Oko 100.000 činjenica koje su relevantne za glavni grad BiH pažljivo su skupljane, a potom i uokvirene u djelo koje se zove Leksikon Sarajeva. Djelo, čiji je autor bosanskohercegovački književnik Valerijan Žujo, ugledalo je svjetlo dana nakon skoro 20 godina rada.

Leksikon Sarajeva je dvotomno djelo, obima blizu 1.000 stranica, u kojem su obuhvaćene činjenice od prvih tragova čovjekove prisutnosti na prostoru omeđenom Trebevićem, Humom i Igmanom, pa sve do marta 2009. godine. Autor Leksikona, književnik Valerijan Žujo, prvenstveno je, kaže, istraživao za svoj roman:

„I nisam uopšte imao ovakvih ideja leksikografskih, ali sam htio da znam o ovom gradu što je moguće više. Vidio sam da ljudi ne znaju – provedu život u jednoj ulici, ne znaju ništa o tome. I onda sam počeo da jašem kroz literaturu, kroz izvore, kroz arhive da bi taj roman bio ozbiljan, da ima neku potporu. Međutim, to se otelo, to je počelo da raste, to su bile bilješke. Kad je bio neki predah u ratu, ja sam to malo razgledao i vidio da to ima smisla i da sad to treba disciplinirati – jedan ogroman materijal koji ne može drukčije nastati nego da čovjek pročita te knjige. Naravno, onda se poslije vidjelo koliko je to šuplje, koliko tu fali i onda sam ja sa jasnom zamisli krenuo da to napravim. I, evo ga.

Iako po pravilu u Leksikonu nema vrijednosnih sudova, već se dosljedno navode samo činjenice, Žujo je razočaran dijapazonom kritičke mase koja će se osvrnuti i na njegovo djelo:

„Najčešće o ovakvim stvarima sude ljudi koji nisu nikada ni dvije razglednice do kraja napisali, znate. Mene je jutros jedan prijatelj pitao: ’Pa je li to konačno gotovo?’ – kao da je to nekakva dječija igra i nekakva jednostavna rabota. To je težak posao i ja sam sretan što sam se toga oslobodio da se mogu onako gospodski vratiti literaturi, da počnem objavljivati ono što je zapravo moja prava vokacija.“

Knjiga je sačinjena izvan državnih institucija, između ostalog i zato da bi bili izbjegnuti dnevnopolitički uplivi, licitiranje, ideološko retuširanje i svaga druga manipulacija činjenicama. Izdavači su Mediapress i Buybook iz Sarajeva. Književnik i izdavač kuće Buybook Damir Uzunović kaže da su do Žujinih, više godina skupljanih, materijala o Sarajevu jedva došli:

„Tako što smo Goran i ja upali u Žujin stan, maltene svezali ga i oteli mu dokumentaciju u kojoj jeste Leksikon Sarajeva. On se, naime, jedva i tako teško odvojio od ove knjige koja je jedan bunar ukupnog znanja Sarajeva. Ja mislim da u ovom trenutku ne postoji čovjek u Sarajevu koji ima više podataka o njemu, koji drži u ruci njegovu memoriju, drži maltene njegove ključeve. Shvatićete onu sintagmu ili ono Žujino obraćanje sa obronaka Sarajeva, kad kaže: ’Sarajevo je jedan ozbiljan grad’, kad pročitate kakvu historiju, kakvu memoriju, kakvu važnost, kakvu planetarnu važnost, na kraju, ima ovaj grad.“

No, kada se spomene ova historijska rečenica da je „ Sarajevo ozbiljan grad“, književnik Žujo, inače čovjek koji ne podnosi patetiku, kaže:

„To sa ozbiljnim gradom, to je jedna floskula. Ja sam se malo poigrao u svoje vrijeme. Naime, kazao sam jednu potpuno praznu rečenicu – Sarajevo je ozbiljan grad. I to je kazano takvom intonacijom da kobajagi ozbiljno zvuči. Međutim, dogodila se jedna inverzija – ljudi su napunili tu floskulu smislom. I sad meni ne daju da povučem. Ja kažem: ’ Ma to sam se ja šalio.’ ’Ne, ne, ne’, kažu, ’Sarajevo je ozbiljan grad.’ Dobro.“

Ovih nekoliko osnovnih podataka o leksikonu izvadio sam iz članka objavljenog na “Radiju Slobodna Evropa”. Međutim, mnogo više o samom leksikonu moguće je saznati na nedavno otvorenom sajtu www.valerijanzujo.ba Inače, Vanja mi je obećao poslati tekstove nekoliko kritika i mišljenja o Leksikonu dobijenih od relevantnih i meritornih ljudi koje ćemo objaviti kroz komentare.

Како сам завидео оним годинама средином шездесетих када сам као господин човек долазио на игранку да свирам клавир у бенду. У нека каснија модернија времена морао сам као амал да теглим клавијатуре, компјутер и ритам машине, да их утоварим у мини морис или „рено” петицу, а затим да их истоварим па све то касније обратним путем поново. Клавир је у „Слози” увек био пристојно наштиман, требало је само привући тврду столицу до црно-белих дирки и чекати да се остали припреме за свирку. Бина је у „Слози” била висока скоро метар и по, и музичари су стварно били мале локалне звезде. – То је онај што свира у „Слози” – шушкало се за нама испред кафане „Пар”.

Танак, без вишка килограма, с фризуром на раздељак, у ролкама и полудубоким антилоп ципелама – незгодне су за кишу, али кад мало подигнем ногавице, лепо делују посетиоцима који ме гледају одоздо.

То је нови клавириста у „Слози”. То сам ја. Културноуметничко друштво „Слободан Принцип – Сељо” имало је драмску секцију, фолклор и народни оркестар, као и хор друштва. У фолклору је било прелепих девојака. Често би покоја суботом увече за време игранке седела с моје леве стране уз клавир. Рецимо Романа, имала је мали младеж изнад усне. Прошло би неколико субота, а онда би на столицу до клавира села нова девојка. Тако би она од прошле суботе схватила да не треба ни да се мучи и пење до свог „бившег места” поред клавира. Стварно, није било фер. Али… Било је тако.

Већ сам имао прилично успеха, јер сам био позван да снимам за Радио Сарајево, оформио сам БКБ џез трио, правио аранжмане за младе певаче Веду Хамшића, Миралема Крушкића, Бошка Оробовића, Кемала Монтена. Старији Боровчанин, иначе бубњар, одвео ме је на једну пробу у Другу гимназију где сам срео врло интересантне младиће и девојке. Певало се и свирало. Песме Нила Седаке, Пола Енке, Пета Буна, Енгелберта Хампердинка. Фалио им је неко искусан да све те конце међу њима повеже. Рекао сам Боровчанину да бих ја волео да то радим овде, на шта је он одговорио – добро. Али морам прво да разговарам с директором школе. Он овде одлучује, јер су сви овде у овом клубу ученици школе.

Тако сам ушао у „Ехо 61” клуб Друге гимназије. Тако сам упознао Миру Бањац (не новосадску глумицу), ученицу Друге гимназије. Мало је врскала, али само толико да сам повремено и заборављао на то. Лепо грађена, спадала је у оне згодне гимназијалке по којима је школа била чувена. Носила је високо натапирану косу, по последњој моди. Наши физички контакти сводили су се на оне украдене загрљаје по хаусторима. Госпођа Беба Кљујић, моја газдарица, бранила једа се девојке доводе у подстанарску собу у њеном стану. Можда сам ипак понекад успевао да Миру прокријумчарим до собе, са забраном одласка у тоалет, јер би у том случају газдарица могла да чује нечије присуство у ходнику између наших соба.

И снимили смо мој први хит у каријери. После „Четири младића иду с Требевића” мог првог хита у каријери, појављују се „Бубе” из Ливерпула и више ништа у бит музици није било исто. Италијанска музика и Санремо губе битку, а клавириста из „Слоге” има срећу, јер по линији длана препознаје куда мора да се иде.

У „Слози” се на бини појављује ониски кошаркаш Младе Босне – на терену пресликани Славнић – и храпави, зрнасти глас Пимпека. Бенд са гитарама, прва постава „Индекса”, родоначелника сарајевске поп-школе промовише нову слободну музику и креативну енергију другачијег типа од онога што се до тада свирало. После једне пробе у „Слози” којој сам случајно присуствовао Бода, Фадил, Давор и Нуно предлажу ми место оргуљаша у „Индексима”. Наравно, то је управо она линија са длана коју сам препознао на време и којој се прикључујем. После дугачког пута по европском делу СССР-а научио сам доста о томе како се води и ствара музика за бенд као што је „Буба”. О домаћој бит музици, у којој бих желео да се окушам. Идем за Београд, иако ми није лако да иза себе оставим Сарајево, слатко ћоше и Рамиза на Башчаршији, старог Меху са голубовима на Титовој и другове с Кошева. Али унутрашњи глас ми се обраћа: – Погледај знак на путу… Шта каже?

