Arhiva za kategoriju 'Nostalgija'

Društvo “Josip Broz Tito” Sarajevo pozdravlja dijasporu

Javio se, sada već bivši, predsjednik društva Sabahudin Sabo Selesković:

“Dragi moj Vlado,

Veoma me je obradovalo tvoje javljanje. Pregledao sam tvoj blog, po mom skromnom mišljenju veoma je dobar i posebno ima težinu što okupljaš staru raju, koja voli BiH.

Ja više nisam predsjednik društva, nastojao sam da uključim mlađe snage, tako da je na zadnjoj skupštini društva izabran Goran Behmen, veoma dobar stariji omladinac, a ja sam ostao u društvu kao predsjednik Nadzornog odbora.

Radi tvoje informacije, od 25.04. do 10.05.2008 u Collegiumu Artistikumu organizovali smo izložbu na temu  “Tito u Bosni i Hercegovini” koja je, po našem mišljenju, veoma uspjela i pobudila interes u cijeloj BiH. Sutra polažemo cvijeće na spomenik Titu u Kampusu povodom 9. Maja.

Još ti jednom hvala što si me se sjetio, pozdravi svu raju u djaspori.”

Mnogo pozdrava tebi i tvojoj porodici, Sabo

Gojko Berić: Na starim barikadama

Sutra je Dan pobjede nad fašizmom, najznačajniji datum u burnoj istoriji 20. stoljeća. Nastankom hladnog rata velika antifašistička koalicija se raspala na dva ideološki nepomirljiva bloka. Njihov antagonizam je trajao decenijama. Ratno savezništvo je, ipak, simbolično obnovljeno na 60. godišnjicu sloma fašizma, kada se na centralnoj svečanosti u Moskvi okupio impozantan broj svjetskih lidera. Nijedan od šefova država nastalih raspadom Jugoslavije nije bio pozvan. Miloševć je bio u Hagu, Tuđman na Mirogoju, a ni ostali nisu imali čime da se pohvale u slavu tog datuma, pa im tamo nije ni bilo mjesto.

Pobjednici nad Hitlerom nisu zažmirili pred činjenicom da je devedesetih godina Balkanom harao fašistički stampedo, kada su osvetnički uništeni gotovo svi spomenici antifašističke borbe, u čemu su Hrvati bili nedostižni. Na srpsku agresiju odgovorili su otporom koji je u sebi sadržavao jake primjese fašističkog antifašizma. Postkomunističke vlasti nikada nisu prihvatile antifašizam kao civilizacijsku tekovinu. Antifašizam prethodnih generacija služi im samo kao smokvin list na njihovoj kleronacionalističkoj golotinji. Vladajuća nomenklatura u Bosni i Hercegovini nije u tom pogledu nikakav izuzetak. O kleru da se i ne govori. Read more »

Danas u Kući cvijeća

Mirjana Marjanović nam je poslala današnje, svježe, aktuelne fotografije iz Kuće cvijeća:

Šaljem Dovla blogu par slika iz Kuće cvijeća snimljenih danas. Najavljivano je preko televizije da dolaze organizovane grupe iz cijele bivše nam domovine.

Ja sam zatekla autobus iz Bihaća, Slovenije i dva iz Srbije. Većinom stari svijet, tu i tamo neki stranci, ali sve u svemu tužno. Read more »

Dan kad se zaustavila istorija, a počeo sunovrat

Dragi prijatelji, bivši sugradjani, sportisti i svi meni dragi ljudi, bez predznaka koji su nam drugi prišili bez naše saglasnosti i pristanka.

samo-vas-gledam.jpgNA DANAŠNJI DAN PRIJE 28 GODINA, UMRO JE VOLJENI TITO POD ČIJIM SMO VODJSTVOM ŽIVJELI SRETNO I BEZBRIŽNO, RADOVALI SE SVAKOM NOVOM DANU. A DANAS ….?

Umjesto bilo kakvog komentara, ove dvije slike dovoljno govore!

Jovo Dimitrijević Read more »

Hotel “Central” Sarajevo

Ovdje su osnovni podaci o istoriji ovog starog sarajevskog hotela. Siguran sam da mnogi čitaoci bloga znaju mnogo više o hotelu i njegovih poznatim gostima. Evo prilike da se uključe brojni posjetioci hotela sa sjećanjima o poznatim Sarajlijama, redovnim gostima, o čemu sam već ranije razgovarao sa nekim starijim saradnicima bloga koje još uvijek služi pamćenje na čuvene sjedeljke u hotelskom restoranu. Pisali smo o “Parkuši” kao kultnom mjestu Sarajeva, a hotel “Central” je imao posebno mjesto u sjećanjima mnogih Sarajlija. Članak je prenesen iz “Avaza”:

hotel-central1.jpgDanašnji hotel “Central” sagrađen je na mjestu gdje je nekad bila Ajas-pašina džamija, sagrađena krajem 15. stoljeća. Džamija je izgorjela kada je Eugen Savojski spalio Sarajevo 1697. godine, ali je ubrzo obnovljena. Ponovo je stradala u velikom požaru koji je izbio u Latinluku 1879. godine, ali nakon toga nije obnavljana već je vakuf odlučio da o svom trošku na tom mjestu sagradi hotel, nazvan Ajas-pašin dvor. Read more »

ŽIVIO PRVI MAJ

Razmišljanje uz proslavu 1. MAJA.

