dovla.net

A sad malo na Jug – Orlando, Florida

Vlado — Fri, 18 May 2012 02:50:26 +0000

Zapalo nas još jedno zanimljivo putovanje, 4 dana u Orlandu, posjeta ogromnom zabavnom parku DisneyWorld. Ovaj put u društvu naše kćerke Vesne, zeta Robija, unuka Iana i male unuke Stelle. Na ovoj slici se vidi da nemam brushalter!

Današnji dan smo proveli u obilasku Čudesnog kraljevstva (The Magic Kingdom). Ustvari ovdje ima toliko sadržaja da ih je nemoguće obići, čini mi se, ni za godinu dana. Obišli smo mnoga mjesta, a ja se sjećam samo velikog bazena sa vještačkim valovima i restorana. Stalna trka za unučadi.

Nevjerovatno je koliko ima posjetilaca, hiljade i hiljade zuje na sve strane. Ipak ovo nije za starije ljude ukoliko ne prave česte pauze po restoranima.

Ovaj dio se zove Aladin, samo smo ga ovlaš obišli. Nisam napravio puno snimaka, pa za ovu priliku samo nekoliko.

Jedva sam dočekao vrijeme ručka, ne toliko zbog hrane nego zbog prilike da se malo predahne. Pred restoranima parkinzi dječijih kolica (strolera). Puno sasvim male djece (kao naša Stella) koja nisu ni svjesna kuda prolaze.

Poslije ručka odlazak autobusom na dio “Tajfun Laguna” gdje je mala Stella raspištoljila tako da sam i ja ugrabio period lješkarenja.

Ogroman bazen sa velikim vještačkim valom koji nadire svakih par minuta uvijek je pun, a Stella i ja smo se brčkali pri kraju.

Na kraju napornog dana, Stella je bila jedini odmoran član ekspedicije. Ja sam se potrudio da pripremim ovaj prilog, a jedva držim oči otvorene. Odoh odmah “u bešu”, a molio bih Dovlablogovce da ovih par dana malo pričekaju sa prilozima i komentarima jer imam na raspolaganju veoma malo vremena da se posvetim blogu. Hvala na razumjevanju!

Vlado Kaluža

Posao? Pa ja ne radim. Ja živim

Vlado — Thu, 17 May 2012 00:22:21 +0000

Saša Vidaković

Saša mi je pomogao da malčice pokradem i demantiram Paula Taborija, porijeklom Mađara, oca literature koja analizira Anatomiju Exila, koji kaže: Jednom izbjeglica, uvijek izbjeglica.

Piše: Vedat Spahović

Saša Vidaković je Sarajlija koji je u Londonu od početka devedesetih. Bio je dizajner nekih od najvećih svjetskih brendova i glamuroznih kompanija. Godinama su ga tražili najbolji majstori ove industrije da radi za njih, kako u Londonu tako i u Milanu. Sada je na čelu svog tima u studiju SVI Design, koji se nalazi oko prepoznatljivog Portobella i Notting Hilla. Tu je još jedan spomenik glamuroze, fenomen zvani Westbourne Studios. Pod tim krovom se okuplja veliki broj svjetskih kreativnih radionica.

Svjetski uspjeh

Meni se učinilo kad sam ga sreo u tom prostoru WS-a da se on tu rodio, kao dijete se igrao i progovorio jezikom tih radionica, išao u njihovu osnovnu kreativnu školu, rastao, sazrijevao, tukao se sa ovim “zapadnjacima” da uspije, da bude bolji od njih.

I onda se odjednom smirio, oženio Francuskinju koja mu je rodila dvoje divne djece, te je sada bogat i uspješan.

Ima svoju firmu od koje je željela komad i Victoria Becham. Dakle, kako god okreneš – dobro uspješan. Ta faca poput Victorije nije samo brandirana nego on njoj radi cijeli vizualni identitet, odnosno objedinjavanje i sihronizaciju realnih linija od haljina preko denima do naočala. Za taj projekat je između ostalih dobio i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva od ULUPUBIH-a.

E moj Saša…

Ustvari, meni je sa ovakvim uvodom Saša pomogao da malčice pokradem i demantiram Paula Taborija, porijeklom Mađara, oca literature koja analizira Anatomiju Exila, koji kaže: Jednom izbjeglica, uvijek izbjeglica.

Tabori, naime, tvrdi da je potrebno zatvoriti životni krug od rođenja, zabavišta, osnovne, srednje škole, prve ljubavi, preko adolescencije, do ženidbe, gubitka roditelja i vlastite smrti da bi se zvao rođenim Englezom, Amerikancem ili Talijanom. Još jednostavnije; roditi se i umrijeti u istom jeziku, pa da te takvog prihvate i proglase najboljim.

Dopisujem se sa Sašom ovdje u Londonu. U takvoj je trci da kafe otpadaju. Sviđaju mu se Priče ili Pisma iz daljine, jer su o nama po bijelom svijetu – generalno.

Kaže mi, valjda kurtoazno, da pišem kao da prepečeni engleski hljeb (toast) mažem puterom. On bi, međutim, htio da je ova njegova priča samo priča o čovjeku, Sarajliji, koji je ni po babi ni po stričevima, bez ikoga poznatog, kao padobranac pao u London i počeo da pliva. I, eto, dokle dođe.

Njegova omiljena refleksija na prve dane u Londonu je da, kao i mnogi drugi emigranti, nije počeo od nule ovdje.

Onaj iz Manchestera, Dallasa ili Sydneya počinje od nule, a on za sebe kaže – ja sam počeo iz velikog minusa, što znači drugi jezik, druga kultura, običaji, porodica, sistem, pristup životu…

Da se dokopam nule, koštalo me je dosta vremena i energije, nastavlja.

E, tek je onda počela nadgradnja, što bi rekli naši “stari marksisti”. Mislim da je važno imati u vidu da sam ovdje došao trbuhom za kruhom iz želje za životnom avanturom i dizajnom još prije rata. Tako da sam ostavio onu zemlju u kakvoj sam odrastao, gdje smo svi bili zajedno, ono Sarajevo gdje je vazda bilo mezetluka i kolača, jer je svako malo bio neki Božić, Bajram, 1. maj ili Vaskrs. Tajming mi je bio dobar, jer mi je sjećanje na djetinjstvo, drugarstvo i prve ljubavi ostalo neuprljano.

Mislim se i gledam, čak i ovaj e-mail koji ti šaljem ilustracija je ko sam i kako se odnosim prema životu. Profesionalni uspjeh je posljedica pristupu radu, a ne cilj po sebi – što bi rek’o Gerard Depardieu –
“Pitate me za moj posao? Pa ja ne radim, ja živim.”

Znači, nije baš Taborijevo svako slovo sveto: Saša se nije rodio na Zapadu, nego na Ilidži. Išao je u naše škole, građevinske i druge, tjerali ga mama i tata da upiše Građevinu, a ne Akademiju, zaljubljivao se po Bosni i “okolo”, da bi taman u svitanje rata podmićivao čistačice kafom da ga ostave koji sat duže na Fakultetu, gdje je crtao i slikao k’o da neće biti sutrašnjeg dana.

Bilo je to, ipak, na našoj Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, a ne na Građevini. Saša, uporno, svojeglavo čeljade, odatle je počeo “po svom” i tako nastavio čim ga je posljednji potpis u indexu “izbacio” u svijet.

Deset godina nakon početka rata nije se vraćao Sarajevu, ali je vizualno komunicirao kako ga je osjećao.

Saša kaže, kad smo počeli priču, da ga je radinost i svojeglavost napravila traženim dizajnerom.

Ovo je priča o talentu, upornosti, vještini i nepristajanju na plivanje samo nizvodno.

Mogao je početi i završiti kod istog “majstora”, odnosno zadovoljiti se da je završio Akademiju. Nije. Čim je stigao u London, davne ‘91. pokucao je pravo na vrata žive legende dizajna Alana Fletchera iz Pentagrama, a on mu je, osim hrpe knjiga i savjeta, dao vezu sa Willyjem de Mayom, osnivačem i prvim predsjednikom ICOGRADE-a (naš čovjek koji je došao u London još davne 1940).

Willy ga je ‘usvojio’ kao unuka i upoznao sa mnogim legendama dizajna u Londonu i svijetu poput Vignellia, Hitchinsa, Nicholasa Jenkinsa koji mu je i dao prvi posao.

Dizajner komandos

Mi nismo u bivšoj Jugoslaviji imali predmet vremenska prognoza, što je u UK-u vannastavna najomiljenija disciplina i tema, ali jesmo geografiju po kojoj je Ostrvo vazda bilo “pod vodom” (kišom). Valjda iz filmova sa Sherlockom Holmesom i onih mračnih stepeništa što se spuštaju u Themsu gdje uvijek neki leš zapljuskuje prljavu obalu.

Mislio sam da su nas samo kući istoriju učili naopako. Dodajem geografiju. Ne pada ovdje tako često kiša, ovdje fali svjetla. I fali “ono malo duše”.

