a Tebi vozdra, Kemo   

 

 

2. Jovandić Ljubomir kaže:

29. August 2013. u 11:43 AM

K’O NEKAD U 8“,
Ugodno sam iznenađen Zvonkinom podrškom na Dovla 2, tim prije što veoma cijenim njegovu pronicljivost. Ono cccsss, je mnoge nerviralo, a moj pos’o na Dovla i jest bio da nerviram poltrone, cccsss.
Kako protumačiti ove komentare na Dovla 2?! Neodoljivo me asociraju na one aparate po šok sobama. Isplati li se produžavati agoniju nekome ili nečemu, što nas je sviju izdiglo k’o zadnje levate? Ako se Juga nije mogla razdružit ljudski, vala je mogao ovaj Blog. A evo vidimo da nije. Opet se lažemo „K’O NEKAD U 8“ – HAKERI SJEBALI SISTEM?!
Jes’ ali oni isti što su i Jugu sjebali! Milošević, jeeebo maaater svoooju, cccsss! Grohotom bih se smijao, da mi se ne plače!

Iskreno mi nije žao Bloga, koliko mi je žao nekih dragih likova koje sam upoznao upravo ovdje, na Dovla.net-u. Upoznao sam doduše i onih „drugih“, a kakva vremena dolaze, ta će mi „poznanstva“ biti korisnija, nego draža!
S nekim od tih dragih ljudi sam ostvario kontakt a s nekim se, na žalost, vjerovatno nikada neću sresti.
Bilo je onih sa kojim sam se klao a postali mi dragi. Bilo je i onih koji su me hvalili a ostaviše me ravnodušnim. Da se (za promjenu) ne lažemo, bilo nas je vala svakakvih!
Od njih naučismo svašta nešto, i da je Srbija u II. svj. ratu bila fašistička tvorevina i da je „Handžar divizija“ stvorila prvu „slobodnu“ teritoriju. Kad bi recimo saznali da je lopta okrugla, da nas nije bilo svakavih?!
Naučismo podosta i o srpskom slikarstvu, zahvaljujući vrhunskom poznavaocu istog.
I ako je Muslimana – Bošnjaka bilo najmanje, zahvaljujući toleranciji i građansko- rodbinskoj (cccsss) orjentaciji moderatora Bloga, i njihov se glas daleko čuo. Ali ne dalje od Ostalih, koji su bili najglasniji a i fizički najspremniji. Bilo ih je i najviše, pa je prava šteta što ne ostadoše da brane BiH, već zbrisaše prvim pucnjem. Ostaviše nejač, Bošnjake, Hrvate i Srbe da na ratnim zgarištima ponovo grade narušeno nam bratstvo i jedinstvo. A kasnije će se s njima grliti i ljubiti kao da su i oni tome doprinijeli!
Eto vidimo, bilo nas je i ‘vakih i ‘nakih i svakak’ih. A nekih ne bi nikako, tastature im zakazale. A tih je bilo ponajviše! Koja koincidencija! I kad se razvaljivala Juga, takvih je bilo najviše.
Ako se Juga nije mogla ljudski „zatvoriti“ , Blog, „političko-sportske, građansko-mahalski opredijeljene, prave sarajevske raje“ je to svakako mogao i morao.
A kad malo bolje razmislim, Blog se u stvari i zatvorio na način veoma primjeren većini gore pomenutih, samo što to nije i zvanično objavljeno.
A dok je trajalo, baš nam je bilo fino, „K’O NEKAD U 8“ ccccccsssssss.

3. Sakib Hadžić

Dragi Vlado,

 Noćas sam sanjao košmarni san i nekakvu pogrebnu ceremoniju i Oproštajni Govor.

Jutros kad sam se probudio i na Dovla.net pročitao Kemin “Oproštajni Govor”, sjetih se jednog stiha Ivana Slamniga:

Umrijet ću misleći da sam važan, to će misliti svi”.

Da li se radi o virtualnoj ili stvarnoj smrti bloga Dovla.net, teško je zaključiti, kao i ono što stvarno misli i šta je htio reći gospodin Kemal Huseinćehajić, s obzirom da Kemin komentar glavom i bradom liči na OPROŠTAJNI GOVOR, na nekoj pogrebnoj ceremoniji, gdje je osnovni sadržaj oproštajnog govora: iznošenje pohvala, zasluga, postignuća i lijepih uspomena na osobu koje više nema (u Kemininom slučaju Dovla.net).

Komentator Kemo je svjestan da prevelike riječi i teška poezija, ponekad mogu zvučati suviše patetično i teatralno pred publikom, zbog toga je prozvao sve njegove jarane i jaranice da zajedno podijele tugu.

Na sreću Dovla.net je još uvijek među živima, a mene sutra očekuje daleko putovanje, kao naručeno da zaboravim noćašnji košmar.

Neko je davno rekao:

Upoznati neki drugi narod znači hodati njegovim stopama, jesti za njegovim stolom, saznati čemu se sve nada, u što vjeruje.

Ipak, prije svega treba znati da na putovanje ne krećemo kako bismo tumačili svoju istinu, već upoznali tuđu”.

Lijep pozdrav

***

4. Kemo

Sakibovi košmari

„ … prije svega treba znati da na putovanje ne krećemo kako bismo tumačili svoju istinu, već upoznali luđu!“ (ili tako nekako!)

Ma je l‘ to onaj što živi u Francuskoj? Kibe ba, pa Ti i između redaka „ćitaš“! Ma kako samo prokuži da se u mom komentaru radi o oproštajnom govoru? Jok ba, Kibe, ovaj put si popojmo brkove, đe bi ja blog napustio, pa da Tebe i jarana Ti Antu same ostavljam! Bi‘će da je to ono: „Što je Sakibu milo, u („košmarnom“) snu mu se snilo.“ Nego, Kibe, haj‘ da Ti poželim sretan put. A đe‘š to? Ne‘š valjda u Burkina Faso – samo da kužneš jesu l‘ im rodile banane? Nemoj da Te tamo zadrže, ovaj blog bez Tebe ne bi ni upola tako vrijedan bio! I javljaj nam se što češće…

Upišite komentar

Vaš komentar