NABASAH NA OVAJ ZANIMLJIV LINK SA PREGRŠT POZNATIH IMENA, A MENI NAJINTERESANTNIJE DA SE SPOMINJE MOJ ZET STAMENOV LJUBIŠA, U SARAJEVU, A POGOTOVU NA STAROJ STANICI POZNATIJI KAO “BUGARIN”
Duba Banjac poslao je snimak sa You tube-a o borbi prezaduženih zemalja svijeta kao sugestiju koju bi trebale slijediti male prezadužene države Balkanskog poluostrva. Snimak je veoma poučan, posebno dio koji se odnosi na uspješnu borbu Ekvadora pod novim predsjednikom Correa-om.
Prilog je titlovan na našem jeziku pa se može dobro pratiti. Možda ga pogledaju i neki od naših finansijskih stručnjaka?
objavljeno:
četvrtak, 3. maj 2012 u 02:17 CEST, pod
Preuzeto
otvoreno: 279 puta |
nema komentara
Sarajevo, posmatrano iz emocionalne projekcije diasporskih bloggera, je karnevalska maska iza koje se krije samo jedna čaršijska zajednica, na putu da , eventualno u dalekoj budućnosti, postane Grad svih njegovih stanovnika u kojemu se neće dijeliti ni „po babu, ni po stričevima“.
U prezentiranju Sarajeva kao multietničkog i multikulturalnog grada, uzimaju se dostignuća pojedinaca koja se onda besramno pripisuju kolektivitetu.
„Sada u Sarajevu nema smoga, ali se magla prodaje odlično“. Svuda se postavljaju ogromni bilbordi, prikazuju Oskarom nagrađeni filmovi, veličaju zaslužni pojedinci iz svijeta kulture i sporta da bi se gradska masa prikazala kao ukupan zbir dobrih osobina pojedinaca i kao takva se , u prozirnoj multikulturalnoj nošnji, prodala vanjskom svijetu . Nezapažene ostaju tužne sudbine (zaista zaslužnih) pojedinaca, na primjer Marka Vešovića, borca za onakvu Bosnu, kakva bi trebala biti i ikonu intelektualnog otpora Grada. Čekao se samo dan, kad je napunio potreban radni staž za penziju i slijedeći već nije više predavao svoju omiljenu poeziju na Filozofskom fakultetu. A u isto vrijeme na Sarajevskom univerzitetu radi gomila još starijih, ali podobnijih, i potkupljivih kadrova sa mindera SDA, koji će, šireći maglu, na svojim stolicama ostati „do Sudnjega dana“. O sofisticiranom etničkom nasilju – jako malo govora, ali su metle i tepih, pod koji se svi ti slučajevi guraju, svakim danom sve veći.
Odgovorni u Sarajevu tvrde da Država i Grad imaju svijetlu budućnost pred sobom, te da su oni u tu budućnost spremni uložiti sve svoje duhovne i fizičke resurse. Ali, kako će onda taj grad u „svijetloj budućnosti“ izgledati, ako ga pravi samo jedan narod? Naravno, po mjeri toga naroda. Ako Grad zaista ima namjeru da nekada u budućnosti, dostigne one urbane atribute, kakve je imao prije rata, onda sarajevske Srbe i Hrvate ne treba ni pod kakvim uslovima zatrpavati teretom kolektivne krivice, što je u gradu na Miljacki, izgleda, danas mnogo prisutnije, nego prije sedam-osam ljeta. Ili će, možda, trebati još jedna „agrarna buna“?
Ako već nemamo mogućnosti da vratimo naše staro Sarajevo,ili da učestvujemo u procesu njegove dekasabizacije, onda nam ostaje alternativa da ga, svakodnevnim infuzijama, (o)držimo bar koliko-toliko živog na ovome Blogu , ukrašujući ga povremeno lijepim pričama iz daleke, zajedničke i neponovljive prošlosti. Muradif Tanović
Sarajevo, posmatrano iz emocionalne projekcije diasporskih bloggera, je karnevalska maska iza koje se krije samo jedna čaršijska zajednica, na putu da , eventualno u dalekoj budućnosti, postane Grad svih njegovih stanovnika u kojemu se neće dijeliti ni „po babu, ni po stričevima“.
U prezentiranju Sarajeva kao multietničkog i multikulturalnog grada, uzimaju se dostignuća pojedinaca koja se onda besramno pripisuju kolektivitetu.