– Да, видим га. Обавезан правац – Београд.

Biće uzbudljivo slijedeća dva mjeseca, najvećim dijelom u Sarajevu, a povremeno i na drugim “destinacijama”. Radujemo se vidjenju sa brojnim starim (i novim) prijateljima.

Vlado Kaluža

Profesor dr. Rešid Hafizović redovni je profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu gdje studentima tumači akaid, islamsku dogmu, te uporedne religije. Njegovo obrazovanje, naučni opus, prevoditeljski angažman, zahtijevali bi kartice i kartice teksta, no čak i njegovi najžešći kritičari priznaju mu izniman doprinos islamskoj misli i respektabilna dostignuća

Profesore Hafizović, teroristički napad u Bugojnu mnoge je podsjetio na strašnu, skoro proročku težinu, Vašeg teksta objavljenog upravo u “Oslobođenju”, teksta “Oni dolaze po našu djecu”. Kako ste se osjećali kad su se ostvarile Vaše najcrnje slutnje i kad se pokazala pogubnost ignoriranja Vašeg upozorenja?
- Kada sam pisao tekst pod gornjim naslovom prije skoro četiri godine, i nakon njegovog reprinta povodom terorističkog napada u Bugojnu, osjećao sam se podjednako očajno i nesretno, jer sam shvatio da ono za šta sam mislio da je, definitivno, stvar prošlosti i samo jedna činjenica više u povijesti muslimanske literature, kulture i civilizacije, zapravo je postalo našom svakodnevicom, novom pošašću nakon krvave agresije koju su Bošnjaci jedva preživjeli, novim virusom koji će, najzad, rastočiti polumilenijski nacionalni, religijski i kulturni identitet bosanskih muslimana – Bošnjaka. Taj virus je već dobrano uništio svaku šansu islamu u Europi, islamu kakav je nekoć bio u muslimanskoj Španiji, a sada dovršava svoj posao sa autohtonim europskim muslimanskim skupinama u regiji Balkana i Jugoistočne Europe. Kamo sreće da taj tekst nisam morao nikada napisati, a još bih sretniji bio da se moja predviđanja ne ostvaruju i da nisam bio u pravu.

U našoj javnosti, temi “novih muslimana”, kako ih naziva reis Cerić, odnosno “vehabija”, kako ih se najčešće zovu u medijima, ili “selefija”, kako se obično sami nazivaju, uglavnom se prilazi dosta površno. Vi sigurno možete našim čitateljima malo pojasniti ovu terminološku zbrku i ukratko kazati o kakvim muslimanima se tu uopće radi?
- Nema tu nikakvih “novih” i “starih” muslimana. Postoje muslimani kao takvi, muslimani kako ih je definirao Kuran i Sunnet Poslanika islama (a.s.), kakvi u najvećoj mjeri egzistiraju diljem planete već više od hiljadu i četiri stotine godina. Gornja podjela dolazi sa bošnjačkog religijskog vrha i samo je jedan od nedopustivih izraza njegove neodgovorne upotrebe jezika u javnome diskursu, a takovrsna upotreba jezika je samo sve ove godine produbljivala jazove među Bošnjacima, svađala ih i okretala jedne protiv drugih. S druge strane, tako neodmjerenim i neukusnim oslovljavanjem muslimana “novim” ili “starim” muslimanima naš religijski vrh je svjesno i namjerno amnestirao sebe od svake odgovornosti i želje da se neke stvari pravovremeno i u interesu islama i muslimana razriješe i postave na svoje mjesto.

Bosanski muslimani

U Bosni, zapravo, u najvećem procentu postoje tradicionalni bosanski muslimani, onakvi kakvim su ih opisali sami izvori islamske vjere, i postoje “vehabije”, muslimanski puritanci i vječiti popravljači svijeta kojima se tradicionalni, autentični islam nikako ne uklapa u njihovu hudu optiku, a i Poslanik islama (a.s.) im nije dovoljno dobar, kao istinski mekanski plemenitaš, već od njega prave karikaturu, neuredna bradata pastira i sasvim obična goniča deva. Oni svoje rodoslovlje vezuju uz saudijskog nezadovoljnika iz sedamnaestog stoljeća Muhammed ibn Abdul-Vehaba, nedoučena reformatora koji je proglasio džihad protiv svih tadašnjih muslimana, uz pomoć kasnije dinastije Sauda, kojoj je pomogao sa svojim falangama da se popne na politički tron, u srcu muslimanskog imperija je krvlju crtao granice današnjoj saudijskoj monarhiji, u nečasnom savezu sa imperijalističkom Britanijom nasrtao na muslimansku vlast, poubijao hiljade ljudi na Kerbeli, u Nedžefu i drugdje, prolio potoke muslimanske krvi u svetim gradovima Mekki i Medini, Taifu i drugdje. Uz ime tog čovjeka se vezuje naslov i ideološko naslijeđe današnjih “vehabija” koje neki ovdašnji bošnjački političari neodmjereno, neodgovorno i netačno izjednačuju sa tradicionalnim muslimanskim pravnim školama ili mezhebima. Vehabizam je, zapravo, puritansko gibanje nezadovoljno i netolerantno prema svemu što se ne poklapa sa njegovom idejnom vizurom, i, stoga, često sklono metodama ubilačkih ideologija koje ne biraju sredstva u ostvarenju svojih ciljeva. Kao što je svojstveno svakom drugom ranijem i kasnijem gibanju, i u ovom puritanskom pokretu kod muslimana postoje previranja i stanovita raslojavanja i preuzimanja drugih naslova i drukčijih identiteta. Kada se, najzad, prozrelo u njihov mentalitet, njihovu psihologiju i njihov neprihvatljiv način djelovanja, tad su se jedni sklonili pod naslov “selefizma”, bahato i neprimjereno se pokušavajući izjednačiti sa prve tri najuzoritije generacije muslimana i njihovim vrijednostima i zaslugama, a drugi, oni krajnje radikalni, za koje ni njihovi dojučerašnji istomišljenici više nisu bili dovoljno dobri, sami su sebe promakli u vehabijsku avangardu i postali “tekfirlijama” – onima koji su sebi dopustili ono što ni Poslanik islama (a.s.) nije činio niti mu je bilo dopušteno da to čini, to jest dopustili su sebi privilegij da sami određuju ko je pravi musliman, a ko nije. U osnovi, riječ je uvijek o jednom istom gibanju, istoj netrpeljivoj “filozofiji” i istom mentalnom sklopu, a različitost njihovih naslova kojima se kite virtualne je, nikako stvarne naravi. U suštini je riječ o neobrazovanim, needuciranim, zbunjenim ljudima koji vlastitoj djeci brane, primjerice, da u školi uče biologiju, i ne znajući da ono čime se ova plemenita disciplina bavi stoji u najužoj vezi sa Božijim Imenom Al-Zahir ili Bogom-Vidljivim i djelujućim u svijetu osjetilnoga. Na jednoj strani se hvastaju da su jedini pravi nasljedovatelji Poslanika islama (a.s.), a na drugoj svojim neznanjem i neznalačkom religijskom praksom udaraju na samo srce islamske religijske doktrine.

Kako ste doživjeli javne reakcije na napad u Bugojnu, mislim na reakcije iz političkog vrha i iz Islamske zajednice?
- Doživio sam ih kao vrhunac ljudskog i profesionalnog licemjerja. Svi su se tako napadno, poput farizeja, utrkivali da se nađu na licu mjesta i najubojitijim etiketama i nebiranim riječima oslove taj teroristički akt. I to je bilo sve. Više niko od njih nije ni prstom maknuo, a kamoli da je osjetio i mrvicu odgovornosti ili spremnost za preuzimanje odgovornosti za budućnost sviju nas. Svi su sve znali, a načinjavali su se tako “nevino začuđenim” i iznenađenim. Da stvar bude gora, domalo iza toga su krenuli sa svojim starim pričama. Bili su spremni odgovornost prebaciti na bilo koga, samo da bi amnestirali vehabijsku ideologiju, “nove muslimane” koji su, eto, jedini sposobni odbraniti Bošnjake od genocida, kako veli bošnjački religijski vrh, a jedan ovdašnji visokopozicionirani bošnjački političar ih još kiti, ni manje ni više, već naslovom “mezheba”. Da je to iz neznanja, bilo bi oprostivo, ali nije, nego iz čiste manipulativne, predizborne pragme da se ne zamjeri ovoj ideologiji i njenim mentorima sa Arapskog poluotoka odakle upravo dolaze silne delegacije privrednika, biznismena i investitora, baš kao i prije četiri godine, kako bi se našem biračkom tijelu ostavio lažan dojam da se nešto kreativno radi i da će nam, nakon predstojećih izbora, samo ruže cvjetati. Zbog takvog njihova ignorantskog odnosa i nehtijenja da se ovim pojavama pogleda ravno u oči, bojim se, stvari će biti još gore i svi ćemo duboko zažaliti zbog svoje pravodobne neodgovornosti.

