Predrag Pedo Ovuka
Moj kum Pedo Ovuka živi na sasvim drugom kraju planete. Bukvalno! Kad je kod nas u Michiganu dan, kod njih u Brisbane-u (Brizbejn) u dalekoj Australiji je noć (i oni za nas kažu “u dalekom Michiganu”), kad je kod nas zima, kod njih je ljeto. Tako nas bacilo!
Naše prijateljstvo traje preko 50 godina, a kumstvo 40. Bio nam je svjedok na vjenčanju u Dubrovniku i zajedno smo proveli petnaest dana po Mediteranu gdje smo proveli “pola medenog mjeseca”. Bilo je nezaboravno: Italija, Španija, Tunis, Malta pa opet u Dubrovnik.
Pedo je bio rukometaš “Mlade Bosne” pa me sportska raja često pita za njega i evo prilike da im pokažem frišku sliku mog kuma i kume Mirjane. A za Pedu me pitaju i njegove kolege advokati, sudije i čak i neki bivši klijenti. Pedo i Mirjana kažu da im je lijepo u Australiji, imaju sreću da žive u istom gradu sa kćerkom Aleksandrom i sinom Markom, a sada im je Saša podarila novu, slatku zanimaciju – unuku Sophie! Otvori integralni članak »
objavljeno:
subota, 27. februar 2010 u 22:39 CET, pod
Mlada Bosna/Željo,
Sarajevska raja
otvoreno: 753 puta |
4 komentara
Dragi Vlado,
jutros sam, listajući internet-novine, naišla na veoma lijep audio zapis uz slide-show na donjem linku.
Imala sam ideju da to prenesem na svoj blog, međutim fotke su zaštićene kao i video.
Gugletom sam potražila i našla donji članak u nezavisnim novinama, datirano prošle godine.
Za moj blog je članak predugačak pa ga nudim tebi. Znam da se na dovli spominjao neki “Tarzo” ili “Mišo” ali samo uzgred. Možda će zanimati naše dijasporce.
Srdačan pozdrav, Zdenka
P.S. NE ZABORAVI LINKOVE, MOLIM TE!
OVDJE JE AUDIO ZAPIS I PREKRASNE FOTKE!
http://www.slobodnaevropa.org/soundslide/621.html
Čika Mišo, jedini ulični čistač cipela u Sarajevu
Autor: Elma Duvnjak
Ni najveæe nevrijeme sarajevsku legendu, èika Mišu, ne može omesti da doðe na svoje radno mjesto u Ulici maršala Tita.
Jedini je preostali ulièni èistaè cipela u Sarajevu, ali i šire, a družiti se s njim jedan cijeli dan bilo nam je pravo zadovoljstvo.
U ovom zanatu je više od 60 godina i kaže da se nikada nije pokajao.
“Na svom radnom mjestu sam najkasnije u 9.30. Ustajem oko pola devet ujutro. Umijem se, obuèem, popijem svoje lijekove, šolju èaja. Nekada se nešto i pojede i lagano niz Logavinu, prema Titovoj ulici”, poèinje nam svoju prièu èika Mišo…
I u ratu èistio cipele: “Sa ocem i majkom, nas devetoro djece, je došlo u Sarajevo 1946. godine. Tada mi je bilo nekih 15 godina, a došli smo iz Uroševca na Kosovu. Poèeo sam trenirati boks koji sam jako volio. Živjeli smo na Marindvoru, a moj otac je zaraðivao za porodicu radeæi kao ulièni èistaè cipela”, prièa Mišo.
Kaže da je boks trenirao u jednoj baraci na Marindvoru.
“Moj trener je bio Maðar i zvao se Šandro i on je glavni ‘krivac’ što me svi znaju kao Mišu. On me je tako zvao, a moje pravo ime je Husein. Boksom sam se bavio, kada se sve sabere, nekih sedam godina. U to vrijeme od sporta se nije moglo zaraðivati kao danas. Jednostavno, trenirali ste, jer ste to voljeli, i bili smo više gladni nego siti. Ali bili smo zdrava mladost, puna elana. I onda sam, sa nekih 21 godinu, zanat preuzeo od oca. Nije me bilo stid, a nisam se ni pokajao”, iskren je èika Mišo koji æe 22. decembra napuniti 78 godina.
Kaže da mu je deset dana trebalo da nauèi sve finese ovog zanata.
“Nije bilo teško. Dovoljno je bilo da mi otac kaže sa kojom èetkom se prvo èiste cipele, kada dolazi krpica, a kada krema za cipele. Radio sam veliki dio života na Marindvoru, a od 1992. godine prešao sam u Titovu ulicu. Dolazio sam svaki dan i kada se granatiralo. Jednom prilikom sam doživio šok gledajuæi ljude ranjene gelerima granata. Više nikada nisam bio isti. Ovo je bio najprokletiji rat, a pamtim ja i Drugi svjetski”, prièa s tugom èika Miša.
Tužno nam saopštava da je od njih devetoro djece, pet sestara, i èetvoro braæe, jedino on još živ.
“Svi su pomrli. Pomirio sam se sa sudbinom. Više od dvije godine su prošle kako je moja žena Džemila umrla. Sa tim se teško mirim”, prièa nam i briše suze èika Mišo.
