HOĆE LI NEKADAŠNJI JUGOSLOVENI I NJIHOVI POTOMCI ZNATI SAČUVATI IŠTA OD VELIKIH VRIJEDNOSTI IZ NAŠE ISTORIJE?!!!

x

Pozdrav iz Vancouvera,

Rifet Bahtijaragić Bach

Legendu “Bosne” Mirzu Delibašića uglavnom pamtimo u sportskom dresu, “Bosne” ili reprezentacije Jugoslavije. Ovaj snimak nastao je prilikom jedne od brojnih ceremonija dodjeljivanja značajnih priznanja i nagrada.

Iako je košarkašku karijeru počeo i završio u “Mladoj Bosni”, Davorin Popović Pimpek bio je godinama neodvojiv dio KK “Bosne”. Bio je skoro svakodnevni gost u prostorijama Sportskog društva, pratio košarkaše “Bosne” na mnogim putovanjima i imao mnogo prijatelja u sportskoj porodici “Bosne”.

Vukašin Vukalović Vule bio je zaštitni znak USD “Bosna”, kao igrač, trener, generalni sekretar ili direktor proveo je u “Bosni” skoro 40 godina. Bio je glavni kreator slavne generacije košarkaša “Bosne” stvarajući trenerski i igrački potencijal izborom legendi kluba Tanjevića, Delibašića, Varajića, Radovanovića… U rijetkim intimnim trenucima, uživali smo u njegovom monologu iz drame “Koštana”, kao na ovoj fotografiji.

Jedan od velikih prijatelja sportske porodice “Bosne” bio je i dugogodišnji novinar beogradskog “Sporta” Božidar Batan Kočović. Provodio je dane u “Bosni”, išao na skoro sva gostovanja KK “Bosne”, bio obljubljen medju sportistima i prijateljima društva. Na ovoj slici je zajedno sa Draganom Doknićem i Ratkom Radovanovićem, jednim od “tri glavna stuba” zlatne generacije prvaka Evrope.

Što je Zapadna Europa dobila  Oktobarskom (listopadskom) revolucijom u Rusiji 1917? Ako ništa, ono prvoklasne lakeje i vratare pred najboljim hotelima Pariza, Londona, Berlina. Carski plemići, vlastela koja je tlačila proletere, pobjegli  glavom bez obzira  iz luksuza dvoraca i završili otvarajući i zatvarajući vrata raznih ”Luxora”, ”Savoja” .  Činili su to s uzvišenim manirima labudjeg plesa dajući slavnim hotelima još veći sjaj. Gazde su se utrkrivale tko će imati   boljeg ruskog plemića kao lakeja. Desetljeća su prolazila, portirska vlastela izumirala, ali je ostala carska plemićka čkola naklona gostima i bravuroznog  potezanja bogato ukrašenih vrata.

Jedan takav učenik ruskih grofova dočekao nas je na ulazu u veleljepni  hotel u Dublinu, kišnog proljeća 1981. godine. Stigla u Irsku bučna ekipa novinara iz bivše nam zemlje da prati Seida Memića – Vajtu i skladatelja Ranka Bobana na njihovom eurovizijskom nastupu sa pjesmom ”Lejla”.

Dakako, sa mnom nerazdvojni kolega i prijatelj Branko Vlačić iz revijalnih izdanja sarajevske kuće  ”Oslobodjenje”, sin legende sarajevske i BiH – atletike Antonija Bate Vlačića.  Mene je slalo matično poduzeće, zagrebački ”Vjesnik”.

Branko Vlačić, Ranko Boban i Pavle Pavlović

- Gledaj ovog gospodina što nam otvara vrata. Kako  to samo elegantno čini  - dobacuje mi Vlača dok pokušavam da pobjegnem krupnim kišnim kapima.

- Mora da je učenik onih ruskih plemića – pravim se pametan. Dočekuju nas organizatori eurovizijske fešte i osobno direktor hotela –  sa čašama pjenušca.  Iako smo tek stigli, kurtoazno hvalimo objekat u kojem ćemo narednih dana boraviti. Usput pomenem i čovjeka što nam je  nezaboravno otvorio put ka blještavom predvorju. I, zamislite, doznajemo da je momak Rus i da je i on nedavno pobjegao iz domovine, odnosno iz SSSR-a. Znanstvenik, doktor je suvremene povijesti.

- Tolike godine obrazovanja, muke i onda završiš ovako,  na vratima – promrlja Vlača izmedju dva gutljaja…

Sve ovo, što smo gotovo prije 30 godina zajedno proživjeli, munjevito mi se vratilo kao strašni fleš – bek  dok sam čitao e-mail poruku  Branka Vlačića,  sa aktualnom adresom u nekom kanadskom gradu Londonu. Moj drug, nekadašnji vrhunski novinar, talentirani pjesnik iza kojega su zbirke stihova, sada elegantno otvara i zatvara vrata svog šarenog taksija. Profesor književnosti kao da je postao junak knjiga ruskih klasika. Sudbina se poigrala sa svima nama, ali on kao da je najteže podnosi. Ludio je od do skoro čestih pitanja ”zemljaka” čime se bavio u ranijem životu. Kada im je odgovarao da je bio novinar, da je znao tog i tog, prvo su mu se smijali iza ledja, pa onda i u lice.

Sa Mirom Ungarom, Pajom i Brunom Langerom u Umagu

Što drugo očekivati od nesrećnika koji su, stjecajem ratnih prilika, prvi put vidjeli vlak, zrakoplov, granični prijelaz. Pokušavam da razumijem te ljude, jer znam kako je to danas u našoj dijaspori. Ako krenete  u priču o prijašnjim životima samo ćete čuti koliko je bogatstvo iza njih ostalo. Gotovo nitko nije bio siromašan, sve sami bivši milijuneri, kojima su ratni lupeži sve pokrali. Što ćete, ljudi vole da se, najčešće, predstavljaju onakvima kakvi nikada nisu bili, ili kakvi su uvijek željeli biti. Ipak, medju tim  žrtvama ratnih sudbina u litl Londonu ili obližnjem Torontu, rijetki su bili novinari, pisci, zato je Vlača često slušao:

- Dobro jarane, pisao si, ali što si radio, od čega si živio?

Ismijavani bivši novinar i pjesnik bio je više u svom taksiju, nego medju “zemljacima”. Dolazile su u Kanadu brojne zvijezde estrade, koje je poznavao u prošlom životu i prolazile, a Vlača se nakon kratkih toplih iskrica susreta, još tužniji vraćao volanu. Ipak, poslije kiše uvijek dolazi sunce. Na turneju po hladnoj dalekoj zemlji nedavno zapucali članovi “Crvene jabuke” . Sjećam se u godinama osamdesetim, kada su u saobraćajnoj nesreći kod  Jablanice, na putu za mostarski koncert, poginuli Dražen Ričl, pjevač, i Aljoša Buha, basista, Vlača je uspio nagovoriti Zlatka Arslanagića, vodju benda, da mikrofon prepusti Draženu Žeriću Žeri. Kuštravi pjevač u “starkama” kao da mu to nikada nije zaboravio.

Stigli “Jabuka” i Žera tako i u Vlačin London. Karte rasprodate,dvorana krcata. Bivši novinar i sadašnji taksist Branko Vlačić, leti od sreće, jer  ponovo je iza scene sa zvijezdama kao u  zlatnim godinama. Nižu se stare dobre pjesme i  novi hitovi, publika upaljena do krajnosti. Delirijum je kada krene ono – “Za sve ove godine”, “Ima nešto od srca do srca”, #Ponekad s proljeća”…

U trenu je nestala kanadska tuga ljudi otrgnutih od beskonačno udaljenih zavičaja. Akordi vraćaju u prošle dane sreće i donose opijajuće lažne mirise rodnog doma. I onda glazba je stala, Žera zamolio za pozornost riječima:

- Imao sam dva velika prijatelja u Sarajevu. Jedan je bio Davorin Popović, pjevač “Indeksa”, koji više nije medju nama, a drugi je Branko Vlačić, koji je vaš sugradjanin. Molim ga da mi se pridruži na sceni pri izvodjenju naše   popularne skladbe “Miljacka teče”…

S Petrom Lukovićem i Davorinom Popovićem

Za Žeru je ovo bila još jedna dobro odradjena tezga, još jedan rasprodati koncert za našu dijasporu, a za mog Vlaču najljepši povratak u prošli  i put u novi život gdje više nema ismijavanja. Oko njega sve tiši je šapat:

- Nemoj, bolan, zajebavati onog pjesnika, znaju ga svi pjevači…

Pavle Pavlović

Uz saglasnost autora preneseno sa  www.vilsonovo.net

“UJUTRO pijemo slovensko mlijeko, ljetujemo u Hrvatskoj i gledamo derbi Jadranske lige Cibona – Partizan. Htjeli to priznati ili ne, živimo kao što se živjelo u Jugoslaviji. Osim što ne možemo u Pećku patrijaršiju, ali za vrijeme Tita manastiri ionako nisu zanimali Srbe.”

Tako počinje tekst beogradskog Pressa u kojem se pokušava dokazati da živimo jednako kao što smo živjeli u zajedničkoj državi. Navode kako je susret predsjednika Ive Josipovića i Borisa Tadića probudio emocije svih jugonostalgičara koji su vidjeli da se predsjednici dviju država grle i rukuju kao drugovi iz JNA koji se vide nakon 20 godina te pred kamerama napadno jedan drugoga zovu “velikim prijateljem”.

“Odavno se Srbin i Hrvat nisu tako lijepo slagali, još od kada su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman zajedno crtali kartu Bosne na salveti, ali su međusobne razmjene uvažavanja uvijek držali podalje u javnosti”, nastavlja u satiričnom tonu Press. To da smo još uvijek Jugoslaveni se dokazuje činjenicom da su Srbi rado viđeni gosti u Hrvatskoj te da se gledaju bosanske i hrvatske serije.

