dovla.net

Ovdje su osnovni podaci o istoriji ovog starog sarajevskog hotela. Siguran sam da mnogi čitaoci bloga znaju mnogo više o hotelu i njegovih poznatim gostima. Evo prilike da se uključe brojni posjetioci hotela sa sjećanjima o poznatim Sarajlijama, redovnim gostima, o čemu sam već ranije razgovarao sa nekim starijim saradnicima bloga koje još uvijek služi pamćenje na čuvene sjedeljke u hotelskom restoranu. Pisali smo o “Parkuši” kao kultnom mjestu Sarajeva, a hotel “Central” je imao posebno mjesto u sjećanjima mnogih Sarajlija. Članak je prenesen iz “Avaza”:

Današnji hotel “Central” sagrađen je na mjestu gdje je nekad bila Ajas-pašina džamija, sagrađena krajem 15. stoljeća. Džamija je izgorjela kada je Eugen Savojski spalio Sarajevo 1697. godine, ali je ubrzo obnovljena. Ponovo je stradala u velikom požaru koji je izbio u Latinluku 1879. godine, ali nakon toga nije obnavljana već je vakuf odlučio da o svom trošku na tom mjestu sagradi hotel, nazvan Ajas-pašin dvor. Otvori integralni članak »

Nusret Arnautović iz Los Angelesa zahvaljuje na saradnji:

Dragi Vlado, pošto si bio ucesnik u akciji prodaje kalendara za” Djeca žrtve rata- naša trajna briga” koje organizira Udruženje Obrazovanje gradi BiH i objavio ovu informaciju na blogu, molio bih te da i ovu zahvalu objaviš kako bi učesnici akcije znali da je donacija stigla u prave ruke. General Jovan Divjak je lično preuzeo novac od gdje. Jasne Fejzić i usput načinio i ovaj snimak.

Srdačan pozdrav svima i sretan vam 1. MAJ

Nune — On Wed, 4/30/08, OGBH <ogbh@open.net.ba> wrote:

From: OGBH <ogbh@open.net.ba> Subject: zahvala To: “Nusret Arnautovic” <nusretarnautovic@yahoo.com> Date: Wednesday, April 30, 2008, 1:15 AM Poštovani gospodine Arnautoviću, obavještvamo vas da smo jučer od gospođe Jasne dobili 725 dolara na ime prodatih kalendara za 2008. godinu. Još jednom vam se svima vama zahvaljujemo što pomažete djeci čiji su roditelji žrtve rata u BiH . Srdačno, U “OGBiH” Edo

Razmišljanje uz proslavu 1. MAJA.

Derneci, sabori, vašari i još štošta uz njih.

Sa one, jugozapadne strane hrbata Bjelašnice, ima selo Kramari, nazvano, kako kažu, po srednjovjekovnim putujućim trgovcima: “kramarima”. Selo Kramer postoji i na romanijskom putu iza Han Stjenica ka Rogatici, a ko zna koliko ih još ima na području bivše nam zajedničke države.

Kramara više nema kao ni njihovih nasljednika, putujućih torbara čija je “radnja” sva stala u drveni sanduk što je na stomaku otvoren visio na oramenicama i bio pun igala, bašlija, puceta iliti dugmadi, toka, konaca, žileta, britvi, minijaturnih sapuna, vodice za ćelavost, potpuno iste protiv žuljeva a mogla je i protiv šuljeva. Kako su potonji poticali iz Dalmatinske zagore ili Zapadne Hercegovine, zbirno su ih zvali: Mâte.