U nekoliko evropskih zemalja u posljednjih se nekoliko mjeseci intenzivno raspravlja o zabrani nikaba, s tim što je u nekim državama već došlo i do usvajanja određenih zakonskih odredbi o tome. Kakav je Vaš stav o tome?
- Kako je terorizam postao globalni problem ljudske zajednice, tako su najodgovorniji politički moćnici u svijetu za budućnost planete nastojali ustrojiti novi sistem bezbjednosne kulture sa posve novim mjerama i standardima, kako bi tu nemilu globalnu pojavu barem stavili pod kontrolu. U tom smislu se postavilo i pitanje što brže, efikasnije i nepogrešivije identifikacije svakog pojedinca na kugli zemaljskoj. Na udaru novih mjera bezbjednosti u svijetu našla se burka i nikab kao sastavni dio kulture odijevanja nekih muslimanki novijeg datuma, naročito onih kojima nije dovoljna ona norma odijevanja muslimanke kako ju je zasvjedočio Kuran prije više od četrnaest stoljeća, propisujući muslimanki da u molitvu stupa pokrivene glave, otkrivena lica, pokrivenih ruku do šaka i nogu do članaka. Ako muslimanka tako odjevena može pred “Lice Božije”, zašto ne bi mogla stupiti i pred bilo koje stvorenje koje je On stvorio? Ako nije rezultat ideološke prisile, kao što je slučaj burke u Afganistanu talibanskog razdoblja, ili proizvod vlastitog poticaja da se oponašaju Poslanikove (a.s.) žene, za koje Kuran izričito tvrdi da “nisu kao ostale žene” (Al-Ahzab, 32), pa, analogno tome, ni ove potonje ne mogu biti, sve i da hoće, kao one prvotne, onda je istrajavanje na nošenju burke i nikaba najvećma stvar vlastitog izbora, a najmanje stvar vjere i religijskog uvjerenja. Ako se eksperti za ljudska prava slažu da je taj dio odjeće neizostavni detalj u korpusu ljudskih prava, onda sam ja prvi koji ne dopušta da se u ljudska prava dira, pa o ma kojem ljudskom pravu bila riječ, ali to onda ne treba povezivati sa vjerom i pravdati vjerom, praveći vlastitu religijsku tradiciju, mimo milijardu i pet stotina milijuna muslimana u svijetu, karikaturom i anahronom pojavom, već treba svesti na razinu vlastite, pojedinačne modne opcije i izbora. Sve dok nam nije počela stizati “ulema” sa Arapskog poluotoka, mi nismo imali problema sa burkom i nikabom, već smo u Bosni svih ovih pet, i nešto više, stoljeća islama imali svoje nane, majke, sestre i kćeri koje su nosile prepoznatljiv šal, domaći, bosanski, i pokrivale glavu onako kako to Kuran zapovijeda, tako da to nikome i nikada, čak ni u vrijeme komunističke vladavine, nije pričinjalo teškoću.

Žena muslimanka

Ono što mi, osobno, smeta u cijeloj ovoj zbrci i lažno nametnutom problemu oko burke i nikaba jest to da neki muslimani nikako ne uspijevaju shvatiti kako postoji milijardu važnijih stvari koje bi za vlastiti boljitak morali što hitnije riješiti. Poslije toga, sve preostalo slobodno vrijeme neka troše na raspravu o burci i nikabu, jer je to posljednja “važna” stvar u poretku prioriteta koji danas stoje pred tolikim brojem muslimana koji se uspijevaju dokazivati samo kao krupna biološka činjenica bez ikakva bitnog utjecaja na svjetskom tržištu ideja i svekolikih dostignuća. Bio bih sretniji sutra u Bosni vidjeti što više najnjegovanih univerzitetskih profesorica žena muslimanki, sa snažnom sviješću o svom religijskom identitetu i njegovim vrijednostima, nosile ili ne nosile šal, nego buljuk žena zarobljenih u burku i nikab, otrgnutih od svijeta i života, poput tolikih drugih u muslimanskome svijetu kojima je islam dao slobodu i dostojanstvo, ali su ih neki muslimanski vlastodršci zarobili, ponizili, oduzeli im slobodu i osnovna ljudska prava u dvadesetprvom stoljeću i prezreli ih kao nužno zlo bez kojeg, ipak, ne mogu.

Iz pojedinih krugova u Republici Srpskoj, takva atmosfera u Evropi zloupotrebljava se te stižu i zahtjevi za zabranom nikaba u Bosni i Hercegovini. Kako to komentirate?
- Riječ je o čistoj manipulaciji i zloupotrebi, kao i u svemu do sada. Ne brine vlast u manjem BiH entitetu sekularna Europa i njena borba za sekularne europske vrijednosti, nego tu vlast zanima samo to kako i na koji način da pomjeri pozornost svijeta sa svega onoga za šta su ta vlast i njene institucije odgovorni. Ta vlast zna da je naslonjena na dva zločinačka stuba, to jest na policiju i vojsku tog entiteta, a i jedna i druga institucija su na međunarodnoj sudskoj instanci osuđene za izvršenje genocida, pa se stoga mora raditi na njihovu ukidanju; ta vlast zna da nedovoljno surađuje sa državnim institucijama ove zemlje, da ignorira sve kritike koje dolaze sa različitih političkih i diplomatskih međunarodnih destinacija, da ne hvata i ne procesuira stotine ratnih zločinaca koji ne samo da slobodno šetaju diljem ove zemlje i svijeta, već su mnogi od njih na visokim funkcijama u institucijama tog entiteta; ta vlast zna da je entitet kojim vlada obilježen stotinama masovnih grobnica sa posmrtnim ostacima ubijenih Bošnjaka o kojima svjesno i namjerno skriva podatke od domaćih i međunarodnih istražitelja; najzad, ta vlast zloupotrebom europske debate oko burke i nikaba nastoji, kad već ne može rastočiti ovu zemlju, uvjeriti svijet kako “Bosna postaje oazom bjelačkog terorizma”, pa je zbog toga treba zaustaviti na njenom putu ka europskim integracijama i izolirati kao bezdanu jamu Balkana. To je krajnja svrha cijele inicijative oko burke i nikaba koja dolazi iz manjeg entiteta BiH.

Imajući u vidu i rezultate referenduma u Švicarskoj o zabrani minareta, može li se govoriti o stvaranju antimuslimanske atmosfere na Zapadu?
- Na Zapadu u manjoj ili većoj mjeri postoji antimuslimansko ozračje još od pada Granade 1492. godine. Činjenica je da Zapad nije sasvim sretan zbog prisustva desetina milijuna muslimana u svojoj sredini, ne znajući da je islam sa svojim temeljnim vrijednostima, nakon razdoblja muslimanske Sicilije i Španije, a docnije i Balkana, utkan u samo srce zapadnoeuropskog kulturnog identiteta. Ne znajući to, ili ne želeći to doznati, Zapad, osobito integrirajuća Europa nije kadra ni da dovrši vlastitu priču o svom kulturnom identitetu. Neće je moći dovršiti sve dok ne spozna šta su joj muslimani dali i koje njihove vrijednosti počivaju u njenoj arhitekturi, muzici, književnosti, filozofiji, umjetnosti i civilizacijskim dostignućima. To će lahko doznati, bude li imala volje, jer o tome postoje brda rukopisa i cijela napisana literatura. Na taj način će nestati ili, barem, biti ublaženo ono tradicionalno antimuslimansko ozračje u Europi i na Zapadu. Slučaj Švicarske samo pokazuje kako u Europi još uvijek, makar i prigodice, zavlada virus islamofobije, ali i neki muslimani u Europi i na Zapadu često snose odgovornost zbog takve klime. Neuljuđeni u svojoj tradiciji mišljenja i zapahnuti virusom muslimanskog puritanizma, oni nisu u stanju uspostaviti ni međumuslimansku komunikaciju, a kamo li komunikaciju sa svojim okolišem. Gotovo da bi se i na njih mogle odnositi riječi Rabbi Josepha Krauskopfa koji opisujući u svojoj knjizi Jews and Moors in Spain (Kansas City, 1887) situaciju u Španiji nakon izgona muslimana i jevreja, kaže: “Moriskose (muslimane) Španija nije više mogla dozvati natrag. Arapi-muslimani, kakvi nekoć bijahu u Španiji, više nisu postojali. Njihovi potomci, kao neprosvjećeni beduini, skitaraju se onim prostranstvima Afrike koja su njihovi preci nekoć osvijetlili i prosvijetlili svjetlom učenosti… Duboka, preduboka tmina sada vlada Arapskim poluotokom.” Prema tome, kada muslimani, osobito oni na Zapadu, promijene svoj odnos prema vlastitoj tradiciji mišljenja i vjerovanja, promijenit će i svoju današnju situaciju i suodnos sa svojim susjedima.