“Živimo život jednog Jugoslavena”

“Srbi koji su nekada bojkotirali slovensku robu redovni su kupci u Mercatoru, a “Smoki” su kupili Hrvati. Košarka, kao najuspješniji sport bivše Juge, već nekoliko godina ima zajedničku ligu”, nabrajaju u Pressu te zaključuju da je sve “nekako izmiješano”, baš kao nekada. No, u tekstu se navodi i ideja “uskrsnuća Jugoslavije” koja izaziva najveću paranoju kod hrvatskih nacionalista te se to potkrjepljuje činjenicom da nije prošla promjena 141. članka hrvatskog Ustava koji brani udruživanje s ostalim jugoslavenskim državama.

Općepoznata činjenica je da je prije par godina ugledni britanski tjednik uspostavio pojam “Jugosfera” koji se odnosi na naš prostor te da nas europski birokrati “guraju zajedno”. “Sve zajedno nam govori da svi mi, htjeli to priznati ili ne, u biti živimo život jednog Jugoslavena”, piše Press. Srpski ekonomist Goran Nikolić tvrdi da je mnogo toga danas isto kao i u Jugoslaviji te navodi primjer ekonomije gdje su jugoslavenske države glavni partneri.

“Naravno da se forsirala razmjena budući da nisu postojale carinske prepreke, a stvarali su se i dogovori da bi se potakla unutarnja potrošnja. Ali u isto vrijeme se u Srbiji uvijek više kupovala srpska roba, a u Hrvatskoj njihova roba, pa ni ta Jugoslavija nije bila jedno u ekonomskom smislu”, kaže Nikolić i zaključuje kako i danas potpisivanjem ugovora o smanjivanju carine “klizimo” prema sličnom odnosu koji je postojao u Jugoslaviji.

Zajednička nogometna liga je udarac u čelo svakom “antijugoslavenu”

Jače povezivanje se posebno u političkim krugovima počelo spominjati u vrijeme ekonomske krize te se ističe da je suradnja jedini način za izlazak iz nje. Tadić i Josipović su u smislu povezivanja počeli spominjati i nogomet, “što je direktan udarac u čelo svakom ‘antijugoslavenu’”. Nikolić smatra kako bi nogomet u priči o povezivanju bio bitan zbog simbolike, jer je on uvijek bio dio života kroz koji se identificirala nacija.

Srpski ekonomist tvrdi kako specifičan jugoslavenski mentalitet koji se razvio kod mnogih ljudi odraslih u tom vremenu samo čeka priliku “da iskoči na površinu”. Tvrdi kako je veliki broj ljudi u Jugoslaviji imao dvostruki identitet te da je bilo više mješovitih brakova u Jugoslaviji nego u drugim “složenim državama” kao što su bile Čehoslovačka ili SSSR.

“Nacije koje su bile u nastajanju prihvatile su taj identitet složene države i kod njih ostaje u genu da su oni bili Jugoslaveni”, tvrdi Nikolić te dodaje kako se to posebno odnosi na Crnogorce, Bošnjake i Makedonce. Uz to, kaže i kako postoje direktni nacionalni interesi koji bi države vodili u takvu integraciju te navodi primjer Bosne i Hercegovine koja bi kroz jugoslavensku integraciju imala priliku da integrira i samu sebe kao funkcionalnu državu.

“Ta tajna veza nije loša”

Srpski interes bi bio ponovno povezivanje sa Srbima iz BiH i Crne Gore. “Hrvatskoj je interes da ‘pritegne’ odnose s bosanskim Hrvatima”, tvrdi Nikolić. Pisac iz Ljubljane Goran Vojinović je rekao da smo svi povezani istim jezikom, poviješću i kulturom te da nam polako “dolazi u glavu da ta tajna veza nije nešto loše, nego da je treba njegovati i održavati.”

“Ponovno će Srbi juriti Čehinje po Makarskoj, jesti ćevape s Baščaršije, a s tribina beogradskih stadiona ponovno će navijači punog srca pjevati kako će proći ‘Zagreb celi’. I zaista je isto, samo ‘njega nema’”, zaključuje u tekstu Press.

Da. Mobilisan sam prije 59 godina. Pa šta? ” Glupo  kao  činjenica ” – što  reče  Balzak. I  ne bi imalo nikakvog ni razloga, niti smisla, da to bilo kome saopštavam na Blogu, da nije  jedne moje beznačajne i suvišne navike da čitam sve ono čime nas časti Internet; bogami i pokvarenom hranom od koje bole i glava i duša. Npr. pisanje o Titu već nekoliko godina postalo je vrlo kurentna roba na žutom žurnalističkom, a sada evo i na filmskom mračnom i anti – antifašističkom tržištu. Posljednjih mjesec – dva na Internetu, piše se  često   o Vrdoljakovoj    tv. seriji  o Titu. Nemam priliku da gledam tu seriju,  a i da je imam ne bih htio da to činim. Prijatelji su mi rekli da se radi o “svinjariji”, a samo površnim traganjem po Internetu (Google; Search) mogao sam pročitati: “Moj će  film biti porazan za zločinca Tita –Net.hr” ; “Otkriveni podmićeni članovi vijeća HRT-a –  Nacional  hr.”;  ”Za ispiranje mozga režim uvijek ima para – Blog i Hrvati”; “Laži i istine – Poskok info, Portal za društvenu dekontaminaciju”;  ”Tito zlocinac …Blog hr.” ; Ne gledam seriju o Titu, ne zbog Tita, nego zbog Vrdoljaka, jer mu ne vjerujem(…) Vrdoljak uzima sebi za pravo da upravo Tita prikaže kao moćnog državnika kriminalca zaboravljajući pri tome, da je dio svoje rediteljske slave zaradio upravo u njegovo vrijeme. Blog- beta http://anabouni.”; U podnaslovu  ”Crveni i crni” (Jutarnji hr .3.veljača 2006.) nalazimo tekst: “Lordan Zafranović i Antun Vrdoljak , tvrde ljudi , zavadili su se još davno … kao režiser proslavio se s dva rana filma koji su možda najbolji… nastavio je snimati filmove o morbidnim ocvalim pohotnicima i nasilju…”   Da ne nabrajam  ”slavljeničke” pronacističke komentare   o Vrdoljakovoj seriji o Titu–  nekih čitalaca , “fudbalsko navijačkih ratobornih poznavalaca filma”. Ima mnogo  temeljitih i savjesnih analizatora i  kritičara serije koji ove prethodne čine smiješnim. Uostalom, čitaoci  sve o ovome mogu da saznaju u hrvatskim tjednim i dnevnim novinama, i inim sredstvima informisanja.

PRVI DAN U SAKUPLJALIŠTU

Od Mosta Bratstvo-Jedinstvo do Vrbanja mosta, na lijevoj obali Miljacke, pedesetih godina bilo je mnogo baraka, skladišta, magacina i stovarišta , ogradjenih visokim  tarabama. Na jednoj čistini, otprilike na prostoru gdje je poslije sagradjena Osnovna škola “Boriša Kovačević”, bilo je nekoliko godina sabiralište regruta. U jesen 1951, s pozivom za vojsku, ušao sam i ja u visokim plotom ogradjen prostor, gdje su se sakupljali regruti rodjeni prije dvadeset godina. “Remce” su odmah šišali ‘‘na nulu’  što su vojnici imenovali kao “robijaška frizura” i odmah sročili distih i pjevali ga, melodijom bećarca, da se orilo unaokolo: “Šta je moja dočekala kosa, da je vjetar po Miljacki nosa”. Sjedili smo na svojim glomaznim vojnim drvenim sanducima, koje smo morali sami napraviti ili kupiti. Bili  smo, obično, u polukrugu, čekali naredjenja i prozivku. Čim bi neko počeo da pjeva lascivne (bestidne, sablažnjive, bezobrazne) pjesme (npr.”Mala moja stavi na nju dasku, probiće je regrut u odlasku” i dr.) odmah su dolazili vodnici i  tražili od pjevača da otvore sanduke i predaju rakijske boce. Medjutim, regruti su na sve strane vikali, pravili gužvu zbunjujući vodnike   i  brzo skrivali flaše. Najčešće su ih stavljali  iza ledja jedni drugima, muvajuci ih laktom,   sa upozorenjem: “šalji dalje”, tako da pretresi sanduka najčešće nisu uspijevali, ali  smo primili poučke da se u vojsci – prema propisima – ne nose čarape i rukavice nadjene u sanducima. Umjesto čarapa, stopala smo morali uvijati šufericama (krpe u obliku većih maramica, dimenzija 42×42 cm, koje se brže peru i suše od čarapa, kako su nas obučavale “Razumiješ ti mene? nadredjene  vojne starješine. Rukavice se nisu smjele navlačiti jer su smetale prilikom rukovanja oružjem i vojnom opremom “Jel ti jasno?”. Mogli smo zadržati deblje  vunene ili pamučne majice (djempere) , a obećali su nam da ćemo dobiti u kasarnama duge vojne gaće , tako da su i naše kratke, u sanduku višak. Sve to bi trebalo da vratimo rodbini i pratiocima prije polaska. Rečeno nam je da u sanducima treba da nosimo suhu hranu za  dva-tri dana, ali ne kvarljivu. Dakle, već su počela da se saopštavaju  stroga   pravila našeg vojnog teferiča.