Saša Vidaković mi kaže da ga je strašno zatekla, prije 6-7 godina, jedna prijateljica izjavom: “Mi smo ovdje u Londonu uvijek u mraku”.

Ja to nisam primjećivao nekad sedmicama, nekad mjesecima. Radio sam. Bio sam zanesen energijom Londona koja neiscrpno stimuliše.

Šta je Saši donio ovakav rad?

“Imao sam sreću upoznati velike ljude – u dizajnu ali i šire – sreo sam Boba Geldofa na Kings Roadu, cugao sa Nikijem Laudom, večeru mi je kuhala Vanessa Redgrave itd. Sve to mi je davalo nevjerovatnu unutrašnju snagu, koja mi je strašno bila potrebna da nadopunim unutrašnji emocionalni i psihološki haos zbog onog našeg rata. Sjećam se, upravo ovaj kontrast je bio nevjerovatno surealan. Imati fantastična iskustva u centru svijeta, a istovremeno gledati preko TV-a kako su parkovi, po kojima sam trčao kao mali, razrovani granatama. Da ne pominjem druge slike. U stvari, da nije bilo dizajna i sporta (kao mahnit sam igrao tenis i basket sa rajom iz Sarajeva, Beograda, Splita) sigurno ne bih ostao sav svoj.”

Uspio se ubaciti relativno brzo u prvi studio Nicka Jenkinsa, gdje je, između ostalog, radio identitet za Teniski savez Velike Britanije i time je ostvario san iz djetinjstva, gledao uživo legende tenisa na Wimbledonskoj travi – Navratilovu, Beckera, Edberga, Samprasa.

Pa, onda, Interbrand, gdje je radio na brandingu za Volvo i redizajnirao Camel brand, te Novo Nordisk, dansku farmaceutsku kuću. Prilikom jedne posjete Sarajevu, nedavno, na fasadi u Pofalićima je vidio 10 metara velikog bika kojeg je nacrtao za Novo Nordisk pet godina ranije.

Naravno, niko u gradu nije znao da je tu bila umiješana sarajevska ruka. U dizajnerskoj struci je kao i u Premier ligi – imaju agente koji dizajnerima uređuju transfere, plate i dobijaju super mjesta, ne samo u Londonu već i po svijetu. Jedino, izgleda, trebaš da imaš talent i iskustvo prvoligaša, ostalo je lako.

Radio je i kao kreativni direktor Landor Associatesa u Milanu i nakon 3-4 godine, vratio se u London i osnovao svoj studio SVI Design, koji se vrti evo već šest godina. Ne kaže kako dolazi do klijenata, ali radi za Harrods, Viktoriju Beckham, luksuzne jahte Azimut Benetti sve do maslinovog ulja sa Šolte, Sarajevo Green Design Weeka, Ivančića i sinova iz Srbije itd.

Tvorac Harrodsovog “rukopisa”

I otkud sada taj vlastiti studio? Ipak, to nema kapacitet velike agencije kao ranije.

“Možda nema, ali sada je sve u glavi. Studio sam zamislio kao komandnu jedinicu. Velike branding agencije, u kojima sam radio ranije, imaju armiju – mi smo mali, ali imamo 20 godina iskustva, talent i energiju – i možemo da osvajamo sve projekte. Samim tim, studio radi u raznim disciplinama i oblastima. Moji asistenti se vrlo brzo nauče da rade sve, ispočetka su malo dezorijentisani, ali ko se ne snađe, nažalost, nije dobar ‘komandos’.”

Rečenica koju sam zapamtio bolje od ostalih koje smo izmijenili, jeste svakako ova:

“Sve zavisi gdje se vidiš, koliko visoko. Čega se bojiš?”

Dalje lamentira:

“Koliko si spreman živjeti svoj san? Kako možeš reći da ne ide, ako nisi ni pokušao. Mi smo dole prvaci priče, diploma i relativizacije svega i svačega.’Ma, šta će on, išao sa mnom u geodetsku. Tu na Malti.’ Ovdje ti diploma takoreći ne treba. Samo portfolio. Izvoli, pokaži šta znaš. Baci šuplju.”

Saša je prije rata dolazio u London dva ljeta i skupljao iskustva. Dolazio je u grad koji je bio i ostao glavni grad dizajna u svijetu, tako on tvrdi. Njegovi izleti do Milana su samo potvrdili da se treba vratiti u London. Kaže da mu je trebalo neko vrijeme da se odvikne od socijalističkog pristupa. Ovdje se dizajn izuzetno cijeni i priznaje.

Shodno tome se i dobro zarađuje. Mada se ne može sve gledati kroz novac i ne može se sve gledati kroz ljubav i predanost radu. Najbitniji je u svemu balans, duhovni, prirodni, ritam i energija koji dođu iz srca. Kad si to pokvario, pokvario si i zdravlje.

Saša je “dobra vijest”, dobra vibracija. Pozitivan. Zna znanje, a ima srce. I sada još iskustvo najboljeg. Neke face poput Victorije Beckham nije samo brandirao nego im radi identitet, vizualno objedinjavanje svih komunikacija i njihovo pojednostavljenje do savršenstva. Kaže, ne možeš se jedan dan pojaviti u trenerci, a drugi u odijelu. Biraj. Sve mora biti u strogoj “liniji”:

“Moj studio je zamišljen da sam ja komandos, velike firme imaju armiju”, kaže.

Kako, onda, veliki dozvoljavaju “upad komandosa”, pitam ga?

“Velike i male firme su postale mnogo otvorenije u tom pristupu.

Samo ako demonstriraš da znaš i da umiješ. Kao, naprimjer, za ogromnu farmaceutsku kuću koja proizvodi insulin NovoNordisc. Ili Camel cigarette, čitav posao oko toga. Međutim, jedno drugo prestiže, dolaze manji, pa opet veći, dobra priča ide od usta do usta.”

Da li se osjeća kriza?

Naravno, kaže! Dosta velikih agencija je stesalo više od pola zaposlenih. Ne može više kao što je bilo prije. Sve što je bilo na staklenim nogama polomljeno je.

Izvor: Al Jazeera

Priča o Srbima i muslimanima (Prilog skinut sa bloga!)

Vlado — Wed, 16 May 2012 00:26:22 +0000

Članak je stavljen na prijedlog jednog čitaoca. Medjutim, nakon primljenih sugestija nekoliko redovnih čitalaca i saradnika, odlučio sam da prilog skinem sa bloga. Priznajem da je stavljen malo ishitreno, kad bolje razmislim nije prilika da se ponovo otvaraju ovakve i slične teme.

Čini mi se da je ovo prvi slučaj na blogu da se jedan prilog naknadno skida iako je otvoren preko 500 puta što i nije neki naročiti pokazatelj jer ove teme uvijek imaju dosta čitalaca i komentara.

Nije mi neugodno priznati krivicu, kažu: Nije sramota glup se roditi, sramota je – glup umrijeti!

Uz izvinjenje, Vlado Kaluža

P.S. Naknadno su skinuti i svi komentari!

Zuzi Zu – Žena istoka

Vlado — Tue, 15 May 2012 01:05:33 +0000

Dragi Dovla,

Inspirirana svjetlima noćnog Sarajeva napisala sam pjesmu – Žena istoka.
Majstor režije Dejan Miličević je pretočio moje riječi u predivan video!
Našao je izvanredne rakurse Sarajeva u noći sa Avazovog Tornja, Parka Prinčeva,
Baš Čaršije, Skenderije i Narodnog pozorišta.
Želim da ga podijelim sa tvojim čitateljima jer mislim da će im se dopasti.

Srdačan pozdrav tebi i sarajevskim nostalgičarima od Zuzi Zu !!!!

http://www.youtube.com/watch?v=-xZooKVMCFI

Crnogorac nakon 12 godina studija diplomirao na fakultetu u kojem je radio kao čistač

Vlado — Tue, 15 May 2012 00:42:51 +0000

Gac Filipaj je 1992. godine napustio Crnu Goru kada je u Jugoslaviji počeo rat

Autor Redakcija | Objavljeno 14.05.2012. u 06:12

Godinama je Gac Filipaj brisao podove, čistio toalete i iznosio smeće na Univerzitetu Columbia u New Yorku

Izbjeglica iz ratom razorene Jugoslavije borio se za život radeći najprljavije poslove. Ali u nedjelju se vratio u velikom stilu.

Ovaj 52-godišnjak taj dan je obukao kapu i haljinu kako bi proslavio završetak studija kojeg je pohađao punih 12 godina.

Filipaj, koji je porijeklom iz Crne Gore, nije morao plaćati studij jer je već bio zaposlenik univerziteta Columbija, piše Daily Mail.

Jedan od omiljenih predmeta bila mu je filozofija, a posebno je obožavao izučavati Senecu.

- Jako volim Senecina pisma jer su pisana u duhu u kojem su me odgajali u mojoj porodici. Ne težiti ka slavi i bogatstvu, nego tražiti za sebe jednostavan, pošten i častan život, rekao je Filipaj.