Vi ste Srebreničanin. Kako komentirate događaje uz petnaestu godišnjicu genocida: od dolaska Tadića i Erdogana do novih Dodikovih provokacija te činjenicu da je Bosna i Hercegovina valjda jedina zemlja u Evropi koja se u državnom parlamentu nije odredila spram činjenice genocida u Srebrenici?
- Bio sam na posljednjoj dženazi u Potočarima. Moja sestra, nakon što je pokopala sina jedinca, taj dan je pokopala i svoga muža. To je bio moj konkretni razlog izbivanja ondje. U posljednje vrijeme, inače, izbjegavam odlazak u Potočare na taj dan, jer previše licemjerne priče političara i stranih diplomata, kao i sujetne bahatosti našeg religijskog vrha ondje čujete svake godine. Svi na taj dan ondje proliju krokodilske suze, održe svoje promotivne govore, odu i nikada se više ne sjete Potočara i Srebrenice.

Dodikova politika

Što se tiče Tadića i Erdogana, oni su tu bili još i najsvjetlije figure. Ako ne iz ljudskih, a ono barem iz dobro odmišljenih diplomatskih i državničkih pobuda Tadić je smogao snage i došao u Potočare, pred zapadnom javnošću se predstavio kao humanista i demokrata, a svojoj zemlji još više odškrinuo vrata prema Bruxellesu. Od njega se u ovom trenutku ni u nas niti u Beogradu više nije moglo ni očekivati.
Erdogan je naš nesumnjivi prijatelj, veliki diplomata, državnik i srčani lobist za Bosnu. Jednim svojim potezom učini za svoju, a i za našu domovinu više nego cijela bulumenta naših političara za svog četvorogodišnjeg mandata. Samo, nažalost, Erdogan, a čini se ni Tadić, nemaju dostojnog sugovornika ni u bošnjačkom političkom, niti u religijskom vrhu.
To što je naš državni parlament jedini koji se nije jasno odredio spram definicije genocida u Srebrenici, za razliku od najvećeg dijela demokratskog svijeta, jasno stavlja do znanja da bošnjački političari na državnoj razini nisu ni sposobni ni odgovorni, da je čak i ondje Dodikova politika apsolutno prevlađujuća, a da je sve to samo danak koji plaćamo zarad inad-politike nekih bošnjačkih političara, a Boga mi i našeg religijskog vrha, koji su snažno puhali, sjetit će se naše čitateljstvo, u jedra Dodiku na posljednjim izborima kako bi najbrojnija bošnjačka politička stranka izgubila izbore u većem BiH entitetu, a njen prvi čovjek svoju fotelju u Predsjedništvu BiH. To je samo pokazatelj u kako nedostojne ruke su dospjela politička i religijska žezla u ovoj zemlji. Sada imamo to što imamo.

Turska se sve intenzivnije vraća na svjetsku scenu kao utjecajan faktor. Mislite li da njen sve veći interes za ove prostore može pomoći konsolidaciji stanja u regiji?
- Unatoč podozrenju koje dolazi iz beogradskih orijentalističkih krugova i ocjeni kako je na djelu neootomanizacija Balkana, povratak Turske na ove prostore bi donio boljitak svima. Turska je istinska regionalna sila koja podjednako dobro kotira i u muslimanskom svijetu i na Zapadu. Važna je članica NATO-a i snažan saveznik Amerike. Ima izrazitu muslimansku većinu, ali i sasvim prepoznatljive sekularne vrijednosti. Do te mjere se danas razvila i postala snažan faktor stabilnosti, da je Europi danas, možda, potrebnija nego li Europa njoj. Turska danas ima najbolji i najsposobniji prvi politički i državnički ešalon koji je dokazao da za dvadeset i četiri sahata može okupiti i na jedno mjesto dovesti dojučerašnje neprijatelje ili protivnike i sa njima potpisati deklaraciju u kojoj je ugrađena značajna i prosperitetna strategija za sve strane. Turski se glas danas daleko čuje i ozbiljno sluša. Stoga ni mi niti iko u regiji Balkana ne bi smio biti gluh za taj glas.

Čini se da spoljna politika BiH, naročito, da tako kažem, onaj njezin dio koji kreira bošnjački politički vrh, nije u stanju odrediti se spram zemalja islamskog svijeta na način koji bi omogućio Bosni i Hercegovini da ostane između Istoka i Zapada: je li to ustvari uopće moguće?
- Bošnjačka spoljna politika je tako loša da se, gotovo, pitam da li ona uopće i postoji. Vi u tom segmentu nemate gotovo nijednu ozbiljnu ljudsku pojavu, nijednu osobu sa prepoznatljivim i utjecajnim diplomatskim rukopisom i tragom. Stoga je teško i očekivati neku razvidniju vanjsku politiku, naročito onu koja bi uspostavila uravnotežen odnos Bosne prema Istoku i Zapadu, kao što je to slučaj Turske. Inače mislim da je takav odnos moguće uspostaviti. Štaviše, uz sve zamjerke koje bismo mogli izreći našoj vanjskoj politici za predsjedavanja rahmetli Alije Izetbegovića, valja reći da je takva vrsta odnosa, ne baš savršenog, tad ipak postojala. Može opet, ali trebamo sasvim drukčije dizajnirane političare u njihovu mentalnom sklopu i u njihovu obrazovanju i općoj kulturi.

Za dva mjeseca očekuju nas novi izbori, mislite li da ćemo nakon trećeg oktobra imati više razloga za optimizam nego danas?
- Ako budemo morali birati nove dužnosnike sa dojakošnje, dobro nam znane u ovih zadnjih petnaestak godina političke scene, mislim da optimizmu nema mjesta. Ovi novoprijavljeni koji nam obećavaju bolju budućnost, mislim da su još gori, jer s njima na ovdašnju političku scenu stupa onaj davni nicejski svadbeni vez politike i religije, kao tamni odraz cara Konstantina i egipatskog biskupa Atanazija. To nikako ne bi valjalo. Vratilo bi nas u duboki mrak minulih vijekova, a baš u tom mraku se iz rečenog veza zametne ono vještičije jaje iz kojeg nema zdrava poroda, već samo obilna krv i umiranje.

2.000 stranica

Svi Bosanci i Hercegovci koji budu držali do sebe birat će ljude koji neće na slamku sisati krv njima i djeci njihovoj, već one ljude koji će ih dovesti u dvadesetprvo stoljeće i u okrilje najboljih tekovina moderne civilizacije. Svaki trijezni Bosanac i Hercegovac treba da zna da na predstojećim izborima ne glasa samo u svoje ime, već i u ime svoga djeteta, unuka i praunuka, za budućnost ove zemlje koja bi nam svima trebala biti jedinim tlom pod nogama. Imajući to u vidu, neka svak posluša svoju savjest, a u dubini svoga srca zavapi Bogu – ta to je tako ljudski – da mu na taj dan prosvijetli pamet i pomogne mu da donese najbolju odluku.

Za kraj, možete li našim čitateljima otkriti na čemu trenutno radite?
- Mnogo toga je u procesu nastajanja. Trenutno privodim kraju svoj autorski rukopis o islamu u europskom kulturnom identitetu, a nastojim dovršiti i četvrti, posljednji svezak velikog arapskog rukopisa koji je u sedamnaestom stoljeću napisao jedan od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca Abdulah-efendija Bošnjak kao najljepši “Komentar na Dragulje poslaničke mudrosti” ikad napisan u vremenskom okviru od osam stoljeća. Sam Komentar se odnosi na temeljno djelo sufijske književnosti “Fusus al-Hikam” koje je napisao istinski europski musliman, slavni andalužanski mistični filozof Muhjuddin Ibn Arabi u dvanaestom stoljeću. Integralni prijevod rukopisa na bosanski, od kojih su tri sveska već objavljena, iznosit će oko 2.000 stranica. To je ono što trenutačno dovršavam i što bi, najprije, trebalo ugledati svjetlo dana.

