dovla.net

Intervju sa Blagojem Bratićem, nekadašnjim uspješnim nogometašem N.K.”Željezničar”-Sarajevo a potom i uspješnim trenerom domaćih i inostranih nogometnih klubova.

1. Kako sada, iz ovih perspektiva, kada si prestao aktivno igrati i bavis se trenerskim radom, gledaš na fudbal kao varijantu za angažovanje mladog čovjeka ?

Blagoje: Teško je dati objektivan sud o stvari koja ti mnogo znači u životu i kojoj sam posvećen i sada, mislim da je fudbal dostigao neslućenu popularnost, veliki je to biznis i redovan posao za, malte ne, milione igrača.

1. Kaži nam nešto o tvojim fudbalskim počecima, pod kojim okolnostima se fudbal upleo u tvoj život ?

Blagoje: Sport i muzika spontano udju u dušu već od rane mladosti. U čovjeku se stvori nagon za tim aktivnostima koji ide dotle kao nagon za hranom i vodom. Na snimku Bratić na naslovnoj stranici tada najčitanijeg sportskog lista “Tempo”.

1. Ko su ti bili treneri i po čemu su se razlikovali ?

Blagoje: Malo je igrača u vrijeme moje karijere mijenjalo klubove, tako da je moja profesionalna karijera vezana isključivo za ŽELJU. Na početku mog profesionalnog igranja u rasponu od 2 do 3 godine ipak se promijenilo četiri, pet trenera. Vlatko Konjevod, Munib Saračević, Josip Babić - Cuki i Marsel Žigante. Read more »

Sve očekujem da se javi neko eminentnije, poznatije i priznatije ime, ili bolje rečeno neko ko je uspješniji “pisac” od mene.

Jedno sam siguran – zabilješku i sjećanje na nezaboravni trosatni koncert Zdravka Čolića u Vankuveru, 23.marta 2008. - jednostavno ne smije da prodje nezabilježeno na ovom našem Sarajevskom blogu., ako ništa zbog nas Sarajlija rasutih širom planete. Read more »

Dragi Dovla, Kada je ono Vlade Divac istrgnuo hrvatsku šahovnicu iz ruku navijača na svjetskom prvenstvu, neke prijeratne godine, osjetio sam nervozu trudova prvih sekundi kritičkog razmišljanja u svojoj utrobi. Iako su predrasude bile jake, shvaćao sam iznenada da će “naša nepokolebljiva opredjeljenja” da na svakoj zastavi bude zlatnim oivičena petokraka polako morati da ustuknu pred istinom o “svekolikom svijetu promjena” - odluke koje ćemo morati da donosimo biće kakve ćemo JOŠ zastave za naših života vijati iznad glava. I tada mi pade jeretička misao na pamet: zašto za našu reprezentaciju Jugoslavije ne bi ljudi navijali sa svim mogućim zastavama: šahovničkim, nemanjićkim i šta ja znam kakve će se sve još pojaviti…? Sjetite se i sami kako sam se mogao provesti u takvim diskusijama…naravno, lako je pametan biti sada, ali kao što možete predpostaviti, tada sam najviše grdnje dobijao upravo od onih koji će kasnije biti najzagriženiji u vijanju svojih (raznoraznih) stjegova nad glavama. Ujedno, ljudi su, skoro pa listom, smatrali da definitivno nisam normalan, i da u poštenoj državi ima jedna zastava, a da ostali treba da začepe gubicu. Read more »

Danas je sveti Patrik, najveći irski praznik. Sve je u znaku zelene boje (nešto mi poznato) i djeteline sa četiri lista. Obzirom da moj zet Robi ima irske krvi, praznik smo proslavili u jednom restoranu uz tradicionalna irska pića i jela. Sa nama je bio i moj unuk Ian, ponašao se u skladu s tradicijom, bio je sav u zelenom i veseo kao da je Irac. Read more »

Čestitam na ovom webu…gradskom, normalnom, pravom (što bi se nekad kod nas reklo ; pravoo dobro-m)

Prvi put sam danas saznao za ovaj w.site. Al’ čovjek se uči dok je živ.. jel’ tako. I eto me da dam svoj “pametni” komentar. Ovo je tako moćan site jer okuplja izgleda pretežno prave Sarajlije, ili bolje rečeno ljude rodjene sa pogledom na tramvaj. Koliko važan podatak u p.m. Read more »

Obzirom da je uz prilog sa skijanja Zeko naveo dosta imena prisutnih skijaša, a poslao samo svoje slike, obnovio sam molbu za dodatne fotografije cijelog društva što je mnogo zanimljivije od gledanja samo Zekinih slika u raznim pozama. Dobio sam kompletan album Anje Štitić odakle sam odabrao nekoliko snimaka da možemo vidjeti neke poznate likove na njima.