Filipaj je diplomirao sa odličnim uspijehom studij, kojeg da bi završili, morate znati govoriti latinski i grčki jezik.

- To je čovjek velikog ponosa, bilo da radi kao čistač ili kao akademac, rekao je Peter Awn, dekan Univerziteta i profesor islamskih nauka.

- On je je iznimno skroman i zahvalan pojedinac koji se trudi izgraditi svoju budućnost, dodao je.

Filipaj je na Columbiju prihvaćen tek kada je u potpunosti savladao engleski jezik, iako je njegov maternji jezik albanski, dodaje britanski list.

Ovaj Crnogorac je vrijeme za učenje pronalazio kasno u noć u njegovom stanu u Bronxu, gdje bi se studiju posvetio tek kada bi završio sve dnevne poslove čistača.

Kada bi imao ispit na posao bi došao ranije i završio sve poslove čistača. Po završetku ispita ili predavanja vraćao se svom poslu.

Filipaj je 1992. godine napustio Crnu Goru kada je u Jugoslaviji počeo rat.

Kao Albanac katoličke vjeroispovjesti napustio je svoje porodično imanje u Donjoj Klezni u blizini Ulcinja. Kao pripadnik albanske manjine osjećao se ugrožen zbog čega je vozom otišao u Beograd.

Iz Beograda otišao je za New York kod svog ujaka u Bronxu koji je držao restoran gdje je počeo i raditi.

- Pitao sam ljude koje su najbolje škole u New Yorku? Kada su mi rekli daje to Columbia Univerzitet otišao sam tamo i pitao kako tamo mogu dobiti posao, priča Filipaj.

Od plate koja je iznosila 22 dolara po satu pomagao je svoju porodicu u Crnoj Gori. Žali što mu otac, koji je umro u aprilu, nije živ kako bi svjedočio njegovom uspjehu.

Gac Filipaj je ispročao u intervjuu za AP kako se kod kuće opušta najčešće uz cigarete i i čašicu rakije.

Ambicija ovog Crnogorca je da magistrira na temu grčkih i rimskih klasika. Nada se da će jednog dana postati nastavnik koji bi svoje omiljene klasike prevodio na albanski jezik.

Nada se da će mu upravo na Columbia Univerzitetu ponuditi bolji posao u vidu supervizora ili nečemu sličnom.

Međutim, on ne želi učenjem doći do mogućnosti da zaradi više novca.

- Moje bogatstvo je u meni, mome srcu i mojoj glavi, a ne u mojim džepovima, rekao je Filipaj koji sada ima američko državljanstvo.

Filipaj se, nakon završenog intervjua vratio svom svakodnevnom poslu. Uzeo je metlu i korpu i otišao čistiti.

Po Keminoj preporuci preuzeto iz Dnevnog avaza

Predsjednički kandidati

Vlado — Tue, 15 May 2012 00:40:59 +0000

Nagradno putovanje: New York

Vlado — Mon, 14 May 2012 01:13:08 +0000

Naša kćerka Vesna častila nas je trodnevnim boravkom u New Yorku, a “aranžman” je uključivao avio-karte, hotel i ulaznice za musical na Broadway-u. Napravili smo i nekoliko snimaka za ovu kratku foto-reportažu.

Odsjeli smo u hotelu Hilton Times Square na par koraka od “srca” New Yorka – Times Square-a.

Soba na 39. spratu pruža pogled na južni Manhattan. Lijevo se vidi Empire State Building.

Naravno, našli smo se s našim starim prijateljima Mašom i Nikolinom Užičanin koji su ovdje došli nekoliko godina prije rata. Ugodno veče smo proveli u rotirajućem restoranu hotela Marriott Marquis na 48. spratu. Fenomenalno!

Zanimljivo je da smo prije skoro 18 godina, kao ratne izbjeglice, prvu noć proveli kod Maše i Nikoline zajedno sa našom kćerkom Vesnom koja je tada bila student u USA.

Centar N.Y. oko Times Square-a bio je zakrčen brojnim turistima čak i kasno iza ponoći. Vrijeme je odigravanja Playoff-a NBA lige, pa kao zaljubljenik sporta, posebno košarke, nisam odolio da se ne uslikam sa ovim ogromnim panoima LeBrona, Kobe-a i Chrisa.

New York nema puno uspješnih sportskih ekipa. Jedna od popularnijih je hokej klub “Rangersi” koji su to veče igrali odlučujuću sedmu tekmu sa Washington “Capitalsima” i pobijedili sa 2:1 te se plasirali u finale prvenstva NHL. Ova dva autobusa sa navijačima napravila su dodatnu buku na Times Square-u.

Onda smo krenuli u obaveznu turu obilaska Kipa Slobode i ostrva Ellis. Nakon što smo prošli veliki red za kupovinu karata za feribot, naišli smo na ogroman red za ukrcavanje. Smučilo nam se, ali smo izdurali (Izduro je Mujo i gore). Nije čudo, bila je subota i lijepo vrijeme.

Renovirani Kip Slobode blistao je punim sjajem, turista ko mrava, neki se penju na vrh baklje! Propustili smo tu šansu.

Posebno smo bili zainteresovani da posjetimo ostrvo Ellis (Ellis Island) koje je bilo prihvatna stanica za sve imigrante dugi niz godina. Kroz njega je prošla masa od 9 miliona očajnika u potrazi za boljim životom.

Karakteristična slika iz prošlosti kada se putovalo isključivo brodovima. Mi smo imali sreću da istu proceduru prodjemo daleko lakše.

Jedna fotografija dolaska na tlo Amerike učinila nam se poznatom. Kao da je na glavi useljenika šubara kakve se nose po Srbiji. Možda griješimo?

U muzeju nema puno eksponata, uglavnom fotografije, statistički podaci i kraće storije. Izuzetak je ova gomila kofera korištenih od strane imigranata.

Evo jednog detalja iz muzeja sa fotografijom iz XIX vijeka i statistikom po godinama.

Svaki imigrant, pored kontrole papira, prošao je i ljekarske preglede koji su sadržavali i pregled očiju.

Uveče smo krenuli na predstavu u Gershwin Theatre koja je bila glavni dogadjaj tokom našeg boravka u Big Apple (Velika jabuka, kako zovu N.Y.). Prošli smo pored Times Square-a, jedva se probijajući kroz gomilu turista. Tamo se uvijek održava po desetak raznih performansa, jedan korejski orkestar čeka svoj nastup.

Imali smo veliko zadovoljstvo prisustvovati mjuziklu “Wicked” koji se više od desetak godina prikazuje pred uglavnom raspordanim gledalištem. Ne znamo šta nas je više oduševilo, gluma, maske i kostimi, scena, dvije glavne ženske uloge ili prateći plesni ansambl. Vrhunski profesionalna izvedba.

S obzirom da je fotografisanje za vrijeme predstave strogo zabranjeno, snimili smo prodavnicu suvenira ispred dvorane koji se prodaju na još 7-8 mjesta.

Ovih par fotografija ostaje na blogu kao podsjetnik našoj djeci, unučadi ili prijateljima za koju svrhu je Internet idealan. Šteta da čitaoci i saradnici rijetko šalju slične priloge. Mašo nam je spomenuo par veoma zanimljivih putovanja, bilo bi lijepo vidjeti fotografije sa kratkom pričom.

Večeras su nas srdačno dočekali, a najviše nam se obradovala naša mala unuka Stella koja će sutra imati PUNIH SEDAM MJESECI! Sada brojimo mjesece, a kad počnemo godine… oho-ho!

Vlado Kaluža

Predrag Debevec: Nikad nedjeljom

Vlado — Sat, 12 May 2012 21:29:49 +0000

Posted on maj 12, 2012 | 1 komentar

Atina je od tog ranog nedeljnog jutra… bljestala pod suncem .
Usao sam iz radoznalosti i dokolice,u malu pravoslavnu crkvu, na prosirenom skveru ispod Akropola. Docekala me svjezina u polumraku sa mirisom tamjana .Nekoliko kandila je obasjavalo ikonostase, a pod jednim ugledah jedno cudno lijepo lice.

Bili smo sami u crkvi i ja poslije kratkog vremena,neodoljivo pozelih da joj pridjem.
„Vi ste sigurno neki andjeo“ rekoh tiho ,ali sa izvjesnom dozom sumnje i nedoumice u glasu. Klececi pored nje i gledajuci ispred sebe smijesak mi je sudrzano , lebdio na licu. Profil lijevo od mene se polako okrenu i lice se zaustavi u prelijepom anfasu. Mlada lijepa Kineskinja, puna cudjenja i sa ljupkim, vragolastim, smijeskom na licu, mazno me gledajuci u oci, spremno mi odgovori:
„Kako ste samo znali?“…
„Samo andjeli tako izgledaju“ rekoh mrtav, ozbiljan ,kao da sam …neki visoki nebeski autoritet koji se odlicno razumije u antropologiju nebeskih lica.

