Arhiva za kategoriju 'Intervjui'

Legende: Nikola Nikić

O Nikoli Nikiću nekadašnjem fudbaleru “Željezničara” postoji bezbroj anegdota. Mnoge se već odavno prepričavaju. Moj tehnički urednik Bojan primio je e-mail poruku sa intervjuom napravljenim sa ovim talentovanim igračem, popularnim i zbog toga što je uvijek bio spreman napraviti šalu i na svoj račun.

Intervju je obavljen na Radiju Stari grad, a integralnu verziju intervjua (50 minuta) možete poslušati i u MP3 formatu:


“Nikola je kralj kraljeva. Nije davno prestao igrat, bio je brz, malen, grbav.

Kakav bi Nikola Nikić volio biti kao trener?

  • Volio bih da budem kao Ivica Osim. Za mene je on najbolji u Evropi.

S obzirom na to da vas je dugo trenirao šta je bila njegova karakteristika: čvrsta ruka ili tolerantniji pristup rada s igračima?

  • Apsolutno čvrsta ruka. U suštini sve je u životu red, rad i disciplina, ako toga nema nema ni uspjeha.

Osim je na jednoj utakmici Nikića ostavio na na klupi, i tada su navijači počeli skandirati: Hoćemo Nikolu…?

  • Poslao je on mene na zagrijavanje. I ja tako trčkaram 70 minuta. Prokuho. Publika viče Nikola, Nikola,… Pozove me Osim do klupe, pet minita prije kraja, i ja se počnem skidati. A on će: Ne, ne, nećeš na teren. Ja kažem: šefe što neću, a on veli: Ti ćeš gore. Što ću gore, pitam. Osim kaže: Pa vidiš da te traže. I ja se obučem i među navijače… Kad sam onda počeo da psujem. Read more »

Miljenko Jergović - Gradovi

Beogradski B-92 objavio je zanimljiv intervju sa sarajevsko-zagrebačkim književnikom:

Sa Miljenkom Jergovićem, verovatno najvećim savremenim hrvatskim piscem, ovog puta nismo pričali o njegovim knjigama i književnosti. Tema ovog razgovora su gradovi: Sarajevo, Zagreb i Beograd. Kakav je život, kakvi su ljudi, i koliko su se promenili najvažniji gradovi na teritoriji bivše Jugoslavije.

Intervju vodio: Bratislav Nikolić

Miljenko Jergović rođen je u Sarajevu 1966 godine, prešao je da živi u Zagreb tokom rata u Bosni. Povremeno svrati do Beograda, između ostalog i zbog toga što se njegove knjige u poslednje vreme objavljuju i u Srbiji. ”Mama Leone”, ” Dvori od oraha” i ”Ruta Tanenbaum” su samo neki od njegovih popularnih naslova.

Najnovija knjiga mu se zove ”Srda pjeva, u sumrak na Duhove”. Hedonista je, svašta ga zanima, ne bavi se sportom, poštuje Tomu Zdravkovića i Halida Bešlića (ali i Nik Kejva), puši, puno čita, piše za razne novine, između ostalog i za zagrebački ”Jutarnji list”. Ne smetaju mu homoseksualci, ne smeta mu niko, osim fašista i primitivaca. Voli gradove. Voli da piše,voli da priča… On je idealan sagovornik za nas. Za priču o Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Read more »

Cico Kabiljo: Intervju sa Milijem Pavlovićem

Keep on Rockin’ in the Free World…

Evo jedne ličnosti koju bih istinski želio da upoznam, a nadam se i svi čitaoci ovih stranica, da nam malo kaže ko je, s kakvim prtljagom putuje, ima li želja, strahova, ljubavi. Ta ličnost se pojavila u blogu kao svojevrsna transfuzija i to čiste, punokrvne spisateljske vrste, koju su čitaoci, po svim pokazateljima, prihvatili i zavoljeli. Nije teško pogoditi da se radi o Miliju Pavloviću, sarajevskom djaku, kanadskom « postdiplomcu », a po svojim pogledima na svijet, po meni, pravom čovjeku. Nadam se da će biti takav kako i ime nosi i da će nam odgovoriti na ovih nekoliko pitanja:

• Na ovim stranicama dosta si nam šturo prikazao svoje poststudentsko vrijeme (vjerovatno je bilo u Sarajevu). Reci nam malo o redakcijama, uredništvima, firmama i ostalim koji su ti davali platu ili isplaćivali honorare.

Prijatelju Cico, nisam , svega mi, vuk samotnjak, volim itekako da pripadam, da mi se čak i oni, koji me organski ne podnose, a to ziher čine zbog svoje zločeste naravi, obraćaju sa onim lukavo izmišljenim imenom « Mili »… Read more »

Intervju sa Živkom Mandić - Kicom

Zvonko Milićević održao je obećanje i napravio intervju sa popularnom dugogodišnjom igračicom KK “Mlade Bosne” koja sada živi u Londonu i koja je “prozivana” od strane njenih fanova poznatim sloganom: Koristim priliku da pozdravim Živku!