Prve večeri smo prozvani, a na ulazu u okupljalište stajali su stražari da sprečavaju izlaske. Kada sam vidio da ćemo spavati  na trošnim slamaricama, nisam se mnogo dvoumio. Odlučio sam da te noći ne prespavam u konaku slama-kategorije sa pet zvjezdica – stjenica i pedesetak ušiju – sve besplatno. Naše konačište  bilo je blizu rodjene nam Miljacke. Pošto po njoj nisu saobraćali taksi akvamobili,  odlučio sam da primijenim znanja iz vojne obuke stečena (prilikom pretresa regrutskih sanduka) glede upotrebe šuferica (njem.Schuh=cipela + Fetzen=krpa ; obojci=rečeno našim narodnim idiomom). Našao sam na smetljištu neke stare krpe i omotao stopala da me štite od eventualnih krhotina stakla u pitoresknoj Miljacki. Vezao sam cipele preko ramena kao djerdan i lagano zakoračio preko – docnije postale najprljavijom rijekom Zemljinog šara – preko moje drage rodjene Miljacke,  u kojoj sam se još kao trogodišnjak kupao i sa starijom rajom lovio peševe. Moj brod je lagano i sigurno plovio Vilsonovim šetalištem prema San Doni di Pijave (tako sam ja tepao svojoj Ulici Bistričkoj Medresi). Tamo me očekivao brodolom.  Moja majka, koja se, po protokolu, oko podne toga dana, svečano od mene regruta, člana KPJ, oprostila, s vrata je  zagrmjela : “Zar prvi dan da pobjegneš iz Armije”? Kada sam joj kazao da sam došao da od starog čaršafa napravim šuferice, veličine, prema vojnim propisma 42×42 cm, oblika veće maramice, zaprepašteno je rekla: “Ne znam koga prije da zovem da te zatvore kao vojnog bjegunca: vojnu policiju ili ludnicu”. Potanko sam joj opisao  kako izgledaju ležaji u baraci; pustila me da večeram i prespavam, ali od pola noći, jadnica, brižna, često je ustajala i pušila, strahujući da ne zakasnim na jutarnju prozivku. Sutradan, rano ujutro, ušao sam u prebivalište bez ikakvih teškoća. Pospani stražar me pitao otkuda sam mu poznat, na što sam mu odgovorio da je to, vjerovatno, otuda što upotrebljavamo isti parfem — diditi (prašak za uništavanje gamadi, kojim su nas često poslije rata sanitarci oprašivali da unište invaziju parazita: ušiju, vaški, stjenica i buva koje su sisale krv poratnom stanovništvu). Stigao sam uredno na prozivku i oko 9h u koloni krenuo prema kralja Tomislava ulici, gdje je bila od davnina vojna pekara. Tu smo dobili po veknu svježeg i toplog hljeba, a prilikom povratka u prebivalište desio se jedan incident. Jedna vižljasta djevojka išla je pored kolone u šarenoj i na prsima malo izazovno otvorenoj haljini i raspitivala se za nekog vojnika, svog poznanika. Začas, “dok kažeš čakija”, nekoliko vojnika brdjana ,” ruta”, kako smo nazivali “kolege” vojnike iz zaostalih sela oko Sarajeva, uvukli su curu u kolonu i počeli da je pipkaju i štipkaju. Kada je zavrištala,   pristizali  su vodnici , ali su je “rute” brzo izbacile iz stroja  sa malo sprijeda poderanom haljinom. Mladji vodnici su joj, na njene žalbe,  dali pravni poučak:  ”Razumeš ti mene, šta ima ti da se mešaš sa narodnom vojskom”.

REGRUTSKI DANI

Poslije podne su nas poveli na Željezničku stanicu, smjestili u vagone prema, samo vojnim starješinama poznatim spiskovima i odredbama gdje će ko služiti vojni rok. Tek kada smo prošli Zavidoviće, saopštili su nam da vojnike iz našeg vagona voze u Bor. Znao sam da je u njemu bila jedna od najvećih eksploatacija bakarne rude u Evropi i  da je ruda u njemu  i zlatonosna , i srebronosna. Borski rudnik je radio od 1903, a za vrijeme Kraljevine Jugoslavije  eksploatisala ga je francuska kompanija. Znao sam i to da je od Rezolucije Informbiroa (1948) do Staljinove smrti(1953), granica  Republike Jugoslavije u dužini od 4 hiljade kilometara bila nemirna i opasna. Često sam u novinama vidjao slike sa sahrana naših graničara sa graničnih prostora Madjarske, Rumunije, Bugarske i Albanije. Ubijani su mučki iz zasjeda. Tačan broj ubijenih ne znam. Vjerovatno, on se iz raznih političkih i kalkulantskih  razloga krije. Prema mom sjećanju i nepouzdanim procjenama, ubijeno je više od 2 stotine graničara. Govorilo se u to doba da je na madjarskoj granici bila jedno vrijeme sovjetska tenkovska divizija i da su bili održavani vojni manevri. Bor je bio oko četrdeset km udaljen od bugarske, a oko  sedamdeset od rumunske granice, koje su bile pod kontrolom SSSR-a. S obzirom na te okolnosti i značaj Borskog rudnika, govorili su nam da nas svakog  dana mogu napasti Rumuni i Bugari pod komandom Sovjetskog Saveza i uz pomoć njihovih tenkova. Zbog gomilanja naše vojske, morali smo spavati po dvojica u istom krevetu. Rjedje, doduše, ali se dešavalo da su neki vojnici nekontrolisano  po noći mokrili i “zalivali cvijeće”, tj. “sustanara” u krevetu. Kako su to komentarisali vojnici. U Boru nije bilo nikakvog zelenila, osim bagrema. Smog od uredjaja za preradu bakra nije dao ni travi da raste. Još te godine bio je na snazi ruski način obučavanja vojnika koji se docnije malo izmijenio i humanizirao. Morali smo goli do pasa  da radimo jutarnju fiskulturu, “da se sibirski čeličimo”. Prema vojnim propisima, tek ako je temperatura bila ispod minus šest, mogli smo obući košulje. Prema utiscima mojih drugova, i mojim, nikada niko od vodnika nije mjerio temperaturu, nego je to činjeno otprilike. Ruke u džepovima nismo smjeli držati, niti nositi rukavice pa su nam nadlanice svima bile otečene. Često je puhala snažna košava, pa smo jedva čekali da  u barakama imamo vojnu obuku (sklapanje, rasklapanje  i čišćenje oružja, razna predavanja i dr.) Iz dana u dan za ručak smo imali govedju supu s parčetom mesa i  grašak. Štrucu hljeba od oko 800 gr dobijali smo za cijeli dan. Primali smo mi, čini mi se, dovoljno kalorija, ali je teško snošljivo što smo svakodnevno, mjesecima, sve do 29. novembra, državnog praznika, imali za ručak grašak. Izgleda da je to bila neka predratna zaliha, ili plijen od njemačke vojske, ali ko je mogao za što da pita u ono vrijeme. Spavali smo na slamaricama, čije smo uglove i stranice morali “ravnjačama” (daščice kao deblji lenjiri)   da dotjerujemo tako da ležaj bude ravan kao kutija šibica. Sedam mladjih vodnika u baraci nikada nisu bili zadovoljni našim “pravljenjem” kreveta. Komandovali su: “Ostav,”ne valja”,”ponovi”; tjerali su nas da izadjemo iz spavaonice, pa su onda razbacivali ćebad i čaršave na već spremljenim krevetima i tjerali nas da ponovo “kako treba” ravnamo ivice i spremamo krevete. I tako, dvadesetak puta. U početku sam se sekirao kako to da ne znam spremiti krevet, dok nisam shvatio da je to plansko i sistematsko nastojanje da se vojniku ubija volja, kao što se to od pamtivijeka u vojsci, u svim zemljama svijeta, praktikuje kroz razne oblike vojnih vježbi.

Strogi vojni  režim pred kraj 1952. malo je postajao blaži. Mogli smo da oblačimo čarape i rukavice, a ukinuto je  ”peglanje” slamarica ravnjačama. Na jutarnju fiskulturu išli smo u košuljama. Potrošile su se i rezerve graška, pa smo često jeli  „najsladju’ vojničku hranu – kazanski grah.

Zanimljivo je da mi se jedan naš Sarajlija, inžinjer, sada Vankuverčanin, koji je bio regrut  1984, žalio na teške uslove služenja vojnog roka u Timotskoj krajini, gdje je bilo koncentrisano mnogo vojske. Fasovali su često samo jednu čuturu od litar vode za cijeli dan.  Bile su česte uzbune, pa su morali noću da idu na vojni marš i po 30 km.

