Prije 60 godina, 7. marta, davne, 1950. godine ‘roðen’ je najbolji i najtrofejniji banjaluèki klub, klub imena RK BORAC, koji je godinama bio sinonim sporta od Banja Luke pa nadalje.
Banjaluèki sportski ponos je bio prvak i vicešampion Evrope, pobjednik IHF Kupa, osvojio 7 titula državnog prvaka (SFRJ), 10 pehara pobjednika Kupa ‘Maršala Tita’, 1 pehar pobjednika Kupa Bosne i Hercegovine!
Zar je to malo za jednog šezdesetogodišnjaka!?
A za sve su ”krivi” Hamdija Kaduniæ, Vojo Misaljeviæ, Hamdija Ibrahimbegoviæ, Mirko Antoniæ, Ljerka Tibold, Nasiha Kršlak, Dragan Savèinski, Marko Anèiæ, Limun Papiæ, Sulejman Ibrahimbegoviæ, Tihomir Štraus, Aco Ravliæ, Nada Vogrin, Ante-Šjor Friganoviæ, Petar –Pero Peroviæ, Rifat-Cuco Hadžialiæ… koji prvo osnovaše rukometni klub pri SD Željeznièar, koji se 1952. godine preimenova u RK Borac koji traje i dan danas.
Dugo je vrijeme Borèevog bitisanja, duga je lista trofeja a najduža je lista onih koji su bili RK Borac u bilo kojem svojstvu. Šteta što svi Borèevci ne mogu ’stati’ na ovaj virtuelni prostor za svoj 60. roðendan, a kako bi i ’stali’ kad bi za takvo nešto trebala knjiga od 2-3 toma da se sve spomene, zapiše, slike postave….
Banjaluèki Ponos je svojoj Banja Luci dao preko 30 reprezentativaca, 6 zlatnih i 5 bronzanih olimpijskih medalja, 3 zlatne, 4 srebrene i 6 bronzanih medalja sa svjetskih prvenstava, 9 zlatnih i 7 srebrenih medalja sa balkanskih prvenstava… ali i 7 zlatnih medalja sa omladinskih svjetskih prevenstava!
Prije 60 godina, 7. marta, davne, 1950. godine ‘rođen’ je najbolji i najtrofejniji banjalučki klub, klub imena RK BORAC, koji je godinama bio sinonim sporta od Banja Luke pa nadalje.
Banjalučki sportski ponos je bio prvak i vicešampion Evrope, pobjednik IHF Kupa, osvojio 7 titula državnog prvaka (SFRJ), 10 pehara pobjednika Kupa ‘Maršala Tita’, 1 pehar pobjednika Kupa Bosne i Hercegovine!
Zar je to malo za jednog šezdesetogodišnjaka!?
A za sve su ”krivi” Hamdija Kadunić, Vojo Misaljević, Hamdija Ibrahimbegović, Mirko Antonić, Ljerka Tibold, Nasiha Kršlak, Dragan Savčinski, Marko Ančić, Limun Papić, Sulejman Ibrahimbegović, Tihomir Štraus, Aco Ravlić, Nada Vogrin, Ante-Šjor Friganović, Petar –Pero Perović, Rifat-Cuco Hadžialić… koji prvo osnovaše rukometni klub pri SD Željezničar, koji se 1952. godine preimenova u RK Borac koji traje i dan danas.
Dugo je vrijeme Borčevog bitisanja, duga je lista trofeja a najduža je lista onih koji su bili RK Borac u bilo kojem svojstvu. Šteta što svi Borčevci ne mogu ’stati’ na ovaj virtuelni prostor za svoj 60. rođendan, a kako bi i ’stali’ kad bi za takvo nešto trebala knjiga od 2-3 toma da se sve spomene, zapiše, slike postave….
Banjalučki Ponos je svojoj Banja Luci dao preko 30 reprezentativaca, 6 zlatnih i 5 bronzanih olimpijskih medalja, 3 zlatne, 4 srebrene i 6 bronzanih medalja sa svjetskih prvenstava, 9 zlatnih i 7 srebrenih medalja sa balkanskih prvenstava… ali i 7 zlatnih medalja sa omladinskih svjetskih prvenstava!
Ko može, ko smije, zaboraviti rukometne legende Jerolima-Džokera Karadžu, Peru Perovića, Vladu Jovića, Abasa-Aku Arslanagića, Nebojšu Popovića, Milorada Karalića, pok. Dobrivoja Seleca, Zdravka Rađenovića, Zlatana Arnautovića, Bartola Rodina, Irfana Smajlagića, Jovicu Elezovića, Envera Kosu, Petra Čivića, Iztoka Puca, Gorana Stupara, Acu Kneževića… oca Hamdiju i sina Zlatka Saračevića, pa braću Stanivuković Bobu i Mimu, braću Golić Boru i pok. Momu, braću Kekere (Kekerović) Milorada i Milu, te Miru-Geroja Bjelića, penaldžiju Jovu Kerkeza, Prohaske…., pa svestranog Antu-Šjora Friganovića ili Franju-Macu Bezrodnika, krhkog sportistu koji je igrao i košarku i rukomet i fudbal ?
Zar se smije zaboraviti da su Ako i Pop igrali za reprezentaciju Svijeta, da su 2000. godine, u izboru ”World Handball – Magazin” oficijelnom glasilu IHF, Jerolim Karadža i Irfan Smajlagić izabrani u najbolju ’sedmorku’ stoljeća !?