“Oslobodjenje” 18.Avgust 2010.

Više od mjesec dana nisam imao pristup Internetu pa mi je promakao prilog V. Ristića. Zapazio sam da se riječ istina pojavljuje u gotovo svim osvrtima. To me nagnalo da iznesem neke svoje noćne more koje me prate još od dječačke dobi. Počelo je u I i II razredu Klasične Gimnazije (1950-52) kada nam je i latinski i (h)istoriju predavao Ostoja Ostojić. Ne samo što je naglašavao glas “h” kojeg nije bilo na udžbeniku nego je uz događanja koja je opisivao na časovima (h)istorije birao za domaću zadaću iz latinskog svjesno (ili ne) da prevedemo takve pasuse iz mitologije i historije Rima, Atene, Troje itd koji se nisu u cijelosti podudarali sa onim prvim tumačenjem.  Koja je od te dvije verzije istinita, šta vrijedi upamtiti?

Desetak godina kasnije ugledao sam profu za stolom neke bašte u Starigradu na otoku Hvaru i ohrabrio se da mu pristupim i potsjetim ga na svoju malenkost a sve to s podlom namjerom da ću iskamčiti barem Mirindu ako ne i bevandu. Moja su očekivanja prevaziđena tako što se profa našao u neprilici zato što me se nije sjetio pa je u želji da to nekako popravi odmah naručio bocun (bokal) crnog vina i po bocuna ledene vode taman za po tri dvodece bevande. Kad smo načeli posljednju stekao sam dovoljno kuraži da mu pomenem onu moju dilemu. Šuti profa nekako predugo, zatim osmijeh (da li sjetan ili sretan) pa onda dreknu: “Dite!!!” na što se niodkud stvori konobar s još po jednim bocunom. Tek nakon par gutljaja profa mi poče strpljivo objašnjavati kako nije očekivao da će iko od nas dječurlije shvatiti tu njegovu igricu, kako je u prvi mah pomislio da sam nekakav provokator što je otklonio jer se dosjetio da sam možda rođak tamošnjeg župnika ili biškupa Andre Štambuka a ponajviše zbog onog “in vino veritas”, pa nastavi kako je tada osjećao da djeca moraju znati da je istina jedna i jedina, da historija može ali ne mora biti istinita jer povijesnu Istinu (s velikim I) pišu Pobjednici ali i Gubitnici, da je po svom značenju riječ istina (s malim i) singularia tantum tj gramatički ima prividnu množinu (Veritates) ali logički je ne bi mogla imati kao što ni izvedeni pridjev ne može imati komparativ i superlativ (naj)istinitije. Svaka čast profesoru što u jednoj rečenici dobih bolju po(d)uku iz oba predmeta nego za dvije godine koje nekoć obojica protratismo, Možda smo moj profesor pa i ja u krivu ili je kriva bevanda ili su u krivu i krivci oni koji si utvaraju da znaju o čemu se radi pa onda te, svoje Istine, naturaju svima drugima.

Ako neko ne vjeruje mom pokojnom profesoru neka ode u knjižaru Svjetlost i prelista Historiju za N-ti razred, pa neka izađe na posljednjoj stanici trolejbusa za Dobrinju gdje će naći Istoriju za N-ti razred, pa vozom do Čapljine a onda vlakom do Metkovića gdje se prodaje Povijest za N-ti razred. Da je razlika samo u naslovima ni po jada – treba obratiti pažnju na sadržinu pa shvatiti da egzistiraju (na papiru) 4 Istine (s velikim I). Ako se nađe vremena i novaca neka produži do Kotora pa do Novog Sada eto pete pa i šeste. Usput može pogledati Gramatike bosanskog, srpskog, hrvatskog i crnogorskog jezika ali tu je situacija drugačija: razlikuju se samo u naslovnim atributima ali je sadržina u suštini identična. Ovo bi ujedno bio moj skromni doprinos stavovima Snježane Kordić s kojom dijelim sudbinu izdajnika istog tog naroda u koji me ovdje u Sarajevu svrstavaju a, odlaganjem popisa stanovništva, ne daju mi ni priliku da se izjasnim.

Naša je nevolja, dakle, u tome što imamo tri samoproglašena Gubitnika pa toliko i Istina. No, da se vratim Blogu, Vojkanu i osvrtima. Ovakav kakav je, blog je dobar i potreban kao most prijateljstva između onih koji su bili prinuđeni da napuste Grad i nas koji smo isto tako bili prinuđeni da ostanemo. Enko Mehmedbašić je početkom rata u Oslobođenju objavio noveletu “Samoubistvo ala Sarajevo” u kojoj on kao zapazi starca koji iz dana u dan satima šparta Omladinskom ulicom. Na kraju mu Enko kao pristupi da bi ga upozorio na opasnost od snajperista na šta će ovaj s gnušanjem: “Loše šicaju paceri!”

Ja ne zamjeram nikome to što je otišao pa ni to što se ne želi vratiti. Nema se ni gdje, jer ono što ni V.J. a ni komentari nisu istaknuli jeste fakat (izbjegavam riječ istina) da je Grad sada podijeljen ne samo konfesionalno nego i po regijama sa kojih su šumljaci šljegli. Ne stanuju oni jedni pored drugih, naprotiv razmilili su se posvuda, ali imaju svaki svoja sastajališta u restoranima, kafanama ili aščinicama, svoje biznise pa čak i svoje nogometne klubove. Kako mogu nekog uvjeravati da se vrati a da mu prešutim da postoje Istočno Sarajevo, Katolička osnovna škola i gimnazija, zapadni Mostar, neodobravanje da ne kažem zabrana mješovitih brakova, onemogućavanje kupoprodaje određene vrste mesa …Fakat je i da muslimani imaju kudikamo više peripetija da vrate stan zato što se pretpostavlja da će ga i zadržati a katolici i pravoslavci će ga na brzaka i u bescjenje prodati istim onim šumljacima koji u pravilu nisu sažaljenja dostojne izbjeglice iz Istočne Bosne nego pretežno ratni profiteri. I ja, Mašo, cijenim profesora Zdravka Grebu koji svoj alat za razmišljanje nosi u glavi za razliku od mnogih koji ga drže u gaćama ali treba voditi  računa o tome da je u međuvremenu došlo do devalvacije: ako je 1996. godine bilo 1 + 5 + 5*5 + … sada je 1 + 50 + 50*50 + … Činjenica da se tu i tamo na Blogu pojavi neki, najčešće anonimni, ali zato nadobudni i samozvani Istinovlasnik koji se umjesto argumenata služi uvredama. Takve priloge treba jednostavno ignorirati ili baciti u smeće. Ne smatram da je u prilogu V.R.-a bilo odveć prećerivanja ali sam suglasan s time da se štošta moglo ispustiti kao i da se pridružim autoru i Halepu u meani i to iz čisto komšijskih pobuda. Ne bi loše bilo da me je Halep nazvao i prije nego što kliknu enter na onaj njegov nesretni (13) osvrt u kojem prežučno nalijepi Pejčinoviće. Oni su samo zagovarali jednu od tri ozvaničene Istine ali na jedan gotovo pristojan način. Oprostio bih im dozu isključivosti pretpostavljajući da su u rodu s mojom školskom drugaricom Ljiljom (supruga slikara Afana Ramića) i njenim ocem vrsnim profesorom latinskog i starogrčkog jezika. Iz takvog okružja teško da se može izleći opasan monstrum kao što nam je sada znano zahvaljujući DNK analizi.

Kad već pomenuh DNK ne mogu odoljeti a da ne citiram jednog od najomraženijih filozofa XIX stoljeća kojeg je bivši režim cenzurirao jer kao da je preko svog učenika Nietzsche-a i Wagnera kreirao samog Hitlera, feministkinje su ga mrzile zbog navodnog zalaganja za neravnopravnost spolova da bi nakon 150 godina otkriće DNK potvrdilo mnoge njegove teze:

Schopenhauer believed that a person inherited level of intellect through one’s mother, and personal character through one’s father: If you want Utopian plans, I would say: the only solution to the problem is the despotism of the wise and noble members of a genuine aristocracy, a genuine nobility, achieved by mating the most magnanimous men with the cleverest and most gifted women. (… parenjem najdobroćudnijih mužjaka s najbistrijim i najnadarenijim ženkama).

Da ne bi bilo zabune ovo se odnosilo ne samo na ljudske skupine nego i na krda, stada i jata.

Dakle, zbog ogromnog priliva brđana i odliva građana za očekivati je promjene sveukupne genetske slike Grada. Pitanje je da li na bolje ili na gore?

