“Dugo nisam “surfao” po blogu pa sam malo kasnije pročitao Ićin članak o Sarajlijama i kolektivnoj krivici za izgubljeni, bolje reći zatureni identitet. Evo malo dodajem “bibera” na tu temu, a Ići želim brzi oporavak poslije operacije  (pilav ćemo pojesti zajedno u kakvoj aščinici kad se opet sretnemo u gradu).”

Ne vrijedi plakati kaže pjesma stara…                      Hamilton, Avgust, 2010

Nedavni Ićin lament nad preostalim diskriminisanim Sarajlijama koji su se pred najezdom novih korisnika uže gradske zone odavno već povukli u neku samo njima znanu “unutrašnju ilegalu”, nesposobni da se prilagode nemilosrdnim zakonima prirode, koja je odvajkada favorizovala sposobnije i jače (a tu su i nebrojene generacije onih koji su jednom ušli u  Veliku Varoš ili kroz tunel Višegradske Kapije ili preko Dolac Malte i više nikada iz nje nisu izašli), Sarajlijama prokletim zato do vječnosti jer su vremenom pristali na inferiorni položaj u vlastitom gradu, mogao bi se postaviti u okvire  nekakve “sarajevske urbane filantropije” da tema nije mnogo šira, univerzalna takoreći, jer se ovaj “igrokaz” izvodi i odvija na svim svjetskim meridianima na koje je jednom zagazila teška balkanska noga. Našim “papcima”, kako im mi nadahnuto tepamo, državne granice i jezičke barijere ne pretstavljaju prepreke (u pitanju su samo trenutne nijanse u brzini snalaženja). Jer oni su nešto kao “malarični plazmodiumi” – prenosnici jedne potkulture, bolje reći genetskog primitivizma brižljivo uzgajanog i utuvljenog im u lobanju za sva vremena, negdje u zabitim vrletima odakle su rodom, kao i opasnih mitova iz nedorečene a iskrivljene Istorije, spremnih da u odredjenim vremenskim razmacima zatraže svoj “danak u krvi”, gdje su upravo oni “papci” glavni i beskrupulozni egzekutori darovanog trenutka.

vojnih sledovanja kao i rasparenih prnja iz “Unrine” pomoći, kojima smo se radovali do besvijesti jer to je bila neka, novim bojama oslikana nada u sivilu kartica za snabdijevanje i plavih kantica za mlijeko (spravljeno od mliječnog praška), s’ kojim smo mi djeca svakodnevno a strpljivo čekali u redu u svom gradskom “rejonu” i gledali široko razrogačenih očiju život, koji se polako vraćao u svoje normalne tokove nakon orgijanja rata i smrti.

rtve kroz borbu u kojoj je pobjedjena fašisticka neman i izvojevana sloboda, donijeta  napaćenom narodu zajedno sa optimističkim obećanjima i u “paketu” sa novim poretkom. Tako smo nekako osjećali i mi djeca, pa je nešto kao respekt ili možda neka prećutna tolerancija izmedju prvih posljeratnih “dodjoša” u uniformama (presvučenih kasnije u “kamgarn” braon, grao ili teget odijela) i starosjedilaca ostala u svima nama kao nekakav generalni “alibi” za sve one kasnije devijacije u društvu i vremenu u kojem je novi sistem eksperimentisao ne nalazeći uvijek prava rješenja tokom svojih turbulentnih političkih lutanja.

stvaranu izbalansiranu toleranciju medju stanovnicima starog gradskog jezgra.

donio je ruralnu “turbo folk” alternativu ionako već oslabljenom urbanom načinu razmišljanja i življenja starosjedilaca, vremenom zahvaćenih nekom vrstom duševne depresije konačno pretočene u kapitulantsku apatičnost koja, poznato je nagriza u ljudima energiju i želju za nekom kvalitetnijom promjenom postojećeg stanja.

opustošena u ovom posljednjem, gradjanskom ratu rodjenih gubitnika.

bićem tu ne pripadaju prisvojili su i “uknjižili” na svoje ime (i vjerovatno imena budućih unuka) sve ono što im u nekim normalnim okolnostima ne bi nikada pripalo. Medjutim, doba “normalnog” prošlo je za sva vremena i veliko je pitanje kako će se nove generacije “na kojima svijet ostaje” snaći u košmaru poluistina, iskrivljene Istorije koja se tumači po školama a po mjeri vladajućih nacionalnih partija, lažnih vrijednosti koje im se nude u režiji novih gospodara medija  i novokomponovanih političara zagrcnutih u istjerivanju “generalne”, a ne samo “selektivne pravde” za sve one nesretnike postradale u ratu (živi su nažalost danas u drugom planu), upletenih inače u nepoderivu mrežu vlastite hipokrizije, kojima njihovi misaoni kapaciteti dozvoljavaju tek toliko, da na TV obećavaju neodoljive gluposti bez nade za neka realno ostvarljiva rješenja u nagomilanoj problematici kojoj su, a svojom nesposobnošću, najviše doprinijeli oni sami.

sve ono što je nekada pretstavljalo fundamente vaspitanja, obrazovanja i moralnih vrijednosti, a da kao kakav surogat ponudi neke druge forme  koja ne odgovaraju ni našem mentalitetu niti tradiciji, kojoj smo godinama možda pomalo i robovali ali se s’ njom i ponosili, niti surovoj Istoriji koja nas nažalost ničemu nije naučila. Ali, sve se to već odavno zna i ponavlja u beskonačnosti dosadnih mudrovanja a prilikom nostalgičnihsusreta starih generacija Sarajlija ili nas “pobjegulja” srećno izbjeglih teroru novih gospodara grada kao i onih ostrvljenih urbo – mrzitelja, čijim je brutalnimbombardovanjem oskrnavljena stoljećima klesana fizionomija Sarajeva a u ljudima povampirena genetska mržnja pradjedova, koju je besmrtni Ivo Andrić (najbolji hroničar Bosne i bespuća njenih naravi i mentaliteta) opisao i urezao u karakter bosanskog čovjeka jednom i za sva vremena.

naučiti jezik što prije i što bolje (u Kanadi su kursevi za “dodjoše” besplatni), naći posao ili pokušati izvarati sistem (što su mnogi uspjesno činili u sredinama iz kojih su došli). Ovo prvo se nekako nauči, zavisno od prethodnig poznavanja  jezika, godina i duhovne svježine, ali sa drugim željama ide dosta teško jer sistem u ovom svijetu nije sazdan “po mjeri čovjeka” nego prema zahtjevima razvijenog kapitalizma, tržišne ekonomije i profita kao konačnog cilja, društva u kome ništa nije sveto, gdje se jedino novcem daje smisao životu, u kome se onda može kupiti sve. Ko se u to ne uklopi ostajena margini i bez dosanjanog sna, a ko se ogriješi o zakone i pravila igre, biva izguran iz reda i kažnjen gubitkom prava na nadu. Imigranti sa viškom moralnih skrupula i obzira proisteklih iz pogrešnog vaspitanja (već poznata fraza… “a’ šta će svijet reći”), duže u novom svijetu tragaju za mogućom opcijom, oni drugi sposobniji vjeruju u izabranu mogućnost. Naš će “papak” nastojati da se progura u ovu drugu kategoriju, sposobnih, nadarenih i dinamičnih ljudi uz koje će, ako u tome uspije, promovisati sebe u zadovoljnog pripadnika “srednje klase”, ali sa svim onim odlikama i “atributima” koji su ga krasili i prije velike emigrantske avanture. Postaće skorojević. Ovaj kontinent voli takve jer su najbolji konzumenti  svekolike  ponude pune lažnih obećanja, kiča i neukusa.

se našao po cijenu što bržeg gubitka sopstvenog identiteta. U porodici će nastojati da što manje upotrebljava maternji jezik koristeći kad mora posebnu jezičku varijantu, u lingvistici još neistraženu Yugo – English kombinaciju (srećom djeca će u školi naučiti pravilan izgovor ali vremenom i sama zanemariti i zaboraviti govor roditelja).

ujutro još obučen u šarenu pidjamu sa crveno-zelenim ili plavim “štrajfnama”, kao što se to u mirno doba moglo kod nas vidjeti putem za Faletiće, na Vratniku recimo), pa vanškolskih djelatnosti zgodnih za potomstvo (radije će klince upisati na skupe kurseve svega što je u “trendu” tog trenutka nego na nešto što budi uspomene kojih hoće što prije da se oslobodi, domaći folklor naprimjer koji je i melodijom i nošnjom i igrom i svim ostalim finesama, najbolji na svijetu……i konačno sporta, gdje će očevi presuditi i forsirati nasljednike da treniraju evropski futbal ili košarku, a ne tamo neki amerski “oklopnički” u kome gledaoci vide više prekida nego same igre,ili nedaj Bože nekakav “lakros”, koji je samo malo sporija verzija Neletovog “gvoša na travi”, nikako dosadni bejzbol jer, budimo pošteni, neodoljivo potsjeća na onu staru i nezaboravnu  igru iz mladosti “klisa i pale”, koja se igrala po svim sarajevskim avlijama i sokacima dok ih narasli gradski saobraćaj nije otjerao u istorijski stečaj).

nego li metanisanje pred vratima svetih tajni u kojim kroz otsjaj voštanica lelulaju samo intimne molitve pretočene u beskrajne nade.

doći do sebi zadatog cilja na nepredvidivom elevatoru društvenog uspona, od onih koji asimilaciju do zaborava (ali u nekim od slijedećih generacija), očekuju kao dosudjenu imigrantsku sudbinu.

Vojo Ristić

Što je Zapadna Europa dobila  Oktobarskom (listopadskom) revolucijom u Rusiji 1917? Ako ništa, ono prvoklasne lakeje i vratare pred najboljim hotelima Pariza, Londona, Berlina. Carski plemići, vlastela koja je tlačila proletere, pobjegli  glavom bez obzira  iz luksuza dvoraca i završili otvarajući i zatvarajući vrata raznih ”Luxora”, ”Savoja” .  Činili su to s uzvišenim manirima labudjeg plesa dajući slavnim hotelima još veći sjaj. Gazde su se utrkrivale tko će imati   boljeg ruskog plemića kao lakeja. Desetljeća su prolazila, portirska vlastela izumirala, ali je ostala carska plemićka čkola naklona gostima i bravuroznog  potezanja bogato ukrašenih vrata.

Jedan takav učenik ruskih grofova dočekao nas je na ulazu u veleljepni  hotel u Dublinu, kišnog proljeća 1981. godine. Stigla u Irsku bučna ekipa novinara iz bivše nam zemlje da prati Seida Memića – Vajtu i skladatelja Ranka Bobana na njihovom eurovizijskom nastupu sa pjesmom ”Lejla”.

Dakako, sa mnom nerazdvojni kolega i prijatelj Branko Vlačić iz revijalnih izdanja sarajevske kuće  ”Oslobodjenje”, sin legende sarajevske i BiH – atletike Antonija Bate Vlačića.  Mene je slalo matično poduzeće, zagrebački ”Vjesnik”.

Branko Vlačić, Ranko Boban i Pavle Pavlović

- Gledaj ovog gospodina što nam otvara vrata. Kako  to samo elegantno čini  - dobacuje mi Vlača dok pokušavam da pobjegnem krupnim kišnim kapima.

- Mora da je učenik onih ruskih plemića – pravim se pametan. Dočekuju nas organizatori eurovizijske fešte i osobno direktor hotela –  sa čašama pjenušca.  Iako smo tek stigli, kurtoazno hvalimo objekat u kojem ćemo narednih dana boraviti. Usput pomenem i čovjeka što nam je  nezaboravno otvorio put ka blještavom predvorju. I, zamislite, doznajemo da je momak Rus i da je i on nedavno pobjegao iz domovine, odnosno iz SSSR-a. Znanstvenik, doktor je suvremene povijesti.

