Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Idana nam izmamila suze!!!

Idana nam izmamila suze!!!

Idana Materić, kćerka našeg prijatelja Alije Ramića, napisala je dirljivu priču o Sportskom društvu “Bosna”. Od malih nogu, bila je čest gost na utakmicama KK “Bosne” i u prostorijama USD “Bosna”, baš kao i moje kćerke Sanja i Vesna. Idana sa porodicom živi u Grenoblu, a ovom pričom podsjetila nas je na divne dane i godine provedene u sportskoj ljubavi i zajedništvu koje su bile zadovoljstvo i privilegija brojnih “Bosnaša”. Rezultat je naše trajno prijateljstvo, iskreno i neraskidivo.

Vlado Kaluža

SAD NAVIJAM ZA NAŠE

Bio jednom jedan košarkaški klub, zvao se “Bosna”. Bio, i više ga nema. Ta me vijest pogodila i osjećam se kao da mi je domovina Juga još jednom umrla.

KK “Bosna” mi je kao djetetu bila druga kuća. Osim utakmica, često me tata vodio i u klub, prvo na Titovoj, pa onda iznad knjižare “Veselin Masleša”. Tu su uvijek sjedili neki divni ljudi, koji su izgradili taj klub. Trofeji pod staklom su krasili zidove, tu se družilo, igralo karata, slavile Nove godine… Osjećala sam se kao kod kuće, tu sam imala svoju “raju iz Bosne”. To je bio taj krug prijatelja naših roditelja, za koje i dan danas imam puno toplih osjećanja: Zoran, Mišo, Kindje, Pimpek, Hakija i još mnogi drugi.

Sjećam se ponosa i ushićenja kada bi me tata odveo na utakmicu. Plato na Skenderiji mi je izgledao kao Crveni trg, ogroman (ili sam ja bila mala, ili je svaki taj događaj bio veliki). Dok prilazimo, već se čuju glasovi iz sale. Prolazimo kroz meni dugačke hodnike, približavamo se “srcu”, terenu. Sjela bih na tribine, promatrala zagrijavanje, brojala koliko ko daje koševa i “k’o fol” pravila strategiju utakmice. Iz minute u minut osjećala bih kako se diže adrenalin pred tekmu, i onda dolazi “lopta u sredini” i navijanje. “Bosna” me naučila da volim sport, da strastveno navijam. Tako je bilo, tako i ostalo.

KK “Bosna” je bio ponos grada, pa možda čak i države. Pružao nam je radost i suze. Moje prvo sjećanje je pobjeda na Evropskom prvenstvu protiv “Emersona-a”, tog 5-og Aprila 1979. Tata je bio sa klubom u Grenoblu (gradu u kojem danas živim), a mama i ja smo kući gledale prenos. Tada sam počela navijati, ono iskreno, dušom, srcem i glasom. Tada sam počela grickati nokte. Kako tada, tako sada. Radost i sreća koje sam doživjela te noći vječno su zapečaćeni i u pamćenje i u srce. Tada sam prvi put, sa mamom, naučila plakati od sreće! Avion iz Grenobla je tu noć kasno sletio na Butmir i doveo heroje kući. Ne znam koliko ljudi je u to gluho doba noći dočekalo “Bosnu” na aerodromu, ali se sjećam sutrašnjeg dana, veselja i proslava. Slavio je cijeli grad, slavio je Delibašića, Varajića, Vučevića, Benačeka, Đogića, Izića, Radovanovića, Hadžića, Pešića i čika Bošu (on je bio i ostao čika Boša), čovjeka koji je zaljubljeno vodio taj tim. Sarajevo je slavilo mnogo više od toga, neke vrijednosti kojih je nažalost sve manje.

Uz “Bosnu” sam, ponekad, bila ljuta do bijesa, plakala, kao kada smo u Šibeniku 1983. izgubili zbog sudije. Prvi put sam imala pravo da glasno psujem!

Sve su to osjećanja koja se mogu doživjeti samo uz ekipni sport, kao lekcija za život. Zajedno se borimo, pobjeđujemo i gubimo. Podržavamo i volimo ekipu, kao svoj dom.

A, gdje je danas taj dom, za koga danas da navijam?

Navijam za sve ekipe bivše Jugoslavije, od Vardara pa do Triglava. Nerviram se, glasno navijam, bodrim, radujem se svakoj pobjedi, tužna sam poslije svakog poraza. Kupili smo dresove skoro svih reprezentacija, pretplatili se na satelit, da bi pratili “naše”. Jedino što ne mogu da kupim, to je himna, jedina od koje se i dan danas naježim, ona koja kaže da je “proklet izdajica svoje domovine”!

