Sad je doba kad se se dobro vino pije, kad se mezi i riba se ije. Pa nas nije teško u uspomene okupiti i pod “sviću”  namamiti. Zamirisa riba sa gradela, zapucketa vino podzubima  i pjesma  se  baci ispodtiha.

Sve podsjeća na more jadransko. Pjesma kaže,   “Svako  naše  malo,  smišno misto jema svoje stvari,..”.  a, zapravo trebalo bi bit  da  svako  naše srce ima svoje malo misto,…

Svima vam šaljemo punu mrižu svježih pozdrava i pun  bokun  dobra zdravlja.

Sarajevska raja iz Australije,

Balić Huso, Barišić Marijo, Karamehmedović Ogi, Duspara Goran,  Maca stoji, Nino Princip, Slobo Brzica, Berberović Ibro, Lukač Dejan, Kerim Šehović i dr Armin Drnda

(H. Hesse, Narcis i Zlatousti)

(U Forlì-u, Italija, 17. februara 2007., održan je skup: “ Sredstva informisanja i imigranti. Riječi i predrasude”, sa ciljem poboljšanja međukulturne komunikacije. Ovo što slijedi je, tim povodom, neizrečeni govor koji se pretvorio u priču.)

Incipit Zlatoustog:

„Aai Romále, aai ćavále!

Ne pišite! Govorite svoje misli i osjećanja, jer govoreći vidite i čujete druge!

Svirajte ih! Pjevajte ih! Plešite, khel, khel, òi Romále!

Ne pišite ih, jer sve to je već napisao, a ako nije – ta napisaće, strastveno i samo njemu svojstvenim ‘pravopisom’, Narcissus scribens digitalis.

Òi, Dévla, Dévla! Nai man, Dévla, so kerav?“

Rom sam slavenskog porijekla, … Rom slaven.

Učio me ceribaša Vejsil, mečkar, da brojim do deset: jek, duj, trin, štar, … samo do deset, Ceribaša? … pandž, šov, efta, ohto, … enja i … deš! – Broji! Više od toga Ciganima i ne treba … vidjećeš i sām! – rek’o Vejsil, ceribaša. I kada sam naučio, slao me da mu kupim „deset u fišek“. Tada sam i počeo pušiti, onda kada sam naučio do deset.

Rom sam slavenskog porijekla. Tako sam, uobičajeno, određen u ovdašnjim sredstvima informisanja. A pripadam narodu koji se u evropskim zemljama pojavio početkom petnaestog stoljeća, bez osvajačkih namjera.

Dakle, nama pripada primat. Mi smo prvi imigranti, „extrakomunitari“, preci ovih današnjih. Naše evropsko „extrakomunitarno“ iskustvo traje već šesto godina.

Ali, započelo je mnogo, mnogo ranije, ovako kako priča jedna od naših legendi:

„Kada je Devla odlučio da podijeli Zemlju narodima, među prvima pozvao je Cigane i ponudio im da izaberu mjesto koje bi postalo njihova zemlja. Cigani odbiše da izaberu zemlju za sebe, ne sluteći da je Devla to isto ponudio i drugim narodima. Kada vidješe da su svi narodi uzeli po dio Zemlje i pretvorili ga u svoju državu, Cigani se vratiše pred Devlu da ga mole da i njima pokloni dio Zemlje. Ali, Zemlja je bila već podijeljena i nije preostao niti komadić.

I Devla im reče da će njihova sudbina biti da žive bez svoje zemlje, ali saosjećavši s njima, dobri Devla, obeća da će im pomoći tako što će ih obdariti sa više mudrosti i sposobnosti nego što ih imaju drugi ljudi, tako da će moći preživjeti na ovome svijetu iako će morati vječno putovati i nigdje se neće moći skrasiti, te da će svugdje biti primljeni kao stranci.“

U Evropu smo stigli bježeći pred turskom armadom.

U Evropu, u kojoj je ideja o vlasništvu centralno pitanje oko kojega se pletu svi ostali odnosi u društvu i gdje se smisao „biti“ poistovjećuje sa „imati“, i gdje je privatna svojina već nedodirljiva. A u našem jeziku, tada, nije niti postojala riječ kojom bi izrazili taj pojam:“imati“, „posjedovati“. Tako su se u toj Evropi petnaestog stoljeća susrele dvije zamisli, dva kulturna modela u potpunosti oprečna.

A kako smo prihvaćeni?

Ono što je sačuvano, usmenim predanjima (ne znam vam objasniti zašto je istrajavalo nepovjerenje nas Roma prema pisanim riječima), u našem historijskom pamćenju u osnovi je saglasno da smo ponuđeni hranom i vodom, ali i da su nas istovremeno obavili famom turskih špijuna ili, ništa manje nego, onih koji su iskovali eksere za raspeće Isusovo.

Цыгани любят песни, ма песни не простые,…

Цыганы любят вына, ма вына не простые, Цыганы любят вына ма Грузинского разлива, …

Цыгани любят кони, ма кони не простые, …

Početak, dakle, koji nije obećavao ničega dobrog, a nastavak je bio doslijedan prvobitnim predrasudama i takav traje uprkos naknadnim pokušajima da se to ispravi. A i shvatljivo je, jer u to vrijeme mladi Johanes Gänsfleisch zvan Gutenberg još je uvijek bio zauzet rješavanjem mnogih tehničkih problema oko svog izuma i „štampa”, koja bi mogla i trebala dati informacije o nama, još nije postojala.

Dočim, moje prisustvo ovdje počinje, prije sedamnaest godina, na sasvim drugačiji način. – Odakle si?- „personalac“ u jednom preduzeću. – Iz ex Jugoslavije, … iz Bosne“ – odgovorih, stidljivo (jer rat je još trajao). – Aaa, … tako! Vi ste dobri u … onom … čišćenju. Tvoj posao će biti: Čistač! – svečanim tonom izgovori „personalac“.

A, prošlo je samo četristo godina od pojave „štampe“ da bi je proglasili „četvrtom silom“, i ne bez razloga, jer, u ovom slučaju, znali su sve o meni još prije nego što sam stigao. Nije bio potreban curriculum, niti poseban razgovor da bi se nešto razjasnilo, – znali su već sve što je trebalo da se zna. Dovoljno je čitati novine i (dobri Devla neka me sačuva) gledati televiziju.

A u Forlì, nisam došao tek tako, pukim slučajem. Jer, ovdje se po prvi put susreću vaše hronike, vaši historijski izvori i naša usmena predanja. Prvo pominjanje naše prisutnosti u Italiji pripisuje se hronici anonimnog Bolonjca (“Historia miscellanea bononiensis“) u kojoj je zabilježeno da je 18. jula 1422. godine u Bolonju stigao vojvoda od Egipta, po imenu Andrea, u pratnji od oko stotinu muškaraca i žena, da su spavali ispod arkada, a sam vojvoda sa svojom ženom u hotelu, poput kralja, te da su ih posjećivali mnogi jer je vojvodina žena proricala sudbinu. U augustu iste godine fratar Girolamo da Forlì u svojoj „Chronicon foroliviense” bilježi da se je u Forlì-u odmarao vojvoda Andrea sa svojom mnogobrojnom pratnjom, porijeklom iz Indije, prije nego što će se zaputiti u Rim, radi prijema kod pape Martina V, e da bi dobio blagoslov i propusnicu za nesmetano putovanje.

