Arhiva za kategoriju 'Dijaspora'

Ćusta: Večera kod “Great Greek”

“Great Greek” je jedan od boljih autentičnih grčkih restorana u Los Angelesu. Pored dobre i raznovrsne kuhinje ima uvijek odličnu “živu” muziku. Ja i moja porodica i naši prijatelji vrlo često odemo tamo, jer nas hrana izuzetno podsjeća na nasu balkansku hranu, a osjeća se i atmosfera kafane. Posebno je interesntna dolma u vinovom listu, spanako pita, ili ti zeljanica, musake, patlidžani, ražnjici od jagnjećeg mesa, jagnjeće krmenadle ili jagnjeći odresci u sosu od paradajza. Na kraju prava baklava, kao da je sarajevska  bajramska. Poseban štimung čine konobari koji su izgleda morali proći kurs grčkih narodnih igara. I kad nisu zauzeti serviranjem, povedu sirtaki igru u paru, profesionalno, što se po pravilu pretoči u kolo slično nasem makedonskom u koje se uhvate američki Grci, poneko od balkanskih gostiju i, naravno, i Ameri koji nemaju bas smisla za igrati kolo. Na kraju “zmija” od igrača vijuga izmedu stolova, a krešendo na buzukiju dostiže kulminaciju. Naravno, ono čuveno “opa” iz filma ” My Big Fat Greek Wedding” je neizostavno.

Tako neki dan došao moj zet iz Seattle-a poslom u LA i, izmedju ostalog, ugovorio preko Interneta sastanak u Francuskom konzulatu u vezi vize za Tahiti. On još ima makedonski pasoš, pa je “borba” kad god treba negdje putovati. Otkače ga  oni u konzulatu u L.A. i upute na konzulat u San Francisco-u, jer regionalno pripada tamo, mada je unio sve podatke ranije preko Interneta!!!. Molio on sluzbenika, razgovarao sa šefom, ali, nema pomoći. Naveče se vratio bijesan k’o ris. Biljana i ja se dogovorili još ranije  da izadjemo s njim na večeru u jedan francuski restoran, srednje klase. Kad je to čuo, bio je katogoričan: “Nema para da idem u francuski restoran”. Tako mi produžimo u “Great Greek”. Hrana po našem ukusu, muzika svira. Taman da se zaboravi problem sa Francuzima.  U jednom momentu, ja primijetih da u grčkom stilu na buzukiju, maestro svira nešto veoma nalik na našu staru pjesmu: “Crne oči curo imaš, žališ li ih ti..”. Počnem ja provjeravati sa Biljanom i Darkom pjevušeći našu pjesmu na “grčku” muziku. Pošto nam je stol bio blizu muzike, primijetio je maestro da smo se uskomešali i da ja pjevušim. “Polako, polako” u jednom momentu nam dobaci.!!!

Za vrijeme pauze  za muziku, pridje on našem stolu i tu se upoznasmo. Moj zet i on su brzo uspostavili kontakt, jer je i on Makedonac- egejski, grčki. Oženjen je ženom koja je pola Njemica, pola Bugarka, pa stvarno “piči” sve jezike, uz engleski koji je ravan mom ( nije baš neki nivo, ali radi posao). Pošto smo mu rekli da smo nas dvoje iz Bosne i Hercegovine, poče čovjek  najljepšim riječima govoriti o pjesmama rahmetli Safeta Isovića, Nedžada Salkovića i Harisa Džinovića. Kad su ponovo počeli svirati, prva pjesma je bila: “Ne klepeći nanulama”.  Uh, ‘dje me nadje!!! Nisam  mogao odoliti, pa sam iz sveg glasa zapjevao uz  buzuki, kao da sam u kafani u Bosni. Nakon zavrsetka bi , Boga mi, aplauz od gostiju. Ne znam da li za muziku ili za pjesmu? Možda za oboje?

Interesantno iskustvo u grčkom restoranu, pa vam ga ispričah. A, kakvu bi tek priču na ovaj dogadjaj ispričao Pego!.

Iz Australije za vedro raspoloženje

Poštovani Vlado,

šaljem Vam par rečenica u vedrom tonu da pokušam razgrnuti “tamne oblake”koji su se nadvili nad Jasminom Geljom koji je pravi čova i ljudina.

Dragi moj prijatelju,

bio si ovdje (u Sydneyu) na kratkom kursu”MI PROTIV DIVLJEG ZAPADA’ i kako mi izgleda, sve si zaboravio. Da ti malo vratim sjećanje…

Tada smo odlučili: Da ove ovdje počnemo obrazovati po naški . Tema je bila”Kulturološki utjecaj Bosne na floru i faunu Australije”.