Otvori integralni članak »
objavljeno:
nedelja, 15. avgust 2010 u 02:47 CEST, pod
Rukomet,
Sport
otvoreno: 393 puta |
1 komentar
Frank Fenner, profesor biologije na sidnejskom državnom fakultetu, predviða da æe ljudska vrsta izumreti u sledeæih 100 godina. Fenner smatra da æe izumiranje ljudskoga roda biti rezultat prekomernog rasta broja stanovnika na Zemlji i nenadzirane zloupotrebe dobara. Nakon ljudske, slijedi izumiranje drugih, životinjskih vrsta.-Proces nije moguæe zaustaviti. Prekasno je, više od toga ne mogu reæi, iako se mnogi pojedinci trude taj kobni proces zaustaviti – objašnjava Fenner.Frank Fenner je 95-godišnji naucnik koji je primio brojne nagrade za iskorenjivanje virusa Variola, a i autor je 22 struène knjige. Iskorenjivanje bolesti je objavio na skupštini Svetske zdravstvene organizacije 1980. godine i još uvijek se to smatra jednim od najveæih uspeha te organizacije.
Ja se sa prof. Fennerom ne slazem jedino u dvije stvari:
1. Da li ce ljudi izumrijeti bas za 100 godina ili ranije
2. Prvo ce nestati zivotinje, pa biljke, a onda ljudi-a ne obratno. Ljudi ce i nestati zbog toga sto se tako ponasaju prema zivom svijetu cega su dio. Ja sam to znao mnogo ranije. To je bilo osamdesetih godina proslog vijeka, kada sam vodio polemiku sa geneticarem prof.dr. Ljubom Berberovicem. Tada sam ga pitao da li je on stvarno tako veliki optimist kada pise o ekologiji ili je optimizam samo u funkciji umirivanja javnosti. Pitao sam ga sta misli o buducnosti zemlje i ljudskog roda-da li cemo prezivjeti.
Lubo je odgovorio kratko i sazeto: NEMA NAM SPASA.
U to vrijeme sam drzao predmet Ekologija i zastita sredine na Urbanistickom odsjeku Arhitektonskog fakulteta. Lagati ili ne lagati studentima?
Napustio sam Sarajevo, otisao sam sa Fakulteta da se pridruzim “uredjivacima prostora” u Urbanistickom institutu Hrvatske.
Frank Fenner, profesor biologije na sidnejskom državnom fakultetu, predviđa da će ljudska vrsta izumrijeti u slijedećih 100 godina. Fenner smatra da će izumiranje ljudskoga roda biti rezultat prekomjernog rasta broja stanovnika na Zemlji i nenadzirane zloupotrebe dobara. Nakon ljudske, slijedi izumiranje drugih, životinjskih vrsta. – Proces nije moguće zaustaviti. Prekasno je, više od toga ne mogu reći, iako se mnogi pojedinci trude taj kobni proces zaustaviti – objašnjava Fenner. Frank Fenner je 95-godišnji naučnik koji je primio brojne nagrade za iskorjenjivanje virusa Variola, a i autor je 22 stručne knjige. Iskorjenjivanje bolesti je objavio na skupštini Svjetske zdravstvene organizacije 1980. godine i još uvijek se to smatra jednim od najvećih uspjeha te organizacije.
Ja se sa prof. Fennerom ne slažem jedino u dvije stvari: Otvori integralni članak »
objavljeno:
subota, 14. avgust 2010 u 04:17 CEST, pod
Saradnici,
Sarajevska raja
otvoreno: 466 puta |
1 komentar
Prošlo je petnaest tužnih godina od prerane smrti Karima Zaimovića. Poginuo je na ulicama Sarajeva pred kraj rata. Snajper ili geler – nije ni važno. Poznavali smo ga od malih nogu, išao je godinama sa našom Sanjom u razred, pa je često dolazio kod nas, posebno prigodom slavljenja Sanjinih rodjendana. Odvojio sam tri slike sa kojih zrači njegov dragi, vedri lik.
Karim je vrlo rano izrastao u briljantnog umjetnika, bio je veliki poznavalac stripa i već u srednjoj školi počeo je pisati o filmu. Otvori integralni članak »
objavljeno:
petak, 13. avgust 2010 u 18:36 CEST, pod
Poznate ličnosti,
Sarajevska raja
otvoreno: 583 puta |
nema komentara
Splitski list „Slobodna Dalmacija“ objavio je tekst koji je uspeo da razbesni i poprilièan broj Hrvata i podigne prašinu. Tema je kako da turisti iz Srbije izbegnu da se u Hrvatskoj ponašaju kao – Srbi. Integralno prenosimo tekst iz splitske Slobodne Dalmacije.
“Nedavno je jedan hrvatski borac za ljudska prava iz HHO-a prebacio mladim srpskim turistima što se u Kistanjama ponašaju “kao nasred Terazija” i tako provociraju domicilno stanovništvo.
Premda se mnoge velike misli na prvi pogled èine nedoreèenima, s ovom nije tako: ona je kirurški precizna, slikarski nijansirana, apotekarski odmjerena, te otkriva pravu narav problema. Srbi se u Hrvatskoj ponašaju kao Srbi, što, sasvim logièno, “iritira i provocira”, smeta i nervira, uzbuðuje i uzrujava.