Derneci, sabori, vašari i još štošta uz njih.

ruza.jpgSa one, jugozapadne strane hrbata Bjelašnice, ima selo Kramari, nazvano, kako kažu, po srednjovjekovnim putujućim trgovcima: “kramarima”. Selo Kramer postoji i na romanijskom putu iza Han Stjenica ka Rogatici, a ko zna koliko ih još ima na području bivše nam zajedničke države.

Kramara više nema kao ni njihovih nasljednika, putujućih torbara čija je “radnja” sva stala u drveni sanduk što je na stomaku otvoren visio na oramenicama i bio pun igala, bašlija, puceta iliti dugmadi, toka, konaca, žileta, britvi, minijaturnih sapuna, vodice za ćelavost, potpuno iste protiv žuljeva a mogla je i protiv šuljeva. Kako su potonji poticali iz Dalmatinske zagore ili Zapadne Hercegovine, zbirno su ih zvali: Mâte.

Read more »

Beogradjani “na slobodnoj teritoriji”

Nihad Šeremet pronašao je divan članak Gorana Despotovića, notornog antifašiste iz Beograda” sa proslave “Bitke na Neretvi” i vidjenja Bosne i Hercegovine “iz drugog ugla”:

Na ovoj internet adresi sam pronasao divan tekst i divne slike pod naslovom “Slobodna Teritorija” http://zokster.net/drupal/node/1259

Nihad Šeremet

SLOBODNA TERITORIJA

Tokom drugog svetskog rata po gradovima je vladao okupator sa svojim slugama. Vladali su strah, zebnja, napetost, osećanje prisutnosti zla. Za svakog antifašistu postojao je jedan san, jedna žudnja, jedna težnja - slobodna teritorija! To je značilo ostati u stalnoj opasnosti, izložen stalnom naporu, ali biti svoj među svojima, govoriti slobodno. Disati slobodno. Neocenjivo i ničim zamenljivo osećanje slobode! Prethodnog vikenda nas četvoro antifašista iz Srbije, iz SAFS-a i AFANS-a, bili smo u Bosni i Hercegovini. Prisustvovali smo jednom skupu, imali smo desetine susreta i spontanih druženja. I, naš zajednički zaključak bio je jednoglasan i nedvosmislen: BILI SMO NA SLOBODNOJ TERITORIJI! Read more »

Ćusta: Večera kod “Great Greek”

“Great Greek” je jedan od boljih autentičnih grčkih restorana u Los Angelesu. Pored dobre i raznovrsne kuhinje ima uvijek odličnu “živu” muziku. Ja i moja porodica i naši prijatelji vrlo često odemo tamo, jer nas hrana izuzetno podsjeća na nasu balkansku hranu, a osjeća se i atmosfera kafane. Posebno je interesntna dolma u vinovom listu, spanako pita, ili ti zeljanica, musake, patlidžani, ražnjici od jagnjećeg mesa, jagnjeće krmenadle ili jagnjeći odresci u sosu od paradajza. Na kraju prava baklava, kao da je sarajevska  bajramska. Poseban štimung čine konobari koji su izgleda morali proći kurs grčkih narodnih igara. I kad nisu zauzeti serviranjem, povedu sirtaki igru u paru, profesionalno, što se po pravilu pretoči u kolo slično nasem makedonskom u koje se uhvate američki Grci, poneko od balkanskih gostiju i, naravno, i Ameri koji nemaju bas smisla za igrati kolo. Na kraju “zmija” od igrača vijuga izmedu stolova, a krešendo na buzukiju dostiže kulminaciju. Naravno, ono čuveno “opa” iz filma ” My Big Fat Greek Wedding” je neizostavno.