- Tolike godine obrazovanja, muke i onda završiš ovako,  na vratima – promrlja Vlača izmedju dva gutljaja…

Sve ovo, što smo gotovo prije 30 godina zajedno proživjeli, munjevito mi se vratilo kao strašni fleš – bek  dok sam čitao e-mail poruku  Branka Vlačića,  sa aktualnom adresom u nekom kanadskom gradu Londonu. Moj drug, nekadašnji vrhunski novinar, talentirani pjesnik iza kojega su zbirke stihova, sada elegantno otvara i zatvara vrata svog šarenog taksija. Profesor književnosti kao da je postao junak knjiga ruskih klasika. Sudbina se poigrala sa svima nama, ali on kao da je najteže podnosi. Ludio je od do skoro čestih pitanja ”zemljaka” čime se bavio u ranijem životu. Kada im je odgovarao da je bio novinar, da je znao tog i tog, prvo su mu se smijali iza ledja, pa onda i u lice.

Sa Mirom Ungarom, Pajom i Brunom Langerom u Umagu

Što drugo očekivati od nesrećnika koji su, stjecajem ratnih prilika, prvi put vidjeli vlak, zrakoplov, granični prijelaz. Pokušavam da razumijem te ljude, jer znam kako je to danas u našoj dijaspori. Ako krenete  u priču o prijašnjim životima samo ćete čuti koliko je bogatstvo iza njih ostalo. Gotovo nitko nije bio siromašan, sve sami bivši milijuneri, kojima su ratni lupeži sve pokrali. Što ćete, ljudi vole da se, najčešće, predstavljaju onakvima kakvi nikada nisu bili, ili kakvi su uvijek željeli biti. Ipak, medju tim  žrtvama ratnih sudbina u litl Londonu ili obližnjem Torontu, rijetki su bili novinari, pisci, zato je Vlača često slušao:

- Dobro jarane, pisao si, ali što si radio, od čega si živio?

Ismijavani bivši novinar i pjesnik bio je više u svom taksiju, nego medju “zemljacima”. Dolazile su u Kanadu brojne zvijezde estrade, koje je poznavao u prošlom životu i prolazile, a Vlača se nakon kratkih toplih iskrica susreta, još tužniji vraćao volanu. Ipak, poslije kiše uvijek dolazi sunce. Na turneju po hladnoj dalekoj zemlji nedavno zapucali članovi “Crvene jabuke” . Sjećam se u godinama osamdesetim, kada su u saobraćajnoj nesreći kod  Jablanice, na putu za mostarski koncert, poginuli Dražen Ričl, pjevač, i Aljoša Buha, basista, Vlača je uspio nagovoriti Zlatka Arslanagića, vodju benda, da mikrofon prepusti Draženu Žeriću Žeri. Kuštravi pjevač u “starkama” kao da mu to nikada nije zaboravio.

Stigli “Jabuka” i Žera tako i u Vlačin London. Karte rasprodate,dvorana krcata. Bivši novinar i sadašnji taksist Branko Vlačić, leti od sreće, jer  ponovo je iza scene sa zvijezdama kao u  zlatnim godinama. Nižu se stare dobre pjesme i  novi hitovi, publika upaljena do krajnosti. Delirijum je kada krene ono – “Za sve ove godine”, “Ima nešto od srca do srca”, #Ponekad s proljeća”…

U trenu je nestala kanadska tuga ljudi otrgnutih od beskonačno udaljenih zavičaja. Akordi vraćaju u prošle dane sreće i donose opijajuće lažne mirise rodnog doma. I onda glazba je stala, Žera zamolio za pozornost riječima:

- Imao sam dva velika prijatelja u Sarajevu. Jedan je bio Davorin Popović, pjevač “Indeksa”, koji više nije medju nama, a drugi je Branko Vlačić, koji je vaš sugradjanin. Molim ga da mi se pridruži na sceni pri izvodjenju naše   popularne skladbe “Miljacka teče”…

S Petrom Lukovićem i Davorinom Popovićem

Za Žeru je ovo bila još jedna dobro odradjena tezga, još jedan rasprodati koncert za našu dijasporu, a za mog Vlaču najljepši povratak u prošli  i put u novi život gdje više nema ismijavanja. Oko njega sve tiši je šapat:

- Nemoj, bolan, zajebavati onog pjesnika, znaju ga svi pjevači…

Pavle Pavlović

Uz saglasnost autora preneseno sa  www.vilsonovo.net

Parada ima tradiciju dugu 105 godina. Zbog velikog interesovanja i brojnih gledalaca, jedne godine su gradske vlasti tražile da se maršruta produži kako bi se gledaoci rasporedili na većem prostoru. Sada je parada u Torontu sa najdužom maršrutom na svijetu.

Na paradi učestvuje 1.500 kostimiranih učesnika uključujući i stotinu poznatih ličnosti iz svijeta filma, sporta i politike. Lutke prikazuju likove iz životinjskog carstva, pa sve do likova iz Harry Pottera ili Hockey Night in Canada.

1989.godine, u bivšem Sovjetskom Savezu 250 miliona ljudi gledalo je prenos parade, pa su Kanadjani pozvali Ruse da učestvuju u paradi. 1991.godine, Rusi su imali svoj dio sa likovima iz poznatih bajki, a organizatori su za tu priliku doveli grupu djece bez roditelja koja su takodje učestvovala u paradi. Nažalost, SSSR se raspao i ta veza je ugašena.

Parada je organizovana od strane velike trgovačke kompanije Eaton. Kada je kompanija odlučila da, nakon 77 godina, prestane sponzorisati paradu, u roku od tri dana 20 drugih firmi potpisalo je sponzorske ugovore. Od 1983.godine, preko 60 direktora velikih kompanija donira po $1.000 i učestvuje u paradi.

Eto, tako je Mišo Klačar, Sarajlija sa Čobanije, postao važna karika ove veoma popularne dječije manifestacije i, ponovo, dobio priliku da radi ono što najbolje zna i najviše voli.

Dragi Vlado,

svaki dan Miki Pavić i ja međusobno komuniciramo, pa i ovih dana, kada doznah da ti je rođendan. Naknadno, želim ti sve najbolje uz puno lijepih pozdrava Suadi i djeci.

Pred nekoliko dana, kada je igrala Amerika, rekoh Mikiju ja navijam za Ameriku i to samo zbog Vlade. A u Njemačkoj navijam samo za one klubove koji imaju naše igrače odn. koji se mogu raspoznati po prezimenu na -ić ili sl.

Upravo ovih dana sam sjedio na doradi i dopuni moje dokumentarne knjige “Tragedija Kulen Vakufa 1941. godine”, gdje su pri kraju dodirnuti i događaji 90-tih godina agresije na Bosnu. Da bi se i ti “kolateralni događaji” oteli zaboravu, pri kraju sam dodao jedno poglavlje o “Domovinsko-Otadžbinskom ratu” ili, kako ja to nazivam, našoj zajedničkoj sramoti i sranju. Tu je jedan mali segment o Jelačićplacu u Zagrebu i stara romansa o Banja Luci. U nadi i želji da će se to dopasti i Tebi kao i Suadi još jednom puno pozdrava.

Abas Mušeta.

Dopuna urednika: Abas je izuzetno zanimljiva ličnost. Sa punih 80 godina, Abas je pun života, fenomenalne memorije, zabavan i uvijek dobro raspoložen. Snimak je od prošle godine, iz Minhena gdje sada živi i druži se sa Mikicom Pavićem. Početkom sedamdesetih, prilikom naših boravaka u hotelu “Jahorina”, njegov rodjak Prof Dr Džemo Rezaković sazvao bi malo društvo u svojoj hotelskoj sobi, uz suhu jaretinu, livanjski sir, pogaču od Cvijana i vino, Abas bi donio harmoniku i tada bismo ostajali do kasno u noć.

Trg Bana Jelačića – “Baščaršija muhadžera”

Od početka agresije na Bosnu i još podugo poslije njenoga završetka, Jelačićplac u Zagrebu postao je centar muhadžera (izbjeglica), počev od Vukovarskih odn. Slavonskih do Ličkih, Bosansko-Hercegovačkih i dr. Na Placu su se međusobno izmjenjivale razne informacije, ašićare (očevidno) mijenjala se je, do nedavno zabranjeno, strana valuta kod letećih Hercegovaca. Pravili se svakakovi poslovi, svirali slavonski tamburaški orkestri itd. Na rubovima trotoara sjedile bi, mirno na svojim uzlovima, razne iznurene izbjeglice, nijemo i mirno gledajući oko sebe, kao da nešto čekaju.  Suosjećao sam sa njima, jer su me podsjećali na moju jako sličnu situaciju, kada sam u septembru  1941. godine iz četničkoga robstva stigao u Bihać, osamljen, izmučen, izgubljen, sjedeći u travi na oborenom, starom nišanu (nadgrobnom spomeniku), na rubu zapuštenoga muslimanskoga groblja ispred Paviljona pored Une.

Između toga šarenila vrzmali bi se naoružani, poneki polugoli bojovnici pokazujući svoje nabrekle mišice gornjega dijela tijela. Bluzu bi omatali da visi oko pasa preko guzice, ili bi ju nosili u jednoj ruci, a u drugoj „Kalašnjikov“.

Posebno odvratna sorta ovoga sramotnoga produkta tzv. domovinsko-otadžbinskoga rata bili su špijuni. Svaka zaraćena strana imala je svoje doušnike. Kad sam se prvi puta našao na Trgu sa mojim starim prijateljima iz Banja Luke i Bišća, Brko (Fikret Adilagić, Cazinjanin) išaretom (mimikom) dade mi znak da ćutim. Brko me uze na stranu: „pazi ovaj govnar je Tuđmanov doušnik, posebno za nas Krajišnike“, opomenu me moj stari, pošteni prijatelj. Kratko iza toga napusti naše društvo taj, očito svima ostalima nesimpatičan, onizak, žgoljav čovječuljak.

Počeo sam i ja svakodnevno odilaziti na Trg, jer sam nakon dugo godina, neočekivano počeo susretati moje stare prijatelje iz Banjalučke gimnazije, Dječijega doma i Srednjoškolskog internata, Petrovčane, Muharema (Haru) Kulinovića, Midhata (Midhu) Kerenovića, te iz Bihaćke gimnazije Fikreta (Brku) Adilagića, Bišćanina Šefika (Ševu) Čavkića, Muharema Nadarevića (Nadara) iz Pećigrada, moga Kulenvakufčanina, veterinara Derviša (Dedu) Kurtagića i mnoge druge. Za mene su ti susreti predstavljali male radosne događaje, jer sam ponovo susretao mnoge ljude iz mojih mladih dana, koji su mi jako puno značili, jer su mi u neku ruku predstavljali nadomjestak za moju nakrnjenu i razbijenu porodicu.

Jednoga prijepodneva nađe se uz nas jedna manja grupa Banjalučana i među njima dr. psihijatar *Medžid …………., sa suprugom Ljerkom. Došao je u Zagreb u muhadžerluk i smjestio se kod punice. Obostrano smo se obradovali ovomu neočekivanom susretu.

(* Medžida sa suprugom upoznao sam kada sam sa mojom Džidžom bio u posjeti Andaluziji. Imao sam sreću dopasti slučajno u jednu malu grupu Banjalučkih liječnika (dr. Mumo Sefić sa jako dragom suprugom, koja se je plašila vožnje avionom. Ohrabrili smo ju sa finim Španskim Carlos –primerom. Mumina  sestra i zet, dr. Rakić sa vragoljastom, simpatičnom, ekstrovertiranom suprugom Nidžarom …). Rijetko sam upoznao tako lijepo društvo i divno se zabavio. Pred povratak, kupio sam u Madridu originalnu špansku „Ramirez“ gitaru. Prvu svirku na toj gitari napravio sam u čekaonici Madridskoga aerodroma. Kada sam udario u flamenco ritmove, Nidžara  nije mogla izdržati da ne skoči i počne solo plesati. Imao sam za nju čak i originalne kastanjete iz Granade.)

