Bato Jeftić: O manje poznatom Vuku

Danas sam u Blogu  pročitao prilog : «Ivo  Andrić : Znakovi  pokraj puta », sa naznakom «Poznate  ličnosti» — pa me to podstaklo  da predložim Vladi da, općenito, malo više  pišemo o poznatim ličnostima.

Da ne nabrajam sve šta je ko pisao  i  koliko je napisano o Vuku Karadžiću, ovdje ću  uz  «Znakove»  samo da spomenem  Andrićev ogled : «O Vuku kao piscu » gdje je , izmedju ostalog , napisao :

« Ali njega pored  čoveka, zanima sve živo i mrtvo što čoveka okružuje, pa zaista i travka. On od Vuka Popovića iz Boke Kotorske, traži pored starih knjiga, narodnih reči i običaja i razne biljke koje je zapazio u Kotoru. I ne traži ih romantično presovane, sasušene u nekoj knjizi, nego ovako: ” Molim Vas da biste mi na proljeće poslali nekoliko struka s korijenom i s listom i cvijetom od varice i od Somine (ali natpišite na cedulji koja je koja), to će se najlakše moći poslati  u maloj duguljastoj kutiji pa spolja napišite KRAUTER  FUR DIE BOTANISCHE UNTERSUCHUNGEN, PA MI POŠALJITE DILIŽANSOM…”». Otvori integralni članak »

Predrag Finci: Zapis o Daci

“Let us go then, you and I…”. Tako počinje T. S. Eliotova Ljubavna pjesma za J. Alfreda Proofrocka. Pjesma o čovjeku koji je u sebi imao mnogo samotne ljubavi, a jedva nešto sreće. Sve sam mislio da ću jednom napisati tekst, da ću ga posvetiti drugaru, a ispod njegovog imena ispisati “Krenimo još jednom niz ulicu, ti i ja…”. Tekst je trebao početi ovako: “Poznavao sam dječaka D., budućeg pisca, jednog od ’sinova Lee Marvina’, koji se odgajao u kinu, ulicu doživljavao kao kuću (a i kuća mu ličila na ulicu), redovno obilazio kafane, tražio bliskost u srdačnosti opijanja, u opijanju navikao na atmosferu kafanske nesputanosti i prisnosti, navikao na impulsivnost i grubost, na bezrazložnu radikalnost i relativiziranje svih vrijednosti, usvojio nazor prema kome je svijet šprdnja i privid, navikao živjeti u sred entropije sa vlastitim demonom i svojim maliganskim oklopom, i pio kao da ga gone, kao da mu otimaju, kao da se u slavlju života životu sveti, a onda bi ujutro kući uvijek iz drugog pravca, sa istom mukom, umnoženom alkoholom, sa mukom iz koje bi kasnije iznjedrio priču, koju su neupućeni smatrali za ‘zgodnu’, ‘duhovitu’ i ‘životnu’. U ovom posljednjem su bili u pravu. U njegovom ‘prepisanom životu’ - u kome su se, kako to kod maštovitih biva, brkale činjenice i imaginacija da bi postale činjenice imaginacije - nije se tačno znalo da li u pričama ponavlja svoj život ili u životu ponavlja svoje priče…”. Ulica kojom smo često naokolo kružili bila je Titova. U njoj smo se viđali i kada nam nije bilo do toga, a tri puta dnevno kada nam je bilo do druženja. Hodali bi gore-dole, ulazili u knjižare, od četiri u kino, onda u neku kafanu, od Kvarnera do Šadrvana, odakle bi na kraju noći svako svojim putem. Obično smo pričali o kafanskim zgodama i književnim novotarijama. Moj drugar je pročitao svaku značajniju knjigu iz “lijepe književnosti”, no i pored mnogih sati prevedenih sa Spasom Ćuzulanom filozofski tekst nije zavolio. Jednom sam ga zaključao u sobu i čitao mu Heideggera, ali ga ni tako, možda zato što njemački nije znao, ne uspjeh pridobiti za “stvar filozofiranja”. Bliža su mu bila stajališta “usamljenog kauboja”. Obojca smo gledali Butch Cassidya i Sundance the Kida mnogo puta, a poslije ga prepričavali jedan drugom. Volili smo naročito kraj Hillovog filma, u kome reditelj nije dozvolio svojim junacima, premda smrtno pogođenim, da padnu, nije dozvolio da umru. Zaustavljena slika. Sada znam da se svaka tako jednom zaustavi. I znam da je rijedak u potpunosti ostvareni, završeni život. Gotovo svaki je prekinut. Nikada nisam završio onaj tekst, nikada ispisao posvetu, a ni drugaru priznao da od mene bolje igra preferans. Sve ću mu to reći, mislio sam, kada jednom dođem u Sarajevo. Onda zazvoni telefon: “Umro je juče, u pola šest…”. Onda poželih da mogu zabraniti mojim prijateljima da umiru. Onda još jednom krenusmo niz ulicu.

