Slide show sa četrdesetak slika može se pogledati na pps linku:
Alfredo_Rodriguez_with_music (1)

u Zagrebu mi je nedavno izašla nova knjiga pod naslovom Osobno kao tekst. U ovoj knjizi raspravljam o tome što je dnevnik, ispovijest, osobna fotografija, biografski film, autobiografija i biografija. Fotografije u knjizi Osobno kao tekst su rad Milomira Kovačevića Strašnog. Knjiga je objavljena u Izdanjima Antibarbarus i od danas je moguće nabaviti u zagrebačkim knjižarama, a i preko interneta (www.superknjižara.hr) po cijeni od 140 kuna.

Srdačni pozdravi,

Izvinjavam se što se direktno uključujem na blog bez Vladinog znanja. Jer dok Vlado spava (2,30h) u Splitu vlada snježna mećava. Bura stvara nanose pravog pršića pa su i moja balkonska vrata “zametena”. U gradu totalna zbunjoza, a Kerum je proglasio “Snježni dan” što je svima ispričnica za nedolazak na posao.

A OVA SLIKA JE IZ “JUTARNJEG LISTA”

Slavko Rašević, veteran vojske Republike Srpske, danas živi u siromaštvu. Pošto ne može da plati račune za struju, prinuđen je da je krade od komšije. Nema para ni da kupi deci karte za autobus do škole. I baš kad se spremao da saopšti ćerki (17) da će morati da napusti školovanje, primio je iznenađujuću vest. Oni protiv kojih se nekada borio, šalju mu deo svoje penzije.

“Mnogo smo zahvalni tim ljudima”, rekao je on za agenciju “Asošijeted pres”

Kako prenosi “Vašington post”, deset godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, srpska, hrvatska i bošnjačka vojska su objedinjene, a 2010. vlasti Bosne i Hercegovine odlučile su da pošalju starije vojnike u penziju. Partije koje su pobedile na izborima nisu uspele da se dogovore i formiraju vladu, samim tim, nema budžeta, niti novca za penzionisane ratne veterane.

Posle protesta u kojima su tražili svoja prava, vlada Muslimansko-hrvatske federacije odlučila je da do usvajanja nacionalnog budžeta veteranima na sopstvenoj teritoriji obezbedi penziju od 160 evra mesečno, ali Republika Srpska to nije učinila.

“Bili smo šokirani. Nekada smo pucali jedni u druge, a sada su oni uradili ovako nešto”, kaže Srbin Rade Dželetović.

Gnev zbog ophođenja političara prema veteranima prouzrokovao je talas solidarnosti među bivšim neprijateljima.

“Kada smo imali 16 godina, političari su nam dali oružje i naterali nas da se ubijamo. Sada smo prinuđeni da se pomirimo zato što su oni nesposobni”, kaže Senad Hubijer, Musliman iz Goražda.

Bošnjački veteran Nihad Grabovica samo može da se smeje ironiji sudbine.

“Sada pomažem ljudima koji su pucali u mene kako bi mogli da prehrane svoju decu”, kaže on.

“BLIC Online” 3.2.2012.

Život i osobnost Josipa Broza Tita i danas neosporno izazivaju kontroverze, ali i velik interes domaće te svjetske javnosti.

Posljednji svjedoci, najbliži članovi obitelji, žene, prijatelji i suradnici, ispričali su svoje priče o Titu kao jednom ‘običnom, ali i neobičnom čovjeku’. Iskreno i otvoreno, s vremenskom distancom, bez vela tajni, ideologije i mita, u ovom fascinantnom filmu oni su iznijeli doživljaje, događaje i iskustva iz života i rada s Titom.

Oživljena sjećanja bude vrlo različite emocije iz njihovog i Titovog burnog privatnog i profesionalnog života. Serija otkriva i neke nove, zanimljive detalje Titovog života u turbulentnom razdoblju 20. stoljeća, čije su svjetske i domaće povijesne okolnosti nesumnjivo pridonijele formiranju originalne, osebujne i ponekad kontroverzne Titove ličnosti.

Serija posebno ukazuje na ulogu Josipa Broza Tita u nekim važnim događajima u Hrvatskoj kao što su Bleiburg, Goli otok, Hrvatsko proljeće… No unatoč tome, ona nema istraživački karakter, nego je rađena intimistički i bazira se na ekskluzivnim pričama iz Titovog života.