Medžid je bio izvan sebe od očaja. Od svega što se je tih dana u Banja Luci događalo, najviše ga je razočaralo ponašanje mnogih ljudi, koji su se u nastalom nacionalističkom ludilu potpuno izopačili. Imao sam osjećaj da se je u tomu čovjeku nešto teško slomilo u što je on čvrsto vjerovao i da je to više nepopravljivo. Ja sam ga potpuno razumio, jer sam tih dana, pa i puno kasnije, to isto doživljavo u mojemu tako voljenomu Zagrebu.

Usprkos tome teškom bremenu rata, sastajao sam se svakodnevno kako sa mojim starim prijateljima Bosančerosima, isto tako sa zagrebačkim pajdašima, naročito iz krugova muzičara. Pri tomu smo znali naravno zajednički muzicirati i pozapjevati. Jednu takovu večer pita me jedan od Bosančerosa: ” Abase, je li se ti sjećaš pjesme “Pokraj Vrbasa mala kućica”? Naravno, odgovorio sam, ali, na žalost, ostala mi je u pameti samo prva kitica a ostali tekst samo djelimično. Odsvirao sam i odpjevao samo prvu kiticu, svima prisutnima se je dopala i tekst i melodija. Obećao sam da ću do slijedećega susreta pokušati pronaći tekst u mojoj muzičkoj arhivi. Međutim, tekst nisam našao.

Pod dojmom tih tragičnih dana i uspomena na moje mlade dane u Banja Luci, dopunio sam tekst i napisao arrangement nota za klasičnu gitaru. Kod slijedećega susreta, odsvirao sam i otpjevao tu lijepu staru Banjalučku pjesmu. Svima su nam se pojavile suze u očima, a ja sam sa drhtavim i poluplačnim glasom nekako uspio do kraja otpjevati taj moj dopjevani tekst, čija melodija i tekst glasi:

Pokraj Vrbasa mala kućica

a njih dvoje u kućici toj,

oko kućice mala baščica

bijele ruže su cvale u njoj.

Akšam veo svoj polahko prostire

na sokake Male Čaršije

dok sa Kaštela tiho dopire

sjetna pjesma od sevdalije.

Tiho šumi val mutnog Vrbasa

na rastanku mlada srca dva

vratiš li se živ s´ mosta baci mi

stručak cvijeta u studeni val.

On se ne vrati na most Vrbasa

* n e s t a d e  i Male Čaršije

pusta ostade mala kućica

s` bijelim ružama kraj Vrbasa

(* Na moju veliku  tugu i  žalost, doživjeh dva  puta u svom životu, da nam je u našoj dragoj Bosni  s v i m a  n e s t a l o  puno  toga i otišlo u nepovrat. Najteži gubitak su nam nestali voljeni ljudi.)

Za tu tešku zajedničku tragediju (sramotu), k r i v i  s m o  m i  s v i  i  n i k o  d r u g i   i nemamo  moralno  pravo, d a  z a  t o  o k r i v l j u j e m o   j e d n i  d r u g e !!!

PJESMA  SARAJEVU
Dva su se svijeta u tebi srela,
Ispreplela,
Kao u školjki purpurnoj dva bisera bijela:
Rumen u licu, drhtaji tijela
S prostora Sunčeva rađanja
I zlatno klasje prkosnog duha
Otud gdje rumena svjetlost uranja.
I sva bogatstva vjekovnog trojstva
Što bučno s koronom prošlosti brode:
Šadrvan sneni uz skute munara,
Raskošni zvuci crkvenih zvona
I drhat neki,
Čudan, bošnjački,
Prkosan i gosposan.

Gradili te stoljećima virtuozi, neimari,
U kamenu sevdisali,
U ljepoti nadmetali,
I ime ti carskih dvora dali.

Stizali ti sa svih strana,
Iz kutaka cijelog svijeta,
Radoznali, pustolovi…
Nudio im dio sebe,
Usađivo uspomene…

Na vrhuncu,
U ekstazi raspuhanih vjekova,
Pod vatrometom planete,
Na tvojim su prsima sve nacije svijeta
Izvele moderni ples ahejskog juga.

Pod opojnim mirisom lipe usnih
Da nekakvi ludi ljudi,
Što si im darivao odaje i njedra svoja,
Užasnim ognjem po tvome biću ruju
I ruke ti pale,
Da grom iz pohote ljudske,
Iz slijepih zjenica mržnje,
Ruši ti vjekovna zdanja.

Odnekuda iz pustara, iz mračnoga nekog uma,
Sunu oganj po tvom licu.
Uzletješe lešinari.
Suludi orlovi mržnje ledena razviše krila,
I Sunce pomrča,
I rijeka presuši
I drhat se čudesan neki niz mahale razvuče tvoje.

U podne ti Sunce skriše iza tvojih divnih gora,
Mjesečinu otjeraše preko sedam sinjih mora,
Oblačine dovukoše mnogo tuge, silnog bola.

Udariše mržnjom na te
Da ljepotu osakate,
Da bisere u dubine mračne vrate.
Plameni jezici ruju utrobu drevnih zdanja,
Baščaršija gori!
Crna se neman neka digla iz mračnog vijeka
I satanski se bori!

Al ti si, grade, jači od mržnje.
I pored silnih stradanja,
U oku tvome već sada vidim
Blistaju suze nadanja.

Juni 1994.

]]> http://dovla.net/2010/06/rifet-bahtijaragic-sarajevo/feed/ 5 http://dovla.net/2010/05/jos-malo-o-posjeti-vancouveru-i-seattle-u/ http://dovla.net/2010/05/jos-malo-o-posjeti-vancouveru-i-seattle-u/#comments Thu, 20 May 2010 17:04:34 +0000 Vlado http://dovla.net/?p=3476 Posjeta ovom dijelu obale Pacifika bila je prilika da se vidimo i družimo sa prijateljima i poznanicima koje nismo vidjeli godinama, ali i da upoznamo još neke Bosančerose koje su ratne prilike (odnosno, neprilike) dovele daleko od domovine.

Bato i Marija – Maca Jeftić su naši stari poznanici sa bloga, sada smo se i lično upoznali i uživali družeći se sa njima na Prvomajskom uranku. Upoznali smo i Nermu Bahtijaragić za koju njen suprug Rifet kaže “da se specijalizirala za razumijevanje potreba njihove djece koja u Kanadi odrastaju u njima potpuno drukčijim uslovima”. Bila je tu i naša stara prijateljica Ana Katić koja, zajedno sa suprugom Ilijom, obavlja menadžerske poslove u jednom velikom stambenom kompleksu.

Rifet Bahtijaragić (lijevo) već se javljao na blog. Prije posljednjeg balkanskog zla, Rifet i njegova supruga Nerma radili su kao privrednici u tadašnjoj našoj zemlji, a u Kanadi su nastojali da kažu da su sretni radeći svaki posao kojeg se mogu dočepati. Sada, poslije posla, Rifet odmara pišući pjesme i romane. Dvije zbirke poezije i eseja su mu izašle na oba jezika (Naš i Engleski), a od tri romana, jedan je štampan na engleskom. U sredini je Vuk Jeftić, jedan od organizatora uranka, ponekad se javlja i na blog, kad stigne od posla i brige o supruzi, djeci i roditeljima. Desno je Rifetova “bolja polovina” Nerma.

Imali smo zadovoljstvo upoznati Prof. Dr Mevlidu Karadža koja je desetak godina radila kao gimnazijski profesor u Sarajevu, zatim kao asistent na Filozofskom fakultetu, pa kao naučni savjetnik i direktor Instituta za jezik u Sarajevu. Punih 12 godina je radila na Univerzitetu Charles de Gaule u Lille-u, Francuska kao lektor i predavač (docent). Napisala je nekoliko knjiga, stotinjak studija i članaka, većinom na našem, a posljednjih dvadesetak godina i na francuskom jeziku. Bilo je prijatno sa Mevlidom spomenuti neke zajedničke poznanike iz Sarajeva.

Na uranku je bila i Dubravka Kapičić – Duda, akademski slikar i dugogodišnji profesor na Trećoj gimnaziji u Sarajevu. Na slici sa Vukovom kćerkicom Hanom i Dudinom ljubimicom Mazom.

Rešo Hadžismajlović, nakon godina provedenih na “Energoinvestovim” radilištima širom svijeta i na nekoliko destinacija u Kanadi, napokon se skrasio u Vancouveru sa suprugom Mirsadom.

Jedno veče smo proveli kod Ilije i Ane Katić. Ilija radi kao profesor matematike na gimnaziji u Vancouveru, a na slici su s desna na lijevo Maca Jeftić, Nerma Bahtijaragić, Ana Katić, njena kćerka Nina Nevstrujev sa djecom Marinom i Robertom i na kraju Suada. Nina i njen suprug Boris su elektro-inženjeri, jedno vrijeme smo bili komšije u Tucsonu, Arizona, imali čast da prisustvujemo njihovom vjenčanju, a kasnije su Nevstrujevi preselili u Kanadu.

Kod Katića je bio i Boris Nevstrujev, a nakon Vancouvera, bili smo dva dana u Seattle-u i družili se njegovim ocem Vladom koji tamo živi sa suprugom Marijom i koji nam je pomogao da obidjemo neka interesantna mjesta u ovom lijepom gradu.

U Seattle-u smo bili gosti kod Sanje i Darka Kirovski (bili smo i na njihovoj svadbi u Los Angelesu). Sanja je kćerka našeg dragog, rano umrlog, velikog prijatelja Mustafe Trklje – Ćuste, pa je ova posjeta imala poseban značaj kroz sjećanje na brojna druženja sa Biljanom i Ćustom.

Sanja radi u vlastitoj stomatološkoj ordinaciji a Darko u istraživačkom centru Microsofta. Njihova kćerkica Mia nas je zabavljala cijelo vrijeme, a slijedećeg mjeseca Mia će dobiti – brata!

Eto, ovo je već četvrti prilog sa našeg puta u ovaj dio američkog kontinenta, bilo je divno obići ove prekrasne gradove i okolinu, družiti se sa brojnim prijateljima i upoznati neke nove. Trebalo mi je i puno vremena da izdvojim i obradim sve fotografije, ostalo je još mnogo neobjavljenih, ali se trud isplatio jer sam uvjeren da će mnogi čitaoci bloga naći ponekog poznatog na objavljenim slikama.

Najprije da predstavim autora iako ga mnogi čitaoci sigurno poznaju. Rizo je poznati sarajevski advokat, sada već u penziji, usput sin čuvenog sarajevskog pozorišnog glumca Safeta Pašalića. Veći dio rata je proveo na Grbavici kopajući rovove, ali je našao načina da povremeno pošalje poneko pismo na “drugu stranu” svom velikom prijatelju Omeru Karabegu, tada uredniku Radija Slobodna Evropa. Ta pisma objavila je u vidu knjige Omerova dugogodišnja prijateljica Danka Nikolić. Svojevremeno sam pročitao fotokopiju knjige koja me je oduševila. Sjećam se duhovite, istinite anegdote objavljene u knjizi:

Radnja se dešava negdje na prvoj liniji kod Jevrejskog groblja. Noć je, tišina, glas “sa gornje strane” dovikuje:

“Balije, imate li vode?

Nemamo – dolazi odgovor.

Pa, čime perete dupe?

Knjazom Milošem!”

U nastavku, pročitajte zanimljivu priču iz Rizine nove knjige “LABUDARKA I DRUGE PRIČE” u izdanju kuće “Šahinpašić”.

„Ja sam idiot! Ja sam idiot! Ja sam idiot!“ ponavljao je u sebi Kemo dok su ga dvije stjuardese Austrian airlines odjevene u jarko crvene kostime napuštale uz, kako je on zaključio, potsmijeh. Do maločas su bar pet-šest putnika, koji su sjedili u blizini Keme, u čudu i sa sažaljenjem gledali kako mu stjuardese bezuspješno, na nekoliko jezika, pokušavaju pomoći da popuni neka dva formulara. Napokon mu je uspjelo da ispuni nekoliko rubrika u koje je upisao ime, datum rođenja i još ponešto, ali je više od polovine formulara ostalo neispunjeno.