Izasli smo iz crkve, a ona je i dalje izgledala kao andjeo.
Cak i onda kad smo sjeli na terasu restorana i pili amaro sa kapuchinom.
Razmijenili smo nase zivotne price u jednom dahu, punom ceznje i ljubavi koja se pojavila kao reinkarnacija neke nase zajednicke srece iz proslosti.Kao da smo se znali stotinama godina.Cak su nam se i ruke dobro poznavale i plele kao pripitomljeni brsljen, dok bi je po koji put, slusajuci njenu ispovjest andjela, ovlas poljubio u kosu.

Vitka sarmantna lakog hoda. Jedva sam je pratio dok smo veselo cavrljali i hitro obilazili radnje u kojima je nakupovala gomilu sitnica , odjevnih predmeta i suvenira . Sve je to bilo u paketima koje smo nosili u vozu preme Pireju gdje je u luci stajala… Sintija veliki kruzer koji je dosao iz Etiopije i koji danas nastavlja put za Marselj.
Vrijeme je izmicalo ali mu je trag ostajao dubok i jasan.

Usli smo na brod , spustili se u otmenu kabinu i pobacali pakete u ormar.
Stajali smo djelic sekunde nepomicno na sred sobe, cekajuci da dodje trenutak kada ce se nebo otvoriti da primi svog andjela i mene… smrtnika ,kome se ukazala iznenadna, nebeska, sreca i ljubav.

Kada je pred zlatni suton ,treci put zvono oznacilo da se uklanja most i da brod polazi, ja sam sludjen ,trceci hodnicima, trazio izlaz na palubu. Na izmaku snage izletio sam na most koji je vec bio podignut i gdje je stajao meni nepoznat mornar.On me tupo gledao ne razumjevajuci ni jednu rijec koju sam mu u jedom dahu izgovorio.
Uplasen i izgubljen okrenuo sam se na drugu stranu prema drugom mostu na kome je stajao brodski oficir i drzao moje dokumente koje sam mu dao na ulazu, kada smo u podne usli na palubu broda.
Dohvatio sam pasos iz njegove ruke,..i kao izbacen katapultom… nasao se na doku.
Brod se u istom trenutku odvojio od obale.

Stajao sam i gledao kako se poslijednje narancasto sunce… odbija od prozore stotinjak kabina, pada na povrsinu mora i ludacki bjezi prema crvenoj lopti koja uranja u tamno plave dubine. Nebo iz koga me je zivot prije par minuta izbacio, se polako zatvaralo, ali se iz njega iznenada pojavi nesto,kao ruka andjela koji mi mase na rastanku..

Dugo sam nepomican stajao na praznom doku… sve dok Sintija nije nestala i dok se nebo i more nije potpuno izjednacilo i zacrnilo .
Tada sam se pretvorio u grumen soli… ispunjen tugom, ocajem i bolom.

Preuzeto sa Peginog bloga

Jan Beran: Polufinale

Vlado — Fri, 11 May 2012 02:28:36 +0000

POLUFINALE

POKUŠAJ SINOPSISA ZA IGRANI FILM

BERAN J. JAN

SCENA I

STARA STANICA U SARAJEVU

EXT.: DAN

LJETNO-NEDELJNA POSLIJEOBJEDNA SIESTA SEDAMDESETIH KADA JOS BIJASMO KOKUZI I KADA JE JOS BOG PO ZEMLJI HOD’O (BEZBELI I ON KOKUZAN) BILO JE TO VRIJEME VELIKIH SNOVA, MALIH ZELJA I LIJEPA I LAGODNA ZIVOTA…

OFF: IZ DALJINE SE CUJE MUZIKA SPORTSKOG POPODNEVA

KADROVI LIJENE ATMOSFERE… TOTALI PRAZNIH ULICA, SANJIVI GOLUBOVI, SMETLJAR SA TRANZISTOROM (BATERIJA VARTA 4.5 V FLASTEROM VEZANA) GRAD PRAZAN, TEK PO KOJI VOJNIK SA KUĆNOM POMOĆNICOM

DONJI RAKURS ŠIROKI PLAN: TRAMVAJSKE ŠINE, ZRAK TREPERI OD JARE…

OFF: IDILU RAZBIJA SKIČANJE VELIKE KRMAČE KOJE SE U TONSKOM BACKGROUNDU UBRZAVA I PRELAZI U ZAVIJANJE SIRENE ZA ZRAČNU OPASNOST…

NEDELJNA FJAKA SE NAGLO PRETVARA U NIZ KAOTIČNIH SCENA; ZVUK SIRENE IZ SLOW MOTION U FADE OUT

KAMERA U 120 FPS SLOW MOTION

DRVENI KAVEZ SA OGROMNOM KRMAČOM PADA SA KRANA I RAZBIJA SE U KOMADE…

K.P.: USTRAVLJENA ZIVOTINJA BJEZI

NAROD SE SKUPLJA, DJEČIJE DOZIVANJE, ŽAMOR…

S.P: ZAIM TRCI ZA KRMAČOM, BEZUSPJEŠNO POKUŠAVAJUĆI DA JE STIGNE… (ZAIM JE ŽGOLJAV, PORUŽAN ŽELJEZNIČAR, BOGINJAVA LICA, SKLON PIĆU /I PADU/ KRATKA DAHA, OZNOJEN…

TRKA IZ VIŠE UGLOVA (FILAZI PO OKUPLJENOJ RAJI, SUBJEKTIVNI PLAN KRMAČE, RUKE KOJE POKUŠAVAJU DA JE ZAUSTAVE ITD…)

OFF: PREKO ZAIMOVOG K.P. – UTEČE KURBAN ZAIMAGA!!!

ZAIM: (KROZ ZUBE, U POLA DAHA): -ISMETE, JEBO TI PAS TRAG…

POSLIJE KRAĆE TRKE KRMAČA ULIJEĆE U KORIDOR GLEDALACA

S.P. D.R.: NA KRAJU LJUDSKOG KORIDORA STOJI RASKREČEN DROT KING-KONG VRLO UZNEMIREN NEPRIMJERENIM PONAŠANJEM GRAĐANSTVA, DIŽE RUKU, ZAUSTI NEŠTO I BIVA OBOREN BRZOKREČUĆOM GROMADOM MESA, KOJA NESTAJE U OBLIZNJEM PARKU…

KAMERA U VOŽNJI PRATEŠI KRME, USPORAVA I OTKRIVA ZAIMA KOJI TETURA, STANE I SAGET, RUKU NA KOLJENIMA KAO DA ĆE DA POVRAĆA, PLJUNE I SEBI U NJEDRA PROMRMLJA:

ZAIM: -E, JES’ TI POSO’ ZAIME… ČIST I NAFAKALI!

ZADNJI DIO RECENICE SE GUBI U OFFU

KAMERA SA ZAIMA U VERTIKALNOM KRETANJU PRONALAZI ZLAJU, KOJI SKORO DO POLA VISI SA PROZORA DRKAVE AUSTRIJSKE JEDNOKATNICE, U ČIJEM JE PRIZEMLJU DUBROVAČKI PODRUM.

ZLAJA (DRZEĆI SE JEDNOM RUKOM ZA GLAVU A DRUGOM ZA GUZICU,

UVLAČEĆI SE NATRAG U SOBU: – PA TO JE SVE POBUDALILO… (OBRAĆAJUĆI SE NEKOME U SOBI): – ´VAKO TO NIJE MOGLO ZA NAŠEG VAKTA…

OFF: ŠIŠTANJE DOLAZEĆE MINE…

ZLAJA SE TRZNE, POGLEDA JOŠ JEDNOM KROZ PROZOR, SLOŽI FACU I NESTANE U TAMI SOBE…

SCENA II

INT . DAN

ZLAJINA SOBA

ZLAJA: MAHMURNO UGAMIŽE SA PROZORA U SOBIČAK, JOŠ UVIJEK SE PRIDRŽAVAJUŽI ZA GLAVU I PAKŠU…

(KAD BI PIO /A JA NE PAMTIM DA NIJE…/ BOLILA GA JE ĆELKA U KOMBINACIJI SA TESKIM SLUČAJEM HEMOROIDA… TAJ, SKORO SVAKODNEVNI BLAGOSLOV

U PROŠLIH PAR DEKADA, DAVAO MU JE MELANHOLICNO-OTUŽAN IZRAZ STAROGA PSA NA UMORU…)

ZLAJA: (JOŠ UVIJEK SE OSVRČUĆI U NEDOUMICI ZBOG NEPOZNATOG ZVUKA):

“ČOVJEK, KAKO TO GORDO ZVUČI…”

PROSTORIJA JE SLABO OSVIJETLJENA. NA SREDINI STO ZA KOJIM JE SILHUETA JOŠ JEDNE OSOBE. ZLAJA PALI STOLNU LAMPU KOJA JE KOMADOM KARTONA PRETVORENA U POLICIJSKU… SVJETLO OTKRIVA OKCA, SINA ZLAJINOG I UNUKA BABE ANĐE.