Prisjeæa najljepših trenutaka provedenih sa njom, ali i momenta kada su “dobili” dijete…
Našli bebu u kanti: “Stanovali smo u Ulici Podgaj, u blizini tadašnjeg Saveza slijepih graðana, gde je moja Džemila radila. Ustajala je ujutru u pet sati i otišla bi poraditi, poèistiti, što je trebalo. Meðutim, kada je jedno jutro otišla na posao i prišla jednoj od kanti napolju, zaèula je vrisak maksuma. Od radosti je poèela da vièe ‘Mišo, Mišo’. A ja u pidžami i govorim: ‘Šta je Džemila?’. Kaže ona: ‘Trk’ ovamo, našla sam pun paket miliona’. Mislio sam da ženi nije dobro”, prièa nam suznih oèiju èika Mišo i nastavlja:
“Onda mi je rekla da moram da pogledam u kantu. I ja je poslušam, kad tamo tek roðena beba. Pogledam, ni pupak joj nije kako bi trebalo prerezan. Poèeo sam da plaèem. Shvatio sam zašto je rekla da je našla pun paket miliona”, prièa èika Mišo, a suze mu se slijevaju niz lice. Nastavlja prièu, iako mu je teško.
“Izletiše komšije. Držim bebu u naruèju. I Džemila i ja smo kazali kako nam je sam Bog poslao i da je ne damo nikome. Doðe policija, ljekari, socijalni radnici.
Moja Džemila im je pokazala gdje je našla bebu, tek roðenu curicu, u nekakvom paketiæu. Ponovo su nas pitali da li æemo je zadržati, a što je bilo suvišno. I tada sam im rekao da me mogu ubiti, ali dijete ne dam. Nudili su nam mjeseènu pomoæ za bebu, ali smo rekli da æemo naše dijete odgajati od svog rada, i tako je bilo. Dali smo joj ime Rabija. Moja kæerka danas ima 43 godine. Imam i unuèad i praunuèad”, kazuje èika Mišo.
Teško nam se nakon ovakve ove prièe bilo vratiti onoj o njegovom poslu… Ipak, prièa ide, onako – sama od sebe…
Pomoæ za èestitog graðanina: “Mnoge sam, kako ja volim reæi, velikane, upoznao preko svoga posla. Nikada neæu zaboraviti naše velike ljude koji su mi novèano pomogli u vrijeme rata. Znao je ovom ulicom proæi gospodin Haris Silajdžiæ koji mi je davao po 100 KM. A uvijek punih ruku su mi dolazili i meni dragi ljudi, prava gospoda, Stjepan Kljuiæ i Ejup Ganiæ. Prije izvjesnog vremena kada sam prikupljao potpise od graðana da i ja dobijem penziju, zaustavio se ispred mene jedan èovjek i upitao me šta to radim”, kazuje nam èika Mišo i dodaje:
“Podignem pogled, poznat mi je, a jedna žena koja je nedaleko od mene prodavala novine, govori mi da je to gospodin Željko Komšiæ. I tada skontam, a oko njega telohranitelji. Kažem mu da skupljam potpise mojih graðana, da me podrže kako bih i ja dobio penziju. I on mi se potpiše i obeæa da æe o mom problemu upoznati gradonaèelnika Aliju Behmena”.
Nakon toga je, prièa, prošlo izvjesno vrijeme, a njega pozovu u Upravu grada Sarajeva.
“Tamo me lijepo prime gospodin gradonaèelnik Alija Behmen i Mišo Kojoviæ. Objasnili su mi da ne mogu dobiti penziju, ali da æe me novèano pomoæi kao èestitog Roma i dostojanstvenog graðanina. Suze su mi krenule od radosti. I tada su mi uruèili lijepu svotu novca, 2.000 KM. To je za mene bila prava bajka”, prièa nam Mišo.
Za èika Mišu besplatan èaj: Dok smo razgovarali prišao mu je mladiæ sa priznanicom koju je èika Mišo morao potpisati.
“Ovo je moja mjeseèna socijalna pomoæ koja iznosi 170 KM. A sada mi je došao raèun za plin koji je 120 KM. Kako da preživim? Ne znam otkud toliki raèun, kada samo malo naveèe upalim plin. Ja sam siromah èovjek. Živim od sadake dobrih ljudi. Èistaè sam cipela veæ 60 godina, ali ovo je pošten posao. A u životu je najvažnije ne ukaljati obraz i biti pošten do kraja života. Eto, u jednom ugostiteljskom objektu, ovdje u Sarajevu, moja je slika preko cijelog zida”, prièa Husein Hasani, alijas èika Mišo.
Kaže da, kada uðe u neki kafiæ da se ugrije, nema govora da æe mu naplatiti èaj ili kaficu.
“Uvijek me poèaste. Poznaju me ljudi. Nema nigdje ovog našeg naroda. Ali ima puno i krkana. Ali, o njima sada ne želim da prièam, da kvarim ovo naše druženje”, smije se èika Mišo.
Kaže da voli naveèe dokasno gledati sport.
“Najviše boks. Nevjerovatno je kako se ti mladi ljudi bore, ne boje se primiti udarac. Legnem najkasnije u ponoæ”, prièa Mišo.
Kaže kako bi volio doživjeti da omladina u Bosni i Hercegovini ima posao, da ne ide vani da zaraðuje za koricu hljeba.
“Žao mi je ove naše mladosti koja nema gdje da se pokaže, ali se ipak nadam da za njih dolaze bolja vremena, da neæe biti toliko nezaposlenih. Duša me boli kada vidim da bi htjeli da rade, a nemaju šta”, govori èika Mišo.
Povjerava nam da od hrane voli svašta, ali ako nešto mora izdvojiti onda je to – voæe.
Na kraju ga pitamo koju muziku voli slušati.