Prema obavještenju na ekranima u avionu do slijetanja u Washington preostalo je manje od sat vremena. Tu obavijest je, nekako, i bez znanja engleskog jezika, uspio da odgonetne sa animacije leta koja je prikazivala plavi Atlanski okean, zelene kontinente Sjeverne Amerike i Evrope, polaznu tačku Beč i krajnju Washington, malu sliku aviona, sate leta do cilja i udaljenost u kilometrima i miljama naizmjenično. Kemo osjeti paniku od izlaska iz aviona. Kao nekad u ratu kada se s puškom u ruci šunjao prema neprijateljskim položajima. Opet će ga neko nešto pitati na egleskom jeziku, a on će pokušavati objasniti da ništa ne razumije. Ponovo će se ljudi oko njega truditi da doznaju govori li neki drugi svjetski jezik, a kada doznaju da ne govori, čuditi se njegovom neznanju. Zato Kemo još jedanput izvadi iz pogužvanog sakoa pasoš i dokumente koje je namjeravao pokazati. Eto, tu sve piše: da je on Kemal Lakanić, da je oženjen Amerikankom koja se zove Suada Lakanić i da ima useljeničku vizu. Samo da mu je izaći iz ovog aviona i doći do Suade koja ga je, vjerovatno, već čekala na aerodromu.

Kemo još jedanput uzdahnu i pomisli kako će sve što se danas događa proći i ostati u njegovom sjećanju kao nebitno zbivanje sve dok i ono ne izblijedi kao stare fotografije. Sada se Kemi činilo da je beskrajno davno, početkom 1992. godine, upoznao Suadu u jednom sarajevskom kafiću blizu Ekonomskog fakulteta. Oboje su pokušavali da vanredno studiraju ekonomiju, Suada ozbiljno i uspješno, a on, onako površno, neuspješno, tek da zadovolji želju roditelja. Suada je radila u laboratoriju jedne bolnice, a Kemo kao električar u Elektrodistribuciji. Nakon par mjeseci zabavljanja odluka je pala: vjenčat će se u junu 1992. U to doba oboje mogu dobiti godišnji odmor, pa će otputovati na bračno putovanje. Uz dogovaranje gdje će  provesti medeni mjesec stiglo je proljeće. Sa proljećem u Sarajevu su počele barikade, pa mirotvorni mitinzi, pa opet barikade i konačno rat. Suada i Kemo su bili zatečeni. Kemu zadužiše s puškom i poslaše ga na liniju fronta da brani grad. Suadin otac je teško ranjen prvih dana rata. Zaliječen je i otpušten iz bolnice. U bolnicama nije bilo mjesta ni lijekova. Suada je u pauzama granatiranja, trčeći da izbjegne puščane metke sa brda, dolazila kod Keme koji je boravio u stanu njegovih kumova koji su pobjegli iz Sarajeva, a njemu stan ostavili na čuvanje. Nakon par sati provedenih u Keminom zagrljaju Suada bi opet trčala u drugi dio grada da pomogne bolesnim roditeljima.

Jednog dana Suada nije došla do Keme. Nadao se da je odustala zbog povećanog granatiranja tog dana. Ali, da nije možda ranjena, ili poginula!? Telefoni nisu radili, pa nije mogao provjeriti šta se dogodilo. Kada se nije pojavila ni narednog dana Kemo pođe do stana njenih roditelja da je traži. Tamo je doznao da je izašla iz grada sa roditeljima u jednom od posljednjih konvoja kojim su evakuisani djeca i bolesni stanovnici Sarajeva.

Šest mjeseci nakon rastanka Kemo dobi od Suade poruku staru pola godine upućenu preko Crvenog krsta iz koje je saznao da je Suada u Austriji u Traiskirhenu u izbjegličkom kampu sa bolesnim roditeljima. Nakon dva mjeseca primio je još jednu poruku iz koje je doznao da je Suadin otac umro. Skoro istovremeno sa porukom jedan francuski vojnik UNPROFOR-a donio mu je i pismo od Suade, a u pismu 200 njemačkih maraka.

Nekako upravo u to doba Kemo se upoznao sa Anom. Nije to bila neka velika ljubav. Bili su, jednostavno, upućeni jedno na drugo. Ana je bila izbjeglica sa Grbavice, dijela Sarajeva koje je držala srpska vojska, a on sam u tuđem trosobnom stanu. Dok je Kemo bio u rovu Ana je skupljala otpale grančice u parku, stare novine i knjige, pa bi to ložila u nekoj velikoj konzervi na balkonu i kuvala neka sirotinjska jela od brašna, riže i graha dobijenih u humanitarnoj pomoći. Kemo bi od svoje vojne jedinice ponekada dobijao naramak drva i mesnu konzervu. Tako Suada, Aninom zaslugom, na upućene poruke ne dobi odgovor. Čak ni zahvalnicu za poslatih 200 maraka. Kemo je Suadu prvo prežalio, a poslije u ratnom metežu i posve zaboravio.

Sve ima svoj rok trajanja. Pa i rat. U kasnu jesen 1995. političari potpisaše Dejtonski sporazum, ratne operacije prestadoše, a u proljeće 1996. Sarajevo se potpuno oslobodi blokade. Kemo predade kalašnjikov u svoju vojnu jedinicu, a u njegovu vojnu knjižicu upisaše da je demobilisan. Srpska vojska se povuče sa Grbavice, pa se Ana vrati u stan svojih roditelja da sačeka dok humanitarci ne postave stakla na prozore i WC šolje u devastirane stambene prostore. Vratiše se i Anini roditelji, ali samo privremeno da u procesu privatizacije prenesu vlasništvo stana na sebe, a odmah potom da stan budzašto preprodaju. Potom Ana preseli sa roditeljima u Hrvatsku, tačnije u Makarsku, gdje su se roditelji udomaćili u toku rata. Kemo je jedno vrijeme samovao u tuđem trosobnom stanu, a potom se pojaviše vlasnici stana, njegovi kumovi. Oni su rat proveli u Francuskoj i nije im na pamet padalo da se vrate u Sarajevo. Stan su ubrzo prodali. Kuma je plakala dok je pakovala kofere za odlazak u Marseille, a kum prigrli Kemu, pokaza rukom pohabani namještaj u stanu i reče mu: „Sve ovo je sada tvoje. Dogovorio sam se sa novim vlasnikom da ću mu sutra predati prazan stan.“ Slijedećeg dana Kemo nagura namještaj u jednosobni stan koji je dobio na privremeno korištenje kao demobilisani borac.

Narednih nekoliko godina se u Keminom životu ništa bitno nije događalo. Odbio je pozive roditelja da se vrati u rodne Živinice. Pokušao je da se zaposli u elektrodistribuciji u kojoj je do rata radio, ali slobodnih radnih mjesta nije bilo. Radio je na crno za razne građevinske poduzetnike, a glavna zaduženja su mu bili grubi radovi na postavljanju elektroinstalacija u ratom devastiranim kućama i stanovima. Nije ni pokušavao da napreduje u poslu. U međuvremenu je dva puta morao iseljavati iz stanova koje je dobijao na privremeno korištenje jer su izbjegli korisnici tih stanova tražili njihov povrat. Živio je neki život od danas do sutra. Onako visok, tamne kose, lijepo građen, pravilnih crta lica bio je istinski lijep. Ratne godine su ugasile onu mladalačku nježnost, a povećale muževnost. Sviđao se djevojkama, ali bi se njihovo prvobitno oduševljenje ubrzo gasilo kada bi utvrdile da je Kemo bez planova, želja i ambicija. Neko ko svu skromnu zaradu potroši isključivo na prehranu i dangubu po sarajevskim kafićima mogao je biti samo prolazna ljubavna avantura.

U julu 2001. godine, sasvim nenadano, u Sarajevu se pojavila Suada. Imala je svega sedam dana odmora, a od tih sedam dana šest je provela kod zubara. Već prvi dan po dolasku se srela sa Kemom. Susret je više nalikovao upoznavanju neznanaca nego obnavljanju stare ljubavi. Nije ni krila da je u Sarajevo došla samo da popravi zube, jer bi je popravak zuba u Washingtonu, gdje sada živi, stajao znatno više od ukupne cijene povratne karte do Sarajeva i troškova sarajevskih stomatologa. O sebi je pričala kratko. Ubrzo nakon očeve smrti umrla joj je i majka. U Austriji nije za sebe vidjela neku životnu šansu, pa je tražila iseljeničku vizu za USA. Uskoro ju je i dobila. Tako od 1994. živi i radi u Washingtonu. Naučila je dobro engleski. Dobila je američko državljanstvo. Sada radi kao konobarica i zarađuje pristojno. Ponešto je i uštedjela. Ne misli do kraja života raditi kao konobarica, a sigurna je da će joj se u Americi ukazati životna šansa. Vesna, njena najbolja prijateljica iz predratne firme radi u jednoj laboratoriji u državi Maine i sasvim pristojno zarađuje.

Potom je Suada izuzetno pažljivo saslušala Keminu priču. Ni Kemo se nije žalio na svoju sudbinu. Zaključivao je kako nikome nije lako, pa ni njemu. Doskora je ovdje bio rat i sreća je da je uopšte preživio. Stanje u Bosni će se s vremenom srediti, tvrdio je Kemo. A onda je Suada iznijela svoje viđenje. U Bosni i Hercegovini, prema njenoj procjeni, nema nikakve šanse za mladog čovjeka, pa ni za Kemu. Odmah je iznijela i konkretan prijedlog rješenja situacije u kojoj se Kemo nalazi. Ako je još uvijek voli, neka se oženi za nju i zatraži američku useljeničku vizu. Pošto je ona američki državljanin velika je šansa da će vizu dobiti. Prvo će učiti engleski jezik, a kao elektro-tehničar lako će naći posao u Americi. Kemo, bez razmišljanja, prihvati ovu bračnu ponudu.

Tako, kroz nekoliko dana, bi zaključen brak koji je po formi više odgovarao nekom ugovoru nego povelji ljubavi. Da njihov brak ipak nije zaključen samo iz praktičnih razloga, ili, što bi bilo još gore, iz interesa, pokazivalo se u tome što su svaki dan po nekoliko puta strastveno vodili ljubav. U pauzama između Suadinih posjeta zubaru.

Čekanje na USA vizu se oteglo skoro godinu dana. Možda i zbog terorističkog napada u New Yorku od 11. septembra 2001. Kemo je povremeno zavirivao u udžbenik engleskog jezika, ali nije dospio dalje od pete lekcije. Skupljao je neke dokumente, prevodio ih, ovjeravao, slao Suadi u Washington. Nakon nekoliko mjeseci iščekivanja počela se postepeno gasiti nada da će ikada stići do Amerike, a nakon proteka skoro godine dana činilo mu se da je sve još jedna izblijedjela iluzija. Konačno, prije par mjeseci, krajem maja 2002., dobi useljeničku vizu, a Suada mu kupi kartu za let od Beča do Washingtona.

„Šta će se sada sa mnom događati? Da li sam pogriješio kada sam onako olako, bez razmišljanja, prihvatio da preselim u Ameriku?“ U ovom razmišljanju prekide ga stjuardesa koja mu rukama pokaza da se veže sigurnosnim pojasom. Odmah nakon toga zvuk motora aviona se nekako utiša i promijeni, a ogromni zrakoplov poče da se žestoko trese i otima od vazdušnih struja uz kopno Amerike. Kemo nekoliko sekundi osjeti panični strah, ali kada pogleda u ostale putnike zaključi da se zbog nenadanog propadanja aviona niko ne uzbuđuje, pa shvati da su takvi događaji pri letu normalni. Nedugo potom u avionu se ugasiše svjetla, pa avion žestoko tresnu o pistu zračne luke Dulles, a potom se uz pojačani huk motora poče zaustavljati. Kemo nakon prvog leta u životu odahnu.