NA STOLU SUPENI TANJIR PUN OPUŠAKA, LIST PAPIRA IZ KOCKASTE TEKE, TTINTOBLAJ OLOVKA. TU JE I METRONOM, ZLAJINA OMILJENA SPRAVA ZA UBJEĐIVANJE IZ SRETNIJIH UDBASKIH DANA.

OKAC PODBUHO OD ŠAMARA…

ZLAJA: “E, PA DA NASTAVIMO… ĐE SMO GA ONO?”

SCENA III

DVORIŠTE ZLAJINE KUĆE

EXT.: DAN

ŽUTI I AMEBA IGRAJU ĆIZE…U POZADINI ZLAJA PROMAKNE SA LISTOM PAPIRA U RUCI…

AMEBA KORISTI PRILIKU DA BACI “VALTER”, ŽUTI GA SKUŽI I PONIŠTI BACANJE

ŽUTI: ZVIZDI OKCU

FACE PODBUHLE OD SAMARA, OKAC SE POJAVI NA PROZORU

ZUTI: -KAŠ’ IZAĆ?

OKAC: (U POLA GLASA): – NIKAD, JEBIGA, STARI SE NAFURO DA SAM MU MAZNO’ NEKU LOVU, PA ME NATJERO DA PRIZNAM I NAPIŠEM SPISAK NA ŠTA SAM POTROŠIO…TEK SAM GA SAD NAJEBO’… ON ODE U POSLUGU DA PROVJERI CIJENE, A SVE SE BOJIM DA ĆE RAČUN ISPAST’ MALO VEĆI…

ŽUTI: (AMEBI): – JES’ VIDIO DRAME? HEM NIJE UKR´O, HEM NE ZNA CIJENE… KAKO SAD ZLAJI DA OBJASNI OKLE RESTO LOVE… ZNAČI, OTVARAMO NOVU ISTRAGU

ŽUTI NAGLO ZAVEZE BLEJECI U NEŠTO PREKO AMEBINOG RAMENA; U POZADINI TAMIĆ ISPRED ULAZA U ZGRADU, OČITO DOSELJAVA NOVA PORODICA…

NIJA DODAJE STVARI SA KAMIONA…

K.P. OČI ŽUTOG RAZVALJENE OD NEVJERICE I USHIĆENJA

K.P. OČI NIJE, KOSE KAO U MAČKE, ZAVODNIČKE…

ŽUTI STOJI KAO SKAMENJEN DOK MU AMEBA NEŠTO PRIČA… IGUBI BACANJE ALI VIDEĆI DA JE ŽUTI U TRANSU, POKUPI LOVU…

U POZADINI ZLAJA SKIDA KAIŠ I, PRIDRŽAVAJUĆI PANTALONE UFURA U KUĆU…

OFF: OKCEVA DREKA PRELAZI U SIKTANJE PADAJUCE MINE

SCENA IV

SARAJEVO 92. RAT

PRAŠINA OD EXPLOZIJE SLUŽI KAO VIZUELNA ZAVJESA, SLIJEŽE SE I OTKRIVA RAZVALJENU ZBORNICU TRECE GIMNAZIJE

( NI INTERIJER NI EXTERIJER, VIŠE NAKO’ FOXTERIJER)

ZGRADA RASTURENA, BEZ PROZORA, IZBUŠENA I OPLJAČKANA, RAZBIJENA TITINA SLIKA, PRASINA, STAKLO, ZASTAVE

ŽUTI LEŽI POD DIJELOM PROZORSKOG ZIDA RAZNEŠENOG OSOM. ČEKA SUMRAK PA DA SE IZVUČE; VEĆ SATIMA JE PRIKOVAN SNAJPERSKOM I MITRALJESKOM VATROM SA DRUGE OBALE MILJACKE…

PROSTORIJA JE SKORO POTPUNO OTVORENA PREMA GRBAVICI, DOBAR DIO ZIDA NEDOSTAJE… POKRETI SU MU SPORI, JER GA ODAJE FINA PRASINA KOJE JE SOBA PUNA

POVREMENO SIJAC OTŠTEPA PAR KOMADA U ZID, PODSJEČAJUĆI ŽUTOG DA JE U MIŠOLOVCI…

ŽUTI (MONOLOG): SAMO DA NE NALETI TRANSPORTER SA PAMOM…

OD DUGA VREMENA, ŽUTI KOPA PO DOSTUPNIM KNJIGAMA I PAPIRIMA… (PAR DEBELIH KNJIGA PROBIJENIH METKOM,NASLOVI KOJI APSURDNO ZVUČE U OVOM TRENUTKU, PEHARI I NAGRADE ITD…)

NA JEDNOM OD DNEVNIKA IV/3… NJEGOV RAZRED. POKUŠA DA GA OTVORI – KNJIGA JE VELIKA I IZVIRUJE PREKO KRNJAVOG ZIDIĆA OTKRIVAJUĆI POLOŽAJ.

SIJAČ I SNAJPER ZAPUCAŠE U PARU DIZUĆI OBLAKE PRAŠINE, ŽUTI PROMIJENI POZICIJU I NOŽEM POČE DA IZREZUJE STRANICE DNEVNIKA, UMJESTO DA GA LISTA.

K.P. PRST PRLJAVE RUKE KLIZI PO SPISKU IMENA UCENIKA, STAJE NA PAR MJESTA, PRETAPANJE NA LIKOVE KOD KOJIH ZASTAJE. STRANICE SA IMENIMA I OCJENAMA; ŽUTI JE DRUGI NA PRVOJ STRANI, KRATKI FLEŠEVI U PROŠLOST, VINJETE , FILAŽI… KRUPNO, CRVENA JEDINICA IZ VLADANJA, AMEBINA STRANICA..

SCENA V

DUBROVAČKI PODRUM

INT.: DAN

GRUPA OLINJALIH STAROHANA SJEDI NA PIVSKIM GAJBAMA I KAO HIPNOTISANA SLUŠA GOVORNIKA KOJI UNJKAVO ZAVRŠAVA STORIJU SA :

-I HAJ, I HAJ I…HAJ I…ETO!!!

DUBOKO PREŽIVLJAVAJUĆI SVAKI DO BOGA RASTEGNUTI “HAJ”, NA “ETO” SLUŠAOCI OSUŠE SA KOMENTARIMA TIPA “ EEE, JAH, BIVA TOO, NIJE DA NEBIVA, JEDNOĆ UMENEMI…“ ITD

U DNU PROSTORIJE ZA TEZGOM , ZLAJA I PODRUMDŽIJA. SVJETLO DOLAZI IZ VANA, KROZ PRLJAVI PROZOR I BACA SJENU NATPISA PO STOLU.

ZLAJA: “ BIVALO JE U NASOJ FAMILIJI IDIOTA I BUDALA, KRETENA I MENTALNO OBOLJELIH, JEDAN JE, ČAK, DOGUR’O I DO PREDSJEDNIKA SEOSKOG ODBORA I DA NE PUČE DASKA NA POLJSKOJ HALI, KO ZNA GDJE BI MU BIO KRAJ… KAŽEM TI, IVO, BILO NAS JE SVAKAKVIH, AL’ OVAKVOG SLABOUMNIKA K’O ŠTO JE MOJ SIN JOŠ NISI VIDIO… ZOVE ME JUČER ZORANOV RAZREDNIK I VELI DA IMA NEŠTO VAŽNO DA MI SAOPŠTI… U ČETIRI OKA… NIJE ZAJEBANCIJA, ZNAMO SE JOŠ IZ OZNE… IMAM ŠTA ČUTI: MOJ MAZGOV I ONAJ ŽUTI, OPTUŽENI DA SU PLJUVALI TITU…

PODRUMDZIJA POGLEDA ZLAJU PREKO CVIKERA, U NEVJERICI.

SCENA V I

RAZRED U OSNOVNOJ ŠK 29 NOVEMBAR

INT: DAN

ZVANIČNA TITOVA SLIKA NA ZIDU, PORED: ĐURO PUCAR

K.P. TITO JE SAV UPLJUVAN, POKRIVEN BIJELIM GRUDVICAMA I SLINOM

DRUG ĐURO JEDVA JOŠ JEDNIM OKOM STROGO GLEDA NA RAJU…

TOTAL RAZREDA: NASTAVNICA MATEMATIKE CRTA PO TABLI, KREDA ŠKRIPI A ŽUTI I OKAC IZ PRVIH REDOVA KROZ PUHALJKE NAPRAVLJENE OD HEMIJSKIH OLOVAKA, GADJAJU VOLJENE RUKOVODIOCE IZŽVAKANIM PAPIRNATIM KUGLICAMA… U PITANJU JE FINALNA BORBA ZA PRVO MJESTO U STRELJAŠTVU…

VRATA UČIONICE SE NAGLO, SA TRESKOM OTVARAJU, U PROSTORIJU UPADA DIREKTOR ŠKOLE, PRAĆEN ZLAJOM I MILICIONEROM…

OPŠTA PANIKA, ŽUTI I OKAC POKUŠAVAJU POBJEĆI KROZ PROZOR, NO BIVAJU UHVAĆENI…

SCENA V II

ZLAJIN STAN, STARA STANICA

INT: DAN

K.P. ZLAJA (TEATRALNO): ” MAJKO, ŽENO, SINE… (USPUT OSAMARI OKCA, ČIJE SU RUKE VEZANE KAIŠEM ZA STOLICU…) MALO JE PRIMJERA U NOVIJOJ ISTORIJI, KOJI SVJEDOČE O IMBECILNOSTI OVIH RAZMJERA…

OKRENE SE OKCU.