Kako je Hrvatska otvorena i turistièka zemlja, a Srbija jedno od njezinih potencijalnih tržišta, za potrebe HHO-a izradili smo nacrt vodièa za Srbe u kojemu æemo na jednostavnim i životnim primjerima pokazati kako bi se trebali ponašati u Hrvatskoj da ne bi nikoga iritirali i da bi borci za ljudska prava bili zadovoljni.
Vodiè je pisan na hrvatskom jeziku i jamèi uspjeh samo ako ga se doslovno pridržavate.
Premda se mnoge velike misli na prvi pogled čine nedorečenima, s ovom nije tako: ona je kirurški precizna, slikarski nijansirana, apotekarski odmjerena, te otkriva pravu narav problema. Srbi se u Hrvatskoj ponašaju kao Srbi, što, sasvim logično, “iritira i provocira”, smeta i nervira, uzbuđuje i uzrujava.
Kako je Hrvatska otvorena i turistička zemlja, a Srbija jedno od njezinih potencijalnih tržišta, za potrebe HHO-a izradili smo nacrt vodiča za Srbe u kojemu ćemo na jednostavnim i životnim primjerima pokazati kako bi se trebali ponašati u Hrvatskoj da ne bi nikoga iritirali i da bi borci za ljudska prava bili zadovoljni.
Vodič je pisan na hrvatskom jeziku i jamči uspjeh samo ako ga se doslovno pridržavate. Otvori integralni članak »
objavljeno:
četvrtak, 12. avgust 2010 u 03:32 CEST, pod
Preuzeto
otvoreno: 1155 puta |
9 komentara
Još malo o komšiluku i…..privaga
Prijavljujem se na konkurs raspisan na ovom blogu (komentar 5.) dana 11. jula tekućeg ljeta gospodnjeg, za recept: “Kako pokušati napraviti ćevape da budu što je moguće blize autentičnom tzv.Pravom sarajevskom chevapu”.
Recept:
Pronevjerite kasicu-prasicu od “rodio ga dedo” odnosno “neda je nana (baka) nikome” (do prve prilike), za ciglih 8,00 € i uputite se u obližnji “Lidl”, izravno na odjeljak sa rashladnim vitrinama. Ispod neodgovarajuće oznake (nedajte se zavarati) otvorite klizna vratašca i pažljivo odaberete vrećicu sa manje neodgovarajućim nazivom. I, kada ste već tu, “on the face on the place”, kupite i crveni luk tropeana. (BBC je svojevremeno pustio u etar, u okviru emisije The Truth about food, i poseban prilog o luku. Dokumentarac je zasnovan na istraživanju koje tvrdi da su afrodizijačka svojstva bijelog luka takva da nemaju na čemu zavidjeti viagri i sličnim pomagalima. Prema rezultatima istraživanja dnevno je dovoljno popapati četiri cesna luka tokom tri mjeseca da bi se postigli terapeutski efekti protiv ove opake boljke, – muške impotencije. Za one koji su se u dobar vakat mahnuli ćorava posla i to definitivno, nagradni a kolateralni učinak je, kažu, smanjenje štetnog holesterola. Italijanska istraživanja su utvrdila da njihov crveni luk tropeana sadrži azotni monoksid , tj. osnovnu aktivnu supstancu “plave pilule” što je, napokon, naučno objašnjenje svjetske fame latin lover-sa.)
Otvori integralni članak »
objavljeno:
srijeda, 11. avgust 2010 u 04:28 CEST, pod
Saradnici,
Sarajevska raja
otvoreno: 571 puta |
5 komentara
Ovu sliku “Detalj iz Pule 2010″ poslao mi je moj sin Minko, a ja bih je proslijedio uvaženim “blogovcima” s pitanjem:
HOĆE LI NEKADAŠNJI JUGOSLOVENI I NJIHOVI POTOMCI ZNATI SAČUVATI IŠTA OD VELIKIH VRIJEDNOSTI IZ NAŠE ISTORIJE?!!!
x
Pozdrav iz Vancouvera,
Rifet Bahtijaragić Bach
objavljeno:
utorak, 10. avgust 2010 u 02:32 CEST, pod
Nostalgija
otvoreno: 309 puta |
1 komentar
Mili Pavlović: Pričice iz sarajevske kafane “San” (3)
Mušan Vrago , autentični vlasnik sarajevske kafane San, strogo odluči, početkom osamdesetih, ovog puta ne na nagovor pjesnika, nego po diktatu kockara i švercera, da svoje poslovne kompase preokrene sa zapada ka istoku. Ništa Giovani, ništa Trieste, ništa Rifle, šuškavci, najlon košulje i ostale kerefeke, samo Istambul, koža, zlato, eventualno, u povratku, orasi iz Bugarske i tome slično.
Mušan Vrago , autentièni vlasnik sarajevske Kafane San, strogo odluèi, poèetkom osamdesetih, ovog puta ne na nagovor pjesnika, nego po diktatu kockara i švercera, da svoje poslovne kompase preokrene sa zapada ka istoku. Ništa Giovani, ništa Trieste, ništa Rifle, šuškavci, najlon košulje i ostale kerefeke, Samo Istambul, koža, zlato, eventualno, u povratku, orasi iz Bugarske i tome slièno.
Kad je moglo “Bijelo Dugme” u to vrijeme ošišati kosu, obuæi Èarli pantalone, nazuti cipele sa onim kiticama , zasukati rukave na kožnim jaknama do lakata, što ne bi naš Mušan i njegova bratija, voljna i zadnju prebijenu paru u kakav poslovni rizik uvaliti !