Anja i Acana. Anja Štitić je arhitekt ali, što je interesantno, kao animator na filmu. Aleksandra Acana Zečević je profesor na University of Western Ontario na predmetu “Starenje i zdravlje” pri čemu joj roditelji Zeko i Mikica bivaju pokusni kunići.

Naslov ovoj slici dao je sam Zeko i za to snosi punu odgovornost (moguća kazna: klečanje na kukuruzu). Naslov je: Ljubav pod starost preko palačinaka Read more »

Mont Tremblant, najveći skijaški centar Istočne Kanade. Trebalo nam je 10 sati vožnje od Londona. Torontašima manje od osam, a Ottawljašima oko dva. Sarajlija k’o pljeve. Predrag Ajvazović (unuk sveštenika Milorada o čijoj ljepoti se na ovom blogu već govorilo) sa suprugom Vedranom, dvije kćeri i punicom Hajrijom Balordom.

Tu su bračni parovi: Džinovići sa kćerkom, Pikse, Vukići sa kćerkom, Paređina. Društvo kao da su ga prenijeli sa Jahorine. Anja Štitić i naša Aleksandra dopunjuju družinu. Kad izađu na snijeg ne znaju se zaustaviti, osim u podne da prezalogaje u nekoj baraci – an maš restoranu.

A ja sam, nakon bogtepitaj koliko godina, ponovno stao na skije. Na jednoj zabitoj stazi na kojoj se niko ne skija, jer ih je stid. Obamro od straha, na staromodnim skijama Kasstle, molio sam Svevišnjeg da ne padnem. Imao sam sreće i prošao bez pada brzinom nešto manjom od jedne bakice koja se pješke spuštala. Sutradan sam, zbog nogodrhta, pauzirao, a potom opet stao i, gle čuda, išlo kao podmazano, sa sve kristijanijama, skokovima, ali i, pretežno, plužnim zavojima. Read more »

Maja Avdibegovic je napisala:

Želim da čestitam Vladi i svima vama koji se javljate na ovom izvrsnom blogu - ovaj blog vam je u kategoriji Parkuše, Olimpijade, Titove i Vase Miskina i svih drugih mjesta, slika i uspomena iz Sarajeva.

Ja sam nešto mladja generacija, rodjena 1966, ali vaši prilozi i komentari ne poznaju generacijske razlike, svi se u njima ili prepoznamo ili nas podsjete na prelijepe momente iz djetinjstva, mladosti i Sarajeva iz sretnih dana.

Još jednom, svaka čast na blogu, druženju, spajanju. Uljepšate mi svaki ponedeljak ujutro kad dodjem na posao - dovla.net je prva stanica.

Pozdrav, Maja, Melbourne, Australia

Ne znam jesam li kompetentan da pišem o kanadskoj zimi, kad je tu i Nerko Lalić, « pustinjski vuk » sa užarenog pjeska Emirata i Libije, a sada « bijela polarna lisica » iz najhladnijeg glavnog grada svih kanadskih provincija, Edmonton-a (Alberta). Ipak pokušat ću bar malo po svom iskustvu i pričama koje sam ovdje čuo.

Jedno je nesporno, Kanadjani (rodjeni ovdje) u principu vole zimu, vole te vremenske cikluse za koje oni smatraju da pogoduju tijelu i zima im, po meni, ne pada teško. Naravno, ovdje ne govorim o profesionalnim vozačima, gradjevinskim radnicima, školskim brigadirima koji čuvaju djecu na uličnim prelazima i ostalim koji moraju biti vani. Inače, ovdje se ne štedi energija i sve je dobro ugrijano,  od ulaza u zgrade i stubišta,  zatim sredstava javnog transporta, a o mjestima boravka (uredi, čekaonice, trgovine i td.) da se ne govori. Iskreno govoreći više je neugodno od toplote zimi u toploj zimskoj garderobi kad se boravi na nekom od tih mjesta, nego ljeti za velikih vrućina (i vrućine budu ekstremne). Read more »

Jedan od tvoraca šampionske ekipe “Bosne”, proslavljeni trener nekoliko evropskih klubova i reprezentacija, trenutno na “privremenom radu” u Turskoj gdje istovremeno trenira i tursku reprezentaciju i klub “Fenerbahče”, jedan od Sarajlija koje najčešće “drma nostalgija” javio se porukom izašlom “ravno iz duše”:

Dragi Dovla, javljam se po prvi put, iz snijegom pokrivenog Istanbula, gdje sam jučer sreo Mašu Užičanina. Družili smo se lijepih 2-3 sata. Naravno da je na red došao i ovaj blog pa ti šaljem ovu poruku. Read more »