Moj drugar Pego, sigurno najaktivniji i najplodniji saradnik bloga sada je u punoj “literarnoj fazi”, ideje frcaju kao iskrice, radujem se svakoj njegovoj priči, kao i veliki dio čitalaca bloga, iako ima primjedaba da je “preplavio blog”, da je ponekad opširan ili da piše o temama i ličnostima stranim dijelu blogovske populacije. Radi se o zanemarljivom broju takvih primjedaba. Bilo bi lijepo kada bi i mnogi drugi čitaoci-saradnici bloga bili malo aktivniji, a blog se ne može požaliti na visok nivo spisateljskih sposobnosti brojnih saradnika. U tom smislu, prilažem jednu poruku koju je Pego danas dobio od doktora Dražena Zimonjića iz USA, koji radi na prestižnoj klinici u Bethesdi, Meriland, a koja može da bude poučna preporuka onima koji imaju i znaju šta da napišu, ali… Otvori integralni članak »

Nihad Šeremet pronašao je divan članak Gorana Despotovića, notornog antifašiste iz Beograda” sa proslave “Bitke na Neretvi” i vidjenja Bosne i Hercegovine “iz drugog ugla”:

Na ovoj internet adresi sam pronasao divan tekst i divne slike pod naslovom “Slobodna Teritorija” http://zokster.net/drupal/node/1259

Nihad Šeremet

SLOBODNA TERITORIJA

Tokom drugog svetskog rata po gradovima je vladao okupator sa svojim slugama. Vladali su strah, zebnja, napetost, osećanje prisutnosti zla. Za svakog antifašistu postojao je jedan san, jedna žudnja, jedna težnja - slobodna teritorija! To je značilo ostati u stalnoj opasnosti, izložen stalnom naporu, ali biti svoj među svojima, govoriti slobodno. Disati slobodno. Neocenjivo i ničim zamenljivo osećanje slobode! Prethodnog vikenda nas četvoro antifašista iz Srbije, iz SAFS-a i AFANS-a, bili smo u Bosni i Hercegovini. Prisustvovali smo jednom skupu, imali smo desetine susreta i spontanih druženja. I, naš zajednički zaključak bio je jednoglasan i nedvosmislen: BILI SMO NA SLOBODNOJ TERITORIJI! Otvori integralni članak »

Nedavno sam sasvim slučajno na blogu dovla, nabasao na poruku unuke Prof.Slavka Podkubovšeka-Kube u kojoj ona moli da joj, onaj koji to ima i može, pošalje sliku njenog dragog djeda i bosansko-hercegovačkog  sportskog radnika, profesora na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu,  smučarskog takmičara, trenera i aktiviste. Žao mi je da poruku nisam ranije pročitao jer bih ranije i reagovao.

Svi smo ga voljeli, a sa mojom porodicom Slokar imao je duge I posebne odnose, još od vremena nakon Drugog svjetskog rata. Bio je veoma zanimljiv i društven čovjek, lagan u komunikaciji, vesele naravi i uvijek spreman da se priključi veselju i pjevušenju starogradskih pjesama.  Bio je zaljubljenik sporta, a posebno skijanja u kojem je svojevremeno radio kao trener (Smučarski klubovi SSK i  “Jahorina”), a i kao Generalni sekretar Smučarskog saveza Bosne I Hercegovine sve do 1978.godine, kada je  dužnost predao meni .

Nikad ne mogu da zaboravim granicu izmedju Libana i Sirije, koja se neubjedljivo ispriječila na mjesečevom pejsažu. Bila je to prašnjava visoravan bez ljudi i bez traga zelenila. Jedva se naziralo zakržljalo žbunje, pored prašnjavog puta i sasušeni kaktusi, koji su se sa malo nade borili za opstanak. Sve ostalo je bila pustinja.

Stajali smo na ničijoj zemlji, bespomoćno  sjedeći u taksiju bez klima uredjaja, kao u vreloj sauni, ispod nadstrešnice, dok se šofer, sa našim pasošima,  izubio u neuglednoj  graničnoj kućici. Otvori integralni članak »

Danas me je obradovala jedna poruka koja me je podsjetila na sportsko poznanstvo staro više od četrdeset godina. Čini mi se da sam jednom nešto pisao na blogu o mojim vojničkim danima. Pred odlazak u vojsku, igrao sam rukomet za RK”Sarajevo”. Svake godine su se održavala svearmijska prvenstva u raznim sportskim disciplinama, a te godine je finale bilo planirano u Sarajevu. Sjećam se da je jedan major JNA (znam da se zvao Stevo) u Sarajevu, zadužen za sport, pokušavao da skupi rukometni tim za Sarajevsku vojnu oblast, pa je tako nas nekoliko “namjenski” poslano u Vinkovce.