Tako srednjevjekovni hroničari, slijedeći osnovno pravilo novinarstva da su činjenice besprijekorne, neizmjenjive, a komentari slobodni, još mnogo prije nego što je „štampa“ izmišljena.

A u historijskom pamćenju naše familije, usmeno prenesenom, jer uz Andraša „vojvodu od Egipta“ jahao je moj pra, pra, … , pradjed Rabindranath, zvani Solon (nadimak je zaslužio kako zbog istančanog osjećaja za pravednost tako i zbog čestog pozivanja na Solonovu izreku da je pravda kao paukova mreža u koju se uhvate sitni insekti a krupni joj promaknu), ovaj događaj zapamćen je ovako: nakon što su protjerani iz Ungherie potucali su se mjesecima od nemila do nedraga dok nisu ujahali u Bolonju, predvođeni drungariusom Andrašem i pra-pradjedom Solonom, na čilašima nepodrezanih repova i griva urešenih raznobojnim upletenim vunenim bičaljima, bolje timarenim i uhranjenim od njih samih, a s njima stotinu manuša i manušni i nebrojena ćavale. Neuobičajeni izgled; tamna put, muškarci sa minđušama, istetoviranih obnaženih mišica, žene i djevojke u mnogobrojnim suknjama vatrenih boja, kosa podvezanih šarenim maramama sa dijademama, na rukama niske narukvica, … prstenje, – napokon je naišao na dobar prijem kod domaćeg stanovništva jer im je, bez podozrenja, napokon dopušteno da borave unutar zidina grada a ponudili su ih i hranom i pićem. Zauzvrat, Rubal, manušna Andrašova, im je proricala sudbinu „ibis redibis“; sirotinji ugađajući tako da im podhrani snove o iznenadnom boljitku, a imućnim predskazujući zlo koje mogu izbjeći samo velikodušnim odnosom prema svojim podanicima. Gatajući Rubal saznaje da se nalaze na djeliću Zemlje koji je Devla dodjelio svom izvanrednom i opunomoćenom zastupniku za cijelu Vaseljenu, Papi, te da im samo njegovo pismo može omogućiti da se kreću bez zapreka i progona.

Vaše hronike dalje bilježe da su se pojavili u gradu Fermu sa Papinim pismom kojim im se dozvoljava da kradu nekažnjeni. Poslije su vaši naučnici kopali po vatikanskim arhivima, uzalud jer nisu našli nikakvo pismo potpisano od Pape. Ni naša usmena predanja ne pominju ovo pismo niti Papu, osim ako se iz priče o tome kako je pra-pradjed Solon, ponekada, pjevušeći refren:

Цыгани любят кольца ма кольца не простые, цыгани любят серьги, ма серьги не простые, Цыгани любят серьги, ма серьги золотые …, – obješenjački dodavao: al’ ni ecclesiasticus-ima (bogomoljcima, bili oni dipl.ecc. ili ne) nisu mrske…, – osim ako se iz te priče ne može naslutiti neka uzročno-posljedična veza.

Eeeej, pra-pradjed Solon!

Priča o njemu duža je od njegovog života.

Bio je još dječačić kada ih je protosebastos Ioanis Zinganus pred navalom turske armade poveo, iz njihove nezavisne kolonije „Mali Egipat“ na Peloponesu, Grčka, prema Evropi. Sobom je ponijeo predanje o tome zašto nas u Evropi nazivate „Cigani“; naš dolazak u Grčku, zabilježen je u jednom hagiografskom rukopisu (iz 1068.god.) na Monte Atos-u, u kome smo, zbog nekih ritualnih sličnosti i sklonosti ka magiji, pomiješani sa sektom zvanom „atsinganos“ što znači „oni koji ne žele biti dirani/koji su nedodirljivi“. A u našem životopisu sve je suprotno tome. Ironija sudbine, rekli biste? Pa, ne znam vam objasniti zašto istrajava nepovjerenje nas Roma prema pisanim riječima. A nazivima „gitani“ i „gipsy“, prema predanju pra-pradjeda Solona, sami smo kumovali, jer smo po dolasku u Evropu, na pitanje odakle dolazimo, odgovarali: iz Malog Egipta.

Me sem Rom. Amen sam Romale.

Što na našem jeziku znači, jednostavno: Čovjek sam. Ljudi smo.

Autohton smo narod. Zemlja našeg porijekla je Indija.

U tome su se saglasili i vaši naučnici nakon što su izučavali naš jezik. Upravo tako, naš jezik! Jer, u našem jeziku sadržani su tragovi jezika svih onih naroda s kojima smo se susreli tokom našeg višestoljetnog putešestvija.

I tako, kada smo odlučili da bježimo od posljednjeg rata na Balkanu (samo ratovi, otkako smo došli u Evropu osim naše zle kobi snašli su nas i svi vaši ratovi) sjetili smo se priče o pra-pradjedu Solonu i o tome kako su ovdje, u Italiji, Emiliji Romanji, bili prihvaćeni i došli smo … ovdje … u Forlì. Taman smo se sredili; ja u fabriku, djeca u školu, žena u kontejner, – kad’ počeste da pričate o „integraciji stranaca“.

Ne razumijem, zabrinem se, pogotovo nakon što su mi djeca objasnila da je to pojam koji podrazumijeva prelazak iz jednog rastrojenog, rasutog stanja u usretsređeno, čvrsto stanje, te da je neophodno da se prethodno dezintegriše ono što treba nečemu da se integriše. Nazovem rođake, dospjeli u Ameriku, kažu tamo se to ni ne spominje. Kažu: naučiš jezik, poljubiš zastavu i … Amerikáko san. – Ma šta znaju Ameri, ovdje smo u Evropi, kolijevci zapadne civilizacije!- i počnem pažljivo čitati novine i gledati (dobri Devla da me sačuva) televiziju. Nakon izvjesnog vremena shvatim da se treba prilagoditi navikama i običajima ovdašnjeg stanovništva (još?), a naročito da treba prestati sa sitnim krađama jer to je ono što ponajviše uznemirava domaće stanovništvo. Ukratko treba biti kao svaki građanin dostojan poštovanja. Za nas je kasno, ali za djecu odlučismo da treba da završe visoke škole kako bi i oni mogli postati uspješni u izbjegavanju plaćanja poreza ili pronevjeri javnih sredstava. Što se tiče prilagođavanja navikama i običajima – pa to smo usavršavali stoljećima: nadijevali smo imena uobičajena u zemlji u kojoj bi se zatekli, prihvatali religiju naroda te zemlje (ta bog je ionako jedan), prestali smo da se tetoviramo i da nosimo minđuše (muškarci), sa ženama smo imali podosta problema da ih ubijedimo da promijene način oblačenja, da priguše boje svoje odjeće, muzički izraz naših osjećanja prilagodili smo vašem muzičkom izrazu ili smo možda samo reinterpretirali vašu muziku – ne znam, ali vam se dopalo!