“Kica - Živka Mandić je nedavno boravila u Beču i Schladmingu. Zapravo, bio je to 7-dnevni zimski odmor proveden u regionu Schladming -Dachstein. Kosi smuk ka padini, niz padinu, težina na donjoj, plug, nova carving tehnika… U trenucima poslije skijanja i kad se nije igrao remi, uspio sam dobiti exkluzivni interview samo za D o v l a.” Read more »

BOSNA JE ODVRATNA PREDIVNA ZEMLJA

S VRHA MOSORA JOSIP PEJAKOVIĆ, SARAJEVSKI VELEMAJSTOR GLUME, UJEDNO I ALTERNATIVNI VISOKI PREDSTAVNIK ZA BOSNU I HERCEGOVINU

Bosna je odvratna predivna zemlja!

Bosna i Hercegovina je tragična država. Ona je čudo zato što u njoj egzistiraju samo tri zanimanja: Bošnjaci, Hrvati i Srbi!

Piše Milorad BIBIĆ

Slobodna Dalmacija, 08.12.2007

Vidio sam da mladi i stari u publici plaču dok s pozornice govorite u svojoj monodrami „On meni nema Bosne”: “Kako bolan nema Bosne, a Neretva huči, kako bolan nema Bosne, a Miljacka teče, kako bolan nema Bosne, a Sana ide. Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj, ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Ukrina, ide Lašva. Svi oni i one idu, a ti dje ćeš? Nemaš kud. Ide bolan Ugar, u njega utiče Lonska, tu riba ima. Tu si ti trebo ribe fatat, a ne moju kuću rušit. Ti si trebo otić na onu Unu, zasjest s komšijama i zapjevati ‘Ah meraka u večeri rane’, a ne se fatat granata i djecu po gradovima ubijat. Sram te bilo!”

  • Plaču ljudi jer znaju kako im je nekad bilo, a kako im je sad. Bježe ljudi u prošlost zato što danas grozno žive. I onda to fukare zovu – jugonostalgijom! Žele da izbrišemo gumicom ono što smo bili, žele da izbrišemo gumicom godine, desetljeća radosti, sreće, lijepog života. Rodio sam se i živio u puno većoj državi od Bosne i Hercegovine, u kojoj sada živim. I tjeraju me da budem sretan ovdje. A ja ne mogu biti sretan jer znam da živim i da ću umrijeti u zlu koje još nije vidjeno, u mržnji, nepoštovanju i preziru kakvi se ne pamte. Svima nam je, osim fukarama, koji nikad ništa nisu vrijedili, a sad su izašli na površinu, bilo bolje. Sad je samo njima dobro. I sad ja moram biti sretan da sam ovdje nitko i ništa. I govore mi da sam jugonostalgičar. Zato što ponirem u ono što sam bio, što sam kao cijenjeni glumac osvojio. Onda sam dobio sve što glumac može dobiti, a u ovoj mojoj jebenoj Bosni i Hercegovini dobio sam samo – infarkt! Read more »

Intervju s Batom Rafajlovćem (drugi dio)

autoportret.jpgA, dogadjaj koji bih volio zaboraviti?

Pa, mogu navesti jedan koji ne da bih ga volio zaboraviti - jer sam iz njega mnogo naučio - ali za koji bih volio da se nije desio. Moram opet napraviti mali uvod, uz napomenu da - osim mojih suvježbača - o ovome nigdje, pogotovo javno, nisam govorio. Ali, nakon 40-50 godina, i državni tajni arhivi postaju dostupni. Svi smo mi u ekipi vrlo vrijedno i naporno vježbali, zbog čega smo i dobili naziv “crnci”, a znali su to i oni koji su naše treninge povremeno gledali s balkona. Iako je razlika u godinama izmedju nas i Kekea bila relativno mala, svi smo ga respektovali i slijedili instrukcije bez pogovora jer nikakve primjedbe ili komentare, ma koliko mogli biti i na mjestu, nije tolerisao. Nakon što ga je Slobo Lopičić, malo i kroz šalu, nazvao “šefom”, malo pomalo, svi smo ga tako počeli zvati i uskoro ga više niko od nas nije drukčije oslovljavao osim - šefe!