Kad Romi zapjevaju: “Ja volim svu muziku, ali najviše romsku. Jezik je naš slièan kao u Indiji, jer smo porijeklom iz Indije, potekli smo iz te zemlje. Kada Romi poènu da pjevaju i sviraju, nema im ravnih. Najviše volim Esmu Redžepovu, ona je carica. Upoznao sam se sa Esmom. Kaže mi da dižem romsku naciju i da sam èuven po cijelom svijetu. Moja žena i ona su bile prijateljice, njih dvije su iz Skoplja”, ponosan je èika Mišo. Kaže, voli i Šabana Šauliæa, ali jednog pjevaèa posebno istièe:
“Boga mi i Muharem Serbezovski je dobar, harao je nekad, ali i danas. Eto i sin mu pjeva. Plaèem kada Muharem zapjeva!”, kaže na kraju sarajevska legenda.
Lièna karta
Datum roðenja: 22. decembar 1931. godine na Kosovu
Braèno stanje: udovac
Zanat: èistaè cipela
Hobi: nemam ga
Karijera: Šta æe vam karijera ako je niste gradili pošteno? Najvažnije je biti pošten èovjek, ma kakvim se poslom bavili, i ostati èistog obraza
http://www.nezavisne.com/nedjeljne/vijesti/50315/Cika-Miso-jedini-ulicni-cistac-cipela-u-Sarajevu.html
Ni najveće nevrijeme sarajevsku legendu, čika Mišu, ne može omesti da dođe na svoje radno mjesto u Ulici Maršala Tita.
Jedini je preostali ulični čistač cipela u Sarajevu, ali i šire, a družiti se s njim jedan cijeli dan bilo nam je pravo zadovoljstvo.
U ovom zanatu je više od 60 godina i kaže da se nikada nije pokajao.
“Na svom radnom mjestu sam najkasnije u 9.30. Ustajem oko pola devet ujutro. Umijem se, obučem, popijem svoje lijekove, šolju čaja. Nekada se nešto i pojede i lagano niz Logavinu, prema Titovoj ulici”, počinje nam svoju priču čika Mišo… Otvori integralni članak »
objavljeno:
subota, 27. februar 2010 u 22:14 CET, pod
Razno
otvoreno: 554 puta |
nema komentara
meni evo boba fali pa sezdeset. Od toga cetrdesetitri na Marindvoru, cetri u Njemackoj i evo trinaesta u Australiji. I sve pamtim sarajevske godine i dane, a ovog ostalog se slabo nesto sjecam. Ovih mi zadnjih sedamnaest godina nekako ko u malgi proletile. Ko da ih nisam zivio, ko da ih nema, ko da sam ih zijanio negdje. A, iskreno i ne trazim ih puno. Cista hemija…..Nastojim plutat ko ona morska bova. Pola u vodi, pola u vazduhu. Ma ne, nije meni tesko plutat, mora se. Ne patim ja, pa da patnjom lomim i sebe i svoje, znam ja da nam je zivot podjeljen na onaj i ovaj, da je onaj prosao, a ovaj prolazi, ali kao sto racunica kaze, ostalo me je podosta u mom gradu. Na Marindvoru. I znam ja da je nostalgija medicinska kategorija, negativno stanje duha, bolna i velika ceznja za zavicajem, za onim zivotom. I lazov bi teski bio kada bi rekao da mi nije zao sto zivota toga vise nema, sto proslo je sve. Ali i reci moram da sam sretan. Prebogat sam uspomenama. Kazu blijede. Moze biti. Sve zavisi u kakvoj su japiji zapisane.
Mozda sam ja naopako nasadjen ali u mene, nostalgija je pozitivno stanje duha. Sreca i zadovoljstvo da sam zivio u onakvom zavicaju, u onakvom zivotu.
Nekada se pitam da li bih ja, da li bi se svi mi rasuti po ovoj kugli zemaljskoj, da smo ostali u onom zivotu, posvetili toliko nasem gradu, mislili na nas grad i na nase sugradjane, toliko koliko sada mislimo. Da li bi se sjecali svih dijelova grada, mahala, ulica, stepenica, parkova, cikmi i aleja, mostova i kaskada, planina i izletista, kafana i restorana, kafica i slasticarni, skijalista i igralista, coskova i trgova, …..da li bi se sjecali nase raje, prijatelja, sugradjana i svih onih sto grad cinise. Odgovor je, ne bi. Jer zivjeli bi nas grad, zivjeli svakodevnicu. A, ona je nevidljiva.
Ovako, nostalgija je divna, uspomene vrijedne, zaborav nemoguc.
Pa je lijepo kad neko od nas o gradu pise, kad se neko nekog sjeca, kad navodi, kad spominje,…
Kada sam ja isao u Vjezbaonu, u osnovnu, u skolu se islo sest dana u nedelji. I subotom. Meni nesto ta subota bila viska. Sve krili od mene da je subota. A, ja saznam. I krenem u skolu, pa kroz mali park, pa kroz veliki park, pa mostom preko Miljacke, pa na Skenderiju. Pored dzamije udjem na sportski stadion. Lijevo upravna zgrada i cuvar, bocarski tereni i svlacionice, zgrada konjickog kluba, desno barake sa opremom, a u sredini teren i staza za trcanje oko njega. Iza donjeg gola dizala se uzbrdica. Sva u travi. Tu sakrijem tasnu. Nadjem se sa rajom i prepustim sportu. Dodajemo lopte, vracamo kugle, cistimo balege konjske…. U to, moj ucitelj, Slavko Zagorac dodje. Ocinjski pomiluje i u skolu vodi. I danas mi njegov lik pred ocima.
Ma, ja sam samo jedan stari marindvorski laufer i nista vise.