Da li ja ove teze podržavam ili s gnušanjem odbacujem? Iskreno, još ne znam jer se ne osjećam ni plemenitašem a bogumi (što bi Zeko reko´) ni mužjakom – jedino sam dobroćudan.

Pozdrav, Bato

“U demokratskim državama higijenski minimum, nakon toliko šokantnih otkrića o državnom kriminalu i korupciji u vladajućoj stranci, bez obzira na to ko ju vodi, nalaže da se odstupi s vlasti. Toliko štete, koliko je HDZ prouzročio državi, Hrvatskoj nije stvorio niko, pa ni agresor, piše u utorak u komentaru objavljenom u slovenskom “Delu”.

S raskrinkavanjem državne korupcije je sve očitije kako je HDZ za vrijeme kratke samostalnosti opljačkao Hrvatsku. I još uvijek je na vlasti, čudi se komentator Dela Ron Kajzer, prenio je Dnevnik.hr.

- Počelo je se desetljetnom vladavinom Franje Tuđmana s katastrofalnom idejom da 200 bogatih obitelji upravlja nacionalnim gospodarstvom. Taj privatizacijski model je prouzročio više štete od četverogodišnjeg rata, da o ‘privatizaciji’ novca, namijenjenog naoružavanju i ne govorimo, piše Delo.

Hrvati sada uviđaju da se ta politika s dolaskom Ive Sanadera nastavila, istina ne tako brutalno, ali je cilj isti – ukrasti novac poreznih obveznika i staviti ga na račun HDZ-a ili na privatne račune.

Jadranka Kosor bi trebala odstupiti, ako ne zbog navedenoga onda i zbog činjenice da je HDZ na vlast došao zahvaljujući ukradenom novcu, dakle izbornom prijevarom, koja baca sjenu na legitimnost vlasti, piše Delo.

Nadalje, stoji u komentaru, osim što je otvorila lov na korupcijsku hobotnicu, u vladi Jadranke Kosor je sve ostalo isto. Kriznim porezom je uzet novac iz džepova hrvatskih poreznih obveznika a Kosor nakon skandaloznih otkrića nije brzopotezno napravila promjene u državnom sistemu niti je iz državnih ustanova maknula sve koji su ruke uprljali novcem. Tako je na čelu carinske urave još uvijek čovjek koji je u Sanaderovo ime čerupao državni proračun, piše slovenski komentator.

“I ako se Sanaderu narednih mjeseci stave lisice na ruke, ništa se neće promijeniti jer niko neće te silne milijune vratiti u proračun. Makar je novim ustavom određeno da privatizacijski kriminal ne zastarijeva, to je mrtvo slovo na papiru. Smiješno je to što se nijednom od tajkuna neće ništa dogoditi. HDZ je konačno, ne samo s vlastitim financiranjem, državu bacio na koljena. Kada bi u Hrvatskoj bilo pravde i razumnih birača, ta stranka nikada više ne bi smjela na vlast. Usput, u uređenim državama opasne stranke zabranjuju”, stoji na kraju oštrog komentara u “Delu”.

Reportažu sa te zanimljive ture možete naći ovdje:

http://www.zone-2000.net/index.htm

Pozdrav, Naim

“A ship in the harbor is safe, but that is not what ships are built for” – William Shedd

Predgovor autora: Ovo je priča o ljudima koji su svoju “notno prenaseljenu zemlju” napustili, nastojeći da ” muzičkim ključevima” otvore kapiju svoje nove egzistencije. Njihove vojne muzike bile su cvijet u zapućku strojevog koraka. Svaki njihov zvuk djelovao je na sivoj pozadini vojničkih ešalona kao pravi vatromet ravan blještavilu njihovih limenih instrumenata. Krivica ili zasluga ovih ljudi sastojala se u paradnim ili posmrtnim marševima. Rat je mogao bez njih, kao što su i oni mogli bez njega. Stoga je ovo roman ponekad vedar, češće sjetan ili čeznutljiv, groteskno tragikomičan, ali nikada zlurad ili nagrđen porugom.

Još dugo nakon Prvog svjetskog rata, ostao je stari Jozef Belbl, poznat po tome što je pred carskom i kraljevskom vojnom komisijom, uspio da dokaže kako je gluh kao top. Nije to, istina, bilo nikakvo herojstvo, ali valja priznati da mu je za to trebalo mnogo tvrdokorne postojanosti, lukavog opreza kao i svojevrsnog inata. Zavidljivci su kasnije govorili, da je ta, nekim ljudima naprosto urođena osobina, u Jozefu Belblu silno buknula, pošto je saznao ko je na čelu pomenute komisije. Tu je dužnost, naime, po krajevima Južne Češke, već dugo vremena obavljao, po zlu čuveni, i na ruskom frontu lako kontuzovani major Zoltan, plemeniti marcel od Kišudvarioka. Taj honved je svoje neostvarene pobjede, zamijenio strašnim otkrivanjem “simulanata”, u vremešnim redovima pripadnika trećeg poziva. I dok je njihovo pretvaranje dostizalo ponekad pravo savršenstvo, plemeniti Marcel se unaprijed sladio, kako će i one naizgled očigledne slučajeve, svojom domišljatošću, slavodobitno razotkriti. Njegova specijalnost bili su gluhaći. Preduzimalo se svašta: gutala kreda (u svrhu samrtničkog bljedila), pili čajevi od nekih bobica i sasvim neizvjesnog korijenja (poradi cvokotave groznice), salijevala mlaka poljska vutka (zbog privremenog sljepila), i tome slično. Bilo je ipak najviše slučajeva gluharenja. No, upravo za tu vrstu sramotnog izbjegavanja časnog služenja domovini (o caru i kralju da i ne govorimo), major Zoltan je imao jednu od svojih najprefinjenijih metoda. Pored nenadane vike, gruvanja iz stare kubure, bacanje srebrnog novca po kamenom stepeništu iza tobožnjeg gluhaća, te drugih, propisima predviđenih radnji, mađarski se plemenitaš posebno prihvatio načina koji je s ponosom nazivao “Lesestuck”. Nikom se naravno, nije išlo na front. Naročito u poodmaklim godinama. Međutim, glavni razlog masovnog otpora mobilizaciji, posljednjih ljudskih rezervi carstva, sastojao se u tome, što su ovi besmisleni odlasci, ostavljali iza sebe veliki broj i tako gladnih usta. Belbl ih je imao sedmero. Pet sinova i dvije kćeri. Na nerijetka pitanja, zašto je sebi, tokom trajno oskudnog života, dozvolio toliki broj djece, ovaj se snažni bradonja, izgovarao se dugim zimskim noćima, hladnom seoskom krčmom i pretoplom ženom Olinkom. “Uzmi nešto drugo, crveni vjetar ili žuticu…reče mu ona, nakon što joj se o svojoj simulantskoj namjeri povjerio. “Ni govora! Biću gluh kao panj…!” “Ali, Pepo, svak zna da čuješ i pauka na tavanu”…odvraćala ga je žena zabrinuto. “Svejedno! Moraće to i da dokažu…” ostajao je uporan njen Jozef. Istog dana, predveče, otkrivši svoj naum, Monarhiji nenaklonjenom, ali i veoma bojažljivom župniku Doležalu, Belbl mu je na rastanku rekao: “Ne kažem ti to kao nekom svom tobožnjem ispovjedniku, već se u tebi obraćam starom prijatelju, i osvjedočenom češkom rodoljubu…Toliko da znaš…! “E, neka ti je milostivi gospod na pomoći…!” blagoslovio ga je u polumraku sakristije, dežmekasti Hristov službenik. “Ostavi se boga…! Taj ne može pomoći ni kravi pri telenju…!” huknuo mu je pivskim dahom u lice, bezbožnički nasađeni parohijan, koji je davao Bogu Božije samo kada bi izgubio na kartama, igrajući sa župnikom marijaš. Prvi je toga dana pred vojnu komisiju stupio bivši bunardžija Krkoun, ne baš gluh, ali veoma bolešljiv. Ušao je trapavo i stao pred komisiju majora Zoltana, gledajući ih blesavim izrazom bespolnog blaženstva na crkvenim zidovima nevješto namalanih anđeoskih lica. “Bist du taub?” (”Gluh si”), smijuljio se sladostrastno predsjednik od Kišudvarioka. Bunardžija slegnu ramenima, ne shvatajući. Major nije znao da li ga zaokuplja svojom glupošću, ili tobožnjom gluhoćom. “Ne čuješ? Nimalo ?! Sve mi fidelo…Sar ne?” okrenu se prema svom ađutantu, zastavniku Dubeku, inače seoskom učitelju u civilu. “Mi ćemo te već naučiti…!” podviknu ova žoharska pojava. “Wollen sie “Lesestuck”? (”Želite li štivo”?)” zapita dodvorno, podižući iznad sebe stari kalendar u kome se na istaknutom mjestu nalazio članak pod nazivom “Lične crte o caru i kralju”. Ustvari, poseban se majorov postupak, u otkrivanju lažnih gluhaća, sastojao u čitanju ovog otužno-hvalospjevnog opisa ličnosti, tada već upokojenog monarha Franje Josipa I. “Nema toga koji bi cijeli članak mogao do kraja da izdrži…Za to treba biti odistinski gluh”…objašnjavao je u oficirskoj kasini svojim prijateljima, plemeniti Marcel. Molim Vas, novinar opisuje kako car navlači papuče. Takvo što se novom caru i kralju Karlu, nije uopšte moglo dogoditi. Ali u tim starim kalendarima čovjek može naći kojekakvo smeće, i bez obzira na ličnost koja se opisuje, članak djeluje nezamjenljivo psihološki, prava naučna metoda.