Ipak, nešto drugo je tu bilo na pameti gazdi Mušanu: tih mu se godina vrati zakonita supruga Ajša u Kafanu “San”, pa se nije moglo kao prije kockati do zora. Usput , zadesi se tako, da je njegov vrli pajdo Ante Štrelov dobio garsonjeru na Grbavici, u Šopingu, pa im se nekako omililo da se zakockaju tamo bez svjedoka i drugih moguæih moralnih belaja.
I, tako ti gazda Mušan, uz pomoæ uspješnih švercera koji su uistinu napravili dobar pazar putujuæi u Tursku tih godina, ubijedi zakonitu suprugu da mu obezbijedi sermiju za puta u Stambol, ne bi li se povratio sa suhijem zlatom kako joj obeæa pred kafanskim svjedocima. Ode tako Vrago da donese što obeæa dragoj Ajši, pa ga nema, pet-šest hefti, nit se javlja niti dolazi.
Pošto je sve pare, po staroj dobroj navici zijanio na kocki kod svog pajde Štrelova, pojavi se jednog dana u kafani iznenada, te pronaðe Ajšu u teškom kokuzluku. Sjede tako Mušan za hastal, avgust bijaše, vruæe bijaše, pa se gazda dosjetio muci, usput kupi poveliki karpuz te ga na stolicu pokraj sebe spusti i otpuhnu koliko god mogaše. Muzièari radiotelevizijske produkcije RTSA imali tog dana probe, pa ðuture svratiše na na pokoju da predahnu u pauzi.
Priðe Ajša Mušanu da ga pita gdje je roba, suho zlato iz Stambola, gdje je silna para , sermija uložena u zajednièki im biznis.
Zovnu Mušan svog dajdžiæa, konobara Avdu Mašiæa:
“Dedera Avdo, donesi ono iz magaze-“ dreknu da ga se na ulici moglo èuti.
Ne bi malo, upade Avduka, pokriven prašinom i silnom pauèinom sa nekakvim æemanetom u kafanu , pa ga tutnu u Mušanove povelike šape.
“Evo je gazda, ko nova!” – znaèajno se obrati Mušanu.
Uze gazda ono prašnjavo i nikakvo æemane bez struna , diže ga iznad glave i pokaza svima:
“E, moja Ajša, gdje æe ti duša!? Kako možeš za pare pitati? Vidiš li ti jadna šta sam ja kupio? Pitaj ove ovdje muzièare šta je ovo. Ovo ti je Stradivarius, milione vrijedi. Evo pitaj ih, to su profesionalci…”
Uze Mušan ono æemane pa ga puknu svojim, mašala povelikim kažiprstom, a onda puknu po karpuzu sa istim znalaèkim entuzijazmom:
“Zar ne èuješ, bona, da je to isti zvuk, to samo kod Stradivariusa ima i nigdje drugo!. Jel’ tako muzièari?”- gotovo prijeteæi zagrmi prema njima..
Muzièari sarajevske radiotelevizijske muzièke produkcije su samo mudro klimali glavama sa odobravanjem. I , bojažljivo, jedan po jedan, ubrzo napustiše mjesto gdje su morali potvrditi autentiènost ove bostansko-violinske muzejske relikvije u njihovom najbližem komšiluku.
Èim su struèni svjedoci napustili kafanu, gazda naloži supruzi da izreže bostan, te da ga uz piæe posluži svom poslovnom mužu i njegovim ahbabima iz kockarske ekskurzije. Potom uvali ono ofucano æemane u ruke Avdi pa mu reèe tihim glasom
“Nosidera ovo nazad u magazu , da ga više moje oèi ne vide…!”
Eto i danas, uz znatno umanjeni broj nekako preživjelih svjedoka, bivših gostiju ove sarajevske kafane, mnogi bi svašta nešto dali da zavire u tu tajnu gazda Mušanovu magazu, da se i sami uvjere u tu prièu o Stradivariusu. Jer, kakvih smo se sve èuda naslušali i ova bi prièa mogla biti prava, bostan se uvijek može kupiti da se uporedi s tim èuvenim zvukom violine neprocjenjive vrijednosti…Mušan Vrago , autentièni vlasnik sarajevske Kafane San, strogo odluèi, poèetkom osamdesetih, ovog puta ne na nagovor pjesnika, nego po diktatu kockara i švercera, da svoje poslovne kompase preokrene sa zapada ka istoku. Ništa Giovani, ništa Trieste, ništa Rifle, šuškavci, najlon košulje i ostale kerefeke, Samo Istambul, koža, zlato, eventualno, u povratku, orasi iz Bugarske i tome slièno.Mušan Vrago, autentični vlasnik sarajevske kafane “San”, strogo odluči, početkom osamdesetih, ovog puta ne na nagovor pjesnika, nego po diktatu kockara i švercera, da svoje poslovne kompase preokrene sa zapada ka istoku. Ništa Giovani, ništa Trieste, ništa Rifle, šuškavci, najlon košulje i ostale kerefeke, samo Istambul, koža, zlato, eventualno, u povratku, orasi iz Bugarske i tome slično.