Najstariji vojnik u našoj četi bio je inžinjer. Imao je 27 godina, suprugu i dvoje djece. Bio je malo spor, pa su ga mladji vodnici često, za kaznu,  odredjivali da  „riba” pod u kuhinji govoreći mu: „ Ribaj, Strahinja, u vojsci nema inžinjera.” Mi smo najčešće, u pauzi izmedju časova obuke, zapodjevali neke igre, koškanja, rvanja, tute-mute, lakšeg boksa i sl. On je očajnicki govorio da smo ludi  i pitao kako nam nije dosta ovih muka od vježbi. Najteže nam je bilo kad je komandovano: „S prve borbene linije, na drugu. Trkom naprijed!” Sa punom ratnom spremom: uvijenim ćebetom u obruč oko ramena, obučenim šinjelom, oružjem, fišeklijama s municijom oko pasa, ašovčićem za ukopavanje i čuturicom za vodu – morali smo brzo pretrčavati i „ zauzimati neprijateljsku teritoriju”. Na toj teritoriji stajao je mladji vodnik sa čegrtaljkom. Kad bi vodnik začegrtao, to je značilo da se sa te „II borbene linije” puca i da vojnik koji juriša  prema njoj mora s mjesta leći i  „poštovati neprijateljsku vatru”.  Vodnik pozadi, iza naših ledja, sa prve linije strogo je kontrolisao da li se poštuje “vatra” i da li su vojnici, kada prestane čegrtanje (vatra), brzo ustali i trčali prema neprijatelju.  Često je komandovano  „ Ostav, ponovo!„  na što smo morali nekoliko puta  tokom vježbe pretrčavati u ritmu: lezi-diži se. Još jedna komanda bila je teška poslije završene vježbe, koja je trajala do podne. Vraćali smo se u kasarnu. Na povratku je  padala komanda: „ Pjesma!”. Ako baš nismo bili orni da odmah zapjevamo, padala je komanda: „ Avioni!”,  što je značilo da odmah legnemo i tijelom zaklonimo oružje. Tumačili su nam da avioni mogu da vide odsjaj od cijevi oružja i da nas mogu otkriti i gadjati. Zato smo morali leći na oružje da ga zaklonimo. Nekada Strahinja nije mogao da se suzdrži, pa bi rekao da su cijevi obojene crnom ili tamnom bojom,  te da to nema nikakve veze;  i da je besmisleno da ležimo u prašini, blatu i lokvama gdje smo se zatekli.  Na to bi vodnici rekli da je to po vojnim pravilima i jadnog Strahinju  „uzimali  bi na zub”. Stalno je gundjao, ali ga nikada nisu kažnjavali zatvorom „ kao bundžiju”, već je jadnik morao da  ponovi neke vježbe na zapovijest: “Ostav, ne valja!”,  ili da dežura u kuhinji kada je poslije podne bio slobodan sat za pisanje pisama, ušivanje dugmadi i dr.  Medju nama  bio je popularan vojnik – Cigo sa Gorice, iz Sarajeva.  Bio je duhovit, brz na jeziku i u replikama. Brzo je „pročitao„ rute (danas papke) i one koji su bili oholi, podrugljivi i uobraženi. Na riječi “zdravo Cigane” odgovarao bi: “Ti nisi dorasto za cigansko društvo”, „ne želim ti dobro i nemoj me nikada pozdravljati”. Često je na pozdrav „zdravo” otpozdravljao: „ Ne mislim ti dobro”  ili „ Ne želim ti dobro”, a većini je otpozdravljao sa „Zdravo brate” na njihovo „Zdravo Cigo”. Jednom je mladjem vodniku, na riječi: „ Ići ćeš ti u zatvor” odgovorio: „ Samo što prije, da te više ne moram gledati”. Vodnik je bio dobričina i samo se na to nasmijao.

Tadašnje prilike su zahtijevale da se vojska što prije osposobi za eventualni rat, pa je i obuka bila ubrzana i teška. Dotužile su nam komande: „ Uzbuna!”. Svakih desetak dana u pola noći zasiktale bi trube, kratko isprekidano, jednolično. Odmah su u baraci sedam mladjih vodnika i poručnik gromoglasno vikali: „ Uzbuna, ustaj, oružje u ruke, oblači se, obuvaj se”. Bili smo tako izdresirani da smo se za 3-4 min. obukli i po mraku nepogrešivo napipali u pregradama za oružje i uzimali svoje puške ili automate, te fišeklije  sa municijom, pa istrčavali u stroj pred barakom.  Naš puk sa komorom, konjskom zapregom za kare s municijom, sa sanitetom i svim četama, od znaka za uzbunu do pune ratne gotovosti za marš – bio je spreman za 7-8 min. Onda bi puk marširao jedan sat do cilja i vraćao se u kasarnu.  Sutradan, nije se duže spavalo. Plan obuke je zahtijevao da se u 6:30 dižemo onako umorni.

Bojeva municija je, inače, davana regrutima nakon pedesetak dana obuke, a nama su je davali nakon dvije sedmice.  Nevoljni Cigo se nama bliskim Sarajalima žalio da više ne može da izdrži obuku. Čim je dobio bojeve metke, cijev puške je stavio pod donju vilicu i nožnim prstom aktivirao obarač.  To je bilo jedino samoubistvo u puku. Svi su ga vojnici žalili, čak i oni kojima je otpozdravljao sa : „Ne želim ti dobro”.

Moja generacija bila je zanesena patriotizmom.  Svakim danom postajali smo svjedoci poboljšanja životnih uslova. Sve manje je bilo gladi, svraba (šuge, skabijesa ),  trahoma, polne bolesti i endemijskog sifilisa.  {Dobro se sjećam da smo na pruzi Brčko –Banovići 1946. ( gdje je moja omladinska četa radila na 12-toj dionici u Orlovoj klisuri) dobili stroga uputstva da u selu P. izbjegavamo kontakte sa stanovništvom. Gladna čobančad, sa otvorenim ranicama na licu od sifilisa, prilazila su nam da im dajemo nešto od hrane. Mi  smo ih odmicali od sebe, ali smo im obično ostavljali nepojedenu hranu iz konzervi i ostatke od druge hrane}.

Odlazilo se u sela svake  nedjelje u dobrovoljne akcije na opismenjavanje, prosvjećivanje, zdravstvene preglede i liječenje, te na razne obuke i kurseve. Sve je više bilo elektrificiranih sela.  Oko sedamdeset posto seoskog stanovništva poslije rata bilo je nepismeno, a sličan je i procenat sela osvjetljivanih lampama “na gas”. Proradile su i tvornice stakla  i mnoge druge robe potrebne za obnovu.

Moja majka je 1962. godine , uporedjujući tadašnje  plate i cijene robe sa onima od prije II svjetskog rata – govorila da tek sada  62-ge prestižemo predratni standard. Dvadesetak godina poslije II svjetskog rata, Jugoslavija je u svakom pogledu bila preporodjena zemlja.

Nekoliko dana po dolasku u borske barake bio sam pozvan u Štab čete  strahujući da me ne zovu na odgovornost, jer sam ponekada glasno ismijavao neke „misli” mladjih vodnika, poput one: “Ribaj, Strahinja, u vojsci nema inžinjera”, „Razumiješ”. Medjutim, u Štabu je bio i komesar puka i rekao mi je da oni znaju da sam sa 18 godina bio upravnik osnovne škole u Bioči i da sam vanredno završio jednu godinu studija, pa da treba da pomognem u opismenjavanju šezdesetorice Šiptara. Već tada sam bio spoznao da u vojsci najgore prolaziš ako kažeš “Neću”. Na „Ne mogu” slijedilo bi samo ubjedjivanje sa poučkom da te samo ljekar može osloboditi obaveze. A, ako si rekao  „Razumijem”, to bi bio najbolji odgovor. Za neizvršavanje, ti se poslije pravdaj lošim uslovima, okolnostima, teškoćama i koje čim, nekako će sve „bezbolnije” proći.  Kapetan je rekao da je potrebno da ih za mjesec dana  naučim da pišč, citaju i govore naš jezik, a ja nisam bio toliko naivan da se suprotstavljam i da kažem da je to nemoguće. Rekao sa mu : “Razumijem!” i da ću pokušati da to uradim za 28 dana, ako učenici budu „dobar materijal”. To su primili kao šalu. Radio sam sa drugovima djacima svako veče. Formirane su dvije grupe od po trideset učenika. I svakoj bih posvećivao po jedan sat. Brzo su savladali ortografiju i osnovna pravila interpunkcije. Poznavali su slova i mogli da čitaju. Što se tice dikcije, izgovora  i leksike, to je bilo znatno teže. Medjutim, vodnici su svaku naredbu zorno (vidljivo, jasno, očigledno) nekoliko puta ponavljali da tu i nije bilo najpotrebnije znanje jezika –  da se izvrši komanda. Npr. po planu i programu obuke dva prijepodneva je učeno „na lijevo; na lijevo krug i na desno, četa stoj  i četa naprijed marš”. Pri tome je tumačeno kako na komandu “na desno” noga treba da stoji pod uglom od  90 stepeni desno od lijeve noge koja treba da se osloni na prste i brzo približi desnoj nozi , uz obavezno “je li ti jasno”: „da li si razumio”, ima li ko šta da pita” itd. To bi vodnik pokazivao nekoliko puta i tražio od pojedinih vojnika da vježbu i riječi ponove. Ja sam sa Albancima (tada su ih svi nazivali Šiptari, a tako su i sami sebe nazivali) igrao u kolu, pjevao njihove pjesme, npr. „Ej top me, top me na vjen šeceri, top me top me na vjen aberi”  i  dr. Učio sam albanski  od njih, a oni od mene zdušno naš c.b.h.h.s (prema sadašnjem kavernozno-politikantsko-lingvističkom nazivu). Dijelili smo izmedju sebe i zadnji gutljaj vode. Bratski – vojnički.

Najlakše smo se obučavali na časovima vojno-političke nastave. Pošto smo stalno bili umorni i pospani, a u prostoriji nismo imali dovoljno kiseonika s obzirom na pretrpanost – najčešće smo divno drijemali, kao mace preli i spavali. Ko bi zahrkao, bio bi „drugarski” opominjan muvanjem laktom u rebra. Najznačajnije je bilo da vojnik odgovori:  ”Šta je cilj teme ?” Jedan je vojnik jednom odgovorio: “Da prodje vrijeme” i za taj prestup dobio kaznu vanrednog požarstva (čuvanje baraka od požara prije ili poslije ponoći).