U jednoj maloj putnoj torbi smještenoj u prtljažniku aviona iznad Kemine glave bila je sva njegova imovina. Suada je rekla da ništa ne nosi, svu garderobu će mu ona kupiti u Americi. Kemo sa torbom na ramenu izađe sa ostalim putnicima iz aviona u neko veliko vozilo sa ogromnim točkovima namijenjeno za prevoz putnika. Potom ih odvezoše u aerodromsku zgradu. Kemo, ošamućen od desetosatnog leta, stade u dugački red za strane državljane. Nakon pola sata čekanja stiže pred jedan od boksova u kome je sjedila uniformisana, nasmijana žena. Uz malo objašnjavanja, uglavnom rukama, Kemo shvati da treba dati otiske prstiju i namjestiti se za fotografisanje pred kameru. Potom ona žena prihefta neki karton u njegov pasoš i pokaza mu rukom da ide dalje. Slijedeći ostale putnike Kemo je ponavljao Suadine savjete: „Slijedi nacrtani kofer i strelicu pored njega, a kada prođeš prostor gdje putnici preuzimaju kofere prati druge putnike“. Prođe još jednu kontrolu, vjerovatno carinsku, pa sa masom putnika stiže u neku gužvu u kojoj ga Suada, koja se pojavila odnikuda, uhvati za ruku, poljubi i povede kući. Po prvi put Kemo osjeti da ga vodi nježna, zgodna, crnoputa žena, njegova supruga i da se zbog toga osjeća sigurno i zahvalno.

II  GLAVA

Desetak dana kasnije Kemo je palcem polako pokretao skalu na tranzistoru koji je donio iz Sarajeva. To je tako radio desetak puta svakog dana. Iz tranzistora se nakratko čula muzika, razni šumovi i glasovi. Na kratkim valovima je tražio radio stanicu na nekom od jezika bivše Jugoslavije. Tek toliko da dozna šta se događa u Bosni i Hercegovini i čitavom svijetu. Ali, vijesti na „našem“ jeziku opet nije uspio da nađe. Konačno, stavi tranzistor u džep i zagleda se kroz prozor u uređeni travnjak iza kuće. Dvije vjeverice su se strmoglavo spustile sa jednog stabla, protrčale jedna za drugom po travnjaku, a potom se hitro ispentrale uz drveni stup za električnu energiju, prešle preko trafo uređaja obješenog na banderi, pa potom po kablovima za napajanje, kao neki cirkusanti, dotrčale na krov iznad njega.

„Eto, to je ta Amerika!“, pomisli Kemo.

Deset dana od slijetanja Kemo je, uglavnom, proveo u ovom jednosobnom, mansardnom, stanu, na prvom spratu jednokatne drvene kućice podignute na periferiji Washingtona u prigradskom gradiću Bethesda. U kući nalik na pozorišne kulise! Kemo je kao srednjoškolac statirao u pozorištu. Znao je kako izgledaju kulise. I uske, strme, škripave, drvene stepenice kojim se penjao do iznajmljene namještene sobe sa niskim plafonom, potsjećale su ga na neku scenografiju. Ostali susjedi, stanari iznajmljenih garsonjera i malih stanova, mogli bi biti glumci. Tri studenta su se pojavljivali u kasno popodne i hitro odlazili u svoje garsonjere. Jedna baba iz prizemnog stana je sve vrijeme sjedila na terasi pred kućom. Sa studentima bi izmjenio pozdrav „haj“, a baba mu je uvijek nešto govorila, ali on od toga nije razumijevao nijednu riječ.

- Idemo – reče Suada po izlasku iz kupatila. – Ponesi knjigu.

Knjiga je bila udžbenik engleskog jezika.

Desetak minuta kasnije Suada i Kemo su pješačili stazom za pješake i bicikliste od Bethesde prema Washingtonu. Bilo je tek devet sati tog avgustovskog jutra, a od vreline vlažnog zraka Kemina majica je bila znojem zalijepljena na njegovo tijelo.

- Mogao si ovo bolje savladati – zaključi Suada nakon što je Kemu ispitala lekciju engleskog jezika koju je trebao naučiti. – Samo sjediš u stanu. Trebaš se kretati, ponesi udžbenik sa sobom, pa usput uči, prošetaj do centra Bethesde, popij kafu u knjižari, tamo možeš besplatno gledati knjige i čitati novine. Pokušaj popričati sa teta Olivijom, ona i tako besposlena sjedi na terasi. Rekla sam joj da učiš engleski i da malo razgovara sa tobom.

- Ah, zato se ona meni stalno javlja – iznenadi se Kemo.

- Naravno! Što prije naučiš engleski prije ćemo ti naći posao. Ja sam nešto uštedila, pa bih i ja promijenila posao. Ne mogu vječito raditi kao konobarica.

Dvoje mladih ljudi su išli držeći se za ruke. Suada je objašnjavala Kemi kako se svakog jutra, upravo ovom stazom, vozi biciklom na posao u stari dio Washingtona koji se zove Georgetown. To je udaljenost pet milja. Ovdje se udaljenosti mjere u miljama, a to je oko osam kilometara. Šteta što nemaju dva bicikla, stigli bi lakše do restorana u kome radi. Tamo će ga upoznati sa kolegama, a potom će ga odvesti u centar Washingtona. Inače, ona nedeljno ima jedan slobodan dan. Prošle sedmice ga je koristila da sačeka Kemu na aerodromu, a eto, ove nedelje će ga odvesti da vidi Washington, odnosno samo da izvana pogleda Kongres i Bijelu kuću. Za obilazak Washingtona i njegovih dvadesetak muzeja traba najmanje desetak dana. Naredni put kada budu išli u obilazak Washingtona, Suada će posuditi bicikl za Kemu.

- Eh, moja Suada! Ja sam vjerovao da svako u USA ima automobil – konstatova pomalo razočarano Kemo.

- U pravu si, svako ga ima. Ali, eto, ja ga, nemam. Uštedila sam ja nešto novca i sutra ga mogu kupiti. A šta će nama automobil? U blizini kuće u kojoj stanujemo nema besplatnog parkinga, parking bi morala platiti i u Georgetownu kada dođem na posao. Košta i benzin, a o servisima da ne govorim. Kada nađemo neki stalni posao odmah ćemo kupiti kuću i automobil na kredit. Znaš li ti da sam do tvog dolaska svaki dan kada se vraćam sa posla, onako umorna, odlazila u biblioteku i na besplatnom internetu surfala tražeći posao za sebe? I još nešto: Rekla sam ti da me ne zoveš više Suada nego Su. Tako je Amerikancima lakše da zapamte i izgovore.

- Znači, promjenila si ime da bi te smatrali Amerikankom?

- Ni govora! U svim dokumentima i dalje piše Suada. Osim toga, čim ja progovorim svaki Amerikanac zna da sam stranog porijekla, ali to njima uopšte nije važno. Važno je da si vrijedan, pametan, pošten, a koje si vjere i odakle potičeš niko te neće pitati. Svi smo Amerikanci.

Asfaltna traka široka par metara kojom su išli krivudala je kroz gustu šumu obraslu lijanama i, ponegdje, visokim bambusima. Upravo su stigli do rijeke Potomak i starog, napuštenog, kanala, pa se vidokrug proširi. Kemo iz džepa izvadi tranzistor, uključi slušalice, pa poče da petlja nešto oko njega.

- Opet taj tvoj tranzistor! – skoro ljutito reče Su.

- Ovdje je čistina, pa je možda bolji prijem radio valova. Možda bih mogao čuti neku našu radio stanicu na kratkim talasima – pravdao se Kemo.

Naravno, ni ovaj put nije čuo neke razumljive vijesti, ali je čuo Su kako mu prigovara:

- Odvikni se od tranzistora i od Bosne. Sada si Amerikanac!

- U ratu sam dobio ovaj tranzistor, a od tada ga svaki dan slušam. Pogledaj – Kemo pokaza Suadi tranzistor. – Ima dinamu. Ovako se okreće ova ručka, ne troši baterije.

- Kemo, ovdje više niko ne sluša tranzistor! To vrijeme je prošlo prije trideset godina.

Razgovor je jedno vrijeme zamro. Kemo osjeti neko breme na leđima. Sa gnušanjem pomisli: „Samo se pravdaj! Ispričavaj se što ne učiš dovoljno engleski jezik, što ne pričaš s nekom babom u komšiluku, što ne šetaš, što slušaš tranzistor! Šta ti drugo preostaje! Ne možeš vlastitu ženu, po balkanski, opsovati i otići u kafanu. Ne znaš ni poručiti piće,  a u džepu imaš svega deset dolara koje ti je žena dala. Ne možeš se ni vratiti roditeljima, jer nemaš para za avionsku kartu!“.

Nedugo potom sa obale rijeke Potomak skrenuše lijevo u Georgetown. U ovom starom dijelu grada sa šarenim kućicama i  kućama od crvenih cigli prođoše kraj niza malih restorana i uđoše u jedan. Bilo je još rano za ručak, pa je od desetak stolova samo jedan bio zauzet. Su upozna Kemu sa gazdom, svojim poslodavcem, te djevojkom konobaricom i crncem kuvarom. Popiše pivo, pa nastaviše put ka centru Washingtona.

Dio puta su prešli metroom, pa, sa ugodne podzemne hladovine, oko podne izađoše na usijanu Pennsylvanija aveniju. Prođoše kraj Bijele kuće i stigoše u podnožje zgrade Kongresa. Diveći se monumentalnosti kongresa i zgrada koje ga okružuju Kemo pomisli: „Eto, i to je Amerika! Od onih kuća građenih kao kulise do ovih ogromnih, mermernih zdanja!“

U tom trenutku mobitel u Suadinoj tašni zasvira neku kantri muziku. Su je brzo preturala po tašni, izvadila mobitel i prinjela ga uhu:

- Ah, ti si! Otkud u ovo doba da me zoveš? – progovori na našem jeziku.

Potom je Su jedno vrijeme slušala sagovornika, i vidno mijenjala izraz lica od zainteresovanosti, čuđenja do oduševljenja. Na Kemino zaprepaštenje počela je da vrišti, koluta očima i uzvikuje: „Divno… Hoću… Takva sreća u nesreći!  Odmah! Ne mogu prije prekosutra… Kaži mu da prihatam sve te uslove! Tačno,  prekosutra, u četvrtak!… Neću kasniti! … Kemo je sa mnom! Velika ti hvala… Dolazimo! Jedva čekam!“

Suada vrati mobitel u tašnu, obrisa suze radosnice i saopšti Kemi:

- Selimo u Portland.

- Na Zapadnu obalu SAD – začudi se Kemo.

- Ma kakvi. Tu blizu. U Portland na obali Atlantika. Grad u državi Maine. Bila sam ja tamo, divno je, svidjet će ti se. Do tamo nema više od hiljadu kilometara.

- Pa to je duplo više od udaljenosti Beča od Sarajeva! – iznese Kemo svoje viđenje geografskih udaljenosti.

- Za američke pojmove Portland je blizu. Ali, Kemo, dobila sam posao! – govorila je Suada sa ushićenjem. – Vjerovatno se sjećaš Vesne. Radila je sa mnom u Sarajevu, a upoznao si je dok smo se zabavljali.

- Sjećam se Vesne, ali kakve veze ima ona sa nama?

- Vesna radi u jednoj bolničkoj laboratoriji u Portlandu. Isto ono što smo radile u Sarajevu. Njena šefica je juče doživjela tešku povredu u saobraćajnoj nesreći. Na liječenju će provesti najmanje pola godine. Vlasnik laboratorije je prebacio Vesnu na njeno radno mjesto, a Vesna ga je pitala da li može mene primiti da obavljam poslove koje je ona do sada obavljala. Zamisli! – Su ponovo pade u euforiju od oduševljenja. – Primio me je! – Rekavši to Su malo podskoči, pa nastavi nešto smirenije. – Jedini uvjet je da moram biti u četvrtak u osam sati na poslu! To je prekosutra! Većeras se pakujemo i ujutro idemo za Portland.

- Mene nisi ni pitala da li se slažem sa tom selidbom – izjavi pomalo uvrijeđeno Kemo.

- A šta da te pitam, dragi Kemo? Tek si stigao u Ameriku, ne znaš ni jezik, ni ovdašnje uslove. Ono što je dobro za mene, dobro je i za tebe.