Tako neki dan došao moj zet iz Seattle-a poslom u LA i, izmedju ostalog, ugovorio preko Interneta sastanak u Francuskom konzulatu u vezi vize za Tahiti. On još ima makedonski pasoš, pa je “borba” kad god treba negdje putovati. Otkače ga  oni u konzulatu u L.A. i upute na konzulat u San Francisco-u, jer regionalno pripada tamo, mada je unio sve podatke ranije preko Interneta!!!. Molio on sluzbenika, razgovarao sa šefom, ali, nema pomoći. Naveče se vratio bijesan k’o ris. Biljana i ja se dogovorili još ranije  da izadjemo s njim na večeru u jedan francuski restoran, srednje klase. Kad je to čuo, bio je katogoričan: “Nema para da idem u francuski restoran”. Tako mi produžimo u “Great Greek”. Hrana po našem ukusu, muzika svira. Taman da se zaboravi problem sa Francuzima.  U jednom momentu, ja primijetih da u grčkom stilu na buzukiju, maestro svira nešto veoma nalik na našu staru pjesmu: “Crne oči curo imaš, žališ li ih ti..”. Počnem ja provjeravati sa Biljanom i Darkom pjevušeći našu pjesmu na “grčku” muziku. Pošto nam je stol bio blizu muzike, primijetio je maestro da smo se uskomešali i da ja pjevušim. “Polako, polako” u jednom momentu nam dobaci.!!!

Za vrijeme pauze  za muziku, pridje on našem stolu i tu se upoznasmo. Moj zet i on su brzo uspostavili kontakt, jer je i on Makedonac- egejski, grčki. Oženjen je ženom koja je pola Njemica, pola Bugarka, pa stvarno “piči” sve jezike, uz engleski koji je ravan mom ( nije baš neki nivo, ali radi posao). Pošto smo mu rekli da smo nas dvoje iz Bosne i Hercegovine, poče čovjek  najljepšim riječima govoriti o pjesmama rahmetli Safeta Isovića, Nedžada Salkovića i Harisa Džinovića. Kad su ponovo počeli svirati, prva pjesma je bila: “Ne klepeći nanulama”.  Uh, ‘dje me nadje!!! Nisam  mogao odoliti, pa sam iz sveg glasa zapjevao uz  buzuki, kao da sam u kafani u Bosni. Nakon zavrsetka bi , Boga mi, aplauz od gostiju. Ne znam da li za muziku ili za pjesmu? Možda za oboje?

Interesantno iskustvo u grčkom restoranu, pa vam ga ispričah. A, kakvu bi tek priču na ovaj dogadjaj ispričao Pego!.

Pavle Pavlović: Magično oko

magnetofon.jpgJoš mi pred očima svjetluca taj komadić prozirnog stakla. Gledao sam ga kao najveće čudo tehnike, kao preseljenje ljudi na Mars. Činio mi se da je najveći odraz mudrosti Tesle, Ajnštajna, Edisona, Simensa, Filipsa. U tom prozorčiću od nekoliko centimetara uzavrelo je plesala zelena nit. Širila se, skupljala, pa opet širila. Svaki njen pomak značio je još jedan korak u čudo tehnike. Bila je to za nas prva televizija, prvi ekran, displej. Znao sam satima da gledam u taj maleni prozirni otvor i da poslije s tugom odlazim kući jedva čekajući jutro. I kada bih sklopio oči vidio bih tu zamamnu zelenu nit, koja kao da me ja začarala i u svaki svitaj zore vukla ka stanu mog prijatelja Hasana. Na drugom spratu Istarske broj 18 ponovo bih bio ushićen kao nikada u kasnijem životu, ponovo bih bio zarobljenik bravuroznog baleta čuda elektronike. Znao sam da je to nešto posebno i nezaboravno, jer ne bi mu dali takvo ime - Magično oko! Read more »

Zoran Kajmaković: Moja priča o zastavama

Dragi Dovla, Kada je ono Vlade Divac istrgnuo hrvatsku šahovnicu iz ruku navijača na svjetskom prvenstvu, neke prijeratne godine, osjetio sam nervozu trudova prvih sekundi kritičkog razmišljanja u svojoj utrobi. Iako su predrasude bile jake, shvaćao sam iznenada da će “naša nepokolebljiva opredjeljenja” da na svakoj zastavi bude zlatnim oivičena petokraka polako morati da ustuknu pred istinom o “svekolikom svijetu promjena” - odluke koje ćemo morati da donosimo biće kakve ćemo JOŠ zastave za naših života vijati iznad glava. I tada mi pade jeretička misao na pamet: zašto za našu reprezentaciju Jugoslavije ne bi ljudi navijali sa svim mogućim zastavama: šahovničkim, nemanjićkim i šta ja znam kakve će se sve još pojaviti…? Sjetite se i sami kako sam se mogao provesti u takvim diskusijama…naravno, lako je pametan biti sada, ali kao što možete predpostaviti, tada sam najviše grdnje dobijao upravo od onih koji će kasnije biti najzagriženiji u vijanju svojih (raznoraznih) stjegova nad glavama. Ujedno, ljudi su, skoro pa listom, smatrali da definitivno nisam normalan, i da u poštenoj državi ima jedna zastava, a da ostali treba da začepe gubicu. Read more »

sljedeća stranica »