Kad je moglo “Bijelo Dugme” u to vrijeme ošišati kosu, obući Čarli pantalone, nazuti cipele sa onim kiticama, zasukati rukave na kožnim jaknama do lakata, što ne bi naš Mušan i njegova bratija, voljna i zadnju prebijenu paru u kakav poslovni rizik uvaliti ! Otvori integralni članak »
objavljeno:
utorak, 10. avgust 2010 u 02:20 CEST, pod
Rajvosa,
Saradnici
otvoreno: 365 puta |
nema komentara
Piše: Slavko Podgorelec
Ono što su u literaturi bosanskohercegovaèkoj Andriæ i Selimoviæ zajedno,to je u televiziji ovih prostora bio Jan.Èika Jan. Banjaluèanin.Upoznah ga poèetkom sedamdesetih kada je entuzijast Boris Kandiæ, takoðe Banjaluèanin,utemeljio prvu smotru animiranog filma.Po tom je ovo druženje preraslo u FFS-famozni FESTIVAL FILMSKOG STVARALAŠTVA.Boris je (tim povodom)u Banja Luku uspijevao dovoditi najslavnija imena-prvo domaæeg “crtanog filma”(odnosno animiranog filma),da bi se kasnije to proširilo na dokumentarni odnosno autorski i tv-film,a konaèno, i pod kraj sedamdesetih,na igrani film.Tih godina Jan Beran veæ je bio Institucija-neprevaziðeni autor tv-filmova, èiju godišnju produkciju je francuska televizija kupovala unaprijed. Na neviðeno.I sam filmski amater, u to vrijeme veæ-ajde da kažemo-afirmisan(zahvaljujuæi takoðe pokojnom doktoru filmske pedagogije Miroslavu Vrabecu),bukvalno sam gutao Janova ostvarenja,osupnut i oduševljen,zamrznut i iniciran…Zbližili smo se nagonski:obojica smo bili èlanovi Organizacionog odbora festivala, no to nije znaèilo da se èika Janu divim poltronski.On je osjetio iskrenost mog filmskog zanosa.Moram priznati:”krao” sam janove filmske”štosove”,ali se nikada nisam uspio ni približiti njegovom filmskom senzibilitetu.Jan me uz”lozu”,zbog mojih razoèarenja tješio,a svako naše druženje zaèinjavao je ponekom skaskom,koja je obavezno imala i naravouèenije…Prièao mi je tako legendarni Jan Beran,kako je on sa monumentalnim èeškim autorom animiranih( iliti “loutka”) filmova,Jeržijem Trnkom,saraðivao u studijima Praškog “Barandova”.Na crno-bijelim filmovima.Trnka je ne samo snimao, nego i kreirao lutke, koje su- u mukotrpnoj proceduri “jedan snimak-jedan centimetar pokreta”,mogle ama baš sve odraditi.
“Mehaniku smo apsolvirali,no u dokumentarnom filmu,snimajuæi slikarska platna,željeli smo dobiti senzaciju dubine,odnosno prostora uslici,odnosno slikarevoj kompoziciji”-prièao mi je Jan Beran,i nastavljao:”Trnka i ja smo se dosjetili da željene detalje isijecamo sa prethodno uraðene fotografije, i onda ih, malo podignute, iznad originalne podloge,fokusiramo i eksponiramo”.Vješto i mudro.A Jan je bio Mudrac.Njegovi filmovi i danas su svježi.Fotografije, odnosno kadrovi,prave su umjetnièke kompozicije sa izraženom težišnom taèkom i scenografijom…Obilazeæi naknadno neka od mjesta na kojima je snimao svoje tv-filmove,bio sam preneražen shvativši da,u stvarnosti,nema nekih objekata koji,uslovno reèeno-uljepšavaju kadrove koje je napravio Jan Beran.”E,mali moj:ako neèega nema ,ne mora znaèiti da to i ne postoji!”rekao bi mi èika Jan.Tako je, naprimjer,Janov asistent u jednom od filmova,u kadru pridržavao granu olistalu,ponekad cvijet,a nekada dogurao i poveæu kamenu gromadu, èiji zadatak je bio da- uravnoteži filmski kadar.Prièao mi je Jan da je njegov otac-kao uostalom i veæina Èeha na ovim prostorima-naprosto”zaostao”, nakon sloma Austrougarske Monarhije.A tata je bio glazbenik,odnosno muzièar.Svirao je u kinu “Union”,koje se nalazilo na mjestu sadašnjeg parkinga kod hotela “Palas”, gdje su sve do poslije potresa 1969.godine, bili pogoni šnajderaja konfekcije “Trudbenik”. I tu se Jan inficirao filmom.Jana je fascinirala Bosna,njezina prošlost,steæci,gradine,hronièar sarajevski Mula Mustafa Bašeskija-kome je posvetio i film…I naravno-Jana je uvijek oduševljavala narodna predaja,prièa…Meni je mnoge isprièao,a za ovu prigodu evo i jedne;èini mi se da mi je èika Jan isprièao upravo oktobra 1974.godine.Prije 30 godina!Elem -ženiæe jedan Bošnjak sina, no nikako da odluèi koliku sofru za svadbu treba napraviti;dali jednu pogolemu,ili nekoliko manjih,jer svadbari s neèega trebaju i ruèati…