- Ali, suprug sam ti! Bar da se posavjetuješ sa mnom!

- A, šta bi mi ti mogao savjetovati što ti znaš, a ja ne znam?

- Pa, recimo, nisi pitala za platu. Kolika će ti biti mjesečna plata?

- Znam ja koliko Vesna zarađuje. Ovdje se plate ne isplaćuju mjesečno nego nedeljno. Ali, ako se preračuna na mjesec proizlazi da ću zarađivati oko četiri hiljade dolara mjesečno.

- A kolika ti je plata u onom restoranu?

- Plata je četiri stotine dolara nedeljno, ali uobičajeno je da se konobarima daje napojnica od 20 %, pa zaradim između četiri i pet hiljada mjesečno.

- Znači, sada ćeš manje zarađivati?

- Da, ali ću imati bolje socijalno, godišnji odmor, imat ću slobodne vikende. U Portlandu će nam režije biti manje. Za ovu jadnu garsonjeru u Bethesdi plaćam mjesečno kiriju preko hiljadu dolara, a za isti takav stan plaćala bih u Georgetownu dvije hiljade. U Portlandu sa ušteđevinom koju imam mogu dobiti kredit da kupim kuću i automobil. Mjesečna rata neće biti veća od hiljadu pet stotina dolara!

Uz ovaj razgovor Su je vukla Kemu put metroa. Sat kasnije izašli su iz metroa u Bethesdi i skoro trčeći stigli u biblioteku. Su je sjela za kompjuter, a Kemo je provirivao preko njenih leđa dok je surfala. Uskoro Suada saopšti:

- Polazimo u sadam ujutro vozom za Portland. Put će nas stajati oko dvije stotine dolara. Putovanje avionom bi bilo znatno skuplje, oko hiljadu dolara, jer karte kupujemo pred sami put.

III  GLAVA

Narednog dana, tačno u pola sedam, Suada i Kemo su izašli iz metroa ispred Union Station – glavne željezničke stanice Washingtona. Ogromno zdanje je blistalo na jutarnjem suncu. Ali Su i Kemo nisu imali vremena da se dive vanjskom izgledu objekta ni grandioznosti glavne hale stanice dok su preko njenih mermernih, ulizanih, podova nosili i vukli teški kofer i tri velike torbe. To je bila sva njihova imovina. Su se nakratko zadrža kod automata, ugura u njega kreditnu karticu, pritisnu nekoliko oznaka na malom ekranu i automat otprinta vozne karte. Kemo uz uzdah zaključi da, čak i ukoliko duboku starost doživi u USA, nikada neće dostići taj nivo znanja engleskog jezika i kompjuterske tehnologije da kupi običnu kartu za voz.

Nedugo potom Suada i Kemo su sjedili u vagonu brzog voza za Boston. U Bostonu su trebali presjesti za Portland. Sve je to, govoreći u mobitel, detaljno saopštavala Suada svojoj prijateljici Vesni koja će ih čekati na stanici u Portlandu danas u sedam sati naveče. Privremeno će stanovati kod Vesne. Vesna je već vidjela jednu krasnu, ne tako skupu, kuću u svom susjedstvu koju bi Suada eventualno mogla kupiti. Kuća je malo zapuštena, ali bi Kemo mogao sam dosta toga oko uređenja uraditi. Bar dok ne nauči engleski i ne nađe posao. Razgovor dvije prijateljice bi trajao vjerovatno puno duže da se Suadin mobitel nije ugasio, jer se baterija mobitela istrošila.

Konačno i voz krenu. Sa desetak minuta zakašnjenja. Zakašnjenju se Kemo potajno obradova. Neka i u Americi nije, baš sve, savršeno tačno i uredno. Ni vagon u kome su putovali nije bio savršen. Izlizana štofana sjedišta i pokrivke podova su potvrđivali da je prevezao stotine hiljada putnika. Nije bilo predviđeno da se mali prozori na vagonu mogu otvarati, ali je zato klimatizacija u vagonu besprekorno radila, za američke pojmove. Za pojmove Evropljana bilo je suviše svježe, pa su Suada i Kemo iz torbi izvadili i prigrnuli džempere. U vagonu bez kupea bilo je svega petnaestak putnika. Uglavnom siromašnih studenata i penzionera.

- Kemo, uzmi iz torbe udžbenik engleskog jezika – dosta autorativno naloži Suada.

- Kako mogu sada učiti kada smo čitavu noć pakovali stvari? Spava mi se! Učit ću malo poslije. Ima vremena.

- Ljubavi moja, nema vremena – šapnu Su, obgrli Kemu oko vrata i glavu nasloni na njegovo rame. – Meni je trideset jedna, a tebi trideset dvije godine. Nismo više u cvijetu mladosti. Sada nam je životna šansa! Hoću: kuću, automobil, dvoje ili troje djece, slobodne vikende i godišnje odmore da se družim sa djecom i tobom. – Potom reče odlučno i nešto glasnije – I to odmah!

Nakon tako dramatične izjave Su istog momenta zaspa na Keminom ramenu.

A Kemo se rasani.

Su očekuje od mene da budem otac!? – pomisli Kemo. – To je prirodno, ali ipak tako neobično! Postati otac u nekoj zemlji u kojoj se ne možeš ni sa jednom osobom sporazumjeti. U kojoj nemaš ni jednog prijatelja! Negdje u bijelom svijetu u kome ništa ne radiš i imaš deset dolara u džepu! – Pri tome je Kemo gledao kroz prozor vagona u pitome dijelove nove domovine. – Ustvari, nemam izbora. Za sada sve odluke donosi Su. Ako mi se to ne sviđa ja bih, za promjenu, eventualno, mogao da sjednem na trotoar kod nekog ulaska u metro u Washingtonu i da počnem prositi. Jedino što ja mogu za sebe sada da uradim je da naučim taj jebeni engleski.

Potom Kemo, po prvi put u životu, uze udžbenik i poče ozbiljno, s voljom, učiti engleski. Uskoro voz uđe u tunel. Tunelom se ispod milionskog New Yorka kretao skoro sat. Dugački, mračni, podzemni kolosijeci izazvaše kod Keme neku nelagodu, ali je on savlada i nastavi da tiho ponavlja engleske rečenice iz udžbenika. Voz ponovo izađe u suncem obasjani krajolik, Suada se probudi, a Kemo je prigrli.

- Učio sam sve do sada – pohvali se Kemo.

Voz je prolazio kroz neka manja naselja, kuće su bile sve rjeđe, a potom uđoše u šumoviti dio u kome se kompozicija zaustavi. Nasta neka neobična tišina u kojoj su se razgovjetno čuli glasovi nekih putnika koji su govorili u drugom dijelu vagona. Kemo ubrzo zaključi da je tišina nastala tako što se više nije čulo kloparanje voza u vožnji, ali ni zvuk zraka iz klima uređaja. Sa zvučnika u vagonu se začu muški glas koji izgovori, Kemo se smio zakleti, jednu riječ od par stotina glasova.

• Da li si ga razumjela? – zapita Kemo Suadu sa nevjericom.

- Kako da ne. Kaže da je nestalo električne energije, te da očekuju da će dotok struje uskoro biti nastavljen.

Kemo se zagleda u zarđalu konstrukciju željeznog stupa koji je nosio mrežu za pogon električne lokomotive, pa reče:

- Nije ni čudo da su ostali bez elektriciteta. Pogledaj samo te zarđale stupove za napajanje! Mislim da ovdje električnu mrežu ne održavaju dobro. Ni na željeznici, ni u gradovima. Izgleda da u USA ne posvećuju previše pažnje elektro- instalaciji. Oni drveni stupovi sa trafoima u Bethesdi i Georgetownu za snadbijevanje domaćinstava strujom su puno primitivniji od prenosne elektro-mreže koju mi imamo u BiH.

- Eto prilike za tebe da nešto zaradiš moj električaru – našali se Su.

Onaj glas sa razglasa ponovo nešto promrmlja.

- Sada je rekao da je nestalo električne energije u širem području i da klima urađaji ne mogu da rade, da putnici mogu otvoriti vrata vagona, ali ne smiju izlaziti iz voza – prevede saopštenje Su.

U vagonu posta pretoplo. Neki putnici su otišli do vrata, otvorili ih i stali kraj njih.

- Nadam se da ovo neće potrajati duže od sat vremena jer bi mogli izgubiti vezu iz Bostona za Portland – zabrinuto reče Suada. – Za presjedanje iz voza u voz imamo dva sata, ali moramo preći sa jedne na drugu željezničku stanicu u Bostonu.

- Javi Vesni da ćemo možda kasniti.

- Kako da joj javim!? Pa, rekla sam ti da se baterija mobitela istrošila.

U istom redu s njima, uz prozor na drugoj strani vagona, sjedio je jedan šezdesetogodišnjak sa uredno podšišanim brkovima koji je upravo završio razgovor mobitelom. Mladić koji je sjedio iza Suade i Keme ustade sa svog sjedišta, priđe Brki, nešto mu reče, a nakon toga mu ovaj posudi svoj mobitel. Potom je mladić stajao u prolazu između sjedišta i nešto govorio na mobitel. Očigledno je nečim što je rekao ili uradio naljutio Brku koji usta, nešto mu prigovori i uze svoj mobitel.

- Zašto se naljutio onaj Brko? – zapita Kemo.

- Posudio je mobitel onom mladiću, a on je preko mobitela pitao nekog za rezultate bejzbol utakmica – Suada je šaptala kao da će je Brko razumjeti šta govori. – Brku je to naljutilo jer troši baterije na besposlice.

U vagonu je zrak već bio užaren. Suada izvadi peškir iz kofera pa su ona i Kemo naizmjenice brisali znoj.

Razglas u vagonu za trenutak zabruja, a onda onaj isti glas održa poduži govor. Po završetku nasta žamor u vozu. Već po izrazu Suadinog lica Kemo zaključi da je ovo saopštenje nepovoljno.

- Sada je saopšteno da je struje nestalo na čitavoj istočnoj obali. – prevodila je Su, a u trenutku zasta kao da se borila da ne zaplače. – Neizvjesno je kada će električna energija doći, ali je sigurno da neće uskoro. Možemo izaći iz voza i čekati pored puta dalja uputstva.

- A, šta da radimo sa onolikim stvarima? – zapita Kemo.

- Šta ja znam. Ah, zar se to danas moralo dogoditi! Još ću zakasniti sutra na posao, pa ću izgubiti zaposlenje.

- Nemoj brinuti. Da se premoste kvarovi na nekim dalekovodima i izvrše prespajanja ne treba više od tri-četiri sata – pokuša Kemo da tješi Suadu.

- Da, ali i da je tako, pitanje je da li će uopšte biti više polazaka vozova iz Bostona za Portland!

- Pa biće, valjda, autobusa – Kemo je pokušavao da utješi Suadu. – A, koliko trebamo još putovati do Bostona?

- Ne znam ni gdje se nalazimo. Ja sam spavala. Da li smo prošli New York?

- Iz tunela smo izašli možda prije pola sata.

- Onda smo negdje na polovini puta. Do Bostona bi se vozili još oko četiri sata, to je vjerovatno oko 250 milja, ili po našem više od 350 kilometara. Od Bostona do Portlanda ima još oko 200 kilometara, sve u svemu preko petstotina kilometara.

Razgovor u zadnjem dijelu vagona je bio sve glasniji, a potom pet-šest putnika iz tog dijela vagona dođoše do onog Brke i upustiše se u neku diskusiju koju Kemo nije razumio. Jedna sijeda gospođa koju je Kemo zapazio kada je ušla u voz u New Yorku bila je posebno uzrujana.

- O čemu toliko diskutuju? – zapita Kemo.