MARŠAL  TITO

Tita sam prvi put vidio na lecima, koje su avionima, širom okupirane Jugoslavije, bacali njemački piloti (1942/43). Na letku je bila lijepa muževna Titova glava. Mi smo tada, ljevičarski orijentisani omladinci, govorili da je to bila glava mladog lava. Sjećam se da su nekoliko decenija prije ovog prljavog rata – naše stare Muslimanke, nane, u Sarajevu imale običaj  za nekoga reći lijep ili lijepa kao Tito. Medjutim, uz tu glavu na letku bile su ispisane vrlo ružne riječi o Titovoj ličnosti. Nudjena je i velika novčana nagrada u markama za one koji otkriju gdje se Tito nalazi, ili za one koji bi ga živog ili mrtvog predali vlastima. Drugi put sam izbliza vidio Tita u Novom Sadu 1945. Bio sam u domu ratne siročadi u Radničkoj ulici, u blizini Tvornice kablova, i išao u četvrti razred niže gimnazije. Jednog dana vaspitači su nas poveli u ženski dom ratne siročadi u zgradi Crvenog krsta  ili u ulici Crvenog krsta, ne sjećam se dobro. Bili smo sa drugaricama u povećoj prostoriji u kojoj se iznenada u pratnji dva-tri oficira pojavio Maršal Tito. Odmah su se čuli graja i aplauzi, a ja sam bio blizu ulaza i malo ga ramenom dodirnuo. Mene je iznenadilo što je bio onižeg rasta. U mojoj mašti zamišljao sam ga kao gorostasa. Upraviteljica doma ga je pozdravila. Tito je bio dobro raspoložen i s nama se šalio. Upraviteljica je zamolila da se umirimo i izvela je pred masu jednu sitnu djevojčicu da nešto priča. Mala je mirno i tečno, bez uzbudjenja, pričala da je ovdje u Domu jer nema roditelja. Ustaše su joj na Kozari ubile oca, majku i brata, a ona je sakrivena gledala i slušala šta se zbivalo. Sutradan je iz skrovišta izišla i ugledala kako joj psi i svinje razvlače tijela roditelja i brata. Pobjegla je u susjedno selo… Dobro pamtim da su se Titu, dok je ovo slušao, grčili mišići na licu, a da je naglo jedan oficir iz Titove pratnje (general Žeželj?) odlučno komandovao: “U ime naroda, druže Maršale, moramo odmah ići”.  Tito je smjesta poslušao.

U to doba bilo je mnogo domova ratne siročadi u Vojvodini: u Jaši Tomiću, Svetom Hubertu, Sajlovu, Novom Sadu, Pančevu ili Zemunu (prihvatilišta) a najveći je bio u Vinkovcima. U BiH, koliko se sjećam, najveći je bio u Turbetu, pa na Ozrenu, u Kasindolu, na Palama, u Kreševu, Reljevu i dr.  Hiljade djece imali su svoju tužnu priču stradalnika od ustaško – četnickih razbojnika.

Tito je tada došao u Novi Sad da prisustvuje svečanosti povodom otvaranja popravljenog mosta preko Dunava. Zlonamjerna reakcija, Titovi protivnici,  pronosili su glasine da se Tito “dodvara fašistima”, jer je navodno glavnom inžinjeru, zarobljeniku, za popravak devastiranog mosta poklonio sat, a njegovim stručnim saradnicima, zarobljenicima, naliv-pera, te da je naredio da im se poboljša ishrana i smještaj. Mi smo, omladinci u domu, smatrali da je taj Titov gest human i uzvišen.

Sjecam se da je u štampi 1948.  pisalo da je održan XI Svesokolski slet u Pragu i da su Jugosloveni pobrali dotada nedoživljene ovacije i aplauze. Najviše se proslavila svojom vježbom grupa od sedam stotina mornara. Pražani su Jugoslavene, tako reći, nosili na rukama. Bio je to i protest protiv Staljinove Rezolucije Informbiroa, koja je upravo u dane sleta objavljena. Neke grupice u službi sovjetskog režima bile su angažovane da prate Jugoslavene na svakom koraku i vrbuju ih i ubjedjuju da ostanu u Pragu i Sovjetskom Savezu. Niko od 4100  vježbača nije ostao, svi su se vratili, (uključujuci i moju suprugu Mariju) a naše novine diljem Jugoslavije docnije su pisale: “Vratilo se 4100 jugoslavenskih ambasadora”. Mnogi moji prijatelji i mladi i stari i do danas su ostali Titovi ambasadori.

Danas se piše da je Tito bio diktator, a pri tome se ne pominju neke činjenice. Npr. broj žrtava na granicama poslije završetka II svjetskog rata; do 1956. god. bilo je još četnika i njihovih jataka u planinskim predjelima sjeveroistočno od grada Sarajeva;  a do 1952. bile su aktivne i grupe križara (tzv. škripara) sakrivanih u kraškim predjelima Hercegovine i Dalmacije u škrapama i žljebovima vapnenačkih stijena. 1972. ili 1973. ubačena je grupa terorista da podigne ustanak u  zapadnoj Hercegovini protiv Socijalističke Jugoslavije. U Crnoj Gori poslije Rezolucije IB-a, postojale su grupice koje su htjele da dignu prostaljinistički ustanak.

O broju onih koji su poginuli poslije II svjetskog rata boreći se protiv fašista malo se govori i piše. U vikipedijama, koje su često bornirane nacionalnim istinama i reklamnim sadržajima teško je naći ove podatke.

Jugoslavenski antifašisti – koje je predvodio jedini vrhovni komandant koji je bio ranjen u II svjetskom ratu – proširili su bivšu Jugoslaviju za 8262 km2, što je gotovo sve pripalo Republici Hrvatskoj. (Za uporedjenje – današnja Republika Slovenija ima 20.273 km2).

Poznato je da je ubijen u Švedskoj jugoslovenski ambasador Rolović. Bilo je i nekoliko pokušaja atentata na Tita.

Dobro mi je poznato da je Tito imao grešaka, ali ako se život ne posmatra sa stanovišta “pars pro toto” (dio umjesto cjeline) – dakle neznačajnijim (dijelom) umjesto onim što je najznačajnije (cjelinom), onim što je najbitnije i presudno – Tito je bio najveći državnik u istoriji Balkanskog poluostrva.

Milivoje Bato Jeftić, Titov regrut.

Rođen sam u prvoj godini mira iza Drugog svjetskog rata. Čim sam uspio razumijevati informacije o tome šta znači rat među ljudima, začudio sam se i upitao zašto ljudi ratuju. Zašto ratuju oni koji u miru mogu dostići božanske vrijednosti?! Čim sam spoznao velike opasnosti koje su sudbina ljudske zajednice, moj se spirit čvrsto uhvatio za ono što mi je podsticalo nadu.

Tito je postao simbol moje nade u zemlji u kojoj su me rodili a da me nisu pitali gdje želim biti rođen. Decenijama sam drugovao s njim, navikao na njeg kao što dijete navikne na oca, mada nije imalo priliku da ga izabere. Vjerovao sam mu i bio sretan, siguran i slobodan. A onda je on odjednom otišao i ja sam se našao u vakuumu. Kako je vrijeme bez Tita prolazilo, u meni je rastao strah od vatri što su topile ono što smo Tito i mi zajedno stvarali. Onda sam odlučio da se obračunam s Titom, jer sam imao pravo na to, kao što dijete ima pravo da padne na očeva mrtva prsa i počne ga  grditi zato što je u nepovrat otišao.

Tita nije bilo lako naći. Nakon njegove smrti, suze jugoslovenskih naroda gurnule su ga duboko u more suza, a i svaki onaj učesnik na njegovom pogrebu odnio je sa sobom dio tog čuvenog čovjeka. Nije mi bilo lako. Trebalo je ponovo ujediniti one milione Titovih čestica što su ih Jugosloveni ponijeli sa sobom zaklinjući se da su svi Tito, pa onda onih  dijelova što su ih odnijeli u svoje zemlje predstavnici 123 države svijeta, među kojima 32 predsjednika država, 22 premijera, 4 kralja – učesnici najčuvenijeg pogreba u historiji naše civilizacije. Čak sam  ponešto od Tita ukrao i od Lillian, majke tadašnjeg američkog predsjednika Jemmyja Cartera, koju je Carter, umjesto sebe, poslao na Titovu sahranu.  Ali, mnogo sam toga skupio i Tito se našao predamnom u onoj svojoj bijeloj maršalskoj uniformi. Ja sam odmah napao, otvoreno ga provocirajući, kao kad shvatite da vas je majka napustila, pa je nađete i počnete joj čupati odjeću s tijela:

RIFET: – Uspjelo ti je postati idol i pokrenuti mase za sobom, nalagati im da rade ono što si ti želio, da rade zato što si prije današnjih estradnih muzičara bio majstor muzike. Radio si isto što i oni na susretištu drugog i trećeg milenija – ustalasaju mase na stadionima, na trgovima  i u dvoranama i naređuju im da s njima pjevaju arije iz njihovih albuma. A, onda, sve ono ružno što se može prišiti svakom živom stvoru nestane u ovacijama mase. Jer, ljudsko je društvo osuđeno na koračanje za vođama. To koračanje je lakše pravdati ako idu za onim ko je bio posljednji od velikih iz Drugog svjetskog rata, za onim ko je opstao pod naletima Hitlera i Staljina, za onim ko je u vrijeme hladnoratovske napetosti u svijetu gradio mostove prijateljstva među narodima, za onim ko je bio jedan od kreatora Pokreta Nesvrstanih Zemalja  tupeći oštrice dva moćna, konfrontirana bloka u svijetu tog vremena. I kada idu za onim, kako je pisao Fitzroy MacLean, ko je vitalan, spretan, odlučan, izdržljiv, ko nije asketski fanatizirani ideolog, niti kabinetski dogmata, ko je hedonista, starješina a ne podređeni, ko ima neobičnu širinu pogleda, uvijek živi smisao za šalu, neprikrivenu ljubav za sitne radosti, prirođenu stidljivost, ženski temperament u izljevima srdžbe, obazrivost i plemenitost. U stvari, ti i nisi bio komunist, nego si igrao u političkom životu kao na filmu. Ne osuđujem te zato što su te mase slijepo slijedile. To nije tvoj minus, to je samo osnovna karakteristika mase. Običaji i ideje su djelo beskrajno male manjine ljudi, a masa je uvijek slična: u neznanju, spremna da prihvata sve pa i laži, surova kad joj se ukaže prilika, sebična i ograničena. Tako su i ti što su palili nebo ovacijama Tebi i tvojim prvacima zaboravili zločine tvojih boraca za slobodu, nemilosrdno ubijanje i proganjanje četnika, ustaša, ljotićevaca i ostalih vaših neprijatelja koji vam se nisu htjeli predati. Pa onda Goli otok, svirepu tamnicu za tvoje saradnike koji su ostali vjerni Staljinu…