Duba Banjac poslao je linkove prve četiri epizode:

“Ispričavam se Hrvatima što ova bagra terorizira ne samo vas, već i svakog pristojnog građanina Srbije. Ispričavam vam se što ste došli navijati i što su vas naši domaći navijači napali, povrijedili i učinili da se osjećate u mojoj zemlji nesigurno. Meni su to isto učinili: napali me bez ijednog kamena, povrijedili bez ijedne šake i učinili da se osjećam nesigurno i posramljeno u svojoj zemlji.

Ispričavam se svojim prijateljima iz Zagreba, koje smo upoznali na hvarskoj plaži i koji su se zajedno s nama radovali što nam je sin tamo naučio plivati. I s kojima smo se godinama nakon toga sretali na istom mjestu, podešavajući datume godišnjeg odmora da bismo učvrstili svoje prijateljstvo. Čijem djetetu smo se radovali i koji su toliko uživali u našoj djeci.

Automobil nam nitko nije taknuo iako je stajao na javnom parkingu 10 dana.

Ispričavam se poslovnim partnerima iz Zagreba koji su bili sjajni domaćini onog ljeta u Vodicama i učinili da se osjećamo sigurno, slobodno i kao kod kuće u njihovom domu.

Ispričavam se nepoznatom čovjeku iz Pule koji nam je u prometnoj špici prepustio mjesto na parkingu koje je vidio prije nas, ali je onda opazio naše NS tablice, izašao iz parkinga i rekao: Vi stanite ovdje, ja znam gdje još u Puli ima mjesta. Dobro nam došli.

Ispričavam se vlasniku restorana u Banjolama koji je, čuvši naš akcenat, donio domaću rakiju i slatko za djecu, i dugo nas ispitivao kako je Đorđe Balašević, kako je Mira Banjac.

Ispričavam se i ribaru iz Hvara koji nam je pecao svježu oradu i dopremao u Svetu Nedelju, eto tako, ne zato što smo ovo ili ono.

Ispričavam se i domaćinima iz Bala koji su nam iznijeli Jelen pivo i zajedno s nama nazdravili.

Ispričavam se konobarici iz splitskog restorana, okićenog šahovnicom, koja nam je skidala knjige s polica da ih čitamo dok čekamo jelo, dolazila sto puta do našeg stola i na odlasku nam poželjela lijep odmor u njenom gradu.

Ispričavam se i radniku s broda iz splitske trajektne luke koji je zaustavio trajekt, spustio rampu i primio naše vozilo s novosadskim tablicama koje je kasnilo na put ka Hvaru, uz riječi, da nam se lipo provedete.

Ispričavam se vlasniku kuće s Brača koji nas je primio kao da smo mu najrođeniji i uvjerio da onaj tko bude imao nešto protiv naših novosadskih tablica ispred njegove kuće, nije njegov prijatelj.

Ispričavam se i vlasnici kuće s Hvara koja nas je ugostila dva ljeta i s proljeća nam slala upit za ljetovanje za nadolazeću sezonu, da prvi izaberemo datume koji nam odgovaraju, koja je imala cijenu za nas, ’svoje najdraže goste’ i drugu cijenu za druge. Koja je tvrdila da se ništa nije promijenilo i da su Srbi i dalje najbolji hrvatski gosti.

Ispričavam se obitelji svoje pokojne prijateljice koja nas je uvijek primala kao rod rođeni i nije je bilo ni strah ni sram da nam ustupi parking ispred svoje zgrade u Zagrebu, u dijelu grada gdje žive oni koji su bili u Domovinskom ratu. Koja nam je povjerila svoje dijete da ga vozimo po Hvaru u automobilu novosadskih tablica jer je bila sigurna da je dijete sigurno s nama, bez obzira što nam piše na autu.

Ispričavam se hrvatskom vinaru koji me zove da dođem s obitelji u goste već par godina i znam da kada jednom odem, vratit ću se u neoštećenom automobilu.

Ispričavam se i svojim prijateljima Hrvatima iz blogosfere i twittosfere, društvo koje me nikada, ničim lošim nije zadužilo. Naprotiv.

Oprostite. Zato što sam nakon rata bila u vašoj zemlji više desetina puta, prolazila kroz nju isto toliko, parkirali se i tamo i ovamo, švrljali ovdje i ondje, zalazili i onamo i ovamo i što nam se nikad, ali nikad, ništa, ni najmanje neugodno nije dogodilo.

Jer, znate, kod nas su ulaznice za sportske događaje oslobođene poreza, ali zato se na kazališne ulaznice i knjige plaća PDV.