Svima pozdrav iz marindvorskog Melbourna
Meni evo boba fali pa šezdeset. Od toga, četrdesetitri na Marindvoru, četiri u Njemačkoj i evo trinaesta u Australiji. I sve pamtim sarajevske godine i dane, a ovog ostalog se slabo nesto sjećam. Ovih mi zadnjih sedamnaest godina nekako ko u magli proletile. Ko da ih nisam živio, ko da ih nema, ko da sam ih zijanio negdje. A, iskreno i ne tražim ih puno. Čista hemija…..Nastojim plutat ko ona morska bova. Pola u vodi, pola u vazduhu. Ma ne, nije meni teško plutat, mora se. Ne patim ja, pa da patnjom lomim i sebe i svoje, znam ja da nam je život podjeljen na onaj i ovaj, da je onaj prošao, a ovaj prolazi, ali kao što računica kaže, ostalo me je podosta u mom gradu. Na Marindvoru. I znam ja da je nostalgija medicinska kategorija, negativno stanje duha, bolna i velika čeznja za zavičajem, za onim životom. I lažov bi teški bio kada bih rekao da mi nije žao što života toga više nema, što prošlo je sve. Ali i reći moram da sam sretan. Prebogat sam uspomenama. Kažu blijede. Može biti. Sve zavisi u kakvoj su japiji zapisane. Otvori integralni članak »
objavljeno:
četvrtak, 25. februar 2010 u 20:17 CET, pod
Nostalgija
otvoreno: 1588 puta |
20 komentara
1) Sarajevski đir u sedam minuta
Sarajevski fotograf Amer Kapetanović napravio je zanimljiv video snimak pod nazivom Sarajevski krug.
Gledatelj ima priliku “obići” krug kojim vozi legendarna sarajevska “trica” za sedam minuta uz muziku iz pjesme “Children” Roberta Milesa i tako osjetiti djelić atmosfere sa sarajevskih ulica u suton.
http://www.sarajevo-x.com/zanimljivosti/clanak/100222072
2) Proslijedjujem krasan tekst koji je stigao čak iz Australije u cilju da se svi prošetamo onim dijelovima našega grada gdje smo bili sretni i bezbrižni.
A ti Dzemo gdje me bolan nadje…gdje ce ti dusa…
Ovim tekstom prosetah kroz staze mladosti moje i najsretnijeg perioda provedenog u Sarajevu.Kada pogledam unazad zivot je bio RAJ.
Sa promjenom imena ulicama kao da se radi o nekom drugom gradu. NA VELIKU NASU ZALOST.
U svakom slucaju, bez obzira na gutu u dusi, hvala ti na ovoj setnji.
srdacno svima
Lajla
A ti Džemo, gdje me bolan nadje…gdje će ti duša…
Ovim tekstom prošetah kroz staze mladosti moje i najsretnijeg perioda provedenog u Sarajevu. Kada pogledam unazad, život je bio RAJ. Otvori integralni članak »
objavljeno:
četvrtak, 25. februar 2010 u 02:18 CET, pod
Nostalgija,
Rajvosa
otvoreno: 603 puta |
3 komentara
Ovih dana, sekretar FK Lokomotiva Mostar, Titomir – Titko Bali? preuzeo je sa?uvane pehare i umjetni?ke slike, koje su sa?uvali bivši igra?i “Lokosa” prof. Nihad Beribak i šef ekonomske službe ŽTP-a Ivica Gali?.
Usljed ratnih dejstava na grad Mostar, 1992. godine, iz porušenih klupskih prostorija FK Lokomotiva, u ulici Jakova Baruha Španca, dva bivša sjajna igra?a i veterana kluba uspjeli su spasiti dio arhive, koju su, prebacili Gali?evim autom na sigurno mjesto na Rondou, te ih sa?uvali kad je bilo najteže.
“Teško je na?i prave rije?i i zahvaliti se dvojici divnih ljudi, koji su godinama, s velikim uspjehom, nosili dres našeg kluba. U ime FK Lokomotiva, u ime budu?ih generacija Lokosa jedno veliko hvala Ivici i Nihadu, koji su bili i osta?e vje?no dio bogate istorije kluba”, kaže Titomir – Titko Bali?.
Emir Krpo
Ovih dana, sekretar FK Lokomotiva Mostar, Titomir – Titko Balić preuzeo je sačuvane pehare i umjetničke slike, koje su sačuvali bivši igrači “Lokosa” prof. Nihad Beribak i šef ekonomske službe ŽTP-a Ivica Galić (zaokružen na fotografiji u boji).
Usljed ratnih dejstava na grad Mostar, 1992. godine, iz porušenih klupskih prostorija FK Lokomotiva, u ulici Jakova Baruha Španca, dva bivša sjajna igrača i veterana kluba uspjeli su spasiti dio arhive, koju su, prebacili Galićevim autom na sigurno mjesto na Rondou, te ih sačuvali kad je bilo najteže.
Otvori integralni članak »
objavljeno:
utorak, 23. februar 2010 u 19:10 CET, pod
Saradnici,
Sport
otvoreno: 233 puta |
nema komentara
Slijedeću poruku objavljujemo da bismo se “malo pohvalili”, a i da pomognemo ponovnom sastavljanju prekinutih veza potragom za Sonjom i Andreom iz Šenoine ulice. Hvala na pohvalama uz poziv za pomoć i informaciju.
“Postovani gospodine Kaluža,
pre dve-tri godine odprilike, slučajno naleteh na Vaš sajt http://www.facebook.com/l/41b4f;dovla.net, koji sam povremeno posećivala i čitala neke interesantne tekstove koje ste postavljali.Pošto na tom sajtu nigde ne nadjoh vaš mail, eto slučajno naleteh ovde na fb na Vas pa koristim ovu priliku da Vam se obratim i kažem svaka čast ili RESPEKT na velikom trudu koji ste uložili i uspeli da oživite neko prošlo vreme, prošle dogadjaje.