TITO: – Lako je biti pametan kad ti vrijeme pokaže šta je pametno! Lako se smijati mojim greškama i padovima dok sam išao kroz šikaru, punu rupa i zamki, a ti sjediš na brežuljku i gledaš moje padove. Lako je tebi osuđivati mene za isprebijane grane u šipražju kroz koje sam ja jurio. Ja nisam bio Mahatma Gandi u prvoj fazi puta na čelu jugoslovenskih naroda. Ja sam rekao Bolje grob nego rob , jer je ovo drugo vodilo u saradnju sa nejcrnjom ideologijom svijeta.  Ne zato što sam ja volio rat. Ja sam uvijek bio protiv rata. Naši zločini na kraju rata? Po tom bi pravilu svaki sud koji zločinca osudi bio također zločinac. Šta misliš koliko su Amerikanci, Englezi i Rusi pobili neprijatelja, ali mnogo više od toga nedužna svijeta prilikom oslobađanja Evrope od nacista i fašista.  Što se tiče Golog otoka, to je moja greška. Bili smo brzi u rješavanju problema koji je nastao našim neprihvatanjem Straljinove palice i nastojali smo izolirati sve one koji nisu shvatili značaj našega NE. Mi tad nismo imali Sibir, niti smo bili na takvom demokratskom nivou koji može neutralisati unutrašnje neprijatelje, koji su veoma lako mogli izazvati građanski rat i omogućiti sovjetsku vojnu intervenciju. Goli otok je bio sličan američkom Guantanamo Bay-u, ali je nestao veoma brzo kao tamnica, jer sam ja lično brzo shvatio da nam je to historijski minus. Komunist? Ja sam tu ideju prvo čuo od našeg seoskog župnika, a približio joj se u veoma crnim vremenima dvadesetog vijeka, kad su nenarodni, ili nacionalistički režimi sijali smrt po svijetu. Meni su epitet komuniste oduzeli Staljin i svi njegovi sateliti, kineski rukovodioci tog vremena, čak i neki poznati zapadni političari i filozofi…

RIFET: – Ostavio si oštrice na nacionalnim odnosima, koje su prolile krv iza tebe, a u religijama nisi izvršio reviziju koja bi ih zauvijek zaustavila u odnosima s Bogom i spriječila da staju na čelo odnosa među ljudima.

TITO: – Ako ti padne u naručje roj pčela, veoma je teško od njih napraviti insekte bez opasnih žaoka. Za to su potrebna duga vremena djelovanja na gene, jer nacija i religija su duboko u genima ljudi. One egzistiraju hiljadama godina. One su gotovo instinktivne reakcije ljudskoga spirita. Ja sam podsticao ljubav medu ljudima, njihovo miješanje kako bi nacionalne i religijske oštrice otupjele. Ja sam propagirao jednakost i jedinstvo, gdje bi nacionalna pripadnost bila više statistički podatak nego mobilizacioni motiv. I religijske institucije, također. Mobilizacioni faktori među ljudima trebali bi biti duhovni i ekonomski razvoj.

RIFET: – Tvoje dvije krilatice u odnosima među ljudima nadživjele su tvoj fizički život. Danas ih ponavlja Dallai Lama, Desmond Tutu… Ona upućena dijelu civilizacije gdje si vladao – Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga – nije nova. Poznata je u historiji. Slično je govorio Mahatma Gandi, o nju se spoticao Winston Cherchil. Mnogi su vladari pozivali narode kojima su vladali na jedinstvo. Ti si to činio veoma uspješno. U strukturi tvog državnog mehanizma, pored očinskog tretmana, nije bilo teško naći diktat i silu, i ozbiljne i grube konsekvence za drukčija mišljenja. Teško je presuditi: da li si ti uz pomoć te krilatice vladao jugoslovenskim nacijama i religijama, ili si ti, u stvari,  gurao tu misao u mozgove svojih sljedbenika kako bi njima lakše vladao a  da te nije bilo ni briga koliko će od toga biti hipokrizija, a koliko ući u gene budućih generacija. Meni je ta zamisao draga, jer potpomaže opstanak cjeline, ali i kvalitetnih razlika. Bijeg od unitarizacije. Sličan je tome kanadski koncept Multikulturalizma, a naročito koncept stvaranja Ujedinjene Evrope.

TITO: – Šta bi bilo kad bi svi cvjetovi na livadi imali istu  boju? Ili isti oblik? U najbezbolnijem slučaju insekti bi bili konfuzni. Bilo je i kod nas intencije da unitarizacijom pokušamo zaboraviti historijske nesuglasice. Ali, to bi bilo pogrešno. Zašto bismo svi morali imati ista imena? Važno je da nikom tuđe ime ne smeta. Važno je izgraditi druge vrijednosti u životu. Važno je da naša osnovna preokupacija bude čovjek, svaki čovjek i sreća svakog čovjeka. Meni je put u budućnost bio ne dozvoliti usitnjavanje interesa, ne podrediti opšte ličnom, globalizirati ali sačuvati nacionalne vrijednosti koje su istovremeno i vrijednosti za sve. Omogućiti i forsirati ukrštanja, udruživanja onoga dobrog iz jednog identiteta sa dobrim iz drugog i ne dozvoliti incestoidne degeneracije. Udružiti umne i ekonomske potencijale za uspješnu konkurenciju u svijetu. Tako jedinstveni i snažni mi nismo imali bojazni da idemo u dalja udruživanja u svijetu, u svjetsku podjelu rada. U tom slučaju nemaš osjećaj minoriteta, ne plašiš se da će te drugi progutati. Možeš otvoriti granice i miješati se s drugima, jer će tvoj udio u svjetskoj genetici biti neuništiv.

RIFET: – A diktatura? U svijetu te nazivaju humanim diktatorom. Diktator je diktator. Tvoj izborni sistem bio je  dirigiran i limitiran.

TITO: – Historiji ne možete diktirati istine. Ja sam bio neka vrsta diktatora, ali onda kad je to trebalo. Zar mladim sadnicama u voću nisu potrebne pritke zabijene u zemlju da ih čuvaju pred naletima olujna vjetra? Naročito kad taj vjetar kreće svom žestinom s namjerom da ih počupa. Kasnije smo demokratizirali onako kako smo mislili da je dobro. Postepeno.  Zar koncepcija samoupravnog socijalizma nije izuzetan vid demokratije? Ja nisam kriv ako su me ljudi smatrali ocem nacije i postavili mi vječitu fotelju, bolje reći vječiti kauč, na nekom brdu odakle ih sve mogu vidjeti. Ali, i oni mene. Koliko znam, željeli su da budem vječito s njima.

RIFET: – Tvoju drugu krilaticu prihvatili su mnogi u svijetu: Narodi svijeta treba da grade svoje odnose na principima miroljubive koegzistencije. Ti i tvoji prijatelji Nehru i Naser na tom ste principu formirali Pokret Nesvrstanih Zemalja. Vjerujem da si imao na umu da treba zaštititi slabije od jačih i agresivnih, da u svjetskim društvenim i ekonomskim procesima treba osigurati sučeljavanje različitih zamisli i omogućiti spontanu utakmicu, a gledaoci će znati da odaberu svoje miljenike. Ali, da li je to, možda, istovremeno i pružanje ruke i onima koji ugnjetavaju i eksploatišu. Jer, miroljubiva koegzistencija prepoznaje sve državne aparate i vladajuće socijalne oblike. I zatvorene granice. Da li to znači da internacionalizacija u smislu presije na očigledno zla rukovođenja narodima treba da ostane samo u smislu verbalnog sukobljavanja mišljenja i filozofija. Da li bi to bilo zamrzavanje stanja u svijetu i put koji obezbjeđuje da u trećem mileniju dominiraju čvrste međe, bogomdani sistemi, bez obzira na to šta se u okviru tih međa nalazi? Da li je to zahtjev da svako gura nos u sopstveni biznis, u biznis u svojoj kući, a da ga ne treba biti briga šta se u drugim kućama događa? Da li to, pak,  znači da danas treba spriječiti Bushevu administraciju u Americi da pod vidom nametanja demokratije drugima razara i osvaja prostore i narode? Ili da se nedokučivo dugo čeka da u zemljama pod zlim režimima nabujaju pozitivne snage da unište sopstveno zlo? Šta je u stvari AB OVO? Ako u jaje ne bi prodrlo ono što ga oplođuje, da li bi bilo života? Da li si ikad pomislio da bi miroljubiva koegzistencija mogla biti jednostavno tolerancija i da bi mogla zaustaviti kluniranje života u trećem milenijumu?

TITO: – Hadrijan nije prihvatio hrišćanstvo zato što mu je bila draža raznolikost života uz razne ljudima slične bogove. Dominacija jednoga je dogma.  A naročito kad je ta dominacija nametnuta izvana, a još gore kad je nametnuta ratom, ubijanjima i razaranjima. To su putevi stvaranja mržnje. Ljudi bi morali poštovati jedni druge i pomagati jedni drugima da lakše žive, da se mogu osloniti jedni na druge. Da jednima dostojanstvo drugih znači mnogo. Miroljubiva koegzistencija je izuzetan recept za udruživanje čovječanstva. To je jedini put da ljudi prestanu razmišljati o ratu, bez obzira da li o njemu razmišljaju kao o načinu pokoravanja drugih, ili kao o načinu odbrane. Kome je god doktrina rat, on se naoružava, a nijedno oružje u ljudskoj historiji nije ostalo neupotrijebljeno. I to protiv ljudi. Miroljubiva koegzistencija nudi ljudima ljubav, međusobno uvažavanje i miješanje. Kad iz sebe potisnete mržnju, potisnućete i osnovne probleme koji sukobljavaju ljude: religija, nacija, rasa… To je izuzetan recept za ujedinjenje svijeta. Ratovi nikad neće ujediniti svijet,  jer podstiču stvaranje razaračkih nagona. I kod napadača, i kod žrtava.