Možda te ovaj fotos podsjeti na naše velike uspjehe. Kad ugrabiš vremena, dodji da nastavimo sa kursom. Read more »

Pego: Kitos Suomi, pravac Švedska

Stojeći na palubi ogromnog kruzera „Viking line” koji je polako napuštao Helsinki, gledali smo kako blijede obrisi luke: usidrenih brodova, bijelih kuća, crkve u stijeni i utvrda na vrhu brežuljka nad gradom. Sve se postepeno gubilo u daljini i trajno urezivalo u moje pamćenje.

Kitos Suomi, hvala Finska, „Viking” je nezadrživo grabio kući…

Radovao sam se dolasku u Štokholm, koji je bio nešto sasvim drugo. Švedska je bila moja česta destinacija. Radio sam za koncern CC. Hoganas, poznat po učešću na izgradnji Sidnejske opere. Dolazio sam na jug u Helsinborg , pa do malog mjesta nedaleko od mora koje se takodjer zvalo Hoganas.

U Štokholm i dalje do Upsale sam kadkad odlazio i kolima. Uvijek me je pivlačila ugodna vožnja širokim putem na sjever kroz lijepe i zanimljive predjele pune šuma, jezera, lijepih mirnih, čistih manjih gradova, sve do Štokholma, gdje sam otsjedao većinom kod prijatelja ili u manjim hotelima. Ali, ipak je dolazak u taj veliki, lijepi, vikinški grad sa mora bio poseban dogadjaj kome je teško bilo odoliti. Kako god da mu pridjete začara vas za cijeli život. Read more »

Vlatko Slokar: Intervju sa Blagojem Bratićem

Intervju sa Blagojem Bratićem, nekadašnjim uspješnim nogometašem N.K.”Željezničar”-Sarajevo a potom i uspješnim trenerom domaćih i inostranih nogometnih klubova.

  1. Kako sada, iz ovih perspektiva, kada si prestao aktivno igrati i bavis se trenerskim radom, gledaš na fudbal kao varijantu za angažovanje mladog čovjeka ?

Blagoje: Teško je dati objektivan sud o stvari koja ti mnogo znači u životu i kojoj sam posvećen i sada, mislim da je fudbal dostigao neslućenu popularnost, veliki je to biznis i redovan posao za, malte ne, milione igrača.

  1. Kaži nam nešto o tvojim fudbalskim počecima, pod kojim okolnostima se fudbal upleo u tvoj život ?

Blagoje: Sport i muzika spontano udju u dušu već od rane mladosti. U čovjeku se stvori nagon za tim aktivnostima koji ide dotle kao nagon za hranom i vodom. Na snimku Bratić na naslovnoj stranici tada najčitanijeg sportskog lista “Tempo”.

  1. Ko su ti bili treneri i po čemu su se razlikovali ?

Blagoje: Malo je igrača u vrijeme moje karijere mijenjalo klubove, tako da je moja profesionalna karijera vezana isključivo za ŽELJU. Na početku mog profesionalnog igranja u rasponu od 2 do 3 godine ipak se promijenilo četiri, pet trenera. Vlatko Konjevod, Munib Saračević, Josip Babić - Cuki i Marsel Žigante. Read more »

T. Henig: Koncert Zdravka Čolića u Vankuveru

Sve očekujem da se javi neko eminentnije, poznatije i priznatije ime, ili bolje rečeno neko ko je uspješniji “pisac” od mene.

kucna-atmosfera-dugo-cekani-razgovor.jpgJedno sam siguran – zabilješku i sjećanje na nezaboravni trosatni koncert Zdravka Čolića u Vankuveru, 23.marta 2008. - jednostavno ne smije da prodje nezabilježeno na ovom našem Sarajevskom blogu., ako ništa zbog nas Sarajlija rasutih širom planete. Read more »