Za mnoge, to “naše” više ne postoji, to je “tamni vilajet”. A nije, vjerujte mi, evo ga kod mene kući. Naši dečki, koji pored francuskog pričaju i “naš” jezik, pred tekmu navuku “naš” dres i navijaju, onda siđu u baštu pa šutaju lopte, kao i mi što smo radili kao klinci. Čak i djeca iz komšiluka počinju dolaziti kod nas da igraju, a meni, kad ih vidim, srce kao nekada!

Pored “naših”, navijam i za čika Bošu, i sve klubove i državne reprezentacije koje on trenira. A kroz njega, kao i kroz Kindjeta (čovjeka kojeg je čika Boša doveo na foru), ustvari navijam za KK “Bosnu”. Za vrijeme utakmice, možete posmatrati samo čika Bošu i znati šta se događa na terenu, ta njegova strast je neopisiva.

KK “Bosna” je bila “Juga u malom”, simbol bratstva i jedinstva. I nemojte mi pričati da je to zajedništvo bila laž, moje srce zna i pamti da je bilo iskreno, a dječije srce ne vara!

Idana Ramić – Materić  (Grenoble, France)

*****
dodao: ZsH

Komentari (13)

1
Azra Kavazović
Tuesday, 28. October 2014 u 22:14

Kakva je ovo telepatija!! !!! ??? Dovla blog nisam otvorila još od njegovog zatvaranja i ne znam šta mi bi da ga danas otvorim i vidim, Idana, ovaj tvoj prekrasan, rodoljubiv i veoma emotivan članak koji je upravo danas izašao!!! Bravo i pozdravi puno sve svoje!
Da još upitam Vladu je li se to Dovla opet otvorio?

2
Zlaja sa Havaja
Wednesday, 29. October 2014 u 09:52

Nakon puno dana ukazala se Idana i svojom toplom pričom otkravila ovaj zamrznuti blog.
Možda je ovo samo kratko odmrzavanje, ali ipak DDD (Dobro Došao Dovla).
Zlaja sa Havaja

3
Moni
Wednesday, 29. October 2014 u 12:50

I ja sam danas sasvim slučajno otvorio dovla blog i vidio Idanin članak. Idana, hvala za članak, puno mi pozdravi i izljubi mog Alju-Šoka, Vlado hvala za mogućnost da se objavi ovaj članak. Svoje najljepše godine života proveo sam u tom klubu, i danas držim veze sa svim živim prijateljima sa kojima sam se tu družio i uživao u tome.
SD Bosna i košarkaški klub posebno, sa svim ljudima, ostaju zauvijek u mojim uspomenama. Ne bih nabrajao imena da ne bih slučajno nekoga zaboravio ali bila je to najbolja i najljepša škola života, škola druženja, poštovanja i istinskog prijateljstva.
Neki novi ljudi uzeli su nam domovinu, uzeli su nam našu Bosnu, ali u prijatelje i uspomene ne mogu dirati. To nam ostaje zauvijek.

4
Idana
Wednesday, 29. October 2014 u 17:28

Hvala, prvo čika Vladi što je objavio ovu priču, i svima vama na divnim riječima. Priča je napisana kada sam čula da KK Bosne više nema. Navrla sjećanja, lijepe uspomene, bezbrižno djetinjstvo. To je priča o Bosnašima, i nama, vašoj djeci i vrijednostima u kojima ste nas odgajali, i koja su temelj našeg identiteta.

Čika Moni, tatu sam već pozdravila i on je odmah krenuo da prepričava vaše zajedničke momente.
Teta Azra, baš mi je drago da telepatija radi 🙂 Puno poljubaca i vama, i naravno Zini i Ogiju.

Neizmjerno mi je drago ako vam se priča dopala i bar na tren odmrzla ovaj divni blog.
Veliki pozdrav

5
zvonko milicevic
Thursday, 30. October 2014 u 09:52

NIZ DŽIDŽIKOVAC
Ja na sat
Kad, sto na sat
Ja na nožnu
Nožna ne radi
Ja za ručnu
Ručna ne radi
Ja u dragstor
Dragstor /čitaj.. dovla.net/ r a d i

P.S.
Ovo je pravi ŠOK /alias Alija Ramić/
Ciao-bao! Zvonko

6
Sveto Gaćinović
Friday, 31. October 2014 u 20:44

Aferim!