RIFET: – Kažu da su procesi transformacije komunističkih sistema počeli s Gorbačovom. Meni se čini, i više nego mi se čini, da su počeli s tvojim uspješnim, strpljivim i postepenim revizionizmom, koji je materijalno i politički podsticao Zapad u otvorenoj borbi protiv  komunizma, a i Istok – sporim koracima u blagostanje i sve većim jazom između parti-birokratije i narodnih masa. Zbog naglog razvoja privrede, otvaranja granica prema svijetu i sve sretnijeg i slobodnijeg života ljudi iza šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, tvoja Jugoslavija je postala ljubav sopstvenog naroda, a u istočnoevropskim zemljama je prozvana drugom Amerikom. Jugoslovenski sindrom postao je opsesija mnogih zemalja i naroda u svijetu, jer je izdržao pritiske velikih sila. Nekadašnja zgražanja u komunističkim zemljama zbog tvoga revizionizma prerastala su u sve vreliji pokret za otvaranje granica prema svijetu i demokratizaciju političkog i privrednog života.

TITO:  - Na početku smo bili tvrdoglavi i samouvjereni, a onda su našoj želji da se brzo razvijamo u miru i slobodi svjetske prilike počele ići na ruku. Ukliješteni između ortodoksno komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada uzimali smo dobre recepte i od jednih i od drugih i utkivali ih u naš koncept samoupravnog socijalizma.  Narod nas je zavolio još u revoluciji, a utvrdio tu ljubav davanjem velikih prava radnim ljudima. Samoupravni socijalizam bio je sistem stavljanja čovjeka na čelo svih vrijednosti, stavljanje rada iznad kapitala, što je bila doktrina čak i velikih Amerikanaca, kao što su Abraham Linkoln i Thomas Jefferson. Ja volim velik dio filozofije koju svijet zove komunističkom doktrinom. Ali, nikad nisam bio tvrdoglav i slijep. Uvijek sam podsticao promjene. U svom životu ničem nisam robovao, osim želje da pomognem ljudima da žive sretno. To je bila garancija da ću i ja živjeti sretno. Ja nisam robovao komunističkoj doktrini, ali sam uvijek smatrao da profit drži iza rešetaka istinska bogatstva civilizacije – humanost i slobodu. Profit je obmana čovjeka, crna sila koja uništava moral i dostojanstvo, radi koje, recimo, Busheva Amerika želi da porobi svijet, radi koje ne daju mira ni  mrtvoj engleskoj princezi Dijani, radi koje superrazvijena društva uništavaju porodicu, jednu od nejčvršćih ljudskih institucija oduvijek, kako bi tinejdžeri što ranije počeli raditi za sitne nadnice, uhvaćeni u kandže proizvođača kapitala. A onda sam shvatio da je taj proces nezaustavljiva sila odnekud inplantirana u ljudske gene, zajedno sa egoizmom, ali da je moguće humanizirati puteve sticanja kapitala i onda ga pretvarati u opštedruštveno dobro. Problem komunističkih društava ležao je u začahurenosti, u mržnji prema svakom revizionizmu, kao da promjene nisu motorna snaga svakoga društva.

Pripremio sam mu još nekoliko pitanja, ali se Tito izgubio. Nestao je u masi nekadašnjih Titoista, koji su razorili njegovo djelo i nanijeli veliko zlo onima koje je on volio. Bilo mi je najviše žao što ga nisam kritikovao zato što je bio naklonjen jedinstvu nacija, a nije pokušao eliminirati tu podjelu među ljudima.  I da li stvarno misli da bi ljudi mogli prihvatiti filozofiju miroljubive koegzistencije i eliminirati ljudsku žeđ za profitom i fanatični teror.

Meni su prijatelji u Francuskoj, kad je Tito umro 1980. godine, govorili da je šteta što je bio Jugosloven, jer će ga Jugosloveni brzo uistinu sahraniti. Da je bio Francuz, govorili su, bio bi veći od Napoleona. A ja se ljutio…

Za mene lično, ovo je kruna mojih nastojanja na blogu da omogućim brojnim čitaocima, gledaocima i saradnicima trenutke sjećanja na godine provedene u slozi i prijateljstvu, sa posebnim aspektom na sport i sportsku raju.

Ovaj materijal gledao sam desetinama puta i žarko želio da ga podijelim sa prijateljima i rodbinom onih kojih više nema i ne mogu opisati uzbudjenje koje osjećam stavljajući ovaj prilog na blog.

Da bih svemu ovome dao što veći značaj, slijedećih nekoliko dana neću objavljivati nove priloge u očekivanju brojnih komentara. Na kraju, evo linka koji možete pogledati ako kliknete na veću ikonu u vrhu. Prilog se sastoji iz dva dijela koja je Zlaja objedinio tako da idu jedan za drugim. Onima koji imaju sporije kompjutere Zlaja savjetuje da predhodno daunlodiraju snimke i pogledaju ih bez stanki i zadržavanja. Ukoliko bude potrebno, kasnije ću kroz komentare dati podatke i objašnjenja uz snimke.

Htio bih podvući znakovitost pjesme koju ćete čuti uz poznati refren “Odlazim iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo….” u interpretaciji Straje Vidovića koga su vjetrovi rata odnijeli u daleki Las Vegas. Uživajte!

http://www.youtube.com/view_play_list?p=AD3E56D23CA82138

Kada me poslije sjajnog ručka, uz obilnu proljetnu kišu, san prevari i zavede u pravi splet nestvarnih dogadjaja, punih avantura , tada se moje tijelo opusti i odmori, pa se iznenada probudim u već poodmakloj večeri i nadjem se, ni tamo ni vamo … na rubu sna i jave. Tada mi jedino preostaje da pohvatam svoje misli i da napišem jednu čistu, snom i kišom ispranu, priču. Treba mi samo malo vremena da kliznem iz mašte još neizblijedjelog sna, kroz nejasnu stvarnost i da se ponovo nadjem u slatkoj uspomeni iz umilne prošlosti.

Tada vidim sa našeg balkona u Radićevoj 2, mog oca koji se polako, sporim ali svečanim korakom, vraća kući iz pravca Barutane. Dolazi iz Ministarstva rudarstva, sa svog redovnog posla i svojom pojavom unosi neku vedrinu i sigurnost u moj dječački život koji je jasan i bez mnogo zapleta i problema.

Ulice su obasjane pomalo čudnim i nestvarnim, popodnevnim, kosim suncem, a malo prolaznika i po koji automobil samo okrznu taj mir i tišinu koja i priliči tom davnom vremenu. Sve je kao u nekom Bunjuelovom filmu, svečano i van vremena.

Sto je u kući već postavljen i spreman za ručak. Jela provjerena, domaća, čekaju lijepo rasporedjena u porculanskim, cvjetnim zdjelama iz kojih dopiru mirisi djetinjstva, a majka, tek odahnula od prijepodnevnih kućnih poslova i svakodnevnih obaveza, dotjerana, vedra i čista, otvara svom mužu ulazna vrata od stana i porodica se ritualno okuplja oko stola u trpezariji kao što čini svaki dan u tom izgubljenom i zaboravljenom sretnom vremenu, udiše vazduh punim plućima sreće i blagostanja. Sjedamo svi odjednom, kao na neki znak, oko stola i uživamo u sreći i miru koji nam se pruža u nedogled, kao nepregledno cvjetno mirišljavo polje mladosti, neprocjenjivog porodičnog sklada i sigurnosti.

O tempora o mores!

Ah, kako je to nekad bilo!

A, kako to izgleda sada?….Ljudi su sada naprosto raspolučeni, isitnjeni na komade i vjetar ih raznosi kao listove zgužvanih novina, po ulicama i ćorsokacima života, a porodica nikako da se, bar jednom u toku sedmice, nadje na okupu i podjeli svoj zasluženi komad zajedničkog života i vremena. Svi su u nekoj trci i pokretu. Sami su ili su sa nekim isto tako otudjenim ljudima. Hvataju predah, i u podne odlaze u restorane, tamo gdje se poslom zateknu, da stojeći uz prenatrpan švedski sto, sami napune svoje tanjure i uzmu svoju čašu vina, pa potraže malo mjesta za sebe, da u sumnjivom metežu i rastrzanom miru, ručaju, pa da na kraju tog neurasteničnog ručka, onako u letu, popiju svoju kratku i jaku kafu koja će im ponovo omogućiti da skupe ostatke snage i da se predaju svom jednoličnom ali zahtjevnom poslu. To čine danima, isto, otudjeni i prazni! I tako im prolazi život. Taj jedan jedini koji imaju…

Njihove supruge, u nekom drugom kraju grada, kradu od svojih dnevnih obaveza i zavlače se na kratko sa lakim sendvičima u rukama, izbjegavajući pravi ručak, pa jedu same ili u nekom neobaveznom društvu istih takvih otudjenih osoba, u parkovima, zamišljene na klupama, pored fontana, ili na terasama malih restorana, pored bučnih ulica punih automobila i naroda koji je pušten kao stado na svoja pojila. Svi se oni, bez volje i užitka, predaju podnevnoj pauzi i nervoznom predahu za ručak. Sami su i bezvoljni, a život teče i sreća ih obilazi u velikom luku.

A gdje su sada i ta njihova djeca? Da li to možda neko zna i može da nam kaže? Da li su stvarno u nekom zagušljivom, memljivom, školskom restoranu sa „junk hranom”, sa plastičnim ukusom i sladunjavim nezdravim pićima, ili su na ulic,i na meti dilera koji prate njihova kretanja i love ih kao mladu, nejaku divljač na safariju života. Vremena se mjenjaju, a uspomene ostaju uvijek iste, ….onakve kakve ih još samo u snovima nalazimo i pamtimo.