(odlomak iz knjige P. Fincija Sarajevski zapisi, Baybook, Sarajevo 2004.)

Sarajevo - kasaba, da ili ne?

Nakon posjete Sarajevu, Pego je u potrijebio izraz “kasaba” i time izazvao neka oprečna razmišljanja, čak i otvorene proteste nekih Sarajlija. Primio sam jedan divan slideshow sa prekrasnim fotografijama našeg dragog Sarajeva. O Sarajevu kao kasabi možemo razmišljati svako na svoj način, ali da je ta naša “kasaba” puna divnih motiva kao stvorenih za ove impresivne slike - u to nema sumnje. Uživajte!

sarajevo

Uz godišnjicu smrti Darija Džamonje

Duba Banjac me podsjetio:

Dragi Vlado, nedavno je bilo sedam godina od smrti našeg asfaltića Dace, pa ako misliš da bi to trebalo staviti na blog uz neku njegovu priču, bujrum. pozdrav, Duba

Odabrao sam jednu Dacinu priču u kojoj spominje Daru - Dragana Dardića, nekadašnjeg košarkaša “Mlade Bosne” koji je prerano završio svoj relativno mladi život, najviše zahvaljujući prekomjernom uživanju u alkoholu. Šteta za obojicu. Otvori integralni članak »

Pego: Drčna kasaba

Svi vi, koji ste nekad sa zadovoljstvom dolazili na sajmove, simpozijume, u kupovinu, u posjetu prijateljima, ili samo da se prošetate ovim gradom, a ukoliko sada iz bilo kojih razloga ili motiva već dugo niste ovdje bili , otvorite ovu stranu i bez predrasuda udjite kroz ova otškrinuta vrata i pročitajte što vam pišem. To će vam ne samo otvoriti nove vidike, nego će vam vratiti staru vjeru da, kako reče jedan pametan pisac „Winner takes nothing”. Dok svaki rat surovo guta sve vrijednosti ljudske civilizacije.

Vaš prvi susret je sa taksistom, ili sa gomilom putnika koja se talasa u znoju, jakih mirisa u prepunom autobusu ili tramvaju. Rijetki su oni koji će se odlučiti da se pješke, polako penju kroz prašnjavu izmaglicu izduvnih gasova, kakofonije truba, sirena i ostalih zvukova, koji dopiru iz jakih muzičkih izvora koji emituju numere poznatih izvodjača balkanskog melosa i krenuti već pretrpanom i zakrčenom Balkanskom ulicom,  koja se strmo penje na Terazije, u srce drčne kasabe, vama nekad dobro poznatog glavnog grada Beograda. Otvori integralni članak »

Tko je bio Srđan Aleksić?

Bilo je to davno, ne sjećam se više koje godine, KK “Bosna” je učestvovala na jednom turniru u Trebinju i ja sam išao kao sudija. U sjećanju je ostalo divno druženje, bili smo stalno zajedno, Vule Vukalović, Uglješa Uzelac, Bogdan Tanjević, Delibašić, Varajić, Radovanović…na zajedničkoj večeri je bilo puno pjesme i svi smo bili iznenadjeni kada smo čuli igrače “Balkana” iz Botevgrada  koji su pjevali naše pjesme i znali sve riječi napamet. Janjetina na Lastvi i naš divni domaćin, predsjednik KK “Leotar” i tadašnji direktor Hidroelektrane “Grančarevo” Rade Aleksić. Danas čitam kolumnu Borisa Dežulovića o njegovom sinu Srdjanu, kao jedan od brojnih dokaza hrabrih, ljudskih podviga tokom krvavog rata u Bosni i Hercegovini o kojima se, nažalost, malo piše. Vlado Kaluža

“Došla je jesen, pale su kiše, iz blatnjave zemlje su opet izronili crvi i insekti: kroničar vremena smrti i razonode Dobrica Ćosić u Politici ispisuje revizionistički feljton u slavu noža, žice, Srebrenice i Nikole Koljevića, Peter Galbraith se u Avazu pita je li možda ipak onomad trebalo Banju Luku prepustiti Tuđmanovoj komunalnoj službi etničkog čišćenja, a odnekud je iskrsnuo i Božidar Vučurević, ratni komandant Trebinja, graditelj starijeg i ljepšeg Dubrovnika. Otvori integralni članak »

Ivo Andrić: Znakovi pokraj puta

U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podeljene, i to otprilike ovako.

Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi želeli da su.

Kad žene pate zbog nas, to je uvek stoga što smo mi ovakvi kakvi jesmo.

Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno.

Intervju: Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle

Senad Pećanin DANI: U čemu je tajna tako velike podrške koju građani Tuzle već drugi put zaredom na direktnim izborima za gradonačelnika Vama iskazuju?

IMAMOVIĆ: Sve ove godine, moji saradnici i ja radimo potpuno otvoreno, nedvosmisleno i jasno. U ovoj godini odlučili smo građanima podnijeti detaljan izvještaj o tome što smo uradili. Poručili smo im da vjeruju rezultatima i svojim očima, a ne praznim riječima. Sve strateške ciljeve razvoja Tuzle do 2015. realizirali smo do 95%. Nakon 70 godina, riješili smo problem redukcija vode. Slana jezera, slani vodopadi, obnovljena historijska jezgra grada i kulturno-historijsko naslijeđe učinili su od Tuzle jednu od najatraktivnijih turističkih destinacija u BiH. Nakon više od jednog stoljeća, otklonjen je uzrok slijeganja tla, dok smo na regulaciji vodotoka, za samo pet godina, uradili više nego u prethodnih 35, a na toplifikaciji više nego u prethodnih 25. Osnovali smo najveći inkubator malih i srednjih preduzeća u BiH, inkubator novih tehnologija i kreativne industrije, a ulaganja u dječiju i socijalnu zaštitu, obrazovanje, kulturu, sport, boračko-invalidsku zaštitu povećali smo za više od 20 puta, u posljednje dvije godine bilježimo brži ekonomski razvoj od bilo koga u BiH, radimo na strategiji razvoja do 2015. godine… Kada su u pitanju obećanja, ona su konkretizirana u vidu arhitektonskih idejnih rješenja budućih javnih objekata. Garancija za izvršenje naših obećanja su ranije izvršena obećanja i činjenica da smo skoro sve do sada izgradili bez kreditnog zaduženja. Iako smo imali zakonsko pravo zadužiti se do 10% budžeta, mi smo zaduženi ispod 1%. U proteklom mandatu uradili smo više nego što smo obećali. Tako će biti i u ovom.

DANI: Književnik Mirko Kovač je Tuzlu nazvao jedinstvenom “slobodnom teritorijom” na prostoru bivše Jugoslavije. Po čemu se to Tuzla razlikuje od ostatka države, kako to ona već dvije decenije ostaje neosvojiva tvrđava za nacionaliste iz SDA i SBiH? Otvori integralni članak »

Aktuelnosti

Danas su se kod Iće našla stara sportska raja, uz snimak sa Ićine terase, Caki je napisao:

“Danas predivan sunčan dan u Sarajevu. Podne, Ićin balkon predivan, Aida spremila burek i gibanicu i sirnicu i tikvenjaču, Ićo salate, Bakir donio sa Hvara travaricu, lozu, crno i bijelo vino. Priče i druženja, malo i ogovaranja-naročito Nenu.

Pego: Sumorna kasaba u kiši (nastavak 2)

Tek što sam malo odmorio oči i zagrijao kišom zaledjenu dušu, stade ispred mog stola nepoznat srdenjovječan čovjek i reče:

“Prolazim i spazim te, pa ne mogu da vjerujem da si to ti, ponovo opet u našem gradu!. A, da li ti znaš ko sam ja”?

Gledam ga i klimam glavom. Ne znam ko je i osjećam nelagodu.

“Muki…. Iz Unioninvesta…Nisi me valjda zaboravio?”

“Pa, naravno da nisam” laknu mi odmah, sjetim se čovjeka, žene su nam se zajedno porodile istog dana na Koševu i postali smo prijatelji za cijeli život. Pomijenio je imidž, ali lijepo izgleda i kako nastavljamo razgovor sve mi se više vraća u sjećanje.

“Pa, kako je porodica, kako živiš, moj Muki, šta se dogadja i gdje su naši prijatelji Duško, Kurajica , Taslaman, Duško Pavlović, Dukatar i  ostali?” sa kojima sam radio neko vrijeme. Pa utonusmo u srdačan i spontan razgovor uz još jednu kafu i mnogo lijepih sjećanja.

I tako, korak po korak, kuća za kućom, kafana za kafanom, izlog za izlogom, ja nastavljam Ferhadijom, sam kao kroz prašumu i mačetom kosim korov koji zaklanja uspomene i sjećanja tražeći bar neku poznatu ličnost sa kojom ću zapodjenuti razgovor i biti siguran da nisam ponovo u jednom od onih bezbrojnih košmarnih snova, kada sam očajnički prolazio ovim gradom, skrhan ratom koji ga je pustošio a ja sam mogao samo da ga ovako sanjam, daleko od stvarnosti. Otvori integralni članak »