Iako nisam niti rodom niti poreklom ni iz Bosne ni iz Sarajeva, bilo mi je interesantno dosta toga, takodje postoje mnoge podudarnosti sa mojim odrastanjem u vreme zajedničke nam države kao i o životu mojih roditelja inače Vaših vršnjaka. Takodje i ja pripadam, potičem iz gradske porodice a i roditelji su mi takodje intelektualci (tata mi je nažalost pre par godina preminuo).
Eto, uživala sam čitajući o nekom prošlom vremenu, kroz vaše tekstove vraćala se u dane svog detinjstva i odrastanja i hvata me seta i tuga da je mnoštvo ljudi velikog duha, čiste duše i bistrog uma danas na sve strane sveta raseljeno. Otvori integralni članak »
objavljeno:
ponedeljak, 22. februar 2010 u 16:35 CET, pod
Blog
otvoreno: 574 puta |
1 komentar
Ovo mi je poslao Sidran i napisao da je to fotografija sarajevskog “ustaše” i dodaje da su ga raja još zvala Karanana. Nešto se ne sjećam imena, ali se lika sjećam, te kape, brkova, ordenja i svakako galame kada bi išao ulicom. Pa eto, da vidimo šta vi mislite ko je taj lik. Pitam upravo vas, uski krug pravih, “vremešnih” i sa dobrom memorijom Šarajlija, Na kraju, vjerujem da ćemo se usaglasiti.
Srdačno vas pozdravlja Cico.
objavljeno:
ponedeljak, 22. februar 2010 u 01:51 CET, pod
Rajvosa
otvoreno: 944 puta |
13 komentara
Posljednja predratna noć se ne zaboravlja. U zlosutno tihoj pomračini ukrašenoj svodom zvijezda, pustim ulicama što su mirisale na rastuću opasnost, dovezao sam se do velike garaže Centra ”Skenderija”. Parkirao nekoliko mjeseci star automobil i pješke krenuo kući. Trebalo mi je desetak minuta do ključa u bravu. Tih 600 sekundi oteglo mi se kao najdramatičniji Hičkokov film. Kada sam zakoračio na najpoznatiji sarajevski plato dočekali su me zvuci razbijanja, lomljenje stakla. U strahu, do krajnosti zbunjen, ugledao sam grupu mladića kako bez imalo ustezanja provaljuju u okolne kioske. Praznili su rafove nemilice noseci sve što im je stiglo pod ruku. Zapanjenost prizorom trajala je sve dok nisam osjetio cijev na mojim ledjima. Otvori integralni članak »
objavljeno:
subota, 20. februar 2010 u 15:25 CET, pod
Rajvosa,
Saradnici
otvoreno: 902 puta |
6 komentara
Sta bi rekao i pomislio veliki Thomas Jefferson da je mogao nacas vremeplovom da skokne do nasih dana i vidi u kakvom je stanju projekat koji je sa svojim nadahnutim savremenicima Washingtonom, Franklinom i ostalima, zapoceo? Veliko je to pitanje. Jer, Jefferson i drustvo su bili avangarda svog doba do mjere koju je gotovo neoguce danas zamisliti: sredinom 1700-tih tadasnjim (ne)civilizovanim svijetom su vladali svemocni vladari i kler sa jedne a nepismenost, bolest I siromastvo sa druge strane. Ljudske slobode, demokratija i ponos su bili nepoznati pojmovi, zivjelo se tesko i u mraku, a nestajalo bez suda i usuda. Izdici se tada mislju i djelom iznad takvog vremena i ne samo izreci epohalno: “…Stvoritelj je svakog covjeka obdario odredjenim ociglednim pravima: na zivot, slobodu i potragu za srecom” zvucalo je kao utopija. Ostvariti drzavu – republiku, koja ce stvarno i pocivati na takvom uzvisenom nacelu – podvig je bez presedana, remekdjelo cijelog milenijuma, uzlet vrijedan vjecne slave i pomena.
Thomas Jefferson bio je covjek velikih ideja. Ne samo on, nego cijelo jedno pokoljenje praoceva Amerike. Osim prava na potragu za strecom, Jefferson je covjeka obdario i pravom na slobodu od religioznog ugnjetavanja, ali ne na Lenjinov nacin proglasavajuci dekretom religiju “opijumom za narod” (najsladje je zabranjeno voce), vec na mnogo suptilniji nacin: proglasavajuci je ekskluzivno privatnom potrebom covjeka i odvajajuci je od drzave te time lisavajuci je prava i mogucnosti da se mijesa u poslove od zivotne vaznosti za covjekovu egzistenciju. Svodeci je na nivo svojevrsne “zabave”. Jefferson pise da na taj nacin “moja glava ili ruka nece biti ugrozene cinjenocom da li se komsija moli Isusu, Budi ili Muhamedu”. Nadahnuti agnostic, Jefferson cak izdaje svoju verziju Biblije, koju lisava svih nadnaravnih detalja i svodi je na, kako je sam govorio: “najcistiji moralni kodeks koji je covjek ikada sastavio”.