ZLAJA: (SKORO RAZNJEŽENO): – ONO, KAD SI ISP’O TETKI MARI NA BETON, MISLILI SMO, NEĆE SE PRIMJETITI… AL’ ETO, OSTADE…

U PÔ GLASA, SKORO REŽEĆI : “ POŠTENE FAMILIJE IMAJU POSLA SA ZATRUDNJELIM KUĆNIM POMOĆNICAMA, ODBJEGLIM ’ČERIMA, SINOVIMA ŠTO BI DA STUDIRAJU BALET U PARIZIMA, ROĐACIMA ŠTO SE, IZ BUGARSKE, IZJASNISE ZA REZOLUCIJU, P’JANIM BABOM I DRUGARICOM MAJKOM ŠTO SVAKO MALO PAN’E NIZ BASAM´KE, PA JOJ PLAVO OKO OČIJU… ( I NJEMU JE JASNO DA SERE).

ZLAJA (TUTA FORCA, NAGLAŠAVAJUĆI SVAKU RIJEČ): – ALI, NIKADA NIKO NIJE I NEĆE ČUTI DA POŠTENA SOCIJALISTICKA, SEOSKO-RADNIČKA FAMILIJA, IMA PROBLEMA SA PLJUVANJEM NJEGOVE SLIKE U OSNOVNOJ ŠKOLI… O DRUGU ĐURI DA I NE GOVORIMO…ŠTA SI TI, ZLATKO BULJEVIĆU, BOGU SKRIVIO, NA KOGA SI SE TI TO KAMENJEM BAC’O, PA DA TE ROĐENI SIN ‘VAKO JEBE? (PATETIČNO) KAKO SUTRA U FIRMU, U UDRUŽENJE ANTIALKOHOLIČARA? KAKO POPIT KOJU SA BIVŠIM KOLEGAMA IZ MILICIJE… NIJE MI RANKOVIĆA BILO DOSTA, PA… AMA, JESAM LI JA ZATO GANJ’O ČETNIKE PO MANJAČI I MAJEVICI?

(SMIRENIJE) A… GOSPODIN SIN NIJE MOG’O KOCKAT’ I PIT’, KURVAT´ SE KO SAV NORMALAN SVIJET? PASTI NA POPRAVNI, PA I NA GODINU, NIJE L’ MOG’O, AKO VEĆ MORA, SATRAT’ KAKU IZNEMOGLU STARICU UKRADENIM AUTOM U PIJANOM STANJU? NEEEE… SUDBINA JE HTJELA DA U OVA TEŠKA VREMENA , ČASNO IME BULJEVIĆA, NASTAVI MALOUMNIK…

DUBOKO UZDAHNUVŠI, ZLAJA OTVORI ORMAR I IZVADI MAUZER 6,35, RATNI TROFEJ, DO TADA SKRIVEN POD GAĆAMA. UKUCANI SE OLEDIŠE… TEATRALNO, LAGANO SE KREĆUĆI KUĆOM, KAO DA GA ORUŽJE U ISPRUŽENOJ RUCI SAMO VODI… (PINK PANTER?) STIŽE U KUHINJU… TU IZVADI NOŽ IZ LADICE STRELJAJUĆI KRVOLOČNIM POGLEDOM USTRAVLJENE ČLANOVE PORODICE…

ČASNA PORODICA SE SKUPILA U ČOSKU U IŠČEKIVANJU NAJGOREG… JEBEŠ GA, I DOSAD´ JE TRZ’O LIVOR, AL’ NOŽ? ZLAJA NAGLO PREKINE VJEŽBU “PRIPADNIK SPECIJALNE POLICIJE ULAZI U STAN”, OTVORI FRIŽIDER, IZVADI KESU PUNU SLANINE, ODABERE DOBAR KOMAD, NOŽEM ODREŽE KOŽURU, OSTATAK BACI… FAMILIJARNI UZDAH OLAKŠANJA… ZNAČI , SAMO ĆE DA LIJEČI ŽIVCE PODMAZUJUĆI MAUZERA… ZA SADA…

POKUŠAJ SINOPSISA ZA IGRANI FILM

BERAN J. JAN

SCENA I

STARA STANICA U SARAJEVU

EXT.: DAN

LJETNO-NEDELJNA POSLIJEOBJEDNA SIESTA SEDAMDESETIH KADA JOŠ BIJASMO KOKUZI I KADA JE JOŠ BOG PO ZEMLJI HOD’O (BEZBELI I ON KOKUZAN). BILO JE TO VRIJEME VELIKIH SNOVA, MALIH ŽELJA I LIJEPA I LAGODNA ŽIVOTA…

OFF: IZ DALJINE SE ČUJE MUZIKA SPORTSKOG POPODNEVA

KADROVI LIJENE ATMOSFERE… TOTALI PRAZNIH ULICA, SANJIVI GOLUBOVI, SMETLJAR SA TRANZISTOROM (BATERIJA VARTA 4.5 V FLASTEROM VEZANA) GRAD PRAZAN, TEK PO KOJI VOJNIK SA KUĆNOM POMOĆNICOM

DONJI RAKURS ŠIROKI PLAN: TRAMVAJSKE ŠINE, ZRAK TREPERI OD JARE…

OFF: IDILU RAZBIJA SKIČANJE VELIKE KRMAČE KOJE SE U TONSKOM BACKGROUNDU UBRZAVA I PRELAZI U ZAVIJANJE SIRENE ZA ZRAČNU OPASNOST…

NEDELJNA FJAKA SE NAGLO PRETVARA U NIZ KAOTIČNIH SCENA; ZVUK SIRENE IZ SLOW MOTION U FADE OUT

KAMERA U 120 FPS SLOW MOTION

DRVENI KAVEZ SA OGROMNOM KRMAČOM PADA SA KRANA I RAZBIJA SE U KOMADE…

K.P.: USTRAVLJENA ŽIVOTINJA BJEŽI

NAROD SE SKUPLJA, DJEČIJE DOZIVANJE, ŽAMOR…

S.P: ZAIM TRČI ZA KRMAČOM, BEZUSPJEŠNO POKUŠAVAJUĆI DA JE STIGNE… (ZAIM JE ŽGOLJAV, PORUŽAN ŽELJEZNIČAR, BOGINJAVA LICA, SKLON PIĆU /I PADU/ KRATKA DAHA, OZNOJEN…

TRKA IZ VIŠE UGLOVA (FILAŽI PO OKUPLJENOJ RAJI, SUBJEKTIVNI PLAN KRMAČE, RUKE KOJE POKUŠAVAJU DA JE ZAUSTAVE ITD…)

OFF: PREKO ZAIMOVOG K.P. – UTEČE KURBAN ZAIMAGA!!!

ZAIM: (KROZ ZUBE, U POLA DAHA): – ISMETE, JEBO TI PAS TRAG…

POSLIJE KRAĆE TRKE, KRMAČA ULIJEĆE U KORIDOR GLEDALACA

KAMERA U VOŽNJI PRATEĆI KRME, USPORAVA I OTKRIVA ZAIMA KOJI TETURA, STANE I SAGET, RUKU NA KOLJENIMA KAO DA ĆE DA POVRAĆA, PLJUNE I SEBI U NJEDRA PROMRMLJA:

ZAIM: – E, JES’ TI POSO’ ZAIME… ČIST I NAFAKALI!

ZADNJI DIO REČENICE SE GUBI U OFFU

KAMERA SA ZAIMA U VERTIKALNOM KRETANJU PRONALAZI ZLAJU, KOJI SKORO DO POLA VISI SA PROZORA DRKAVE AUSTRIJSKE JEDNOKATNICE, U ČIJEM JE PRIZEMLJU DUBROVAČKI PODRUM.