Preostala nam je još samo naša tamna put i naš jezik.

Naša integracija s narodima Evrope ostavila je traga na rano ostarjelim, izbrazdanim licima naših majki, žena, u raspuklim glasovima kojima pjevamo pjesme koje vam se dopadaju.

A, prošlo je vremena, mnogo vremena, od našeg dolaska u Evropu.

Ma, primjetili smo!

Primjetili smo da ste i vi učinili nemalo na uzajamnom približavanju. Dopala vam se ideja o „životu Cigana“ pa ste izmislili kampove (istina malo previše ograđene za naš ukus, ali za početak nije loše), pa zatim kamp-prikolice i kampere (e, ovdje skidamo šešir), pa ste se počeli i tetovirati (znacima koji često nemaju nikakve veze sa vašom racionalnom duhovnošću, ma … dobro je i tako), počeli ste da nosite i minđuše (muškarci), pa čak i da vještački zatamnjujete vašu kožu (velikodušni ste u nastojanjima da izbrišete vidljive razlike, cijenimo, ali oprez sa zdravljem), izmislili ste „mobility job“(ne sviđa vam se čak više ni stabilnost rada, hoćete da nas nadmašite?).

U posljednje vrijeme ste se angažirali i da ukinete smrtnu kaznu u svim državama.

Eee, kako bi se pra-pradjed Solon obradovao ovome, jer bio je, naš pra-pradjed Solon, predsjednik plemenskog sudskog vijeća i njegovo opiranje nastojanjima da se u naše zakone uvede smrtna kazna bilo je od presudnog uticaja. Nastojanjima, koja su opravdavana željom da se što više približimo običajima naroda Evrope.

A da je u vrijeme pra-pradjeda Solona postojala „četvrta sila“, „štampa“, koliko bismo vremena i … uštedjeli u međusobnim nastojanjima da se shvatimo i uvažavamo, a da pri tome ne mijenjamo svoj identitet?

Ali, evo, velite nije dovoljno? Treba još?

Nastavim zabrinuto čitati „štampu“ nebili otkrio gdje smo manjkali, dok ne naiđoh na noticu uvaženog Enzo Biagi-a:“ Povremeno se pojave oni odvažni koji se trude da objasne kakvi su Italijani. Zadatak vrlo kompliciran jer je još prije jednog stoljeća Della Gattina, piemontese oštar i beskrupulozan, izjavio kako je nemoguće opisati narod koji na sjeveru zove pticom ono što na jugu kvalificira kao riba.“Messaggero“ je sažeo rezultate nekih istraživanja na ovu temu. Negativni aspekti: znoje se (jedan od dvoje), narcisoidni: 10 od sto bi pribjegli hirurškoj intervenciji radi preuređenja genitalija; lijeni, jer nerado ručno peru suđe; prljavi: samo jedan od pet se tušira svaki dan; romantični: mladići vjeruju u vječnu ljubav; i na kraju vjernici: 69 od sto vjeruje u anđela čuvara, mnogo manje u đavola. Zaboravio: neznalice. Sedam od deset uvjereni su da je Palazzo Piti modna kuća.“ („L’Espresso“, str. 32/33, 13. jan. 2000). Ovo me je ohrabrilo. Neće biti teško, u mnogome smo tu negdje.

Cijenim vaše napore da poboljšate naše uključenje u društvo, itd., itd., ali nemojte više! Molim vas! Dopalo mi se biti „extracomunitario“. Čak sam i ponosan na to, jer je naziv koji me ravnopravno ujedinjuje sa ostalim svijetom i to bez ikakve integracije. Ali i zato što je naše višestoljetno iskustvo o integraciji sažeto u ovoj izreci: „Ciganin je Ciganin a gadžo je gadžo!“ I mi Cigani, kao što ste uostalom i vi, uvjereni smo da smo poseban narod koji se ne može miješati sa gadžama (u našem jeziku to su oni koji nisu Romi, dakle: „extracomunitari“). A i upoznali smo vas dobro, šesto godina smo među vama: gadžo je onaj koji stalno radi nadajući se da će postati ili imati nešto više i tako, nadajući se, umire … nezadovoljan.

Ne znam vam objasniti zašto je nepovjerenje Roma prema pisanim riječima tako dugo istrajavalo. Još uvijek nemamo svoju zemlju, ali organizujemo se po ugledu na vas.

Na Prvom svjetskom kongresu Roma (1971.) utvrdili smo našu (zastavu i) himnu (ne morate se odmah ukipiti, nego ruku na buđelar i njišite se, plešite, … khel gadžia, pjevajte):

Đelem, đelem, lungone dromensa,

Maladilem bakhtale Romensa,

aaai …

Phen so phendem!

Drugo, pucketajući prstima, prevedeno a toliko izmijenjeno izdanje da više i ne liči na original: Sono un “Rom origine slava” http://www.coopdialogos.org/Segni_&_Sogni_files/07-04-05-aprile-maggio.pdf objavljeno u (vidi fuootnotu “otvoreno”) primjeraka.

U Phoenixu smo posjetili naše drage prijatelje, poznate mnogim blogovcima – Mileta i Lejlu Bogdanović. Proveli smo jedno divno veče, posebno obradovani susretom sa jednom zaista divnom osobom.

Kroz nekoliko ljupkih i toplih pričica objavljenih na blogu, mnogi blogovci su odmah prihvatili autora – Branku Babić. Sada smo se uvjerili koliko je Brankica neposredna, ljupka, pametna i simpatična djevojka. Bilo nam je veliko zadovoljstvo provesti veče u vrlo prijatnom društvu.

Mile zvani Čarapan (imao je još jedan nadimak “Galama”) je poznati jugonostalgičar koga nostalgija i dalje drma svom snagom. Pored mnogobrojnih slika i simbola iz “dobrih, starih godina”, Mile provodi dane gledajući nekoliko TV programa iz bivše Juge, slušajući sarajevski Radio M i ćaskajući sa svojom rajom preko Skype-a (isto veče smo imali dugi razgovor sa našim Šerkanom).

Posjetili smo i naše stare prijatelje – bračni par Smith. Na blogu već svi znaju za Ane Dalmatinku ili Contesu A. Ljetos smo se vidjeli u njenom Gradcu, sada na drugom kraju svijeta.

Anuškin suprug Adrian je jedna posebna ličnost, blag, odmjeren, ljubazan, vrlo prijatan sagovornik. Nedavno su saznali prijatni novost – uskoro će dobiti unuče. Anuška konačno postaje baka!