Generacija praoca stvara i sadasnji ustav SAD, koji pored osnovnog dijela koji se bavi funkcionisanjem drzave, separacijom na sudsku, zakonodavnu i izvrsnu vlast, ukljucjuje i deset prvih amandmana, nazvanih “Kodeks Ljudskih Prava” (Bill of Rights). Ovi opet, na jasan i dugovjecan nacin propisuju da je covjek suveren u odnosu na drzavu i da posjeduje sva prava koja nije sam prenio na drzavu. Tako pojedincu ne sudi “strasni i visoki sud”, vec njemu ravni, nemoze biti drzan u pritvoru beskonacno bez suda, zasticen je od okrutnog kaznjavanja, pa cak i od “nerazumnog pretresa i zaplijene”. Drugim rijecima, nemoze bez ikakve krivice biti zaustavljen na ulici “da malo vidimo vase dokumente”. Konsekutivno, ne mora cak ni da posjeduje ikakve dokumente.
Ah, da. U svojoj “Dekleraciji o Nezavisnosti” Jefferson jasno kaze da drzava koja izgubi svoj smisao sluzenja pojedincima i pretvori se u tiraniju podrlijeze sudbini da bude ukinuta od strane pobunjenog naroda, i da takav narod potom izabere drugi, novi nacin udruzivanja i zivota po svojoj volji. Jasno, dakle, stavlja se do znanja da ni jedna drzava nije vjecna i da je uvijek podredjena pravima i interesima pojedinaca, koji imaju suverenitet nad njom.
Drzava koja zaboravi na ljude osudjena je na neuspijeh i zaborav. Svi mi koji smo prezivjeli raspad nase zajednicke drzave ovakav skepticizam mozemo razumijeti, ja sam cesto kazem da “nijedna drzava na svijetu nije vrijedna ni jedne jedine djecije suze”.
Jefferson je pozne godine svoga zivota proveo posvjecen prosvetiteljstvu: gradeci svoj Montichello Univerzitet. Na uzas danasnjih politicara, nije se bacio u “biznis” da “poentira”.
Dvije stotine i koju godinu kasnije, drustvo sazidano na temeljima ovakvih nacela, dozivjelo je svoj klimaks u zaletu trzisnog kapitalizma i private inicijative. Sazdano na slobodi i pravu na potragu za srecom , drustvo je evaluiralo u ponekada presurovu arenu u kojoj se “americki san” moze desiti svakome koji je dovoljno vrijedan i snalazljiv da nadje put do njega. Bez obzira na porijeklo, boju koze ili boga kojem se klanja. Reklo bi se: “Uspjeh dostojan sjajnik korijena”.
Medjutim! U stremljenju naprijed i uvisinu, negdje se potkrala greska. Nekako je zaboravljeno da u biti mora vladati harmonija razlicitih mjera stvari i ideja, koje se prozimaju i upotpunjuju, i svojim skladom obogacuju jedna drugu a prije svega cjelinu. Umjesto takvog pluralizma, dobili smo jednodimenzionalno druztvo koje ima samo jednu mjeru za sve stvari: Mr Dollar. Ispocetka dopadljiva ideja trzisne ekonomije koja sama sve na krju izregulise i profita koji je pokretac svih ljudskih aktivnosti, prerasla je u svojevrsnog monstruma koji ne samo da je na putu negiranja samog sebe, nego je uspio da putem ugusi i sve ostale ideje koje su se ili javljale ili mogle da jave u medjuvremenu.
Nedavno sam slusao jednog velikog umjetnika – antiglobalistu, koji tvrdi da drustvo trzisne ekonomije nije u stanju da iznjedri vise ni jednu jedinu ideju u stanju u kojemu se sada nalazi. A, rekao bi neko, krenulo je sve od Jeffersona.
Veliki izlazak Amerike ne svjetsku scenu koincidirao je sa nekoliko svjetskih licnosti i epohalnih dogadjaja i pokreta. Franklin Delano Rosevelt je osta ovjekovjecen kao pojam liderstva, covjek koji je bio u stanju da shvati da raspodjela blagostanja unapredjuje drustvo, i da je jedini put ka rijesavanju dubokih kriza. Suocen sa velikom depresijom sa jedne strane, i preuranjenom formom socijalizma otjelotvorenog u brutalnoj diktaturi proleterijata, te animalnom nacizmu na drugoj strani, FDR je, i sam pripadajuci najvisoj klasi, postao sinonim socijalnog kompromisa. Ustanovio je penzijske fondove i medicinsku zastitu koje u prilicno oskudnom ali i malo promijenjenom obliku postoje i sada.
Zahvaljujuci njemu i podvizima u drugom svjetskom ratu, koje je SAD izvela uglavnom u sadejstvu sa Crvenom Armijom, americko drustvo je doseglo svoje blistave dane, koji kulminiraju “spustanjem covjeka na Mjesec i njegovim bezbjednim povratkom na zemlju”, te kasnije pobjedom u hladnom ratu nad materijalno iscrpljenim i ideoloski klonulim Sovjetskim Savezom.
I, kada se svijet nadao novim uzletima i usponima, “vrag je dosao po svoje”. Liberalni kapitalizam u sprezi sa uvjerenjem o svjetskoj supremaciji proizveo je samoubilacku smjesu: Americko drustvo ulaz u fazu pretjerane samouvjerenosti i doboke dekadencije. Ideja o slobodama i pravima seodjednom podrazumijeva samo “na teritoriji 50 drzava” , pa cak tamo ne uvijek i ne sasvim. Na geopolitickom planu, nespremni da podnesu teret pobjede u “hladnom ratu”, te da implementiraju maksimu koju su sami smislili da je jedino promjena vjecna, Amerikanci postaju sinonim dogmatizma, neprincipijelnosti i krutosti.