ZLAJA (DRŽEĆI SE JEDNOM RUKOM ZA GLAVU, A DRUGOM ZA GUZICU,

UVLAČEĆI SE NATRAG U SOBU: – PA TO JE SVE POBUDALILO… (OBRAĆAJUĆI SE NEKOME U SOBI): – ´VAKO TO NIJE MOGLO ZA NAŠEG VAKTA…

OFF: ŠIŠTANJE DOLAZEĆE MINE…

ZLAJA SE TRZNE, POGLEDA JOŠ JEDNOM KROZ PROZOR, SLOŽI FACU I NESTANE U TAMI SOBE…

SCENA II

INT . DAN

ZLAJINA SOBA

ZLAJA: MAHMURNO UGAMIŽE SA PROZORA U SOBIČAK, JOŠ UVIJEK SE PRIDRŽAVAJUĆI ZA GLAVU I PAKŠU…

(KAD BI PIO /A JA NE PAMTIM DA NIJE…/ BOLILA GA JE ĆELKA U KOMBINACIJI SA TEŠKIM SLUČAJEM HEMOROIDA… TAJ, SKORO SVAKODNEVNI BLAGOSLOV U PROŠLIH PAR DEKADA, DAVAO MU JE MELANHOLIČNO-OTUŽAN IZRAZ STAROGA PSA NA UMORU…)

ZLAJA: (JOŠ UVIJEK SE OSVRČUĆI U NEDOUMICI ZBOG NEPOZNATOG ZVUKA):

“ČOVJEK, KAKO TO GORDO ZVUČI…”

NA STOLU SUPENI TANJIR PUN OPUŠAKA, LIST PAPIRA IZ KOCKASTE TEKE, TINTOBLAJ OLOVKA. TU JE I METRONOM, ZLAJINA OMILJENA SPRAVA ZA UBJEĐIVANJE IZ SRETNIJIH UDBAŠKIH DANA.

OKAC PODBUHO OD ŠAMARA…

ZLAJA: “E, PA DA NASTAVIMO… ĐE SMO GA ONO?”

SCENA III

DVORIŠTE ZLAJINE KUĆE

EXT.: DAN

ŽUTI I AMEBA IGRAJU ĆIZE…U POZADINI ZLAJA PROMAKNE SA LISTOM PAPIRA U RUCI…

AMEBA KORISTI PRILIKU DA BACI “VALTER”, ŽUTI GA SKUŽI I PONIŠTI BACANJE

ŽUTI: ZVIŽDI OKCU

FACE PODBUHLE OD ŠAMARA, OKAC SE POJAVI NA PROZORU

ŽUTI: - KAŠ’ IZAĆ?

ŽUTI: (AMEBI): – JES’ VIDIO DRAME? HEM NIJE UKR´O, HEM NE ZNA CIJENE… KAKO SAD ZLAJI DA OBJASNI OKLE RESTO LOVE… ZNAČI, OTVARAMO NOVU ISTRAGU

ŽUTI NAGLO ZAVEŽE BLEJECI U NEŠTO PREKO AMEBINOG RAMENA; U POZADINI TAMIĆ ISPRED ULAZA U ZGRADU, OČITO DOSELJAVA NOVA PORODICA…

NIJA DODAJE STVARI SA KAMIONA…

K.P. OČI ŽUTOG RAZVALJENE OD NEVJERICE I USHIĆENJA

K.P. OČI NIJE, KOSE KAO U MAČKE, ZAVODNIČKE…

ŽUTI STOJI KAO SKAMENJEN DOK MU AMEBA NEŠTO PRIČA… IGUBI BACANJE ALI VIDEĆI DA JE ŽUTI U TRANSU, POKUPI LOVU…

U POZADINI ZLAJA SKIDA KAIŠ I, PRIDRŽAVAJUĆI PANTALONE UFURA U KUĆU…

OFF: OKCEVA DREKA PRELAZI U SIKTANJE PADAJUĆE MINE

SCENA IV

SARAJEVO 92. RAT

PRAŠINA OD EKSPLOZIJE SLUŽI KAO VIZUELNA ZAVJESA, SLIJEŽE SE I OTKRIVA RAZVALJENU ZBORNICU TREĆE GIMNAZIJE

( NI INTERIJER NI EXTERIJER, VIŠE NAKO’ FOXTERIJER)

ZGRADA RASTURENA, BEZ PROZORA, IZBUŠENA I OPLJAČKANA, RAZBIJENA TITINA SLIKA, PRAŠINA, STAKLO, ZASTAVE

ŽUTI LEŽI POD DIJELOM PROZORSKOG ZIDA RAZNEŠENOG OSOM. ČEKA SUMRAK PA DA SE IZVUČE; VEĆ SATIMA JE PRIKOVAN SNAJPERSKOM I MITRALJESKOM VATROM SA DRUGE OBALE MILJACKE…

PROSTORIJA JE SKORO POTPUNO OTVORENA PREMA GRBAVICI, DOBAR DIO ZIDA NEDOSTAJE… POKRETI SU MU SPORI, JER GA ODAJE FINA PRAŠINA KOJE JE SOBA PUNA

POVREMENO SIJAČ OTŠTEPA PAR KOMADA U ZID, PODSJEĆAJUĆI ŽUTOG DA JE U MIŠOLOVCI…

ŽUTI (MONOLOG): SAMO DA NE NALETI TRANSPORTER SA PAMOM…

OD DUGA VREMENA, ŽUTI KOPA PO DOSTUPNIM KNJIGAMA I PAPIRIMA… (PAR DEBELIH KNJIGA PROBIJENIH METKOM, NASLOVI KOJI APSURDNO ZVUČE U OVOM TRENUTKU, PEHARI I NAGRADE ITD…)

NA JEDNOM OD DNEVNIKA IV/3… NJEGOV RAZRED. POKUŠA DA GA OTVORI – KNJIGA JE VELIKA I IZVIRUJE PREKO KRNJAVOG ZIDIĆA OTKRIVAJUĆI POLOŽAJ.

SIJAČ I SNAJPER ZAPUCAŠE U PARU DIŽUĆI OBLAKE PRAŠINE, ŽUTI PROMIJENI POZICIJU I NOŽEM POČE DA IZREZUJE STRANICE DNEVNIKA, UMJESTO DA GA LISTA.

K.P. PRST PRLJAVE RUKE KLIZI PO SPISKU IMENA UČENIKA, STAJE NA PAR MJESTA, PRETAPANJE NA LIKOVE KOD KOJIH ZASTAJE. STRANICE SA IMENIMA I OCJENAMA; ŽUTI JE DRUGI NA PRVOJ STRANI, KRATKI FLEŠEVI U PROŠLOST, VINJETE , FILAŽI… KRUPNO, CRVENA JEDINICA IZ VLADANJA, AMEBINA STRANICA..

SCENA V

DUBROVAČKI PODRUM

INT.: DAN

GRUPA OLINJALIH STAROHANA SJEDI NA PIVSKIM GAJBAMA I KAO HIPNOTISANA SLUŠA GOVORNIKA KOJI UNJKAVO ZAVRŠAVA STORIJU SA :

-I HAJ, I HAJ I…HAJ I…ETO!!!

DUBOKO PREŽIVLJAVAJUĆI SVAKI DO BOGA RASTEGNUTI “HAJ”, NA “ETO” SLUŠAOCI OSUŠE SA KOMENTARIMA TIPA “ EEE, JAH, BIVA TOO, NIJE DA NEBIVA, JEDNOĆ UMENEMI…“ ITD

U DNU PROSTORIJE ZA TEZGOM , ZLAJA I PODRUMDŽIJA. SVJETLO DOLAZI IZ VANA, KROZ PRLJAVI PROZOR I BACA SJENU NATPISA PO STOLU.

ZLAJA: “ BIVALO JE U NAŠOJ FAMILIJI IDIOTA I BUDALA, KRETENA I MENTALNO OBOLJELIH, JEDAN JE, ČAK, DOGUR’O I DO PREDSJEDNIKA SEOSKOG ODBORA I DA NE PUČE DASKA NA POLJSKOJ HALI, KO ZNA GDJE BI MU BIO KRAJ… KAŽEM TI, IVO, BILO NAS JE SVAKAKVIH, AL’ OVAKVOG SLABOUMNIKA K’O ŠTO JE MOJ SIN JOŠ NISI VIDIO… ZOVE ME JUČER ZORANOV RAZREDNIK I VELI DA IMA NEŠTO VAŽNO DA MI SAOPŠTI… U ČETIRI OKA… NIJE ZAJEBANCIJA, ZNAMO SE JOŠ IZ OZNE… IMAM ŠTA ČUTI: MOJ MAZGOV I ONAJ ŽUTI, OPTUŽENI DA SU PLJUVALI TITU…

PODRUMDŽIJA POGLEDA ZLAJU PREKO CVIKERA, U NEVJERICI.

SCENA V I

RAZRED U OSNOVNOJ ŠKOLI 29 NOVEMBAR

INT: DAN

ZVANIČNA TITOVA SLIKA NA ZIDU, PORED: ĐURO PUCAR

K.P. TITO JE SAV UPLJUVAN, POKRIVEN BIJELIM GRUDVICAMA I SLINOM

DRUG ĐURO JEDVA JOŠ JEDNIM OKOM STROGO GLEDA NA RAJU…

TOTAL RAZREDA: NASTAVNICA MATEMATIKE CRTA PO TABLI, KREDA ŠKRIPI A ŽUTI I OKAC IZ PRVIH REDOVA KROZ PUHALJKE NAPRAVLJENE OD HEMIJSKIH OLOVAKA, GADJAJU VOLJENE RUKOVODIOCE IŽVAKANIM PAPIRNATIM KUGLICAMA… U PITANJU JE FINALNA BORBA ZA PRVO MJESTO U STRELJAŠTVU…

VRATA UČIONICE SE NAGLO, SA TRESKOM OTVARAJU, U PROSTORIJU UPADA DIREKTOR ŠKOLE, PRAĆEN ZLAJOM I MILICIONEROM…

OPŠTA PANIKA, ŽUTI I OKAC POKUŠAVAJU POBJEĆI KROZ PROZOR, NO BIVAJU UHVAĆENI…

SCENA V II

ZLAJIN STAN, STARA STANICA

INT: DAN

K.P. ZLAJA (TEATRALNO): ” MAJKO, ŽENO, SINE… (USPUT OŠAMARI OKCA, ČIJE SU RUKE VEZANE KAIŠEM ZA STOLICU…) MALO JE PRIMJERA U NOVIJOJ ISTORIJI, KOJI SVJEDOČE O IMBECILNOSTI OVIH RAZMJERA…

OKRENE SE OKCU.