Uz sve vrline koje je i kao trener i kao osoba posjedovao, sa svojim rigoroznim režimom je znao pretjerati primjenjujući vrlo stroge konsekvence za naše čak i beznačajne greške ili propuste. Osnovna kazna bila je slanje uz konopac, što i nije bilo loše jer je to odlična i korisna vježba snage, ali kad te zapadne da se na jednom treningu penješ 10 pa i više puta, onda to već gubi sportski karakter - propao trening. Jednom prilikom, “zaradio” sam 50 puta uz konopac i ispenjao svih 50. A po 10 puta, ni broja se ne zna. Nikad zbog zabušavanja ili nerada, nego uglavnom zbog nekog komentara ili prigovora, a često i u slučaju da trenutno nisam bio u stanju da izvedem neki elemenat. Treba imati na umu da se nikad nismo penjali uz pomoć nogu, jer - to je nekako bila sramota. Read more »

Cico Kabiljo: Intervju sa Batom Rafajlovićem (prvi dio)

Poruka urednika: Već sam pisao na blogu da mjesecima pokušavam nagovoriti Batu za intervju našem specijalisti zaduženom za takve vrste priloga. Kada je, napokon, pristao da nešto napiše o sebi i svojoj porodici, iz obimnog materijala sam shvatio da se nije prenemagao bez razloga - takav jedan interesantan životopis zaslužuje jedan obiman roman. No, mi ćemo se zadovoljiti zaista iscrpnim odgovorima na svako pitanje, pa i na ona provokativna. Uvjeren sam da će čitaoci bloga uživati u otkrivanju “nekoliko lica” poznatog sportiste o kojima ni njegovi najintimniji prijatelji nisu znali.

  • O tebi, Bato, kao sportašu, sportsko Sarajevo dosta toga zna. Kaži nam nešto o sebi prije nego si se počeo baviti sportom.

toba.jpgPošto nisam rodjeni Sarajlija, možda prvo da pokušam ukratko da kažem odakle ja, prije svega, u Sarajevu. Rodjen sam uoči samog II Svj. rata u Šekovicima, na što sam prije 1991. mogao biti izuzetno ponosan, a nakon toga, taj ponos mogao me je koštati, ako ne glave, a ono bar velikih neprijatnosti. Moj otac Božidar bio je žandarmerijski kaplar (pra)stare Jugoslavije i poginuo je na dužnosti u Olovu - na dan kada sam rodjen, pa nije čudo što sam dobio njegovo ime. U toku rata, mama, čija je gotovo sva familija (otac, dvije sestre i 2 brata) bila u partizanima, biva uhapšena, a nas, mog brata (3 godine) i mene (2 godine) zbrinjavaju kod časnih sestara u neki manastir u Srbiji. Krajem rata, u transportu, na pish-pauzi, vojni “Dodge” pokriven ceradom odlazi s mojim bratom i drugom djecom, ali bez mene, jer su me zaboravili.

Našao me domaćin, brkajlija, vlasnik štale oko koje sam se zabavljao gledajući krave i kokoši i predao me u neko prihvatilište za izgubljenu djecu. Odatle me ubrzo šalju u dom za ratnu siročad i seleći se iz jednog u drugi dom (Bijeljina, Kiseljak, Pale - Kalovita Brda, Reljevo, Bos. Gradiška, Višegrad) konačno sam pronadjen krajem 1952 god. I to kada je moja tetka (jedna od onih partizanki, nosilac Spomenice 1941) postala šef resora za brigu o djeci, gdje su spadali i dječji domovi u BiH. Naravno, bio sam presrećan što sam se kutarisao doma kao i rijetki sretnici prije mene kojima smo svi mi “domci” jako zavidjeli. Moj suret s majkom, koju uopšte nisam bio upamtio, bio je malo čudan. Meni već 12-ak godina, prvi put vidim meni nepoznatu ženu sa suzama u očima, jecajući me zagrlila, a ja, nenaviknut na nešto slično, stojim k’o kolac oborene glave i spustenih ruku i - što rek’o pokojni Pimpek - ne znam jesam li poš’o il’ tek doš’o. Elem, trebalo mi je više od godinu dana da rodjenu majku prestanem persirati, a moj djed je i umro kad mi je bilo 20 godina, a da ga nikad nisam oslovio sa “ti”. Tako fino sam bio odgojen. A, o životu po tadašnjim dječjim domovima-mogao bi se napisati odličan roman ili filmski scenario - ‘dje si Kusta? Read more »

Zahvalnost autora

Nakon priloga o izložbi slika Ilije Vitorovića u Varšavi i reakcije čitalaca bloga, javio se autor prigodnom zahvalom i nekoliko dodatnih slika sa izložbe:

prva.jpgDragi Vlado, drago mi je da su moje slike naišle na dobar prijem kod čitalaca dovla.net. Kako vidim, dovla.net je postao redovan pratilac svih dogadjaja, kako u domenu sporta tako i kulturnih manifestacija svih nas razbacanih po svijetu.

Vidim da su se vedrina i optimizam mojih slika dopali većini čitalaca. Jarke boje su dio vidjenja moga svijeta, posebno na moru. Kolor je taj kojim probam da iskažem moj osjećaj. Read more »