Pomenuli smo samo ličnosti već poznate blogovcima. Propustili smo priliku napraviti snimak Ahmeta Ališaha, njegove supruge Halide i sina Emira koji vode veoma uspješan bosanski restoran u Tucsonu gdje smo jedan dan bili na ručku. Biće valjda opet prilike.

Preuzeto sa portala vilsonovo.net

Neko reče da je dogma ružna kokoš male glave i nezasite zadnjice.

Nastojat ću da se ne pretvorim u to gundjalo ako ikako mognem. Da mi je da budem moderna stara žena, ”cool” baba ili nana. Kad mi počne kosa da sijedi, treba da je ofarbam. Kad mi bore budu na licu, ako budem imala novca – treba obaviti zatezanje lica. I viagra da posluži svojoj svrsi. Nije sramota. Nije grehota. Čitat ću knjige, ostati informisana, koristiti najmoderniji model mobilnog telefona, pratiti tehnologiju. Družiti se sa mladim ljudima, jer na njima svijet ostaje. Nastojat ću i trudit se, ukoliko gundjanje nije urodjeno svima nama.
Da l’ je?

Pozdrav je gesta poštovanja, pažnje i prijateljstva. Pozdravljaju se znani i neznani, to je uvod svake komunikacije.

Eh sad’ kako ko pozdravlja i koliko smo osjetljivi na te pozdrave, to je druga stvar. Možda smo preosjetljivi. Pozdrav nije tu da bi te povrijedio ili omalovažavao. Dok te neko pozdravlja, dobro je. Daje ti na znanje da te vidi, da te prepoznaje k’o čovjeka. Potvrđuje i uvažava tvoje postojanje. Živ si.

Želja mi je da pojedini paze kada upotrebljavaju posebne nacionalne pozdrave, i da ih koriste samo prilikom ukazivanja poštovanja religioznim ljudima, starijima, vjerskim poglavarima, ali nipošto u državnim ustanovma. Pogrešno je generalizovati i smatrati da svi prisutni su pripadnici iste nacionalne grupe. Mislim da ta euforija vjerskih pozdrava polako jenjava i izlazi iz mode. Još  je prisutna ali čini mi se puno manje.

Tokom mog godišnjeg odmora, iako sam u Bosni kratko (šta su 3 sedmice?), rodbina i prijatelji očekuju moju posjetu. Pređem tolike milje, putujem satima i baš mi, iskrena da budem, mrsko da ja njima idem na noge, ali to radim radi reda i da se roditelji ne ljute.

Tata i ja smo tog lijepog junskog dana bili u posjeti  rodbini koja se tokom rata naselila u Mokro.  Nakon jednodnevne posjete, vraćali smo se u Sarajevo. Do autobuske stanice nam je trebalo 15-ak minuta hoda. Polako smo išli, pričali, razgledali, potajno se nadali da ćemo vidjeti nekog poznatog. Rodbina nas prati i tako nekoliko nas ide ulicom. U susret nam dolazi stariji čovjek, poguren od starosti i možda neke bolesti. Nikad prije ga nismo vidjeli. Moj tata zagleda tog čovjeka s velikom pažnjom, i veli mu “kako je dedo?”. Starac nista ne odgovori već bezbrižno i polako nastavlja dalje. Više iz šale rekoh tati da to nije “dedo” već da je “đedo”. Tata kaže, ma ko je da je, treba ga pozdravit, red je, star je.  Rođakov sin Saša koji nas je pratio, reče da je to stari Miloš, gluv je ko top, ni aparat mu ne pomaže, nosi ga u džepu izlizanog sivog sakoa. Nije čuo pozdrav koji mu je moj tata uputio. Posramih se mog komentara, kad ne bih na usta, ja bi’ na guzicu, da prostite. Baš sam grozna.

Hajde sad’ idemo u Ameriku i da vam kažem o problemu pozdravljanja koji me tamo snaš’o.

U sadašnjoj firmi  radim već evo skoro tri godine. U predhodnoj sam ostala devet, ostala bih i duže, al’ zatvori se. Valjda je to normalno za naš svijet jer naslijedimo to od roditelja koji su svoju penziju stekli radeći u istoj firmi 30 ili više godina. Otac mi je radio u preduzeću “Zrak” 30 godina i tamo stek’o svojih 370  maraka penzije.

U Americi je normalno da se poslovi mijenjaju, ideš na bolje i za više dolara. Nisam trčala za parama. Gledala sam da se uklopim u firmu gdje ću moći da učim i polako napredujem, da radim sa dobrim ljudima i kao najvažnije da će poslodavac udovoljiti mom jedinom uslovu koji je bio odlazak u Sarajevo na 3 sedmice, svake godine.

Prva sedmica na novom poslu je prošla u treningu, i nakon toga su me doveli u moju kancelariju. Imala sam radni sto i kompjuter gdje ću provoditi većinu svog vremena, a jedan manji dio u fabrici kada je potrebno da pregledam rad tehničara ili da riješim neki problem, kad’ bi se pojavio. Brojne analize, nacrti i telefonski pozivi su u sustini sve što svakoga dana radim.

Moja kancelarija se nalazila na  početku prilično dugačkog hodnika.  Tu su bile kancelarija do kancelarije, krcato ko šibica. Prozora nema, sve sami beton.  Znala sam samo ko mi je šef i gdje on sjedi; do njega je bila sekretarica Nancy koja je u službi, kako njega tako i svih nas, da bi pomogla sa administrativnim problemima ili ako nam je potreban potrošni kancelarijski materijal. Prvih dana sam vidjela da direktor dolazi u sedam. Onda dolaze ostali. Nismo imali radno vrijeme. Pravilo je bilo da treba da uradiš svoj posao, a to kad ćeš doći i otići, to je bilo na nama. Samo da pos’o ne trpi. Od svakog se očekuje poštenje. Odlučila sam da dolazim u pola sedam, prije direktora, da ja dočekam njega na radnom mjestu, a ne on mene (i odgovaralo mi je da ranije dođem jer ranije i odem  pa mogu da šta privredim kod kuće). Jedino šef bi me svakoga jutra ljubazno pozdravio, pitao kako se snalazim i da li mi je potrebna pomoć.

Na radnom mjestu sam okružena obrazovanim i stručnim  ljudima. Većina nas je inženjera (u cijeloj firmi oko 300)  mada nekoliko njih imaju zvanje naučnika.  Naš direktor je bio astronaut, a  jedan stariji kolega je bio nominovan za Nobelovu nagradu.

 Te kolege su prolazile i išle svojim putem. Na moje veliko čuđenje, niko se tamo nije pozdravljao. Po neki kolega baci pogled ka meni, da vidi kakva je to nova došla sa čudnim imenom.  To njihovo nepozdravljanje mi je jako smetalo. Kažu da kod nas kad’ i u štalu uđes kažeš nešto, ne znam, možda “mašala cure moje” ili jednostavno kažeš dobro jutro krave, koze, ovce i prasići.