ZLAJA: (SKORO RAZNJEŽENO): – ONO, KAD SI ISP’O TETKI MARI NA BETON, MISLILI SMO, NEĆE SE PRIMJETITI… AL’ ETO, OSTADE…

U PÔ GLASA, SKORO REŽEĆI : “ POŠTENE FAMILIJE IMAJU POSLA SA ZATRUDNJELIM KUĆNIM POMOĆNICAMA, ODBJEGLIM ’ČERIMA, SINOVIMA ŠTO BI DA STUDIRAJU BALET U PARIZIMA, ROĐACIMA ŠTO SE, IZ BUGARSKE, IZJASNIŠE ZA REZOLUCIJU, P’JANIM BABOM I DRUGARICOM MAJKOM ŠTO SVAKO MALO PAN’E NIZ BASAM´KE, PA JOJ PLAVO OKO OČIJU… ( I NJEMU JE JASNO DA SERE).

ZLAJA (TUTA FORCA, NAGLAŠAVAJUĆI SVAKU RIJEČ): – ALI, NIKADA NIKO NIJE I NEĆE ČUTI DA POŠTENA SOCIJALISTIČKA, SEOSKO-RADNIČKA FAMILIJA, IMA PROBLEMA SA PLJUVANJEM NJEGOVE SLIKE U OSNOVNOJ ŠKOLI… O DRUGU ĐURI DA I NE GOVORIMO…ŠTA SI TI, ZLATKO BULJEVIĆU, BOGU SKRIVIO, NA KOGA SI SE TI TO KAMENJEM BAC’O, PA DA TE ROĐENI SIN ‘VAKO JEBE? (PATETIČNO) KAKO SUTRA U FIRMU, U UDRUŽENJE ANTIALKOHOLIČARA? KAKO POPIT KOJU SA BIVŠIM KOLEGAMA IZ MILICIJE… NIJE MI RANKOVIĆA BILO DOSTA, PA… AMA, JESAM LI JA ZATO GANJ’O ČETNIKE PO MANJAČI I MAJEVICI?

DUBOKO UZDAHNUVŠI, ZLAJA OTVORI ORMAR I IZVADI MAUZER 6,35, RATNI TROFEJ, DO TADA SKRIVEN POD GAĆAMA. UKUĆANI SE OLEDIŠE… TEATRALNO, LAGANO SE KREĆUĆI KUĆOM, KAO DA GA ORUŽJE U ISPRUŽENOJ RUCI SAMO VODI… (PINK PANTER?) STIŽE U KUHINJU… TU IZVADI NOŽ IZ LADICE STRELJAJUĆI KRVOLOČNIM POGLEDOM USTRAVLJENE ČLANOVE PORODICE…

ČASNA PORODICA SE SKUPILA U ČOŠKU U IŠČEKIVANJU NAJGOREG… JEBEŠ GA, I DOSAD´ JE TRZ’O LIVOR, AL’ NOŽ? ZLAJA NAGLO PREKINE VJEŽBU “PRIPADNIK SPECIJALNE POLICIJE ULAZI U STAN”, OTVORI FRIŽIDER, IZVADI KESU PUNU SLANINE, ODABERE DOBAR KOMAD, NOŽEM ODREŽE KOŽURU, OSTATAK BACI… FAMILIJARNI UZDAH OLAKŠANJA… ZNAČI , SAMO ĆE DA LIJEČI ŽIVCE PODMAZUJUĆI MAUZERA… ZA SADA…

Vedrana Rudan: Da bar imaju nešto sitne duše

Vlado — Thu, 10 May 2012 15:29:37 +0000

Autor: Vedrana Rudan

Sigurna sam da oni koji vladaju i njenim životom neće naći nekoga tko bi nju u kolicima dovezao do neke pozornice da nam svojim glasom liječi dušu. Ne znaju oni što je duša. Političari mrze umjetnike zato jer oni žive vječno. Tko zna kako se zvao predsjednik Amerike kad je pjevao Elvis? A kako se zvao predsjednik britanske vlade kad su pjevali Beatlesi?

U organizaciji Radio Televizije Republike Srpske 12.maja sa početkom u 21 čas održaće se Koncert solidarnosti za Јadranku Stojaković. Јadranka se, nažalost, iz Јapana vratila u invalidskim kolicima, a proteklih više od godinu dana provela je u nekoliko zdravstvenih ustanova pokušavajući da ponovo prohoda.

Nisam pratila protekle izbore ali su oni pratili mene. Na svakom su koraku sa zidova u mene gledale njuške koje su mi obećavale bolje sutra. Vjerojatno su bile i na svim ekranima ali ja ne gledam teve. Uključila sam se u život kad je istekao Veliki Dan misleći da je najgore iza nas. Nije.

Već na startu pobjednici se međusobno kolju tko će u kojem resoru krasti. Ljudi koji su se u našim životima dokazali kao lopovi, varalice, drumske ubojice, alkosi, skidaju sa lica osmijeh, izvlače očnjake i pripremaju se kako će nam odrati ono malo kože što nam je još ostalo, ako nam je ostalo.

Čovjeku jedino preostaje čitati knjige i slušati glazbu. Glazbu? Nešto umirujuće, nešto za dušu, nešto u što bismo se mogli ušuškati i na minutu ili dvije ili tri zaboraviti gdje i kako živimo. Moj komadić sreće zove se Jadranka Stojaković. Pjesnikinja, pjevačica, muzičarka, Umjetnica.

Godinama je živjela u Japanu, nedavno sam čula da se vratila u Sarajevo. Pred godinu dana slušala sam je na Trsatu. Bio je mrak, na svakom je stolu gorjela svijeća, otvoreno nebo puno zvijezda i Jadranka. Svi smo s njom pjevali, plakali za nekim umrlim ljubavima i povjerovali da još ima nade za nas.

Vratila se. Doma. Doma? U njen sarajevski dom provalio je član pitaj boga koga od onih njihovih “entiteta” i ne pada mu na kraj pameti da izađe. Jadranka je teško bolesna, u kolicima, trenutno se oporavlja u Banjaluci i vjerojatno čeka da joj se netko smiluje, da krov nad glavom i penzijicu.

Tko? Država Bosna i Hercegovina? Da i postoji sigurno joj život Umjetnice ne bi bio prioritet. Političari ne slušaju glazbu, ne čitaju knjige, ne gledaju slike, ne odlaze na koncerte osim ako nisu u blizini kamere. Političari su vlasnici naših života ali ne znaju kako mi živimo i što nam je u životu bitno.

Oni svijetom bauljaju potpuno slijepi obuzeti lovom na moć i lovu. Mi obični ljudi samo smo krvave stepenice preko kojih gaze prema svojim zvijezdama. Što oni znaju o ljubavi? Zato sam sigurna da Jadranka Stojaković neće dobiti svoj kut u kome bi u kolicima mogla pjevati i skladati, prebirati po gitari i puhati u usnu harmoniku.

Zato sam sigurna da oni koji vladaju i njenim životom neće naći nekoga tko bi nju u kolicima dovezao do neke pozornice da nam svojim glasom liječi dušu. Ne znaju oni što je duša. Političari mrze umjetnike zato jer oni žive vječno. Tko zna kako se zvao predsjednik Amerike kad je pjevao Elvis? A kako se zvao predsjednik britanske vlade kad su pjevali Beatlesi?

Zna li itko od nas koji smo živjeli u Jugoslaviji ime nekog od onih iz onog Predsjedništva koji su pred trideset godina, dok je nama pjevala Jadranka Stojaković, naše vratove držali u svojim šapama? Za pet ili šest godina svi će zaboraviti na Dodika, jedino mi on pada na pamet, imena ostalih političara iz meni danas daleke zemlje ne znam.

A za dvadeset godina, ako svijeta bude bilo, trenutačne moćnike sa naših prostora neće pamtiti ni vlastiti unuci. Ali će negdje uz more ili pokraj rijeke pjevušiti zajedno sa Jadrankom Stojaković. I činit će im se, kao što se nama uz nju čini danas, da je svijet mnogo bolje mjesto nego što to zaista jest.

Preuzeto sa bloga autorke