Zoran Kajmaković: Moja priča o zastavama

Dragi Dovla, Kada je ono Vlade Divac istrgnuo hrvatsku šahovnicu iz ruku navijača na svjetskom prvenstvu, neke prijeratne godine, osjetio sam nervozu trudova prvih sekundi kritičkog razmišljanja u svojoj utrobi. Iako su predrasude bile jake, shvaćao sam iznenada da će “naša nepokolebljiva opredjeljenja” da na svakoj zastavi bude zlatnim oivičena petokraka polako morati da ustuknu pred istinom o “svekolikom svijetu promjena” - odluke koje ćemo morati da donosimo biće kakve ćemo JOŠ zastave za naših života vijati iznad glava. I tada mi pade jeretička misao na pamet: zašto za našu reprezentaciju Jugoslavije ne bi ljudi navijali sa svim mogućim zastavama: šahovničkim, nemanjićkim i šta ja znam kakve će se sve još pojaviti…? Sjetite se i sami kako sam se mogao provesti u takvim diskusijama…naravno, lako je pametan biti sada, ali kao što možete predpostaviti, tada sam najviše grdnje dobijao upravo od onih koji će kasnije biti najzagriženiji u vijanju svojih (raznoraznih) stjegova nad glavama. Ujedno, ljudi su, skoro pa listom, smatrali da definitivno nisam normalan, i da u poštenoj državi ima jedna zastava, a da ostali treba da začepe gubicu. Read more »

St Patrick’s Day

Danas je sveti Patrik, najveći irski praznik. Sve je u znaku zelene boje (nešto mi poznato) i djeteline sa četiri lista. Obzirom da moj zet Robi ima irske krvi, praznik smo proslavili u jednom restoranu uz tradicionalna irska pića i jela. Sa nama je bio i moj unuk Ian, ponašao se u skladu s tradicijom, bio je sav u zelenom i veseo kao da je Irac. Read more »

Jasmin Geljo: Iz Kanade, sa -17*C

Čestitam na ovom webu…gradskom, normalnom, pravom (što bi se nekad kod nas reklo ; pravoo dobro-m)

Prvi put sam danas saznao za ovaj w.site. Al’ čovjek se uči dok je živ.. jel’ tako. I eto me da dam svoj “pametni” komentar. Ovo je tako moćan site jer okuplja izgleda pretežno prave Sarajlije, ili bolje rečeno ljude rodjene sa pogledom na tramvaj. Koliko važan podatak u p.m. Read more »

Skijanje na Tremblantu - dodatak

Obzirom da je uz prilog sa skijanja Zeko naveo dosta imena prisutnih skijaša, a poslao samo svoje slike, obnovio sam molbu za dodatne fotografije cijelog društva što je mnogo zanimljivije od gledanja samo Zekinih slika u raznim pozama. Dobio sam kompletan album Anje Štitić odakle sam odabrao nekoliko snimaka da možemo vidjeti neke poznate likove na njima.

anja-i-acana.JPGAnja i Acana. Anja Štitić je arhitekt ali, što je interesantno, kao animator na filmu. Aleksandra Acana Zečević je profesor na University of Western Ontario na predmetu “Starenje i zdravlje” pri čemu joj roditelji Zeko i Mikica bivaju pokusni kunići.

dobri-palacinci.JPGNaslov ovoj slici dao je sam Zeko i za to snosi punu odgovornost (moguća kazna: klečanje na kukuruzu). Naslov je: Ljubav pod starost preko palačinaka Read more »

Zeko: Kako skijati i preživjeti pod stare dane

Mont Tremblant, najveći skijaški centar Istočne Kanade. Trebalo nam je 10 sati vožnje od Londona. Torontašima manje od osam, a Ottawljašima oko dva. Sarajlija k’o pljeve. Predrag Ajvazović (unuk sveštenika Milorada o čijoj ljepoti se na ovom blogu već govorilo) sa suprugom Vedranom, dvije kćeri i punicom Hajrijom Balordom.

Tu su bračni parovi: Džinovići sa kćerkom, Pikse, Vukići sa kćerkom, Paređina. Društvo kao da su ga prenijeli sa Jahorine. Anja Štitić i naša Aleksandra dopunjuju družinu. Kad izađu na snijeg ne znaju se zaustaviti, osim u podne da prezalogaje u nekoj baraci – an maš restoranu.

pred-nastup.jpgA ja sam, nakon bogtepitaj koliko godina, ponovno stao na skije. Na jednoj zabitoj stazi na kojoj se niko ne skija, jer ih je stid. Obamro od straha, na staromodnim skijama Kasstle, molio sam Svevišnjeg da ne padnem. Imao sam sreće i prošao bez pada brzinom nešto manjom od jedne bakice koja se pješke spuštala. Sutradan sam, zbog nogodrhta, pauzirao, a potom opet stao i, gle čuda, išlo kao podmazano, sa sve kristijanijama, skokovima, ali i, pretežno, plužnim zavojima. Read more »

« prethodna stranicasljedeća stranica »