Odlučila sam da to promjenim i da ih “naučim reda”. Nisam stidna i imala sam snage da svakoga dana stanem kraj tih jednih vrata i javim se toj osobi. Predstavila bih se, pružila ruku, rekla koji posao obavljam, rekla da sam iz Bosne. I isto bih pitala i njih. Onda sam svakog pojedinačno počela da pozdravljam, dobro jutro Michael, dobro jutro Gregg, Eric, Dave, Steve, Scott, Ken, i svakog bi’ pozdravila sa osmjehom na licu. Kad su uvidjeli da ja to svakog jutra radim i nemam namjeru da prestajem, počeli su da me sami pozdravljaju. Radila sam na tome bogami sigurno nekoliko mjeseci. I uspjela sam.

Polako sam počela da ih pitam za porodicu, slike koje su imali u kancelarijama, aktivnostima u slobodno vrijeme, kuda su putovali itd.

Zapamtila sam da je pedesetogodišnji Gregg veliki ljubimac Pink Floyd’a, da je Eric usvojio dječaka iz Rusije, da Michael koji ima 350 paunda, vozi najnovijeg mercedesa, ide na kvarcanje i kod pedikera, i nema cure. Steve se žalio na punicu koja je živjela s njima, Scott’ova supruga je toliko ružna da se u njenu sliku ne može gledat.

Unijela sam malo šale u naš rad, lakše je. Kad bi Gregg bio ljut i pod stresom, počela bih da pjevušim poznatu pjesmu “Wish You Were Here” njegovog omiljenong benda , znam par redova “so you think you can tell.” i pitala ga da l’ mu je ostalo šta trave od posljednjeg koncerta Pink Floyd’a. Mor’o se nasmijat.  Michael’a sam tješila da nije debeo, i da će se  naći žena kojoj će on predstavljati 350 paunda sreće. Steve’u sam nudila da kupimo  kartu u jednom pravcu i da punicu pošaljemo u Bosnu, tamo bi je skupa s njenom penzijom mogli udat i usrećit. Bilo je jednostavno, svima je trebala mala pažnja, ljudska riječ, malo humora. I postali smo jako dobar tim.  Tokom godisnjeg odmora, šalju mi poruke u Sarajevo, kažu da im nedostajem i da je cijeli hodnik mrtav, ne čuje se smijeh, jedva čekaju da se vratim.

Kad’ si ukočen i hladan, sve je nekako automatski, budemo kao mašine.  A mašine nismo. Ljudi smo.  Nakon prve godine dana, na sastanku sa direktorom, kada je došlo vrijeme povišice, prva stvar koju je spomenuo bila je da imam odličnu sposobnost za komunikacije i da je beskrajno zadovoljan što sam svoje kolege podstakla da međusobno pričamo, oslobodila ih i unijela osvježenje u naš tim. Rekao je da sam kao krema u OREO keksu (nesto slično našem MOTO keksu) i da držim sve zajedno.To mi je značilo više od povišice.

Za vrijeme radnog vremena samo u 2 navrata govorim naš jezik a to je kada sam ljuta i psujem (tada kolege znaju da nešto nije u redu jer Branka priča sama sa sobom), ili kada uz radio tiho pjevušim neku pjesmu koja vraća uspomene. Svaki dan na poslu, čim se ukaže prilika, putem interneta slušam bosanski radio. Pratim vijesti, vremensku prognozu, kad’ si daleko drage ti i reklame. Bude mi toplo oko srca kad čujem ono “ćevabdžinica Željo”, ili sniženje u Robotu, meni najdraže na svijetu pegle, tegle i saksije.

Skoro sam slušala divnu muzičku emisiju, muzika iz sedamdesetih, popraćenu finom pričom simaptične voditeljice. Po završetku te emisije, nastavljam da slušam. Idu kratke vijesti a onda pozdravi i želje slušalaca. Zove jedna gospođa, selami sve u studiju i režiji, i pita može li ona od Cece. Na licu mi grimasa, osmjeh kiseo. Svašta, rekoh sama sebi.  Ljutim se ispočetka ali kasnije uzimam ovo kao ironični korak ka boljem. Tanko mi to bolje ali bolje i tanko nego ništa. Biće bolje. To Miki , to.

20 Oktobar 2011

Ovo je bila prilika da Francuzi malo više upoznaju našu kulturu i prirodne ljepote zemlje Bosne (uz filmsku projekciju).

Večeras su nam ponudili večeru: “Made in Bosnie” - burek pita, kupus salata, bosansko pivo i na kraju baklava. Kad je nestalo našeg piva, u pomoć je došla “Stella Artois” .

Folklorna grupa” Libertas BiH” (Brussum, Holandija) u našoj narodnoj nošnji  je dobro ugrijala salu prije nastupa (medju mladima) popularne grupe “Dubioza Kolektiv”koja je došla iz šeher Sarajeva.

DJ RAKIJA mix 100% made in Balkan se pobrinuo za našu narodnu muziku i bosanske pjesme.
Bilo je to pravo bosansko sijelo na kome je bilo i jugonostalgičara koji nisu porijeklom iz Bosne i Hercegovine. U prijateljskom ambijentu igralo se i pjevalo” Bosni domovini”, do u kasne sate.

“Dubioza Kolektiv” je bosansko-hecegovački glazbeni sastav, koji su 2003.godine osnovali bivši članovi sastava “Gluho doba” - Against Def Age. Njihova je glazba mješavina reggaea, hip-hopa
i rocka uz jake političke poruke.

Trenutačna postava: Almir Hasanbegović – vokal, Adis Zvekić – vokal, Brano Jakubovi -sampler, Vedran Mujagić – bas gitara, Armin Bušatlić – gitara, Orhan Maslo Oha – udaraljke, Senad Šuta -bubnjevi i Dragan Jakubović – glazbeni tehničar.

Kad je reporter Dovla.net (zagluhlih ušiju) napustio bučnu “Salle des fétes de Fives – Lille” na ulazu je oko stotinu mladih čekalo da se oslobode mjesta. Organizatori, zbog sigurnosnih uslova,
nisu im odobrili ulaz u kao šibica punu gradsku dvoranu.
 
Maksuz za: Dovla.net, iz Francuske.
Sakib Hadžić

Pripala mi je čast da (po vlastitoj incijativi ) upoznam Dovla blogovce o jednoj od rijetkih svijetlih strana napaćene države Bosne i Hercegovine. Sinoć sam na punom stadionu ”Stade de France” u Parizu, gledao fantastičnu predstavu “Zmajeva” koji zaslužuju respekt i poštovanje i van granica naše zemlje.

Od ranih popodnevnih sati, Saint Denis ravnicom ( La Plaine Saint-Denis ) orila se pjesma “IGRAJ BOSNO” neka vrsta himne BiH “Fanaticos-a”.

Procjenjuje se (nemam tačne podatke) da je sinoć bilo oko 20.000 navijača naše reprezentacije iz svih zemalja zapadne Evrope, računajući i navijače iz Bosne i Hecegovine.