7
Muradif Tanovic
Sunday, 2. November 2014 u 12:30

Skoro tačno prije pet godina, 18.11.2009, naš pokojni prijatelj Pego napisa prilog pod naslovom “Zora rudi, dovla net se budi”. Pege već dugo nema a sada je možda vrijeme da prilog pročitate još jednom. Mufa

8
Bato Rafajlović
Sunday, 9. November 2014 u 09:25

Idana, rode, ja sam čiko kojeg ne poznaješ, inače školski i fakultetski drugar tvog izuzetnog tate, a i “čika”-Vlade. I ja sam bio član USD Bosna kao pripadnik jednog od tzv. malih sportova, ni blizu popularnih kao što je bila košarka nakon što ju je preuzeo “čika”-Boša i, naravno, kao i ti, iz sve snage navijao za BoŠnaše (ja sam ih, po Boši, nazvao BoŠna) u vrijeme njihovih najvažnijih utakmica, posebno u “pohodu na Evropu”.

I ja se pridružujem “čikama” i “tetama” i njihovim lijepim komentarima na ovaj tvoj emotivni prilog nakon kretenskog dekreta o ukidanju “Bosne”. Samo zahvaljujući tebi, Idana, oprostiću tvom tati što se nije ljetos, prema dogovoru, pojavio u Milni na Braču, pa sam bez njega sam posjetio “čika” Bošu.
Vlado, prijatan je osjećaj, nakon toliko vremena, biti u prilici da na ugaslim stranicama ovog našeg bloga napišem bar komentar. Ne bih da prejudiciram, ali ako se blog i “probudi” ili “odledi”, onda bi ovaj Idanin prilog mogao biti mjerilo podobnosti za objavljivanje, jer ne provocira nikakve “tenzijske” reakcije. A objaviti možda jedan prilog mjesečno ne bi bilo baš “plaho zahmetli”.
Srdačan pozdrav
Bato

9
Emir Sarić, Abu Dhabi [opet]
Sunday, 9. November 2014 u 21:51

Zvonko, bilo je to u šezdesetim u Sarajevu, ali niz Dalmatinsku kada je bila razapeta odbojkaška mreža na dnu da ne udarimo u tramvaj. [Pjevalo se “Djevojko ruku mi daj da se popnem na tramvaj]. a ponovilo se kada je pred Olimpijske ’84 otvoren dragstor, ligure, kočnica, pa ne radi, pa u dnu dragstor DOVLA.NET fakat radi. Čestitam Idani, iako je ne poznajem što je “usta na usta” oživjela bar na tren ovaj Vladin i Suadin blog! Možda i prodiše, ko zna?

10
Divna
Monday, 10. November 2014 u 10:01

Ljudiiiiiii jel moguće, ponovo otvoren naš bar-kafana dovla.net¡¡¡¡¡¡¡¡ Ivana počela, “zvala” prvu rundu, ko je slijedeći, predpostavljam Paja, pa svi redom…
Poz

11
Malik
Sunday, 21. December 2014 u 11:51

Na FB naletih na Antu Granića i spomenuh da ga znam sa dovla.net. Link me odvede na stranicu gdje sa zadovoljstvom otkrih Fenixa.. Ako se “ugasio” KK Bosna, neka se bar blog vratio…Možda je to najava i nove Bosne…
U svakom slučaju, svim čitateljima; Sve najbolje u Novoj 2015.
Želim Vam, Vozdra,
Vaš Kula15

12
Predrag Karišik
Saturday, 14. February 2015 u 20:16

Pridružujem se radosti starih dovlanetdžija što kafić opet radi!! To se ne da uporediti – internet sa i bez dovlaneta! Što rek’o Djuro: Ja razlike! Drastićne!
Tj kad ujutro piješ kafu i ne moraš da se prvo hvataš Oslobodjenja i ostalih novina već svraćaš na drago mjesto gdje ćeš sresti ljude dobre volje i lijepih sjećanja.
Srdačan pozdrav uredniku, pomagačima i svima na blogu!
Odoh prenijeti dobru vijest dalje, znam bar dvoje sa starog dovlaneta koji će se isto ovako obradovati.

13
Željko Bojić
Saturday, 30. April 2016 u 07:07

Divan tekst, Idana! Jugoslavije nam više nema, ali nas Jugoslovena, kojima su u srcu svi narodi i narodnosti bivše nam domovine, ima više nego što mnogi misle, i biće nas još neko vrijeme. I dok živimo, nema toga koji je “tamo daleko…” ili iz “lijepe naše” ili “tamnog vilajeta” koji nam to može osporiti.
Not yet, not yet, dear Idana! 🙂

Željko Bojić, Toronto, Kanada

Upišite komentar

Vaš komentar