Na znak predsjednika komisije, Dubek rastvori već razbucanu knjižurinu i otpoče da čita. Pri tome je, s vremena na vrijeme, blještao svojim cvikerima, naglašavajući svaku riječ, kao da ima pred sobom razred ne baš najbistrije seoske djece. “Ime našeg sijedog vladara čuveno je na cijelome svijetu i svugdje se o njemu govori s najvećim poštovanjem…”. Dubek časovito podiže oči. “O njemu se mnogo pisalo”, nastavi ađutant, “poznate su mnoge crte viteškog mu karaktera, očinske dobrote i velike darežljivosti…velika mu iskustva i mudrost u zapletenim državnim poslovima…njegova energija, velika radinost, čelična izdržljivost… To sve, pored ogromnog strahopoštovanja prema njegovoj previšnjoj osobi, izaziva ujedno i divljenje…”. Krkoun je i dalje blesavo gledao. S jedva primjetnom nervozom na uzdrhtalom brku, dostojanstveni Zoltan zapali cigaretu. “Možda je zaista gluh…”? pomisli. Ipak bilo mu je prerano odustati. “Weiter…”!(”Dalje”!). Dubek trenutno zabode nos u rastvorenu knjižurinu. “Ispred svega prednjači izvanredan osjećaj dužnosti naprama mnogostranim zahtjevima vladalačkog poziva, i taj osjećaj podstrekavao je zajamačno još od rane mladosti vladara, da neumorno izvanrednim interesom i trudom čita sve spise na svom stolu, i zagleda u svaku stvar do najtanjih sitnica…”. Predsjednik komisije se zamišljeno gubio u oblaku dima, čineći se tako sve neprisutnijim. “Da nastavimo?”, bojažljivo se oglasi ađutant. Major se trže. “Ach, jawohl”…reče odsutno. Dubek se nelagodno promeškolji na stolici i nešto razvučenijim glasom zabrunda: “Dva su karakterna svojstva koja osobito odlikuju našeg Monarha: prvo, njegova tačnost… Za tačnost se obično veli da je učtivost kraljeva, ali u naše rijetke “starine”, kojeg ova vrlina isto diči, u poodmaklim godinama…”. “Ovaj će me seljak na kraju ipak namagarčiti…”, piljio je major sjaktavih očiju u Krkouna. “Ali, još ćemo pokušati…”. “U usmenom saobraćanju, uzvišeni vladar osobito motri na svaku riječ, jer kako naprijed kazasmo, naš vrhovni upravitelj, ne samo da ima iskustva više no iko, i besprimjerno pamćenje,već se on kao kakav činovnik ponosi time da zapazi svako protivrječje i presječe šuplju gnjavažu”…, čitao je Dubek. Bunardžija jedva primjetno zadrhta. Dubek kratko zastade. “Weiter”!, zašapta major. “Dan našega vladara počinje vrlo rano”…, naglasi posljednje riječi ađutant. “Sve knjige o njemu pišu, da Franc Jozef ustaje ljeti u pet sati, a zimi pola sata kasnije… Ovo nije ispravno, jer njegovo veličanstvo ustaje i ljeti i zimi u četiri sata izjutra, no ima li taj dan više posjeta odpremi, koje možda njegovu običnu poslenost mogu poremetiti, to se on diže već u tri i pol sata”… Činilo se da će simulant prozboriti. Zoltan se ozareno ispruži prema njemu. Bunardžija je sve vidljivije podrhtavao. Zapažajući to, major stade davati Dubeku znakove da ne prestaje s čitanjem. Posebno naglašavajući svaku riječ, bivši učitelj je koristio sve odlike svog ranijeg zanimanja. “Vrijeme do pet sati prođe mu u oblačenju i doručkovanju…Vladar se sam brije, samo mu pri oblačenju pomaže tjelesni poslužitelj… Kada je to gotovo, donosi vrlo prost, bečko-građanski doručak, bijela kafa i pecivo”… U prostoriji nešto zasmrdi. Na licu Krkouna pojavi se blesavi izraz krivice. “Das ist Dreck”!… (”Govno”!), viknu oštroumno plemeniti Marcel. “Durchfal, Herr Major”!… (”Proljev, Gospodine Majore”!), dopuni ga Dubek. “Znao sam da će mu bečko-građanski doručak napuniti gaće!… Napolje!”, podviknu Major. “Ali ja samo imam proljev”… prozbori smušeno Krkoun, zaboravljajući na svoju ulogu gluhaća. “Prava metoda, dodvorno reče zastavnik. “Od ovog štiva morao je progovoriti ili se usrati… Učinio je i jedno i drugo”. Krkoun oprezno ustade sa stolice pa molećivim pogledom upravi oči prema ađutantu, očekujući od njega kakvu, takvu utjehu. “Acht und zwanzig” (”Dvadeset i osam”)… Dodjeljen si teškoj artiljeriji… Oglušićeš najkasnije za nedelju dana”… isprati ga Dubek. Na vratima seoske krčme, smještene preko puta mjesnog ureda, pojavio se obogaljeni bivši kaplar bez noge,ali s svjetlucavom ratnom medaljom na prsima. Ljuljajući se na štakama, on uzbuđeno reče krčmaru: “Onog su Jozefa proglasili potpuno gluhim”!… “Kojeg to?”, uzvrati debeli Bareš poslujući oko šanka. “Tako se u selu zove svaki treći”… “Pa,Belbla”!… “Pitam se, kako je to uopšte moguće”?, otpuhnu sjedajući.

“Što se mene tiče, mušterija može biti i gluhonijema”… promrsi krčmar, stavljajući pred bivšeg kaplara kriglu piva. Belbl je i nakon svog otpuštanja od strane vojne komisije i dalje bio na oprezu. Za svaki slučaj nije se uopšte oglašavao. Njegova se Olinka ozbiljno zabrinula kada se ni u perinama nije odazivao njenim šapatima. Tješila se muževljevim gromoglasnim hrkanjem. U krčmu je veoma rijetko svraćao. Bilo je to mjesto sve žučnijih rasprava, a i pivo čovjeka učini znatno opuštenim, pogotovo kada je u pitanju količina na koju je Jozef bio navikao. Još prije rata vodio je on seosku kapelu od četiri člana: violiniste, trubača, kontrabasiste, i njega kao nadaleko čuvenog klarinetiste. Bila je to dobra “parta”, kako su je nazivali. Međutim, vać na samom početku rata, dvojica članova njegove grupe ostala su na Karpatima, a treći je umro kod kuće. Stoga je stari Jozef svoj klarinet zadjenuo pod krov sjenika i potpuno na njega zaboravio. Jozefovo savršeno pretvaranje (čak ni sa Doležalom nije prozborio ni jednu jedinu riječ), trajalo je do raspada Austrougarske Monarhije. Onoga dana kada je o tome stigla vijest sa naoružanim civilima, Belbl je obukao svečano odijelo i uputio se prema mjesnom uredu. Ispred njegovih vrata ugledao je na zemlji otkinutu  ovalnu tablu s odgovarajućim natpisom bivše ustanove, i crnim orlom u sredini.Prvo se na ovaj simbol nekadašnje carske moći pomokrio, a zatim mu se poluglasno obratio: “Sada mi možeš uletjeti i u stražnjicu”!.. Bile su to prve riječi što ih je nakon više od godinu dana izrekao.

Što se tiče majora Zoltana, njega su negdje oko mađarske granice, uhvatili neki njegovi bivši simulanti, pa svezavši ga za jasle u prvoj štali, naizmjence su mu cijeli dan čitali njegov “Lesestuck” (”Štivo”). Tek negdje predveče je proplakao. Dubeku se, opet, nije ništa dogodilo.Vratio se svom učiteljskom pozivu, i štivom o rađanju Republike savjesno zlostavljao ubogu školsku djecu.