BiH Fanaticosi su okupirali JUŽNU TRIBINU kapaciteta: 12.160 mjesta, a bilo ih je u većem broju na skoro svim ostalim tribinama.

Vrlo je važno naglasiti: primjerno ponašanje naših navijača, koji su u prijateljskom ambijentu sa Francuzima, pjevali, slikali se, razmjenjivali šalove i zastave i pili neizbježno francusko pivo.

Svi barovi (kafići) u blizini južnih tribina bili su bosanski, što je privlačilo pažnju fotografa i novinara, kao i francuskih navijača.

Mlada djevojka, Nejra iz Sarajeva (vodja puta) mi je rekla: da je došla preko njene putničke agencije “Centrotrans”, avionima sa oko 900 navijača. Ostali navijači koji nisu mogli obezbjediti avionske karte došli su autobusima iz raznih krajeva BiH: Sarajevo, Mostar, Tuzla, Zenica, Sanski Most, Bihać itd.

Što se tiče utakmice (bez pretjerivanja i patriotizma ) na terenu je bila daleko bolja naša državna reprezentacija, “Zmajevi” su dominirali Francuze u svakom pogledu.

Velika je šteta što naš tim nije konkretizirao dominaciju iz prvog poluvremena i postigao bar još jedan gol, jer za to su imali priliku u više navrata.

Evo šta pišu francuski listovi o jučerašnjoj utakmici Francuska-Bosna i Hercegovina :

L’Equipe.fr football: “Nasri libére la France” ( Nasri oslobodio Francusku)

Le Parisien.fr : ” France-Bosnie: une billet pour l’Euro gagné dans la douleur” (Karta za Euro dobivena sa mukom ) participe à l’Euro tout en démeritan” (Učestovati na Euro nezasluženo )

Ostali javni mediji:” Kvalifikacija na mala vrata” Penalty salvateur ” (nešto sumnjivo)

Kao što znate strijelac za našu ekipu bio je naš “DIJAMANT”  Edin Džeko u 40. minuti.

Za Francusku, izjednačujući gol postigao je Samir Nasri, (Džekin suigrač iz Manchester City-a ) u 78. minutu udarcem sa jedanaest metara, kako je rekao selektor naše reprezentacije Safet Sušić: “Platinijevskim penalom”.

Nemam običaj da kritikujem sportske sudije i njihove odluke ( jer je i sudija čovjek, a svaki čovjek zna da pogriješi) samo se pokazalo da mnogi sumnjaju u ispravnost odluke škotskog sudije.

Bilo kako bilo, njegova je odluka pomogla Francuzima da se direktno kvalifikuju za Euro, a našoj reprezentaciji predstojeći BARAŽ.

Potencijalni protivnici”Zmajeva” u baražu su: Hrvatska, Portugal, Češka i Irska.

Ostavljajući  ”Stade de France” i dalje se čula pjesma  : Hajmoo Bosnoo, hajmoo Hercegovinoo, najljepsa zemljoo, Naša domovinoo !”

“IDEMO BOSNO I HERCEGOVINO, SILO ZMAJEVA, LJEPOTO LJILJANA, DOMOVONO JEDINA”!

Što se tiče dopisnika Dovla.net, vjerujte mu: U  Parizu 11. oktobra 2011. godine, “BILO JE ČASNO BITI BOSANAC “…!

Dodatak Milorada Bjelogrlića

I ovo je penal?

Karikatura

Anri – uz pomoć ruke

Poštovani Vlado,

upravo mi je Predrag Finci sugerisao da vam se obratim. Moja i kćerka Senje Tanovića, Tajna Tanović, upravo je izdala muzički EP (album sa pet songova) i jako bi nas radovalo kada biste bili u mogućnosti da ovu informaciju objavite na svojoj stranici. Šaljem vam linkove na muziku, Facebook i njenu internet stranicu.

http://tajnatanovic.bandcamp.com/
Evo direktan link za ALBUM – ČESTITAM! (Zlaja)

http://www.facebook.com/tajnatanovic
facebook

http://tajnatanovic.com/
Tajna Tanović

Srdačan pozdrav iz Brooklyna,

Kaća Čelan

O ratu baš ne volim da pričam. Nisam u drugim ratovima bila ali po onome što sam pročitala iz knjiga može se reći da je svaki isti.  Bilo mi je 16 godina kad je počeo. Dobrih stvari se sjećam a one ružne sam bespovratno “delete” (za ružne uspomene to je najbolja tipka na vašoj kompjuterskoj tastaturi). Izbriši.

Još jedna interesantna, i vrlo moćna kompjuterska operacija koja treba da se upražnjava na našim balkanskim prostorima treba da bude “re-start”. Moj prevod ove operacije bi bio “rat je gotov, život se nastavlja, ne vraćaj se unazad, idemo dalje”. (Ja kad bi’ prevodila kakvu pjesmu ili priču sa engleskog na naš jezik, trebalo bi mi puno vremena i prostora da to udarim onako domaćinski što se kaže, i dočaram pravo značenje.)

Moji balkanci treba da budu slobodni da se re-startuju čak i nekoliko puta na dan, kad god je potrebno. A naročito kad krenu neka ružna sjećanja. Tada ima najviše efekta. Radi. To digitalno dugme se nalazi u predjelu duše, tu je negdje, zavisno od toga kolika je duša i njene tačne lokacije. Ljudi obično pokazuju u predjelu prsa, mada se svima ne nalazi tamo.

Moja je na prsima, znam tačno kolika je. Imam svoje dugme.

U decembru 1997. napuštam Sarajevo sa suprugom Nenadom i odlazimo u Arizonu, u Phoenix.

Razmažena princeza

Moj prvi posao u Americi je bilo sastavljanje električnih pumpi za vodu. Nenad i ja smo radili zajedno. Zamislite princezu iz Sarajeva, sa dugim noktima, koja je do jučer radila na televiziji, kako stoji za čini mi se beskonačnom fabričkom trakom, i radi. Dok radi plače, i mrzi cijeli svijet, i govori sebi zašto sam ovdje došla. Ne poznaje engleski jezik a inače ona bi njima rekla “hej, znate li da sam ja više od ovoga, da ja ovo nisam nikada radila”. Okružena je većinom Vietnamcima, Meksikancima i ima par Bosanaca, neki iz Krajine. Imena im se ne sjećam. Bili su otrovani ratom, i kada su čuli kako se zovemo nisu nas pozdravljali.  Ovdje svakako moram da pomenem Sergeja Aleksandroviča, ruskog emigranta. Ruski sam učila u školi. I poslužila se njime u razgovorima sa Sergejom. U nekoliko navrata nas je poslije posla odvezao kući jer Nenad i ja tada nismo imali kola.  Sjećam se koliko smo se samo ljutili na taj Ruski jezik, i govorili da s njim ništa ne možemo. Ja nisam od takvog mišljenja. Najljepše pjesme sam pročitala na tom jeziku, a evo i dokaza da mi je pomogao u životu, i to daleko, daleko negdje u Americi. Kako je život nepredvidiv. Ko bi se nad’o.