Imamo mi još mnooooogo posla u ovom prljavom dvorištu od zemlje. Nije da vam se ispričavam sada i zbog toga. Zbog ovoga ispriku dugujemo svojoj djeci“.

Autor: E.M.

Objavljeno na više internetskih stranica

Skinuto sa www.rtl.hr

Dodatak!

Ostala mi navika iz mračnih vremena, dok još nije bilo današnjih progresivnih, demokratskih snaga što su upalile svjetlo. Tako sam uzvikivao u osamdesetim, devedesetim. Samo što je umjesto kraljica bila imenica -Tito. Telefon je prvi put započeo sa pucketanjem kada sam krenuo sa raspitivanjem koji to visoko rangirani društveno-politički radnik za sebe gradi bijele dvore na sarajevskim Bjelavama, u narodu poznatije kao libijska ambasada. Ili, kada sam želio da doznam koliko će koštati kvadratni centimetar basnoslovno skupih ćilima što su se nabavljali za novo zdanje Vlade na Marijin-Dvoru.
Ustvari, telefon je mogao još godinama pucketati da nije bilo, mislio sam, slučajnog susreta na ulici. Gotovo sam se sudario sa krupnijim čovjekom sa jež frizurom, koji  je umjesto izvinjenja promrmljao:
- Pazi kako telefoniraš i šta pitaš oko one kuće na Bjelavama!
Dok sam se snašao, neznanac je nestao u gužvi. Zaboravio bih na čudaka da ga ponovo nisam ugledao na jednom partijskom skupu. Bio je u obezbjeđenju. Jeste da mi se lampice sporo pale, ali ovo je bio užareni  reflektor u mojoj glavi. Susret na ulici bio je upozorenje! Nije mi bilo lako, odmah sam se prisjetio onih silnih knjiga što sam u dahu iščitavao o Beriji i njegovim suptilnim sovjetskim metodama. Kada su ljudi stradavali zbog jedne pogrešne telefonske riječi. Ili šta radi CIA sa prisluškivanim razgovorima. Sve sam to znao, samo nisam šta radi Udba, DB. Da li sam već na spisku za odstrel? Zašto? Zar zbog jedne kuće i jednog ćilima?
Požalim se radnom kolegi Muhamedu Hami Zahiroviću, a on kroz smijeh:
- Paja, kada ponovo zapucketa, odmah viči – živio drug Tito!
Vjerujem da sam do rata uzviknuo preko 450.000 puta. Zato i nije čudo da mi  je prešlo u naviku. Pored ove telefonske poštapalice, što me je, možda, branila od zločestih partijskih ili milicijskih prisluškivača, uveo sam i jedan novi stil. Nazvao sam ga vrućim razgovorima. Kada bi u slušalicu dopiralo malo više čudnih tonova, započeo bih sa seksualnim aluzijama i najsočnijim izrazima. Naravno, tada bi većina mojih sagovornika s čuđenjem prekidala vezu, a ja bih nastavio u svoj mikrofon još desetak minuta. Uživao sam zamišljajući kakve neugodnosti donosim lovcima na moguće državne neprijatelje. S vremenom, njihova rabota me više nije plašila, nego vrijeđala. Dok je kod mojih kolega i mene sve bilo javno, crno na bijelo u medijima, oni su kao podle kukavice kriomice snimali svaku našu riječ. Još i danas se pitam kako su napredovali u službi, karijeri. Da li po broju snimljenih razgovora, otkrivenih opasnih rabotnika protiv sistema, ili po zbiru uništenih života mnogih nevinih, lažno optuženih. Koliko tih ilegalnih telefondžija danas  sjedi u raznim strankama, zbog kojih su onda proganjali?!
Taj telefonski predratni period završavam ratnom zgodom iz jednog podruma u nekadašnjoj Ulici Danijela Ozme. Gruva sa svih strana, a mi kao uplašeni miševi zbijeni u nekom polumračnom skloništu. I znate kako je već, ljudi najviše pričaju kada su u strahu. Slično kao putnici u avionima, koji zbog jakih turbulencija, nekontrolirano propadaju… Gospođa, udaljena dvadesetak metara, stalno me kuži. Kontam, mačak sam u godinama što još privlači. Ona poče da se smijulji, naravno uzvratim. U paklu granatiranja zar ima išta ljepše? Kada je malo utihnulo, priđe sa riječima:
- Znate li vi koliko ste me u godinama mirnim nasmijavali, ali i posramili?
- Kako, kada, da li se poznajemo?
- Znamo itekako dobro! Posebno poznam vaš glas.