„Sada u Sarajevu nema smoga, ali se magla prodaje odlično“. Svuda se postavljaju ogromni bilbordi, prikazuju Oskarom nagrađeni filmovi, veličaju zaslužni pojedinci iz svijeta kulture i sporta da bi se gradska masa prikazala kao ukupan zbir dobrih osobina pojedinaca i kao takva se , u prozirnoj multikulturalnoj nošnji, prodala vanjskom svijetu . Nezapažene ostaju tužne sudbine (zaista zaslužnih) pojedinaca, na primjer Marka Vešovića, borca za onakvu Bosnu, kakva bi trebala biti i ikonu intelektualnog otpora Grada. Čekao se samo dan, kad je napunio potreban radni staž za penziju i slijedeći već nije više predavao svoju omiljenu poeziju na Filozofskom fakultetu. A u isto vrijeme na Sarajevskom univerzitetu radi gomila još starijih, ali podobnijih, i potkupljivih kadrova sa mindera SDA, koji će, šireći maglu, na svojim stolicama ostati „do Sudnjega dana“. O sofisticiranom etničkom nasilju – jako malo govora, ali su metle i tepih, pod koji se svi ti slučajevi guraju, svakim danom sve veći. Otvori integralni članak »
objavljeno:
četvrtak, 3. maj 2012 u 01:02 CEST, pod
Rajvosa
otvoreno: 1019 puta |
5 komentara
Na današnji dan Sarajevo je dobilo električnu rasvjetu i električni tramvaj.
Za osvjetljenje na ulicama u Sarajevu do 1895.godine, koristili su se uglavnom fenjeri na ulje, ali po uzoru na ulice u New Yorku, austrougarska uprava u Sarajevu se odlučila na izgradnju prve električne centrale, a samim tim i električne rasvjete na ulicama.
Početkom 1893. godine, počela je izgradnja centrale na Hisetima uz Miljacku. Prvo testiranje svjetla je izvršeno 3. i 4. aprila 1895. godine.
1. maja 1895. godine Sarajevo je dobilo električnu rasvjetu ulica i to među prvim gradovima u Evropi. Naknadno su postavljene instalacije u najvažnijim ulicama i objektima u gradu.
Svi planovi, akcije, analize, počinju u Bazi. Tu je smještena logistika, sredstva veze, gorivo, mape, tu se razradjuje taktika nastupanja i povlačenja. Važno je napomenuti da u ovoj bazi nema uniformisanih lica, nema komandi ni subordinacije, svi odlučuju samo za sebe, a drugima se samo sugeriše ili nudi.
Ma, odmah je jasno da se radi o već čuvenom bifeu « Baza », fino smještenom tu odmah na početku , ili možda na kraju, čuvene četvrti Čobanija. Pristup Bazi ne može biti lakši, uglavnom dolazi pješadija, ali lako i brzo je osvoje oni izašli iz prevrućih tramvaja kod Pošte – mosta Čobanija, ili iz klimavih trolejbusa koji se ljuljaju u pravcu istok – zapad i obratno.
Znači, odlučili ste i došli ste do objekta gdje gore piše BAZA, STR vl. N.J. i malo virkate kroz stakla od vrata. Od silnog svijeta jedva se nazire unutrašnjost, ali nigdje ne vidite niklovani frižider-vitrinu punu raznih zijafeta, nigdje svjetlucavih pipa i slavina na šanku (koje obično samo kao ukras služe). Nigdje nogu od stolica i stolova, samo ljudske noge , uglavnom u pantalonama. I odmah lako zaključujete, to je ona vrsta bifea gdje se sve završava s nogu; i naručuje, i pije, i priča, nadglasava, telefonira, pišu poruke na papirićima.
Davno neki pjesnik napisa: “Bosna je zemlja i bosa i posna ali prkosna.” Malo ljudi na svijetu poznaje Bosnu, Bosance i njihove običaje. Sigurna sam da i danas kao i mnogih dosadašnjih Prvih Majeva, niti se dijele ni po vjeri ni po naciji, u to sam ubijeđena da jedinu podjelu imaju na radnike i neradnike. Ubijeđena sam da su danas svi samo radnička klasa, da se dijele na šefove i radnike.
Svi oni koji i danas žive u Bosni i sirom svijeta vole Bosnu, proslavljaju Praznik Rada, to je bosanska radnička klasa, oni drugi koji je i dan danas ruše na bilo koji način, nikad nisu ni pripadali Bosni niti radničkoj klasi, ostavljam ih sa samim njima i po strani, oni ni onako nikada nisu slavili praznike rada. Otvori integralni članak »
Zajedno s ljudima koji su u ratu riskirali glave da spase sugrađane „pogrešne“ nacionalnosti, nedavno si u Sarajevu odlikovan za širenje građanske hrabrosti. O tome je u Hrvatskoj objavljeno malo ili ništa; intervju u Forumu bio je iznenađujući eksces. Zaobilazi li hrvatska javnost tebe, građansku hrabrost, ili oboje?
