Poruka urednika: Već sam pisao na blogu da mjesecima pokušavam nagovoriti Batu za intervju našem specijalisti zaduženom za takve vrste priloga. Kada je, napokon, pristao da nešto napiše o sebi i svojoj porodici, iz obimnog materijala sam shvatio da se nije prenemagao bez razloga - takav jedan interesantan životopis zaslužuje jedan obiman roman. No, mi ćemo se zadovoljiti zaista iscrpnim odgovorima na svako pitanje, pa i na ona provokativna. Uvjeren sam da će čitaoci bloga uživati u otkrivanju “nekoliko lica” poznatog sportiste o kojima ni njegovi najintimniji prijatelji nisu znali.
- O tebi, Bato, kao sportašu, sportsko Sarajevo dosta toga zna. Kaži nam nešto o sebi prije nego si se počeo baviti sportom.
Pošto nisam rodjeni Sarajlija, možda prvo da pokušam ukratko da kažem odakle ja, prije svega, u Sarajevu. Rodjen sam uoči samog II Svj. rata u Šekovicima, na što sam prije 1991. mogao biti izuzetno ponosan, a nakon toga, taj ponos mogao me je koštati, ako ne glave, a ono bar velikih neprijatnosti. Moj otac Božidar bio je žandarmerijski kaplar (pra)stare Jugoslavije i poginuo je na dužnosti u Olovu - na dan kada sam rodjen, pa nije čudo što sam dobio njegovo ime. U toku rata, mama, čija je gotovo sva familija (otac, dvije sestre i 2 brata) bila u partizanima, biva uhapšena, a nas, mog brata (3 godine) i mene (2 godine) zbrinjavaju kod časnih sestara u neki manastir u Srbiji. Krajem rata, u transportu, na pish-pauzi, vojni “Dodge” pokriven ceradom odlazi s mojim bratom i drugom djecom, ali bez mene, jer su me zaboravili.
Našao me domaćin, brkajlija, vlasnik štale oko koje sam se zabavljao gledajući krave i kokoši i predao me u neko prihvatilište za izgubljenu djecu. Odatle me ubrzo šalju u dom za ratnu siročad i seleći se iz jednog u drugi dom (Bijeljina, Kiseljak, Pale - Kalovita Brda, Reljevo, Bos. Gradiška, Višegrad) konačno sam pronadjen krajem 1952 god. I to kada je moja tetka (jedna od onih partizanki, nosilac Spomenice 1941) postala šef resora za brigu o djeci, gdje su spadali i dječji domovi u BiH. Naravno, bio sam presrećan što sam se kutarisao doma kao i rijetki sretnici prije mene kojima smo svi mi “domci” jako zavidjeli. Moj suret s majkom, koju uopšte nisam bio upamtio, bio je malo čudan. Meni već 12-ak godina, prvi put vidim meni nepoznatu ženu sa suzama u očima, jecajući me zagrlila, a ja, nenaviknut na nešto slično, stojim k’o kolac oborene glave i spustenih ruku i - što rek’o pokojni Pimpek - ne znam jesam li poš’o il’ tek doš’o. Elem, trebalo mi je više od godinu dana da rodjenu majku prestanem persirati, a moj djed je i umro kad mi je bilo 20 godina, a da ga nikad nisam oslovio sa “ti”. Tako fino sam bio odgojen. A, o životu po tadašnjim dječjim domovima-mogao bi se napisati odličan roman ili filmski scenario - ‘dje si Kusta? Read more »