I onda krenu. Kaže, radila je u jednoj od službi prijeratne Državne bezbjednosti BiH, što je imala čast da prisluškuje razgovore sumnjivih pojedinaca. Prisjeća se da su se neke koleginice, a i ona, utrkivale u  prisluškivanju opasnog brke. Valjda sam im vrućim razgovorima razbijao monotonost posla. One za to dobiše, vjerujem, beneficirani radni staž, a ja…
Evo me sada godinama u zemlji koju uvijek ističu za primjer razvoja demokratije. Ovdje možeš, što mnogi misle, sve. Od droge do homoseksualnih brakova. U raju nesputanih sloboda nevjerovatnim ti se čini podatak kojim ovdašnji mediji kao da se ponose. Kolege novinari navode da je Kraljevina Holandija vodeća u svijetu po prisluškivanju telefonskih razgovora. Kažu, dnevno se snima oko 1.800 različitih brojeva. Istina, u Americi tri stotine više, ali šta je jedna mala kraljevina prema svjetskoj sili. Dakle, po glavi stanovnika opet me je stigla neka kazna nebeska. Snimaju li, snimaju. Nemam čvrstih dokaza da to rade i sa mojim telefončićem, ali mi se čini da i on u posljednje vrijeme nešto čudno pucketa. Doduše, tajne službe u NL to ne rade ilegalno kao nekada kod nas. Za sve imaju odobrenja nadležnih sudova  izdana u cilju, kako kažu, suzbijanja kriminalnih aktivnosti. Poznato je da je Niska zemlja, upravo zbog velikog opticaja droge, u žiži zanimanja narko-kartela svijeta.
Državna praksa telefonskih prisluškivanja postaje sve popularnija i među amaterima. Ranije sam se na beskrajnim plažama uz obalu Sjevernog mora čudio ljudima sa detektorima za otkrivanje metala u rukama i slušalicama na ušima kako uporno, korak po korak, ispituju pješčane nanose, kao demineri polja smrti po našim kantonima. Sada umjesto detektora nosaju minijaturne kompjutere s kojima kao od šale presreću bežične telefonske razgovore što lete zrakom. Za dvadesetak eura, koliko košta kartica što vam omogućava da budete špijun-početnik, amateri su već otkrili mnoge tajne državnih službenika. Ovdašnji birokratski aparat zato pokušava da pokrene zakonsku borbu protiv tih mini prislušnih uređaja, ali imaju prepreku zvanu hobi. Pravno gledano, niko nema pravo da vam zabrani uređaje koje koristite za svoju razbibrigu i vlastitu upotrebu. Prekršaj je jedino ako to učinite javnim. Dovitljivi novinari sve češće posežu za tim “hobijem”, koristeći poslije zakonsko pravo neotkrivanja izvora informisanja.
Dok se zapadnoevropski političari bore kako izbjeći novinarska prisluškivanja, čujem ovih dana od kolega iz BiH kako je bolje da međusobno manje telefoniramo. Tako ćemo izbjeći da nam neke službe, ponovo kao nekada, broje koliko smo puta s kim razgovarali. Javni djelatnici polagano postaju tajni i ponovo će novinari međusobno, kao svojevremeno dopisnici Oslobođenja iz nekadašnjih “slobodarskih zemalja”, morati u svojim domovima  razgovarati uz otvorene slavine i tuševe. Šumom vode zavaravati (ne)nadležne  špijunske organe, koji nikako da otkriju kako treba kvalitetno prisluškivati, recimo, granice kojima prelazi kako ko hoće.

Preuzeto iz “Oslobodjenja”

Sad je doba kad se se dobro vino pije, kad se mezi i riba se ije. Pa nas nije teško u uspomene okupiti i pod “sviću”  namamiti. Zamirisa riba sa gradela, zapucketa vino podzubima  i pjesma  se  baci ispodtiha.

Sve podsjeća na more jadransko. Pjesma kaže,   “Svako  naše  malo,  smišno misto jema svoje stvari,..”.  a, zapravo trebalo bi bit  da  svako  naše srce ima svoje malo misto,…

Svima vam šaljemo punu mrižu svježih pozdrava i pun  bokun  dobra zdravlja.

Sarajevska raja iz Australije,

Balić Huso, Barišić Marijo, Karamehmedović Ogi, Duspara Goran,  Maca stoji, Nino Princip, Slobo Brzica, Berberović Ibro, Lukač Dejan, Kerim Šehović i dr Armin Drnda