- Ova sijeda gospođa je razgovarala preko svog mobitela sa nekim u New Yorku koji joj je rekao da ni u New Yorku nema struje i da je u pitanju vjerovatno neki teroristički akt – prevodila je Su ono što je rečeno, a ujedno je pratila dalji tok diskusije. – Sijeda gospođa kaže da se baterija za njen mobitel istrošila, mobiteli nekih drugih putnika nemaju prijema, a nekima je, kao i njoj, potrošena baterija. Došli su pitati Brku da li njegov mobitel radi i zamoliti ga da svojim mobitelom nazove nekoga i provjeri šta se događa.

U međuvremenu oni putnici koji su stajala kod vrata priđoše grupi koja je stajala u prolazu između sjedišta u blizini Suade, Keme i Brke.

- Nadam se da nije nikakav teroristički akt, kao onaj 11. septembra – reče Kemo dosta glasno, a nekoliko putnika, čuvši neki strani jezik, okrenuše se i pogledaše u njih.

U međuvremenu sijeda gospođa je nešto histerično govorila Brki.

- Sijeda gospođa se ljuti što Brko neće da posudi svoj mobitel – Su je sada šapatom prevodila razgovor Kemi na uho. – Prethodno je Brko rekao da on nikome više ne da mobitel jer i njemu treba. I njegova baterija u mobitelu je pri kraju, a on želi da dogovori neki prevoz za sebe, ako ovo potraje. Konačno, niko ništa još ne zna. On je razgovarao sa starijim bratom koji živi u New Yorku. Brat je blokiran u svom stanu na sedamdesetom spratu, liftovi ne rade, u stanu nema vode ni za piće, ni za upotrebu u toaletu. Ne usuđuje se da siđe na ulicu jer ne zna da li će se moći vratiti u stan.

Upravo tada nasta komešanje među putnicima i u centar grupe, a poviše Suade i Keme, stade uniformisani čovjek koji poče nešto da govori.

Su prevede Kemi da je to strojovođa lokomotive ovog voza. Izvještava putnike da je dobio informaciju da je čitav središnji dio istočne obale USA ostao bez napajanja električnom energijom, da se radi o padu sistema, te da su izvješteni da će redovno snadbjevanje strujom ponovo biti uspostavljeno tek za 24 sata. Željeznica će se pobrinuti da oni stignu na odredišta, ali on moli za strpljenje jer nema dovoljno autobusa. Sada se nalaze u državi Connecticut tridesetak milja od grada Stamforda u kome će im, vjerovatno, obezbijediti prenoćište. Za sada je potrebno da napuste kompoziciju, da uzmu svoj prtljag i da, uz prugu, prepješače oko 500 jardi do parkirališta koje se nalazi uz prugu. Su odmah Kemi objasni da je 500 jardi neznatno manje od 500 metara. Sretna je okolnost da su izašli iz New Yorka jer bi sada morali pješačiti po mračnim tunelima kojim vlak prolazi ispod grada.

Čim strojovođa završi svoje izlaganje, a Su prevod izlaganja, ona i Kemo počeše skupljati svoje stvari, pokupiše prtljagu i pođoše prema vratima sa većinom putnika. Sijeda gospođa i nekoliko mlađih ljudi osuše pitanjima strojovođu, koji nešto kratko promrlja, progura se kraj putnika i pređe u naredni vagon.

Van vagona je vladala prividna hladovina, odnosno bilo je znatno hladnije nego u vozu. Međutim, nakon samo pedesetak metara nošenja prtljaga po tucaniku uz prugu mladi bračni par je bio ponovo obliven znojem. Uz dosta napora stigoše do parkinga na koji se već pristigli ostali putnici kojima prtljag nije bio tako težak. Uz prugu je postojao betonski pristup za vozila, a neveliki parking, dovoljan za desetak automobila, je bio završetak nekog lokalnog puta. Oko parkinga nije bilo objekata. Umjesto vozila prazni parking zaposjelo je stotinjak putnika iz voza. Putnici su bili raspoređeni po sjenovitim ivicama parkinga. Grupa putnika iz vagona u kome su putovali Suada i Kemo se nagurala u hlad pod krošnju jednog nevelikog drveta. Su i Kemo im se spontano pridružiše. Brko je razgovarao na mobitel, ona sijeda gospođa je nešto histerisala, jedan mladić se obraćao ostalim putnicima kao da je na nekom predavanju, a neki od putnika su tek ponešto dobacivali. Kemo pomisli kako bi se on osjećao da je sam putovao i da mu niko ne može prevesti o čemu se uopšte radi. Potom pogleda u Suadu i ustanovi da ona plače.

- Hej, Su, zašto ti sada plačeš? – zabrinu se Kemo.

- Sve je to tužno – šmrcala je Su. – Jutros mi se činilo da smo zakoračili u novi, bolji život, a sada mi se čini da gubim tlo pod nogama. Skoro je sigurno da do sutra ujutru neću stići da se javim u laboratoriju, pa će na posao primiti neku drugu umjesto mene.

- Pa i oni će pretpostaviti da kasniš zbog nestanka struje.

- Hej, Kemo! Briga njih za struju. To je bolnica, a sve bolnice imaju agregat i svoju struju. Sigurno imaju hitne operacije i moraju imati labaratorijske nalaze! To je privatna laboratorija koja radi za bolnicu, a bolnica joj plaća usluge. Gazda je rekao Vesni da moram danas početi sa radom, pa je tek na njenu molbu pristao da to bude najdalje sutra. Uzet će neku drugu laborantkinju i gotova stvar.

- Naći ćeš ti neki drugi posao. Ako ništa drugo za prvo vrijeme možeš opet raditi kao konobarica.

- Gdje? U Portlandu turistička sezona traje tri ljetna mjeseca, a tada deset hiljada studentica traži posao konobarice.

- Pa dobro, uvjek se možemo vratiti u Washington.

- Gazdi u restoranu sam telefonom dala otkaz. Naljutila sam ga, sada se tamo ne mogu vratiti – ovo Su ponovo poprati suzama, pa nastavi – Opet ću morati raditi u nekim kafićima u noćnoj smjeni i zarađivati 1.500 dolara mjesečno.

Odnekud se pojavi kombi, pa vozač iznese iz njega desetak pakovanja plastičnih boca sa vodom. Putnici sa parkinga su nešto govorili vozaču, a on kratko odgovori, odmahnu rukom, sjede u kombi i odveze se. Sada su svi pili vodu i diskutovali.

- Šta ovi ovdje pričaju?

- Niko ništa ne zna. Pitali su ovog vozača zašto je nestala struja i kada će neko doći po nas, a on je samo odmahnuo rukom i rekao da je on zadužen da raznosi vodu, a ne da prenosi obavještenja. Onaj u plavoj majici kaže da nešto kriju od nas jer ni mašinovođa ni ovaj vozač nisu odgovorili zašto je došlo do prekida struje. Mladić sa ruksakom kaže da je možda teroristički napad na neku od atomskih centrala razlog nestanka struje. Rekao je i da su Rusi tri dana krili da je atomska centrala u Černobilu eksplodirala. Ona sijeda gospođa to prima novo za gotovo i vrišti da smo sigurno već izloženi radijaciji. Brko poziva na mobitel i pokušava da nešto dozna, ali mu niko ne može dati tačnu informaciju. Jadni smo svi mi.

- Mislim da im ja mogu pomoći!

- Kako dragi Kemo? – reče Su sa nekim sažaljenjem u glasu, kao da je posumnjala u razum svog bračnog druga.

- Vidjet ćeš! Za par minuta bićemo u centru pažnje.

Dok je odgovarao Kemo je tražio nešto u torbi, a potom izvadi tranzistor, upali ga i nasumice izabra neku radio-stanicu na kojoj je neko nešto govorio na engleskom jeziku, pa pojača glasnost. Istog trenutka putnici koji su bili blizu njih prekinuše razgovor i počeše pažljivo slušati tranzistor. Brko svoj mobitel stavi u džep, priđe Kemi i nešto mu nerazumljivo reče na engleskom. Kemo slegnu ramenima, a umjesto njega odgovori mu Su. Potom se Suada obrati Kemi:

- Gospodin te pita kakve su vijesti, a ja sam rekla da ne govoriš engleski.

Brko je opet nešto govorio Su.

- Sada te moli da mu malo posudiš tranzistor.

Kemo pruži tranzistor Brki, a on odmah nađe neku drugu radio-stanicu sa vijestima.

Narednih desetak minuta svi su pažljivo slušali vijesti. Prišlo je dosta putnika i iz drugih grupa, pa, kako oni udaljeniji nisu čuli tranzistor tiho su se raspitivali šta je rečeno na vijestima.

Suada više nije glasno plakala. Oči su joj bile suzne, pa je povremeno papirnatu maramicu pritiskala uz krajeve očiju. Kemi ukratko prevede vijesti koje je čula na tranzistoru. Udarna vijest je bila da je do nestanka struje došlo zbog velike potrošnje, te da je isključena mogućnost da se radi o terorističkom aktu. Vrućine su velike, a uređaji za klimatizaciju troše puno energije. Stalno upozoravaju slušaoce da ne koriste klima uređaje kada dobiju električnu energiju. Struja će u pojedine dijelove dolaziti postepeno, a očekuje se da će se snadbijevanje potpuno normalizovati tek kroz dva dana. Posebno je teška situacija u velikim gradovima. U New Yorku ne radi podzemna željeznica, automobilski saobraćaj je blokiran jer semafori ne rade, a po ulicama su milioni pješaka. Sve firme su prestale sa radom a uposlenici se vraćaju kućama pješke prelazeći desetine kilometara. Pred velikim bruklinskim mostom pješaci čekaju u redu da pređu na Manhattan.

Putnici koji su se okupili oko Keminog tranzistora sada su se polako razilazili. Bilo je očigledno da su saslušane vijesti smirile zabrinute ljude. Sijeda gospođa brisala je oznojeno lice i smireno govorila. Suada prevede da se izvinjava što je stvarala paniku, a to je iz razloga što se za vrijeme terorističkog napada 11. septembra zatekla samo par stotina metara od porušenih nebodera. Od tada ima psihičkih problema.

Vraćajući Kemi tranzistor Brko, nešto reče Suadi, a ona prevede Kemi da se on zahvaljuje u svoje ime i u ime ostalih putnika. Čuli su vijesti NBC prema kojima se radi o tehničkim problemima, a ne o nekom terorističkom aktu. Potom Brko nastavi razgovor sa Su. Suada više nije prevodila razgovor, ali je Kemo čuo da su u razgovoru nekoliko puta pominjali Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Potom, sasvim nenadano, Suada ponovo poče da plače. Brko ju je smirivao, a ona je još više ridala. Sijeda gospođa sa još par putnika im se pridružiše, pa su svi tješili Su. Sve je potrajalo možda desetak minuta, a onda se nenadano svi udaljiše desetak metara od njih i nastaviše međusobno razgovarati i telefonirati sa Brkinog mobitela.

- Zašto sada toliko plačeš? – zapita Kemo.

- Šta ja znam! Ovdje mi se skupilo! – reče Su i prihvati se za grudi. Ti ljudi su dobri, htjeli bi nešto da pomognu, ali kako nam pomoći!? Mislim da hoće da skupljaju novac, a ja sam rekla da nikakve pare neću primiti.

Kemo ugasi tranistor, prigrli Su, pa sjedoše na onaj njihov veliki kofer. Kofer se otvori, poispadaše neke krpe i neke šerpe. Nekako ih uspješe opet pogurati u kofer, a upravo tada se vratiše Brko, sijeda gospođa i nekoliko putnika.

Brko reče nešto, a Su odmah prevede.

- Gospodin je molio da ti prevodim sve što oni govore, kako bi i ti odmah rekao da li se slažeš sa predlozima i eventualno postavio neko pitanje.

Kemo se zahvali, a onaj mladić u plavoj majici reče:

- Nemate razloga da se brinete. Dogovorili smo se kako da vam pomognemo.

- Najvažnije je to da se nikakva katastrofa nije dogodila, kako smo to u jednom momentu svi pomišljali. Ovo je jedan obični baby boom – reče Brko, pa se svi osim Su i Keme nasmijaše.

Suada i Kemo se pogledaše, pa Su reče Kemi, a potom prevede i na engleski:

- Mi ne znamo šta je baby boom.