Ono što su u literaturi bosanskohercegovačkoj Andrić i Selimović zajedno, to je u televiziji ovih prostora bio Jan. Čika Jan. Banjalučanin. Upoznah ga početkom sedamdesetih kada je entuzijast Boris Kandić, takođe Banjalučanin, utemeljio prvu smotru animiranog filma. Po tom je ovo druženje preraslo u FFS-famozni FESTIVAL FILMSKOG STVARALAŠTVA. Boris je (tim povodom) u Banja Luku uspijevao dovoditi najslavnija imena-prvo domaćeg “crtanog filma” (odnosno animiranog filma), da bi se kasnije to proširilo na dokumentarni odnosno autorski i tv-film, a konačno, i pod kraj sedamdesetih, na igrani film. Tih godina Jan Beran već je bio Institucija – neprevaziđeni autor tv-filmova, čiju godišnju produkciju je francuska televizija kupovala unaprijed. Na neviđeno. I sam filmski amater, u to vrijeme već – ajde da kažemo – afirmisan (zahvaljujući takođe pokojnom doktoru filmske pedagogije Miroslavu Vrabecu), bukvalno sam gutao Janova ostvarenja, osupnut i oduševljen, zamrznut i iniciran… Zbližili smo se nagonski: obojica smo bili članovi Organizacionog odbora festivala, no to nije značilo da se čika Janu divim poltronski. On je osjetio iskrenost mog filmskog zanosa. Moram priznati: “krao” sam Janove filmske “štosove”, ali se nikada nisam uspio ni približiti njegovom filmskom senzibilitetu. Jan me uz “lozu”, zbog mojih razočarenja tješio, a svako naše druženje začinjavao je ponekom skaskom, koja je obavezno imala i naravoučenije… Pričao mi je tako legendarni Jan Beran, kako je on sa monumentalnim češkim autorom animiranih ( iliti “loutka”) filmova, Jeržijem Trnkom, sarađivao u studijima Praškog “Barandova”. Na crno-bijelim filmovima. Trnka je ne samo snimao, nego i kreirao lutke, koje su – u mukotrpnoj proceduri “jedan snimak – jedan centimetar pokreta”, mogle ama baš sve odraditi. Otvori integralni članak »
objavljeno:
ponedeljak, 9. avgust 2010 u 03:38 CEST, pod
Poznate ličnosti
otvoreno: 561 puta |
5 komentara
Krajem juna “Oslobodjenje” je u rubrici Sportske legende donijelo opširnu reportažu o Rešadu Reši Šarenkapi nekadašnjem reprezentativcu Jugoslavije koji je u karijeri igrao za tri sarajevska kluba – Sarajevo, Mladu Bosnu i Bosnu. Autor je Ibrahim Uštović, a prilog nam je poslao Mario Marčić.
Ispisao najljepše strane bh. rukometa
Sportisti su u našoj sredini uvi jek uživali poseban, moglo bi se reci, privilegovan status, vrhunski sportisti narocito. Posebna obaveza iz tog stecenog statusa bila je ta da su oni predstavljali uzore mla dim generacijama, iako su i oni pripadali tom uzrastu. Mladi, perspe ktivni sportisti za svoje nadimke uzimali su njihova imena koja su ispisivali po fasadama sportskih objekata. Jednom rijecju, bili su zvijezde. Jedna od najsjajnijih zvijezda bh. rukometa bio je, u svakom slucaju, Rešad Rešo Šarenkapa, covjek koji je obilježio zlatno do ba rukometa na ovim prostori ma.
Sportski pokret bio je u Saraje vu široko rasprostranjen. U to vrijeme – sredina prošlog vijeka – te hnicki uslovi za razvoj sporta nisu bili na nekom visokom nivou, ali se sve to nadoknadivalo entuzija zmom, voljom i željom da se kroz sport oblikuje licnost sposobna da se na adekvatan nacin ukljuci u sve tokove života. Centri sportskog života u Sarajevu tada su bi li: bazen Bentbaša, stadioni i okol na igrališta na Koševu i Grbavici, Sportski centar Kovaci, Skenderija, a epicentarje bio FIS, tada vec kultno mjesto sarajevskog sporta.
Pocetak u bazenu
Ljetnje kupanje na Bentbaši obicno se završavalo posmatranjem treninga plivaca i vaterpolis ta kluba Mladost koje je vodio Miro Kapel. Medu brojnim proma tracima, nekolicina je pokazala interes za ukljucenje u aktivno treniranje, a šansu im je pružio trener Kapel pozivom na sljedeci trening. U grupi zainteresovanih djecaka bio je i Rešad Šarenkapa, prihvativši ovaj poziv i kao povje renje i kao izazov. Na prvim pli vackim treninzima iskusni trener je uocio da Rešo ima izuzetne sportske kapacitete te ga je ukljucio u treninge vaterpolo tima, gdje je igrom slucaja, vec kao junior, dvi je sezone igrao za seniorski tim na poziciji golmana u jakoj republickoj ligi. Tada su vec istaknuti pli vaci bili Milan Vranic, Pavle Lukac i drugi prvotimci Vaterpolo i Pli vackog kluba Mladost.
Možda bi Rešo i nastavio spor tsku karijeru u plivackim sportovi ma da u Rešinoj mjesnoj zajedni ci nije postojala veoma dobro organizovana omladinska sekcija, ciji je agilni predsjednik bio Niko la Cucic – rukometaš sa ambicija ma da se formira rukometni klub. Kako je Rešo bio vec aktivni sportista, pozvan je da se prikljuci tre ninzima i nastupima Rukometnog kluba Sarajevo koji su se održavali na prostorima koševskog stadiona. Tu komšijsku oba vezu nije mogao ne prihvatiti i ne sanjajuci da ce mu ona opredije liti cijeli buduci sportski život. Vec poslije prvih treninga uocava da je rukomet sport koji mu pruža šan su da u potpunosti izrazi svoje sportske ambicije Sa velikom ozbi ljnošcu i predanošcu nastoji pro niknuti u tajne ovog, veoma zah tjevnog sporta, te uz neosporan talenat i strucnu pomoc trenera Cucica zauzima istaknuto mjesto u ekipi, iako još junior, nastupa za se niorski tim koji se uspješno takmici u republickoj ligi.