Nakon samo par dana od dolaska na odsluženje vojnog roka, formiran je rukometni tim sa zadatkom da se što bolje pripremi. Bili su tu još Slobodan Janjić, Tomo Marjanac, Markus iz banjalučkog “Borca” i dr. Stavili su krevete u fiskulturnu salu i tako smo trenirali i igrali neke turnire 3-4 mjeseca. Evo nas sve četvoro na ovoj slici, tokom priprema, kada smo dio priprema “provodili” na gradskom bazenu. Otvori integralni članak »

Već se nekoliko puta na blogu spominje ime Čigi, te sam sklon da vjerujem da je medju nama dosta njegovih prijatelja, pa i ja koji sam sa njim proveo lijepo vrijeme i uz to popio i dosta “otkosa”.

Članak koji šaljem nisam niti napisao niti objavio. Sve su uradili drugi, a ja samo pomažem da se sjećanje na njega izvuče iz prašine i da se sjetimo da je taj divni i dobri čovjek živio medju nama.

Pozdrav, Vlatko Slokar

Iz knjige “Tragom smučarske staze autora Bore Radosavljevića, štampane povodom 55.godišnjice Sarajevskog smučarskog kluba, najstarijeg smučarskog kolektiva u Bosni i Hercegovini.

Dobar je bio naš Čigi

Bio jednom jedan Čigi, živio je i prerano posustao u životu. Visoko se penjao po Jahorini, Treskavici, Crepoljskom, prvo s drugovima, sa rajom s Mejtaša, potom sa sportistima takmičarima. Smučar je Čigi bio, i golman u Sarajevu, pa gimnastikom se bavio, učio djecu na logorovanjima na Boračkom jezeru, u Zaostrogu i drugdje kako se sport voli i drugarstvo kako se gaji, ljudi kako da žive u ljubavi. Otvori integralni članak »

Na web stranici New York Times-a na top listi ‘Most popular travel’ na prvom mjestu od 10 destinacija nalazi se ‘Ljeto na Balkanu’, tačnije u planinama Bosne i Hercegovine. Razlog da se prijedlog za putovanje u Bosnu nađe na listi sa Madridom, New Yorkom, Copenhagenom, Rimom, Londonom je ponuda ‘eko-avanture’ u prelijepim krajolicima Maglića, ‘Nacionalnog parka Sutjeska’ i drugih bosanskohercegovačkih planina u kombinaciji sa biciklizmom, raftingom, pecanjem, pentranjem uz stijene itd.

Uz web stranicu bh.tourism.ba, glavni magnet za usmjeravanje pažnje na našu zemlju je već legendarni Tim Clansy koji već godinama obavlja volonterski poslove nepostojećeg državnog ministarstva za turizma pokušavajući svijetu, a prije svega Bosancima objasniti da je naša zemlja neiskorišteni zlatni rudnik turizma …

Peace Dividend: Unspoiled Hiking in the Balkans

Published: April 20, 2008

LAST summer, an exploratory group of five hikers walked among the majestic, jagged limestone peaks of Sutjeska National Park, eventually ascending to the top of 7,828-foot Maglic, the highest mountain in the country of Bosnia and Herzegovina.

There, they enjoyed views of Montenegro, then the newest nation in the world (it is now second to Kosovo, which declared independence in February). Led by Mountain Travel Sobek (www.mtsobek.com), a United States adventure company, the tourists were part of the first American adventure-travel group to explore Bosnia since the Balkan wars of the 1990’s tore Yugoslavia apart. Otvori integralni članak »