- Ah, mi Amerikanci to dobro znamo – govorio je Brko, a Suada prevodila. – Događa se ovdje da ostanemo bez električne energije po nekoliko dana. New York i okolni gradovi su par dana bili bez struje 1965. godine. Kažu da su devet mjeseci poslije tog datuma u dijelu USA gdje nije bilo eklektriciteta bila puna porodilišta.

Nakon ovog, neozbiljnog, uvoda gospodin Brko je iznosio plan, a Su ga je prevodila:

- Dogovorili smo se da vam pomognemo da gospođa Su stigne na vrijeme u Portland. To je, možda, životna šansa da savijete porodično gnjezdo u Novoj Engleskoj, jednom lijepom dijelu USA. Prvi doseljenici u Ameriku naselili su se u New England. Ja sam namjeravao da provedem desetak dana u posjeti kod mog najboljeg prijatelja Skotta u Pawtucketu. To je pedesetak milja južno od Bostona. Uspio sam ga dobiti na mobitel. On je prije pola sata pošao iz  Pawtucketa prema nama. Sada je tačno podne. Očekuje da će stići do nas oko tri sata poslije podne. Skott će povesti i vas. Dolazi sa svojim terencem Blazerom, mjesta ima dovoljno, pa će do Pawtucketa povesti i ovu gospođu. U 6 sati popodne bi mogli biti u Pawtucketu.

Sijeda gospođa na koju je Brko pokazao rukom nastavi da govori:

- Ja sam jutros pošla u Kennebunk kod sina. Kennebunk je stotinjak milja sjeverno od Bostona. Moj sin će doći po mene u Pawtucket pa će povesti i vas dvoje u  Kennebunk. A Kennebunk je već blizu Portlanda. Ako bude sve u redu mi ćemo u Kennebunk stići prije osam sati naveče, a moj sin kaže da ljeti u osam ide poslijednji turistički brod za Portland. Na odredište bi onda doplovili oko deset sati naveče. Ako zakasnimo, nemojte brinuti, moj će vas sin povesti do Portlanda.

Nije bilo nikakvog kašnjenja. Kao nerijetko u životu Su i Kemo stigoše do prvog zajedničkog cilja sa dosta teškoća, ali ipak sretno. Oko deset naveče njihov brod prista uz obalu Nove Engleske. Iskrcaše se u mrakom obavijenu luku Portland. Tu, odmah kraj drvenog pristaništa, u nekoj kafani gorjele su baklje i svirala muzika.

K R A J

Post  scriptum:

Čitaoci će se vjerovatno pitati zašto ova priča ima naslov „BABY BOOM“? Zato što se u braku Suade i Keme to veče dogodio baby boom. Tačno devet mjeseci kasnije u Portlandu im se rodila prva kći.

Congratulations to Meliha Selak on winning the IEEE Canada 2010 E.F. Glass Western Canada Merit Award

(Meliha i Ekrem Selak, elektroinženjeri iz Sarajeva sa stalnim mjestom boravka u Vancouveru, sa najmladjim sinom. Stariji sin i kćerka nisu bili prisutni prilikom naše posjete)

Meliha B. Selak is a Specialist Engineer with BC Hydro where she is working in the Power System Protection & Control Planning group. She holds a degree in Electrical Engineering from the University of Sarajevo and has over 30 years of experience in various aspects of power systems engineering including utility protection, research & development, project management and consultingon international projects.

Prior to joining BC Hydro in 2000, she worked as a research engineer in the Power System Group at the University of British Columbia, in connection with the development of an EMTP based real-time power system simulator. Her technical activities include power system protection and control applications, power system analysis, evaluations and interconnection studies for the various plants connecting to the power system, as well as development of BC Hydro’s power system protection guidelines.

She is a registered professional engineer in the Province of British Columbia and she is a senior member of IEEE. Meliha is a member of the IEEE Power & Energy Society (PES) Governing Board and she is currently serving as the Vice President for Chapters.

Also, she is a member of the IEEE Power System Relay Committee (PSRC). She has written numerous technical reports and papers on the power system subjects and she is also a paper reviewer. Meliha is a distinguished lecturer of IEEE PES.

Currently, Meliha is a member of the IEEE Power & Energy Society (PES) Governing Board and she is serving as the Vice President for Chapters. As a VP Chapters, she is responsible for the operation of the PES Chapters organization for the chapters throughout Regions 1 – 10 and has both line responsibility for chapters and staff responsibility for the support functions within the Chapters organization. The Chapter organization includes Region Representatives for USA, Canada, Latin America, Europe, Middle East & Africa, Asia & Pacific, PES Distinguished Lecturers Program (DLP), Awards and Resources, Electronic Communications who report to the Vice President Chapters Meliha will receive her award at the IEEE Canada Awards Gala in Calgary in May.

Ovo je izvod iz saopštenja objavljenog u stručnom kanadskom časopisu iz oblasti elektro-inženjeringa. Meliha je prestižnu nagradu primila na gala ceremoniji početkom maja u Calgary-u.

Naš boravak u Vancouveru poklopio se sa terminom svečane ceremonije uručenja nagrade tako da smo sa Melihom proveli samo jedan dan.

U vrijeme naše posjete, u predivnoj kući Selaka iz koje “puca pogled” na cijeli Vancouver, skupilo se malo društvo Sarajlija nakon čega smo se svi pridružili Prvomajskom uranku i proveli nekoliko sati u druženju sa “Bosančerosima” koje su sudbina ili vjetrovi rata doveli u jedan od najljepših gradova svijeta.

Kao ilustraciju poslovnog uspjeha Melihe Selak, dovoljno je navesti da obavlja dužnost Vice presidenta u velikoj kanadskoj firmi i da je nadležna za široko područje Kanade, USA, Latinske Amerike, Evrope, Bliskog Istoka, Afrike, Azije i Pacifika (tako piše u Melihinom “opisu poslova” – obuhvaćen je skoro cijeli svijet pa je to razlog Melihinih stalnih putovanja po svijetu. Zaista impresivno!

Melihin suprug Ekrem, stari “Energoinvestovac”, nakon dugogodišnjeg boravka na raznim gradilištima Afrike i Azije sada je zadužen za “logističku podršku” Melihi i ostatku porodice i bio nam je koristan vodič po Vancouveru.

Bila je to prilika da napišemo nešto više o izuzetnom poslovnom uspjehu još jedne ličnosti sa naših prostora koja se dokazala na nemilosrdnom području “zapadnog kapitalizma”. Od srca čestitamo!

Postoje različiti mirisi koji vraćaju daleko u mladost, u momente kada su zapisani u sjećanje. Nekoga u mladost vraća miris svježeg kruha ili novog automobila, miris papirnih novčanica ili baby pudera.

Prije neki dan sam u jednoj bolnici osjetio miris identičan trpezariji u svom starom obdaništu, gdje sam zajedno s ostalom djecom doručkovao jetrenu paštetu namazanu na kruh uz čaj od kamilice.

Stajao sam neko vrijeme kao skamenjen i neprestano mirisao zrak nekoliko minuta, njušio kao pas, uživao u mirisu koji nisam osjetio 35 godina, bio totalno opčinjen i zanesen. A bio je svjež kao da sam se u tom momentu nalazio u obdaništu okružen ostalom djecom i gledao kroz prozor trpezarije na obližnji dječiji dispanzer.

Sapun za djecu

Mnoge mirise lako je osjetiti ponovo. Sapun za djecu „Nevene“ iz Leskovca može se kupiti i dandanas, i on vraća u toplinu male plastične kade u kojoj su nas roditelji kupali. Miris automobilske gume vraća u prodavnicu „Sava“ Kranj koja se nalazila pokraj slastičarnice „Oloman“, u koju sam išao s tatom da kupim novu gumu za bicikl.

Miris mora i plaže nosi me na Lopud sedamdesetih, a miris luke u Dubrovnik, gdje se čekao trajekt. Miris lanenog ulja oživljava asocijacije na atelje mog pokojnog ujaka, velikog slikara Marija Mikulića, a miris pokretnih stepenica na Robnu kuću „Sarajka“.

Miris tigrove masti rezervisan je za sobu moje bake. Cigaretama zadimljena prostorija podsjeća na posjete velikog broja žena koje su svakodnevno dolazile u kuću na kafu i razgovor, miris gas-maske i naftalina podsjeća na odlaske oca u rezervu. Miris borove šume vraća na izlete žičarom na Trebević, a miris znoja, baruta i drva koja gore baca nazad u tranšeje nesretnog rata.

Smrad dizela pripada autobusu „Ikarus“ broj 14, a isparenja benzina s dvotaktolom Ahmetovoj „Janji“ na kojoj me znao provozati oko Džidžikovca. Smrad raspadajuće kože i mesa na posao koji sam dobio preko omladinskog servisa, gdje sam istovarao građevinske skele pokraj tvornice za preradu mesa i mesnih proizvoda „Simes“, a pasjeg dreka na izlete sa školom na Vrelo Bosne.

Nova igračka

Moj omiljeni miris mogao se osjetiti u prodavnici parfema i dječijih igračaka „Bazar“ na raskršću  nekadašnjih ulica Mladena Stojanovića i Kralja Tomislava, gdje sam sa svojom mamom ulazio da gledam igračke. Miris je bio nebeski, stvarao je u meni ispunjenje svih snova, značio je novu igračku koja bi me trebala još više usrećiti od one prethodne. Kao pravi mali „junkie“ ulazio sam unutra samo da pomirišem zrak na sekund dok sam se sam vraćao iz podruma „Frano Supilo“, gdje me otac redovno slao po pivo, koje i danas prosuto po podu mirisom podsjeća na davno zatvoreni podrum pića.

Nakon nekoliko godina teškog i upornog rada u Kanadi, Tala je počeo veoma uspješnu karijeru trenera-specijaliste za fizičke pripreme vrhunskih sportaša. U ranijem prilogu smo nabrojali neke od slavnih Talinih klijenata, objavili slike sa političarima svjetskog glasa (Bil Klinton, Kretijen-bivši predsjednik vlade Kanade), predsjednikom Medjunarodnog olimpijskog komiteta Rogom i nekim sportašima. Na ovoj slici je sa slavnim košarkašem NBA Akimom Olajdžuvonom.

Njegov klijent bio je i možda najbolji hokejaš svih vremena Vejn Grecki, a trenirao je mnoge kanadske hokejaše i igrače američkog fudbala. Nažalost, bilo bi pretenciozno objaviti snimke svih njegovih mušterija jer ih ima stotinjak.

Trenirao je i neke poznate glumce i glumice, “Slobodna Bosna” objavila je snimak Tale sa Kirk Daglasom, a čuvena Fej Danavej ostavila mu je fotografiju sa posvetom koja počinje sa “To Mike…” jer je Tala u Kanadi dobio nadimak Majk.

Prilikom posjete Vancouveru bili smo gosti kod Jadranke i Mladjana Talića koji su nakon toga otputovali u Dubai gdje je Jadranka imala poslovnu prezentaciju kao vicepresident poznate kanadske firme koja ima razgranate poslove širom svijeta pa je Jadranka obišla “pola zemaljske kugle”.

Bili smo impresionirani visokim standardom u kojem živi bračni par Talić, koji naravno, nije “pao s neba” nego je rezultat njihovog znanja i upornog rada. Oni su još jedan primjer zasluženog uspjeha naših ljudi u uslovima nemilosrdnog kapitalizma. Njih sin Ogi je diplomirao na Low School u Americi i već radi kao advokat u jednoj poznatoj vankuverskoj advokatskoj kancelariji.

Sa Talićima smo bili na olimpijskoj planini Whistler gdje su održana takmičenja u alpskim disciplinama na nedavno održanoj zimskoj olimpijadi na kojoj je Tala imao zapaženu ulogu kao član kanadskog Olimpijskog komiteta. Inače, Tala je prisustvovao, kao službeno lice, na 5 Olimpijada i skoro 15 svetskih prvenstava u dizanju tegova kao trener, sudija ili funkcioner!