S zahvalnošću za objavljivanjem ovog dijela romana, neizmjerno zahvalna čika Vladi Hana Beran-Poluga.

Objavljeno na portalu Index.hr

Razgovarala: Dinka Jurković

RSE: U ljeto 1993. godine igrate ulogu Mula Mustafe Bešeskije. To je vaša prva uloga poslije teškog ranjavanja. Kakav je bio taj prvi izlazak na scenu, poslije te kobne 120 milimetarske granate?

Tulić: Premijera te predstave je bila 1991. godine u aprilu. Igrali smo je sve do početka rata i do početka opsade Sarajeva. Već u junu 1992. godine sam pogođen, a 1993. godine sam se ponovo vratio u pozorište. Igrao sam je sjedeći.

Prve predstave koje smo igrali u Pozorištu mladih, igrali smo tako što je gledalište bilo na samoj sceni. Publika je bila tu, pola metra od mene su sjedili. Ja sam se strašno prepao. Strašno sam se bojao zaigrati na sceni jer sam mislio da publika neće gledati mene u lice. Glumac se gleda čitav, kao pojava.

Strašno sam se bojao da će ljudi gledati samo u taj prazni prostor, u ono čega nema. To je bila moja trema zbog koje mi je čak i danas žao. Meni je Susan Sontag nudila da igram u Godou, ali sam se na neki fini način izvukao da ne igram, samo iz tog straha. Eto, i danas, poslije te, 1993. godine, od tog avgusta, i dalje sam na sceni. Još uvijek igram Mula Mustafu Bašeskiju, predstavu koja je najvjerovatnije igrana preko dvije stotine puta, predstavu koja je iz dana u dan aktuelnija. Kao da je Darko Lukić, autor tog teksta, napisao predstavu za sva vremena.

RSE: Ne volite da generalizirate stvari, ali volite govoriti o tome kako se osjećate i šta mislite. Predstava je imala poziv za gostovanje u Srbiji. Vi ste to tada odbili. Rekli ste: “U Srbiji se mogu desiti sve promijene svijeta, ali ja tamo ne idem. Mislim da imam pravo na to”. Da li se sa ovom vremenskom distancom nešto promijenilo?

Tulić: Ne! Tih godina u Sarajevu, zatvorenom, pod opsadom, zakleo sam se da nikada neću otići u Srbiju, niti u Crnu Goru. Nisam nikada ni otišao. Imam toliko prijatelja sa kojima se družim. To nema veze s ljudima, to ima jednostavno veze sa mojim principom. Imao sam poziva, tokom ovih godina, da igram u nekim filmovima u Srbiji. Odbio sam. Žao mi je što sam odbio, iz glumačkog razloga, jer volim da igram. Ne mogu! Nema ni novaca, ni bilo čega na ovome svijetu koji bi me natjerali da promijenim svoje mišljenje. Sa svakim ću popiti piće, sa svakim ću sjediti. Znaju me ljudi, to nema veze sa narodom.

RSE: Ne govorite o mržnji. Kažete da želite svakim danom biti sve bolji i bolji čovjek. Je li teško živjeti s tim motom?

Tulić: Naravno, pogotovo ako živite u ovakvoj zemlji, u ovakvom prostoru, među ovakvim ljudima, koji su iz dana u dan sve gori. Strašno je živjeti. Pokušavam da budem pravedan, ali ne mogu. Kažu da su samo vjero-vjesnici bili pravedni. Pokušavam biti pametan. Ne donosim uvijek ispravne odluke. Ljudski je i pogriješiti, ali pokušavam biti dobar čovjek, koliko mogu u ovakvom vremenu. Zao nisam. Od trenutka kada sam došao svijesti, nakon amputacija obje noge, borim se protiv mržnje, i u sebi i javno. Polazim od sebe. Moja sudbina je bila takva. Moja supruga i ja smo u ratu živjeli s bebom od 10 mjeseci, a izašli smo iz rata s tri djevojčice. U Sarajevu, pod opsadom, rodile su nam se još dvije kćerke. Nikada ne bih mogao svoje kćerke odgajati, a da u meni ima i trunke mržnje.

Pozorište mi je druga kuća

RSE: Sarajevo je vaš grad. Vi ste dio onog starog, poznatog sarajevskog duha. Kako vidite Sarajevo danas?

Tulić: Oči mi zasuze kada me neko pita za to. Ovo nije više to Sarajevo. Sve manje sam u tom Sarajevu. Svaki dan, poslije posla, moja supruga dođe po mene i napravimo krug do Čaršije. Krugovi su sve manji i manji. Ne poznajem te ljude uopće. Nije to više ono Sarajevo zbog kojeg nekada nisam htio da idem na more, da mi ništa ne promakne, da šta ne propustim u gradu u kojem sam se rodio, u kojem sam intenzivno živio. Ovo je neki drugi grad.

Godine 1996-e, poslije rata, sam s porodicom otišao u Italiju da mi naprave proteze. Bio sam gost vlade Italije. Pokušavao sam da hodam na protezama. Imao sam poziv da ostanem. I danas žalim što sam se vratio u Sarajevo poslije šest mjeseci, ne zbog sebe, nego zbog moje djece. Ovdje nemaju nikakvu budućnost.

RSE: Jedno vrijeme bili ste i politički angažirani. Kako je bilo biti političar? Da li ste imali iluziju da možete nešto promijeniti, uraditi?

Tulić: Vjerovao sam da nešto mogu. Nisam bio član niti jedne partije, niti ću biti. Član sam opće partije dobrih ljudi. Glumac sam i ne želim biti ničiji. Iz DPS-a i SDA-a su me pitali da li bi bio na njihovoj listi, a ja sam mislio da nešto mogu promijeniti. Međutim, to je sve bilo uzalud. Kada se sve te ruke dignu u zrak, delegata tih stranaka, moja je počesto bila protiv jer ja ne mogu protiv svojih principa. Upoznao sam tu i krasnih ljudi, kojih danas nema. To je bilo vrijeme neke euforije, vrijeme poslije oslobođenja, željeli smo da nešto napravimo, da krenemo u bolje. Svi ti ljudi su znali da nema ni zlatnih kašika, ni zlatnih pipa. Bili smo budale, ali ništa se nije promijenilo. Tih poslije-ratnih godina u Sarajevu se bolje živilo nego danas, 13-14 godina poslije rata.

RSE: Zašto ste napustili tu ulogu, političara? Zašto ste otišli iz tog svijeta? Da li se desilo nešto posebno?

Tulić: Jednostavno sam vidio da moja riječ ništa ne može promijeniti. Emotivan sam čovjek i sve to primam. Sreća da sam glumac, pa znam odglumiti. Ne želim da neko primijeti da me nešto pogodilo. Počeo sam primjećivati da ti ljudi, te barabe, koriste moje ime, moja invalidska kolica, za slikanje. Jednostavno sam se povukao iz toga i ne želim da budem dio toga. Ne želim da me neko koristi u prljave i ružne svrhe.

RSE: Danas radite kao direktor Pozorišta mladih u Sarajevu. U prijepodnevnim satima ste direktor, a poslijepodne ste glumac. Koji dio vam dana je draži?

Tulić: Meni je uvijek najljepši dio dana noć. Uvijek sam volio noć, ne samo zbog mog posla, nego, ljepše je noću živjeti. Spadam u one ljude koji bi uvijek, da mogu, spavali po danu, a po noći radili. Volim noć. Moje osnovno zanimanje je glumac. Bojao sam se, kada sam pogođen, da nikada neću više glumiti, ali i dosta sam se naigrao.

Prijepodnevni direktorski posao je samo gubljenje živaca. Svakim danom je sve gore i teže raditi. Godine 2009-e, u Kantonu Sarajevu, kulturi je općenito uzeto 13 miliona maraka. Možete onda misliti kako je raditi u Sarajevu, u bilo kojoj kulturnoj ustanovi. To je strašno. Nikada ne bih poželio biti direktor Pozorišta mladih. Ovdje sam direktor iz razloga što sam do granate bio glumac. Volim pozorište. Meni je pozorište druga kuća. Ne kaže se ni za tvornicu, ni za rudnik, ni za radio, nego samo za pozorište, da je to nečija druga kuća. Pozorište mladih, 14 godina poslije rata, još nije dostiglo ni predratni broj zaposlenih. Strašno je, a svakim danom je sve gore. Lakše je bilo raditi pod granatama, praviti predstave od 1992. do 1995. godine, nego danas.

Intervju objavljen na radiju Slobodna Evropa