Medjutim, najupecatljivije zlo se dogadja ne ekonomskom planu. Lisena skrutinizma i liderstva ideja, nevjerovatno obogacena vrhuska americkog drustva, poseze za rasprodajom sopstvene nacije pod plastom novog svjetskog poretka, koji ukljcuje raspodjelu blagostanja i rada po kontinentima, dobro poznatog kao globalizacija. Dok se na unutrasnjoj sceni kroz mocne finansijske institucije amerikanac realno osromasuje vrtoglavim rastom cijena nekretnina, dotle se za isto vrijeme na straznja vrata poslovi iznose u biblijskim kolicinama prema “jeftinim zemljama”. Naravno, srceparajuca floskula o raspodjeli rada i blagostanja je samo fasada za istu onu nezajazljivost koja pokrece cijene nekretnina u spiralu: traze se vece margine i visi profiti, koji ce opet pumpati cijene akcija nagore.
Opterecen nedostatkom posla i visokim kreditima, mali Amerikanac zvani “Joe Six Pack” po pakovanju od sest limenki piva, nakon duzeg natezanja, konacno puca 2008, a sa njim i cijeli globalni finansijski system koji je on decenijama svojom potrosnjom odrzavao. Da li je “americki san” bio samo kolateralni incident na putu prema svekolikom globalnom kapitalizmu?
Medjutim, 2008 je i inace godina losih vijesti za americki globalni polozaj: Iracki rat postaje jasan i neposredan fijasko, a medjunarodni pritisak da se stane u kraj sramnoj Guantanamo Bay “tamnici izvan prostora, vremena i pravnih sitema” postaje neizdrziv. Kina se predstavlja svijetu kao ekonomsko tehnicka velesila saljuci covjeka u orbitu, a standarde organizacije i luksuza Olimpijskih igara u nove visine. U gotovo isto vrijeme dugo ocekivani konflikt u Gruziji se, umjesto da bude popriste novih CNN lamentacija iz opkoljenog Tbilisija, pretvara u nevidjenu “blitzkreig” vojno politicku bruku, koja momentalno rasprsuje iluzije o kojekakvim “prodorima u meki trbuh”, “na istok” ili sta se sve motalo po stapskim stolovima raznih dokonih “kriznih grupa” koje su zabave radi pomijesale zelje iz vlaznih snova i stvarni zivot. A na cijim kartama izreka “Covjek – kako to gordo zvuci!” djeluje kao a dolazi iz Grimovih bajki. Odjednom, sve one revolucije pastelnih boja koje su se dogadjale zadnjih godina zvuce vise kao milijarde bacenih dolara, koje su se mogle mnogo pametnije i bolje uloziti.
Pa, sta je krenulo naopako? Kako je bilo moguce da samo za petnaest godina od neprikosnovenog pobjednika, “velesila broj jedan” uhvati sama sebe u tako tragikomicnom raskoraku?
Odgovor je tesko dati, ali mislim da u sustini lezi u dekadenciji, odnosno totalnoj idejnoj i liderskoj krizi. Tesko je reci ko je u ovom trenutku, ili bolje receno zadnjih decenija “glavnokomandujuci”. “Velika raja” zive svoje zivote daleko od kamera i mikrofona, uglavnom se brinuci kako da zakolutaju jos koji krug “oplodjenja asseta”, ako ikako moze onda iskljucivo finansijskim malverzacijama tipa “nesto iz nicega”, te da parafraziram pokojnog Mirzu kad je govorio o Kici i Praji “Sve meni i sve odjednom”. Ako je vec rijec o proizvodnji, sto se u tim krugovima vjerovatno smatra “prljaviim poslom” onda se efekti postizu izmjestauci poslove sve do jeftinoce Zapadne Sahare. U predsjednickom kabinetu vec dvadeset pa i vise godina uglavnom sjede sarlatani, a vanjskom politikom, koja Joe Six Pack-a, a ni veliku raju mnogo ne zanima bave se, “u nedostatku dokaza”, piktoreskna kombinacija iskompleksiranih “wanna-be-straasni”-ja i trecerazrednih propaliteta.
Od koga ondaocekivati nove ideje? Ili jos manje njihovo provodjenje u djelo? Od vodecih intelektualaca i filozofa? Epohalnih drzavnicika (ovdje jasno izuzimam Jimmy Cartera)? Pisaca remek dijela? Umjetnika? Bojim se da lista nije bas preduga. I naravno, govorimo o jednoj drzavi, jednom drustvu, ali ako se okrenemo oko sebe, na cijelom “zapadu nista novo”. Ili se mislimo uzdati u genijalnost jednog istinoljubljivog Blaira, smjernog Belusconija ili dubokog Sarkozija?
Pa sta se nas, sretne i vesele balkance svih vjera i nacija smatra sve ovo?