Zapravo ne znam što bi to bila tzv. hrvatska javnost. Ako je to ono što vodeći mediji nastoje poturiti pod firmom javnoga mnijenja – a zapravo proizvesti ideološki poželjan konstrukt toga fantoma – bojim se da „hrvatska javnost“ ponajprije zaobilazi hrvatske građane, njihove stvarne probleme i interese. Prešućuje se milijun mnogo važnijih stvari od jedne marginalne nagrade, i to vrlo ciljano, jer je „hrvatska javnost“ takoreći privatna prćija vladajuće elite i nekolicine medijskih tajkuna. Dalo bi se pokazati kako je malo što do te mjere suprotstavljeno realnome javnom interesu kao „hrvatska javnost“. Namjera je – a ona se najčešće uspijeva ostvariti – da građani uvijek iznova hvataju priključak s „javnošću“ i počnu misliti ono što im se kaže da misliti trebaju. A pošto ja mislim da tako konstituirana „hrvatska javnost“ ne vrijedi pišljiva boba, da je u svojoj intenciji štetočinska, nekako je i fer da osjećaji budu obostrani.
Građanska hrabrost – kako se to, u ovdašnjoj javnoj percepciji, uopće doživljava? Je li građanska hrabrost u nas poželjna vrlina?
Fraza je zaista pomalo patetična i možda je bolje govoriti o neposluhu, o odbijanju da se bude dio političkog krda. Ako je išta u Hrvatskoj zaživjelo kao dio autentične političke kulture, onda je to kult lojalnosti kolektivitetu. Nacionalizam koji se ovdje početkom devedesetih povampirio, a i danas je dominantan na „tržištu ideja“, stavio je pod sumnju građanina kao takvog, a kamoli nekoga tko bi se drznuo suprotstavljati zajedničkim ciljevima i zadanim svetinjama. Što više naroda, što manje pojedinaca – to je deviza koja ovdje ne prestaje važiti. Čak i kada na dnevnom redu nisu nacija i njena ugroženost, taj gonički refleks je prevladavajući. Dovoljno je vidjeti kako se ovih dana na stup srama pribijaju sindikalni šefovi koji ne žele kolaborirati s vlašću i krupnim kapitalom, i to zbog najbenignijih zahtjeva, ili kako se vođe seljačke pobune proglašavaju kriminalcima i nitkovima, ili kako se sami radnici generalno optužuju kao nezahvalne lijenčine i paraziti koji će, ne pristanu li na suspenziju socijalnih prava, osuditi zemlju na propast.
Stalno smo izloženi teroru nekog spasonosnog projekta u čijem interesu moramo biti „svi kao jedan“, jer u protivnom slijedi sigurna katastrofa. Premijer Milanović nedavno je u tu svrhu, sasvim primjereno, Hrvatsku slikovito prikazao kao avion „kojim svi putujemo do zajedničkog cilja“. Unutra te, međutim, upozore da vežeš pojas, ponašaš se pristojno i ne ometaš posadu dok upravlja tvojom sudbinom. U avionu nema mrdanja, dok bi pobuna bila ravna terorizmu. U osnovi se radi o politici straha. Poželjna društvena vrlina, prema tome, upravo je anksioznost, a da bi se ona poticala valja manipulirati osjećajem ugroženosti i paranoidnim scenarijima. Politika se u Hrvatskoj uglavnom svodi na mobiliziranje zastrašenih ljudi.
Kakve si dojmove stekao u Sarajevu?
Bio sam među prijateljima, pa sam se osjećao dobro. Uvijek u Sarajevu ostanem dovoljno kratko da me ne zahvati gorčina. Tu sam sasvim slab i, da tako kažem, antinovinarski raspoložen. Odem prije nego što se suočim s pretjeranom količinom realnosti.
Ondje si rođen. Vodio si novine koje su, jedine u Hrvatskoj a rijetke na Balkanu, precizno tumačile i predviđale ratne i poratne događaje u BiH. Što za tebe znači Sarajevo, i u doslovnom, i u prenesenom, političkom značenju?
Ne bih htio biti sentimentalan, a i nisu mi baš simpatična sva ona dobronamjerna patroniziranja Sarajeva, bilo zbog kompliciranosti tamošnje političke situacije, bilo zbog činjenice da je grad bio najveća žrtva protekloga rata. Apsurd toga rata, doduše, tamo je najvidljiviji – naime spoznaja da su se ovi narodi klali posve uzaludno, te da svoje slavne pobjede i poraze, nakon što prebroje mrtve i podignu im spomenike, mogu lijepo objesiti mački o rep – ali predodžbu o tome da je u današnjem Sarajevu zaostao talog balkanskoga političkog pakla, da je jedino Bosna „tamna mrlja“ lišena bilo kakve perspektive dok će svima ostalima granuti nekakvo sunce, ja zapravo ne dijelim. Sarajevo je danas ekonomski i politički destruirano na vrlo sličan način kao i drugi gradovi na ovim prostorima. U odnosu na Split, recimo, gdje je voljom naroda za gradonačelnika izabran jedan nepojmljivi luđak – pa sam taj čin možemo razumjeti kao obred kolektivnog kamenovanja preostalih tragova urbaniteta – Sarajevo je bez sumnje kulturna i civilizacijska metropola.
Danas je u Sarajevu preminuo Avdo Mujezinović, nekada poznati rukometaš i košarkaš Sportskog društva “Mlada Bosna”. Iskreno saučešće Avdinoj supruzi Neni.
!