Razmažena princeza u meni se konstantno bunila, plakala, mrzila taj posao. Govorila da joj je i u ratu bilo bolje. Bio je to pošten ali težak posao. Možda za neku muževnu ženu, ali mene je lomio, i fizički ipsihički. Sve to sam stavljala na ledja mom Nenadu, i sad me sram što sam se ponašala kao razmaženo derište.

U tom periodu upoznajemo Senada S. iz Sarajeva. Moje tromjesečno kukanje ga raznježilo ili mu je dodijalo,  i onda me naučio da lemim. Nenad i ja prelazimo u “Senadovu” firmu, i tamo lemimo dijelove za Intel. Posao je bio interesantan, lagan. Svi radnici su bili Bosanci. Nas troje iz Sarajeva, a ostali iz Velike Kladuše. Uz naš rad, moj muž i ja smo poslije posla svakoga dana išli na časove engleskog jezika. Nenad je uzimao kurseve u Sarajevu pa je imao dovoljno za sporazumjevanje, a ja sam počela od nule. Ustvari, znala sam da kažem nekoliko riječi “Thank you. Hello. Bye. I love you, i još jedan prost izraz (vrlo često upotrebljavan u američkim filmovima a počinje sa f) koji se ne usudjujem napisati.”  Sad, kad na to pomislim, smijem se sama sebi i mislim da sam znala 5 najvažnijih izraza neophodnih za život.

Iz “Senadove” firme, nakon 3 mjeseca, prelazim u jednu “Francusku” kompaniju u kojoj nastavljam da lemim, i učim druge stvari vezane za poluprovodnike. Ulazim sve više u svijet elektronike. Moj engleski je još uvijek ograničen, ali se snalazim. Francuzima se dopalo što sam se interesovala da naučim cijeli proces proizvodnje, što sam radila sve i svašta, i što nikada nisam rekla ne mogu i neću. Tamo sam ostala 9 godina. Promovisali su me, uložili u mene veliki novac da se školujem i učim za elektro inženjera. A o putovanjima u Francusku da vam i  ne govorim. Dva, a nekada i tri puta godišnje, do Paris, Bordeaux, Nice, Toyes. U svim ovim mjestima smo imali fabrike. Pa onda skoknem i do mog Sarajeva.

Izmedju 2005. i 2007. godine, firma je poslovala lošije. Cijena dijelova koji su se pravili u Francuskoj ili onih koje samo pravili u Americi, nije mogla da bude konkurentna sa cijenama dijelova iz Kine.

Bila sam zadnji radnik koji je ostao da završi sve papire i da zatvori firmu. Francuzi su me primili kao svoju. Rekli su mi da sam most izmedju dvije kulture, Američke i Francuske. Amerikanci su me voljeli jer sam vremenom postajala jedna od njih. A Francuzima je jako značilo moje Evropsko porijeklo i da su se samnom bolje razumjeli nego sa Amerikancima, jer sam znala za Bodlera, Prevera, Jacques Brell i paštetu od patka.  Krajem 2007. sam zatvorila tu “francusku” firmu. Bili su više nego fer prema meni. Platili su mi vrlo finu odpremninu i dali dovoljno za zadnju godinu školovanja.

2008. sam diplomirala na Arizona State University, sa Bachelor Of Science in Engineering, Electrical Engineering. Po završetku školovanja počinjem sa radom u jednoj vojnoj firmi koja se bavi proizvodnjom raketa i satelita. Imam interesantan posao, radim u timu od dvanaest inženjera i jedina sam žena, i jedina strankinja.

Welcome home

Solidno sam uredila svoj život, zadovoljna sam. Ameriku volim jer nas je primila kada niko nije, dali su nam šansu da napravimo novi život ovdje. Kao žena se osjećam ravnopravnom i zaštićenom, samo je nebo granica. Dopada mi se ta američka tapiserija istkana svakojakim bojama, svaka boja druga religija, druga kultura, boja kože. I svi živimo zajedno.  Zakon je okrutan i nema milosti za prestupe, mislim da to i drži ovu zemlju, sve ove razlike da pod istim krovom žive, sila je to. Kod nas, tri male razlike pa šta učinismo sebi.

Bez obzira na postignuti uspjeh i sredjen život, nostalgija i čežnja za svojima je velika. Pitam se da li je to božije davanje ili neka kletva da smo tako bliski sa svojima, možda previše bliski. Ovdje Amerikanci ne vide svoje roditelje i po nekoliko godina iako žive samo par sati vožnje udaljeni jedni od drugih. Oni razmjenjuju božićne i rodjendanske čestitke. Neke stabilnije familije imaju tradiciju da se sastaju jednom godišnje na “family reunion”.

Da bih olakšala sebi,  a i roditeljima, svake godine odlazim u Sarajevo. Odem na 3 sedmice. Bude lijepo vidjeti svoje, probuditi sjećanja. Napuniti baterije i vratiti se. Ti rastanci su mi najteži. Boli. Srce puca i uvijek jednu istu želju imam tada, “bože neka su mi živi roditelji, i da ih vidim i slijedeće godine”.

Kada se vratim u Ameriku, i kada na prvoj pasoškoj kontroli američki carinik kaže “dobrodošli kući”, onda znam da je moja druga kuća ovdje. Da ovdje imam uredjen život i da pripadam ovdje.  Medjutim, od moje posljednje posjete Sarajevu sve se promijenilo. Cijeli juni mjesec sam provela tamo. I desilo mi se nešto što pokušavam da objasnim sebi, i da se umirim.

Prvi put nakon svih ovih godina željela sam ostati u Sarajevu. Možda sam ostala duže  nego obično i navikla se. Svake godine vidim da ide na bolje. Progres je spor, ali ga ima. Svi prijatelji, rodbina i komšije koje poznajem, rade. Govorim o sve tri grupe naroda. Zavisno od nivoa obrazovanja i lične sposobnosti (a možda i sreće) plate se kreću izmedju 500-2000 BAM. Zajedničko objema grupama je konstantno kukumavčenje kako je život težak, nema se para, kako bi oni išli negdje samo kad bi mogli itd. Strpljivo ih saslušam, i glavom klimam u znak odobravanja. A onda im kažem da se batale šuplje priče, i da meni to ne mogu prodavat više.

Ali sve to zvisi od tipa čovjeka s kojim pričate. Ima onih kojima se dopalo da primaju humanitarnu pomoć, i hoće još. Idu po hranu u Crveni Krst i Merhamet, a uvjerila sam se da im nije nužda. Hrane pse u dvorištu. Prokleti, i to ti je. Stare navike “za džabe je” umiru teško.

Sad će da čitalac pomisliti, i ona bi se vraćala svemu tome. Luda žena!

