“Great Greek” je jedan od boljih autentičnih grčkih restorana u Los Angelesu. Pored dobre i raznovrsne kuhinje ima uvijek odličnu “živu” muziku. Ja i moja porodica i naši prijatelji vrlo često odemo tamo, jer nas hrana izuzetno podsjeća na nasu balkansku hranu, a osjeća se i atmosfera kafane. Posebno je interesntna dolma u vinovom listu, spanako pita, ili ti zeljanica, musake, patlidžani, ražnjici od jagnjećeg mesa, jagnjeće krmenadle ili jagnjeći odresci u sosu od paradajza. Na kraju prava baklava, kao da je sarajevska bajramska. Poseban štimung čine konobari koji su izgleda morali proći kurs grčkih narodnih igara. I kad nisu zauzeti serviranjem, povedu sirtaki igru u paru, profesionalno, što se po pravilu pretoči u kolo slično nasem makedonskom u koje se uhvate američki Grci, poneko od balkanskih gostiju i, naravno, i Ameri koji nemaju bas smisla za igrati kolo. Na kraju “zmija” od igrača vijuga izmedu stolova, a krešendo na buzukiju dostiže kulminaciju. Naravno, ono čuveno “opa” iz filma ” My Big Fat Greek Wedding” je neizostavno.
Tako neki dan došao moj zet iz Seattle-a poslom u LA i, izmedju ostalog, ugovorio preko Interneta sastanak u Francuskom konzulatu u vezi vize za Tahiti. On još ima makedonski pasoš, pa je “borba” kad god treba negdje putovati. Otkače ga oni u konzulatu u L.A. i upute na konzulat u San Francisco-u, jer regionalno pripada tamo, mada je unio sve podatke ranije preko Interneta!!!. Molio on sluzbenika, razgovarao sa šefom, ali, nema pomoći. Naveče se vratio bijesan k’o ris. Biljana i ja se dogovorili još ranije da izadjemo s njim na večeru u jedan francuski restoran, srednje klase. Kad je to čuo, bio je katogoričan: “Nema para da idem u francuski restoran”. Tako mi produžimo u “Great Greek”. Hrana po našem ukusu, muzika svira. Taman da se zaboravi problem sa Francuzima. U jednom momentu, ja primijetih da u grčkom stilu na buzukiju, maestro svira nešto veoma nalik na našu staru pjesmu: “Crne oči curo imaš, žališ li ih ti..”. Počnem ja provjeravati sa Biljanom i Darkom pjevušeći našu pjesmu na “grčku” muziku. Pošto nam je stol bio blizu muzike, primijetio je maestro da smo se uskomešali i da ja pjevušim. “Polako, polako” u jednom momentu nam dobaci.!!!
Za vrijeme pauze za muziku, pridje on našem stolu i tu se upoznasmo. Moj zet i on su brzo uspostavili kontakt, jer je i on Makedonac- egejski, grčki. Oženjen je ženom koja je pola Njemica, pola Bugarka, pa stvarno “piči” sve jezike, uz engleski koji je ravan mom ( nije baš neki nivo, ali radi posao). Pošto smo mu rekli da smo nas dvoje iz Bosne i Hercegovine, poče čovjek najljepšim riječima govoriti o pjesmama rahmetli Safeta Isovića, Nedžada Salkovića i Harisa Džinovića. Kad su ponovo počeli svirati, prva pjesma je bila: “Ne klepeći nanulama”. Uh, ‘dje me nadje!!! Nisam mogao odoliti, pa sam iz sveg glasa zapjevao uz buzuki, kao da sam u kafani u Bosni. Nakon zavrsetka bi , Boga mi, aplauz od gostiju. Ne znam da li za muziku ili za pjesmu? Možda za oboje?
Interesantno iskustvo u grčkom restoranu, pa vam ga ispričah. A, kakvu bi tek priču na ovaj dogadjaj ispričao Pego!.
Komentari(0) 