Nacinom igre, efikasnošcu i ukupnim odnosom prema suigracima i protivnicima skrece pažnju rukometnih strucnjaka iz vecih klubova i 1960. godine, kao osamnaestogodišnjak, prihvata poziv iz RK Mlada Bosna, koji je ta da bio jedan od najkvalitetnijih klubova iz naše sredine. Pored redovnih ligaških takmicenja, održavali su se i vrlo jaki turniri na kojima su ucestvovali najbolji evropski klubovi. U nizu tih turni ra visoko mjesto po kvalitetu za uzimao je sarajevski Šestoaprilski turnir, koji se održavao povodom proslave Dana oslobodenja Gra da. Pored najboljih klubova iz Ju goslavije ucestvovali su i klubovi iz drugih zemalja – evropskih ru kometnih velesila.
Na tako jaki turnir, kakav je bio sarajevski obavezno je dolazio i savezni rukometni selektor. U to vri jeme na toj funkciji je bio Ivan Snoj, jedan od najboljih svjetskih rukometnih strucnjaka, koji je odmah zapazio mladog sarajev skog rukometaša i tom prilikom urucio Šarenkapi poziv za nastup u najboljoj državnoj selekciji. Bilo je to priznanje ne samo za Rešu ne go i za bh. i sarajevski rukomet, posebno što je po godinama još bio junior.
Vrijeme uspjeha
U Sarajevu se tada igrao vrhun ski rukomet, u reprezentativnim selekcijama igralo je niz igraca iz klubova našeg grada, medu kojima se posebno isticao Fehvad Mosta rac, standardni golman reprezentacije.
U sastavu reprezentacije Rešo je ostvario 35 nastupa, a u kontinuitetu od sedam godina bio je uce snik dva svjetska prvenstva, u Njemackoj i Cehoslovackoj, gdje je Ju goslavija zauzela šesto mjesto. Što je bio do tada najveci uspjeh. I da nas se rado prisjeca imena suigraca koji su bili uzori rukometa: Raguž, Cvijetic, Špoljaric, Perovic, Karadža. Rešo je igrao na veoma zahtjevnijem mjestu u timu – kružnog napadaca, pivota. Za uzo ra je imao jednog od najboljih igraca iz tog vremena Jerolima Karadžu i želja mu je bila naslijediti njegov dres. Istrajnim radom, upornošcu i voljom ostvario je taj sportski cilj i dostojno zamijeniv ši slavnog prethodnika.
Vec kao iskusan reprezentativac, 1962. godine Rešo, zajedno sa
Mladenom Cakeljicem, prelazi u redove rukometaša Bosne, gdje pod komandom trenera Nikole Cucica nastavlja put vrhunskog rukometaša, a kruna klupskog us pjeha je osvajanje Kupa Jugoslavi je 1963. godine.
Vrijeme odlaska na odsluženje vojnog roka bio je istovremeno i period smjene generacija u goto vo svim sportovima, kada je dola zilo i do pada u rezultatu, pa tako je bilo i u Bosni. Po Rešinom po vratku u ekipu znatno se pojacava ju redovi Bosne i u sezoni 1969/70. igraju se kvalifikacije za ulazak u Prvu saveznu ligu, koje Bosna us pješno okoncava i ponovno ulazi u red najboljih rukometnih ekipa. U sezoni 1971/72. Šarenkapa u dresu Bosne postaje golgeter Prve lige, ispred takvih rukometnih ve likana kakvi su bili evropske i svjet ske klase Zlatko Žagmeštar ili Hrvoje Horvat, koji je na Olimpij skim igrama 1972. godine u Minhenu bio kapiten reprezentacije koja je osvojila zlatnu medalju.
Amatersko bavljenje sportom nije pružalo mogucnost obezbjedenja sredstava za egzistenciju, tako da je zasnivanje radnog odno sa predstavljalo u vecini slucajeva moment prestanka aktivnog igra nja Ali ljubav prema sportu i neraskidiva sportska prijateljstva bila su razlog za ostanak u sportski krugo vima, samo sada u drugacijem vi du i obliku. Tako je Šarenkapa svo je iskustvo i neosporan autoritet sta vio u funkciju razvoja rukometnog sporta. Na mjestu predsjednika SOFK-e Stari Grad, te clana Grad ske SOFK-e bio je inicijator i pokre tac niza akcija koje su imale za cilj afirimasati amaterski pristup spor tu, to je u suštini osnova masovnog sporta gdje se stvara baza za postizanje vrhunskih rezultata.
Borba za opstanak
Rešo istice da je rukomemi sport u Sarajevu bio na putevima uspo na sve do izbijanja agresije na BiH, kada je razorena i materijalna i igracka osnova za bilo kakvo ozbiljnije odvijanje sportskih aktivnos ti. U tim momentima patriotizam i ljubav prema sportu bili su jedina pokretacka snaga koja nije dozvoljavala da nestane nada u istinske ljudske vrijednosti koje se razvija ju kroz sport. Osjecaj odgovornos ti prema sredini iz koje je ponikao obavezala je Rešada Šarenkapu da prihvati funkciju predsjednika ratnog predsjedništva Rukometnog saveza BiH, sa koje se u izuze tno složenim uslovima valjalo uhvatiti u koštac sa teškocama oko prijema RSBiH u medunarodne asocijacije, a istovremeno usposta viti sistem takmicenja i uvjeriti medunarodne zvanicnike da rukometni sport živi u našoj zemlji.