Balkanski ratovi 1990-tih ce mozda jednoga dana biti izucavani kao prvi jasan, mada dugo zanemarivan i zataskivan lakmus papir krize atlanskog liderstva i ideja. Jer, dok se cijelu dekadu svijet “zabavljao” zavadjajuci nas, “balkanske pilice”, iza ledja tog istog velikog i vaznog svijeta, koji nas je tako izdasno darivao dobrim savjetima, predanim mirotvorcima, prefinjenim pregovaracima, svjezim zalihama humanitarne pomoci i arsenalom hardvera blagostanja, od kojih su ginula pa i danas ginu nasa djeca, rodjaci i prijatelji, tutnjala su krda slonova, kompozicije teretnih vozova, smjenjivala se godisnja doba, oblaci i sunce, epohe… Svijet se mijenjao! A mi smo, sa svojim novim gospodarima stajali u mjestu i uzivali “spasavanje covjecanstva i demokratije” preko nasih glava. Tacnije, zajedno stagnirali i propadali. Samo smo mi bili u blagoj prednosti jer smo to znali za sebe, a oni, narcisoidni, za sebe – nisu. I kada je od jedne cestite srednjoevropske drzave koja je svijetu i covjecanstvu donijela nesrazmjerno svojoj velicini i dobara te znacajnih i plemenitih ideja, nastalo sest ili sedam nakaznih vazalnih tvorevina, koje goste jedan posto kriminalaca koji nikada nisu tu. i devedeset i devet posto nesrecnika koji bi da bjeze glavom bez obzira ali nemaju gdje, objevljena je pobjeda dempkratije u vidu etnickog ciscenja stotina hiljada dusa iz Hrvatske, Kosova i BiH, medju kojima je i vecina nas koji ovo danas citaju. Kazu neki, mi smo bili samo pokusni kunici u laboratoriji, trenazni poligon za mnogo znacajnije koncepte velikih mislilaca, mozda bas one iste koji su tako jadno zavrsili najprije u gudurama Gruzije 2008, a bas nedavno i na glasackim mjestima Ukrajine. Bilo je tu, kazu, i drugih misaonih kontova, kao da se vlasi ne dosjete za Palestinu, da se pricepi nekome pasce, kad vec ne mogu njega licno nogom u zadnjicu,itd, itd.
Za svo to vrijeme, dok se dopadljivo lice “guvernera sa juga” dan za danom, mjesec za mjesecom obracalo naciji govorima punih fraza o pobjedama ufol-humanitarnosti, milostivim andjelima koji bljuju vatru i spasenim dojiljama razdrljenih grudi iz vjesto isplaniranih zbjegova, pritome se meskoljeci od skakljanja Monikinog daha ispod stola, neka tamo Kina je iz godine u godinu biljezila dvocifren rast ekonomije, otkupljivala ogromne cifre americkog unutrasnjeg duga, te nedemokratski razmijestala milione smjernih podanika po svim strateskim mjestima na svijetu, od instituta za nuklearnu energiju I naoruzanje do plastenika u Velkim Gradistu, i, naravno, buvljaka na Stupu. Brazil je udesetostrucavao kapacitete za proizvodnju zelene energije, a Indija je postala neprikosnoveni svjetski lider u informacionim tehnologijama. Konacno, jednog jutra, da stvar bude jos gora, probudise neki ljudi u krevetu umokrenog Borisa Nikolajevica rijecima: “Predsjednice, ustajte, ceka vas veliki dan, danas se dobrovoljno povlacite i predajete kufercic sa crvenim dugmetom onom malom zutom iz KGB-a”.
Koliko god su promasaji americke globalne (a drzava kao SAD nikakvu drugu i nemoze voditi) politike postali ocigledni za mandata “tatinog sina” dvije hiljaditih, toliko se ne radi o lapsuzu, vec o manifestaciji dugo tinjajuce, ali do tada dobro skrivane bolesti zvane: “hronicni nedostatak ideja”. A pocesmo cijelu pricu u Thomasu Jeffersonu…
Sto se nas tice neki kazu da je bolje biti srecan nego pametan. Problem medjutim nastaje kad ides na ovo “bolje” pa ti se omakne i jedno i drugo. Ako nam se to desilo 1990-tih, dobro bi bilo da nas 2010-tih bar jedno zatrefi. A, sa srecom je tesko nasigurno racunati.
Prilog i komentari skinuti sa bloga po želji autora!
objavljeno:
srijeda, 17. februar 2010 u 23:15 CET, pod
Saradnici
otvoreno: 898 puta |
nema komentara
Poziv na akciju!
Nermin Čengić iz Mostara za Elektronske novine
Pozivam na djelovanje. Najnormalnije ljudsko djelovanje protiv fašizma. Ekskomunikaciju idiota, izbacivanje iz društva i konstantno zatrpavanje informacijama, o postojanju i djelima fašista, svih nadležnih službi i institucija od kojih će se tražiti konkretni koraci. Na najmanju pojavu rečenu/učinjenu makar i u šali – REAGUJTE
Sam naslov sugeriše da je tama ugasila svjetlo i da je dogorilo do nokata. Da je nekad najljepši Mostar odavno zavijen u crno znamo i bez najnovijeg, današnjeg, kretenizma u kojem je potpuno poludjeli fašistički podmladak krenuo na čuvare antifašističke tradicije kamenjem, flašama i molotovljevim koktelima.
Naime, članovi organizacije ‘Kreativa’ su za Dan oslobođenja Mostara – 14. februar – pokrenuli akciju čišćenja antifašističkih spomenika u gradu na Neretvi. Spomenike su tokom godina svojim govnima usrali aktuelni fašisti. Aktivisti Kreative su tokom akcije napadnuti i tu je kraj priče koja će se već sutra zaboraviti jer ovo je zemlja u kojoj sve može i sve prolazi, a fašizam je način života koji prevladava sve ostalo. Ovo je zemlja i grad Mostar u njoj u kojima se i nakon toliko godina od buđenja bestijalnog ljudskog uma koji je spreman da pali, kolje, ravnodušno ubija i ruši ponovno, ako je ikada i prestajao, dešava čisti, nepatvoreni, umobolni fašizam koji je spreman sve opet ponoviti. Otvori integralni članak »
objavljeno:
utorak, 16. februar 2010 u 02:50 CET, pod
Preuzeto
otvoreno: 403 puta |
nema komentara
Moj kum Pedo Ovuka živi na sasvim drugom kraju planete. Bukvalno! Kad je kod nas u Michiganu dan, kod njih u Brisbane-u (Brizbejn) u dalekoj Australiji je noć (i oni za nas kažu “u dalekom Michiganu”), kad je kod nas zima, kod njih je ljeto. Tako nas bacilo!