Evo jednog istinitog dokaza za to “džaba”. Majka mog muža je bila kod nas u posjeti u Arizoni (dva puta). Starija žena, ne govori engleski, inače nema ljubavi izmedju mene i nje. Da skratim, otišli smo u prodavnicu hrane. Tog dana su promovisali sladoled Plavi Zeko, ako kupite jednu kutiju, dobijete drugu kutiju gratis, “Buy one-get one free”. Gospodja svekrva se interesovala da li može da dobije samo onu kutiju koja je gratis.

Iste priče, druga imena

U Junu mjesecu 2011. u Sarajevu, caffe Adam’s sjedim s prijateljem i komšijom,  Sašom O.

Otac mu ubijen u ratu, majka se razbolila i umrla. Ostali on i mladja sestra. Izbeglištvo, tudje kuće, tudje tuge, svoje tuge, barake od drveta. Potucanja, lutanja.

I onda ih vlasti (negdje na Sokocu) istjeraju iz barake usred zime da bi u baraku smjestili nečiju ljubavnicu. Daju im 2 sata da isele. Nalaze kamion tamić  sa  ćiriličnom registracijom, pakuju ono malo stvari koje imaju i vraćaju se u Sarajevo. Te noći je spavao u svojoj kući, prvi put nakon 15 godina. Ujutro se probudio i osjetio k’o da je sav teret pao s njegovih ledja. Kako će ga komšije Muslimani prihvatiti, šta se može desiti? Ne može biti gore. Nije se plašio, ruke su mu čiste. Slušam priču svog školskog druga i gubim dah, ne mogu da gutam. Stislo se u duši. Htjela bih da vičem na sav glas. Moj dobri dječače, školski druže, zašto ova tuga da te snadje.

Istog mjeseca upoznajem djevojku Dženitu L. Paraplegičar. Bila je vojnik. Granata je pala blizu nje, i tako svojim tijelom kao štitom, spasava dva života –  Dragana i Zorana. Ispostavlja se da Dragana poznajem, živi u New Mexico, njegova majka i moja svekrva se poznaju. Nikad joj se nije javio. Nek mu je na čast i dušu.  Dženitina majka mi pokazuje počasnu plaketu Zlatnog ljiljana. Kaže, Dženita ne voli da o tome priča. Ne jede meso, svega se nagledala.  Cijela desna strana njenog tijela je oduzeta. Pri mojoj posjeti njima, pažnju mi je privukla zdjela puna kistova. Kuća je bila ukrašena sa mnoštvom uljanih slika, vedrih boja, na slikama je cvijeće. Svaki cvijet pun života. Dženita slika sve to. Slika lijevom rukom. Imala je izložbu, stranci joj organizovali. Dženita slika život, i radost na tim platnima. Praštanje i nadu. Ja joj sjedim u kući ko da  smo rodbina. U tim ljudima nalazim toplinu i srdačnost. Govorim da sam im zahvalna na pažnji i prijateljstvu s mojom majkom. Kažem da su mi se uselile u dušu. Pričam im za očevu sestru koja se nije udostojila da me pozove na jedno vidjenje, sramota me što ovo pišem, ali je istina i reći ću. Došla sam iz Amerike, a rodjena tetka me nije vidjela, nije našla vremena. Dženita i njena majka su mi familija. Teta Biba me je privila na grudi, ko svoje dijete. Nadomjestila izgubljenu tetku koja nije htjela da me vidi. Dženita plače i lijevom rukom nespretno briše suze. I plačemo skupa.

Naslušala sam se dosta ovakvih priča. Zajednička im je tuga i ljudska nesreća, jedino su imena različita i gradovi u kojima se zlo dešavalo. Svi smo izgubili.

I zato bih se vratila. Da upoznam Dženitu i mog školskog druga. Da pričam tu priču ljudima, pozovem na pomirenje. Da smirim još uvijek tinjajuću vatru. Da zagrlim te ljude, da osjete da sam tu, da bude lakše.

U isto vrijeme upoznajem devetogodišnjeg dječaka Adisa A. Pametan je, iskren, pristojan, dobro uči. Ima velike plave oči i pjegice po licu. Postali smo prava raja. Govori odlično engleski jezik. Kad sam ga tek upoznala pitala sam ga par stvari na engleskom, tek toliko da bih mogla da donesem sud o tome koliko dijete zna. Pitala sam ga obična pitanja, koliko mu je godina, koji je razdred, da li voli matematiku. Odgovarao je kratko ali tačno. Izgovor je bio prilično dobar.

Par dana nakon našeg prvog razgovora, nakon što smo se malo upoznali i oslobodili, Adis mi je rekao slijedeće: “Znaš, Branka, kada smo se tek upoznali, pričali smo na engleskom, i ti si me pitala da li volim matematiku. Ja sam ti rekao da je volim. Znaš, ja imam peticu iz matematike, ali je ustvari ne volim, i htio bih da to znaš”. Adis ima devet godina, i njegova iskrenost mi je bila nešto najljepše što sam mogla da čujem i vidim u Sarajevu. Djeca, budućnost svakoga društva, djeca su čista. To me hrabri. Neiskvarena su. Vidi se odmah da će Adis biti karakter i dobar čovjek. Njegovi roditelji su tu, i do sada su ga super odgojili, i zbog Adisa bih se vratila, da ga i ja nekako čuvam, i nadgledam, da ne zaluta. Da mu kao prijatelj pomognem. Da predložim knjige koje volim, da pričamo.  U par navrata, kad mi je bilo teško, ili ako sam doživjela neko razočarenje tokom boravka u Sarajevu, trebalo je samo da popričam sa Adisom i da se sve to zaboravi. Interesantno koliko ta dječija iskrenost može da unese nade u čovjeka. Adis je dijete danas, a sutra čovjek koji će poboljšati i uljepsati život u Sarajevu. To sigurno znam.

U pošti na Dolac Malti sam otišla da prijavim internet, jer bez njega se ne može. Dok čekam u redu, pažnju mi privlači glasan razgovor izmadju poštanske službenice i dvoje ljudi koji su tražili neku uslugu. Otac i sin, čini mi se. Od oca traže da se potpiše, on to ne zna. Govori mu službenica da barem napiše x umjesto imena, ali on ni to ne zna. Sin govori da je otac nepismen. Reklo bi se da ima oko pedesetak godina. Slušam to i ne mogu da vjerujem. Mislila sam da je nepismenost iskorjenjena na našim prostorima. Ali pogrešno sam mislila.  Ja ne znam kakva je tuga i sudbina ovog čovjeka gonila kroz život i kako to da nije pismen, ali saznanje je bilo izvan dometa moje psihe. Valjalo bi na tome poraditi. Inicijativu napraviti, organizovati večernju školu, pomoći ljudima, pomoći svojoj zemlji. I radi ove sramote bih se vratila.

Puno bih toga radila, mijenjala. Šta se to probudilo u meni. Buntovnik ili rodoljub, patriota ili luda žena.

Sinoć sam ponovo sanjala Sarajevo. Misao o povratku me konstantno prati. Ko zna.

Branka Babić

P.S. Na prijedlog Dube Banjca preuzeto sa portala Montenegro.org.au