U veoma teškim ratnim uslovi ma organizuju se turnirska takmicenja, održavaju se pripreme reprezentativne selekcije uz pomoc i drugih ljubitelja sporta. Šarenkapa tu istice poseban doprinos Edina Arslanagica i Sabahudina Saše Vugdalica, koji su omogucili reprezentativne nastupe te odlazak na Kongres Medunarodne rukometne federacije (IHF) u SAD, na kojem je BiH i primljena u punopravno clanstvo IHF-a. Takoder, navodi da je na ovaj nacin, iako u izuzetno te škim uslovima, stvorena osnova da bh. rukomet postane ravnopra van clan u evropskoj i svjetskoj organizaciji i zapocne put povrat ka ka vrhunskim rezultatima.
Respektabilni sportski rezultati, znanje i iskustvo Rešada Šarenkape svrstali su ga u sami vrh bh. sportskih autoriteta, o cemu govori i cinjeni ca da je bio predsjednik Odbora za izbor sportiste vijeka u BiH, kada je tu cast bezrezervno ponio Mirza Delibašic – covjek koji je slavu BH sporta pronio širom svijeta.
Sportska biografija Rešada Šarenkape govori o iskrenom zaljubljeniku sporta i promotoru is tinskih ljudskih vrijednosti koja kao uzor može poslužiti mladim generacijama spremnim da krenu zahtjevnim ali casnim putevima sportskih velikana.
Ibrahim UŠTOVIC
Sportisti su u našoj sredini uvi jek uživali poseban, moglo bi se reći, privilegovan status, vrhunski sportisti naročito. Posebna obaveza iz tog stečenog statusa bila je ta da su oni predstavljali uzore mla dim generacijama, iako su i oni pripadali tom uzrastu. Mladi, perspe ktivni sportisti za svoje nadimke uzimali su njihova imena koja su ispisivali po fasadama sportskih objekata. Jednom riječju, bili su zvijezde. Jedna od najsjajnijih zvijezda bh. rukometa bio je, u svakom slučaju, Rešad Rešo Šarenkapa, čovjek koji je obilježio zlatno do ba rukometa na ovim prostori ma.
Otvori integralni članak »
objavljeno:
subota, 7. avgust 2010 u 23:49 CEST, pod
Preuzeto,
Rukomet,
Sport
otvoreno: 1083 puta |
8 komentara
Piše Vojo Ristić
Dugo nisam “surfao” po tvom blogu pa sam malo kasnije procitao Icin clanak o Sarajlijama i kolektivnoj krivici
za izgubljeni, bolje reci zatureni identitet. Evo malo dodajem “bibera” na tu temu a Ici zelim brzi oporavak
poslije operacije (pilav cemo pojesti zajedno u kakvoj ascinici kad se opet sretnemo u gradu).
“Dugo nisam “surfao” po blogu pa sam malo kasnije pročitao Ićin članak o Sarajlijama i kolektivnoj krivici za izgubljeni, bolje reći zatureni identitet. Evo malo dodajem “bibera” na tu temu, a Ići želim brzi oporavak poslije operacije (pilav ćemo pojesti zajedno u kakvoj aščinici kad se opet sretnemo u gradu).”
Ne vrijedi plakati kaže pjesma stara… Hamilton, Avgust, 2010
Nedavni Ićin lament nad preostalim diskriminisanim Sarajlijama koji su se pred najezdom novih korisnika uže gradske zone odavno već povukli u neku samo njima znanu “unutrašnju ilegalu”, nesposobni da se prilagode nemilosrdnim zakonima prirode, koja je odvajkada favorizovala sposobnije i jače (a tu su i nebrojene generacije onih koji su jednom ušli u Veliku Varoš ili kroz tunel Višegradske Kapije ili preko Dolac Malte i više nikada iz nje nisu izašli), Sarajlijama prokletim zato do vječnosti jer su vremenom pristali na inferiorni položaj u vlastitom gradu, mogao bi se postaviti u okvire nekakve “sarajevske urbane filantropije” da tema nije mnogo šira, univerzalna takoreći, jer se ovaj “igrokaz” izvodi i odvija na svim svjetskim meridianima na koje je jednom zagazila teška balkanska noga. Našim “papcima”, kako im mi nadahnuto tepamo, državne granice i jezičke barijere ne pretstavljaju prepreke (u pitanju su samo trenutne nijanse u brzini snalaženja). Jer oni su nešto kao “malarični plazmodiumi” – prenosnici jedne potkulture, bolje reći genetskog primitivizma brižljivo uzgajanog i utuvljenog im u lobanju za sva vremena, negdje u zabitim vrletima odakle su rodom, kao i opasnih mitova iz nedorečene a iskrivljene Istorije, spremnih da u odredjenim vremenskim razmacima zatraže svoj “danak u krvi”, gdje su upravo oni “papci” glavni i beskrupulozni egzekutori darovanog trenutka.
Otvori integralni članak »
objavljeno:
subota, 7. avgust 2010 u 04:24 CEST, pod
Dijaspora,
Saradnici,
Sarajevska raja
otvoreno: 1497 puta |
24 komentara