Sa Peginog bloga preneseno uz saglasnost autora

Autor: Dragan Marijanović

Objavljeno 2003.godine u Časopisu za kulturu DIWAN

Prilog poslao Saško iz Sarajeva. Zahvaljujemo!

Svibanj je iskrcao na obalu poprilično kontinentalaca, premda je još dugo do sezone. Gospođa Nura-Marija Pirija, ugledna mostarska intelektualka i liječnica, bila je supruga nedavno umrloga Osmana Pirije. A Pirija se proslavio pošumljavanjem kršne Hercegovine, navodnjavanjem Etiopije i drugih afričkih i arapskih pustinja. Bio je legenda koja i danas kruži na usnama vremešnijih Hercegovaca. No, Osman je priča za neku drugu zgodu, možda i roman. Samo da nam je bilo suđeno susresti se više no samo jedan jedini put, par mjeseci prije njegove smrti. On je s Nurom-Marijom izgradio prekrasnu kuću u Komarni, malenom mjestašcu što se skrilo od pogleda s vrele ceste, čim se od Opuzena prema Neumu i Dubrovniku pogled ispuni plavetnilom.

”Svakako morate doći i upoznati moju sestru Selmu!” inzistirala je gospođa Pirija. A nagovarala me i moja supruga, premda zna da ja more volim samo onda kada ga nitko drugi ne voli: u kasnu jesen i u burovitu zimu, kada sve na njegovoj obali opusti.

”Naravno, bit će mi drago.”

Vrt oko Nurinoga ljetnikovca neobičan je mali arboretum nesvakidašnjeg egzotičnog bilja i voća, što ga je Osman donosio s dalekih južnih meridijana. Ubirem nevjerojatne primjerke limuna: kilogram u dva-tri! U toj često praznoj kući živi samo prekrasna mačka Točkica, Osmanova ljubimica koja mi se mota oko nogu. Kad Nure nema, susjedi brinu o njoj, a Točkica, valjda u ime mačje zahvale čitavo susjedstvo lišava straha od opakih zmija. Nježna i umiljata, ta se mačka učas pretvara u opakoga borca. Zamišljam tog maznog stvora kako frkće daveći opakoga poskoka pod lavandama.

”Misli da ste Osman”, sjetna je Nura-Marija:

”Kad je umro, nije jela danima. Bila je strašno vezana uz njega.”

Tražim vedrije teme, kukavički skrivajući pogled pred Nurinim suzama. Vremešna žena ima još samo sina u dalekoj Kanadi i Selmu u Zagrebu. Selma je pravi radosni ugođaj. Elokventna i vesela, s manirima dostojanstvene Bosanke s doživotnim statusom Zagrepčanke, unijela je vedrinu u moje sparno i teško podnošljivo južno popodne, napadnuto vrelim, slanim i trulim vjetrom. Imam premalo koncentracije za razgovor s ženom koja mi može biti majkom, a ima puno više energije od mene. Priča mi o nekom Vukčićevu junaku, o čijoj ljubavnoj romansi želi napisati priču…

”Pa, to je četrnaesto stoljeće!” primjetih.

”Nema veze, baš zato. I da znate, priča će biti – seksi!”

Selmini i Nurini preci po majčinoj strani potječu s izvora Dunava, gore, u germanskome gorju:

”Bili su…” priča Selma, a teta Nura dodaje druge podatke o svome dalekom podrijetlu:

”…vodeničari. Kako se dolinama Dunava spuštao njemački utjecaj, tako su i majčini roditelji pomjerali svoj vodeničarski posao, sve dok se nisu spustili do Slavonije, i tu se zauvijek nastanili. Majčini su bili bogati i ugledni. Školovanju se pridavao veliki značaj”

”Majka je bila lijepa”, domeće Nura:

”Ugledni su se ženidbenici zanimali za nju. Djed se nije miješao u njezinu odluku, ali nije bio posve ni po strani, tako da je mama prvu ’korpu’ uvalila dr. Ivanu Ribaru!”

Smijeh simpatičnih sestara zanjihao je vreli zrak.

”Pa, kako se udala za oca?”

”E, to je posebna priča, i to je tada bio šok. Takva su vremena bila. Zamislite: djevojku Rachellu iz dične germanske loze her Franza Shucha i frau Marie Shuch, rošene Krieg, s Schwarcwalda, vlasnike mlina u Dalju, prosi musliman Abdulaziz-Asko Borić iz Bosne! Otac je bio nevjerojatno načitan i obrazovan za ta vremena, vremena opće gladi i neimaštine, a on je diplomirao medicinu u Pragu. Djed Zulfikar Borić bješe iz Livna. Rodio se 1860. a umro u sedamnaestoj godini sljedećega stoljeća. On je bio hadžija, vodio je vjernike na hadž. Oženio našu nanu Nuru koja je bila iz begovske obitelji Gluhbegović iz Travnika. Njezini su, dakako, bili vrlo, vrlo bogati, imali su imanja na Kupresu, Vlašiću, u Busovači i Žepču. Kuću i naslijeđe u Travniku. Bogatstvo se topilo, ali je otac 1924. godine uspio diplomirati. E, kako sada tako uglednoj begovskoj muslimanskoj obitelji objasniti razloge zbog kojih je sin miljenik odlučio oženiti katolkinju iz Slavonije!”

”Kako je to završilo?” pitam ja.

”Jednostavno, otac se svidio djedu Franzu. Ostavio je strašno dobar dojam na njega. Nikada se nitko zbog tog braka nije pokajao. Njihov je brak naše živote, naše biografije učinio bogatim sadržajima i susretima s neobičnim ljudima. Otac je bio zadnji prijeratni gradonačelnik Zenice, te prvi poratni, ali su ga onda partizani ipak nekako uklonili. No, dočekao je mirovinu kao liječnik u Zenici, gdje smo nas dvije rasle. Ugodno je doći u rodni grad i vidjeti ulicu s očevim imenom…”

Selma nakratko prekida ispovijest uz partiju remija i prekrasne Nurine dolme od lozova lišća, i recitira svoje nove stihove. Uporno zahtijevam od nje da to objavljuje, no, ona piše za vlastiti gušt. Napokon se dohvaćam njezina teksta iz sedamdesetih, o Skenderu… Slušam razgovore o Kikiću, gledam naslovnicu njegova ”Putokaza”, Zagreb, 1939. godine. Mjesec travanj. Dr. Asko Borić objavio znanstveni rad na temu ”Endemijski sifilis u Bosni i Hercegovini”, a Skender literarni rad ”Jedna žalost i jedna potreba”. Vidim da su u tom broju časopisa, zapravo ’Lista za društvena i književna pitanja’ (kako mu u podnaslovu i stoji) surađivali i Zija Dizdarević(”Ramazanska noć”), Šukrija Huskić (”Jedan svjetao period u povijesti bosansko-hercegovačkih Muslimana”), Nafis Defterdarović (”Bosna i Hercegovina u mraku”), Bakir Badnjević (”Moji utisci sa bosanskog sela”), Mustafa Oranović (”Strahoviti radni uslovi”), Miralem Ljubović (”Seljačko sveučilište”) dok je urednik Kikić objavio dva rada (”Paligraf ” i društveno angažiranu temu ”Šta je s Vakufovim prosvjetnim radom?”).

”Nisam očekivala da vas to zanima. Moja je kućna knjižnica u Zagrebu puna takvih stvari…”

”Selma, vi ste pravo otkriće!” potvrđujem ja.

”U Osmanovim i mojim albumima također imamo zanimljivih stvari, pisama, slika, primjerice cara haila Selasija, razglednice Ive Andrića… Ima svašta.”

Znači, čeka me, ako bog da, puno mostarskih i zagrebačkih čajeva s ovim dragim ženama, puno drhtavoga i napetoga istraživanjima o ljudima koji su, svaki na svoj način i u svojim sredinama obilježili više od jednog stoljeća. Nura-Marija je suzdržana. Još je pod dojmom muževljeve smrti, njezina je pažnja majčinska, govori malo i mudro, a Selma je, skroz, drugi tip: vesela, razdragana i vječito ”mlađa sestra”.

”Nura mi ne da puno pričati, a ja volim puno pričati! Evo, dobro, još ću mu samo ovo ispričati, je l’ imate vi nešto protiv?

”Ma, ne… Naravno.”

”Sjećate li se Vlade Dijaka?”

”Pa, poznavao sam ga, kako ne!”

”A sjećate li se one pjesme o Selmi koja putuje na fakultet, a on nosi njezin težak kufer?

”Pa, rastao sam uz to…” čudim se ja.

”Eto, što vam je život. Gledali smo se pokojni Vlado i ja u mladosti. On bio pjesnik, a ja nemirni vjetar. Još pamtim te sarajevske noći. Jednom davno dođe mi u Zagreb jedan ljepuškasti dečko iz neke sarajevske rock-grupe u nastajanju. Kaže da se zove Goran Bregović. Traži mi tu pjesmu s molbom da je uglazbi… Prošlo nekoliko godina, a ono, kad god uključim radio čujem tu pjesmu. Momci dali grupi ime ”Bijelo dugme”. Bilo mi drago što je Vladina ljubav prema meni tako postala vječna… Bože, kako godine lete!”

Suton je pokrio pelješku stranu zaljeva. Prve su barke otplovile na pučinu s feralima za lov lignje. U mojim se mislima stvara slika kuće u plamenu, u Livnu, 1903. godine. S njezinim potkrovljem zauvijek je nestala obiteljska loza ovih neobičnih i dragih sestara. Loza što potječe od jednog od prvih bosanskih banova. Da, Selma, vrijeme leti. Progutalo je ono i banove i begove, pjesnike i uspomene. I nas će jednom.

Jutro je osvanulo gnjilo. Ženino ”dobro jutro” i miris kave.

”Buncao si i noćas, spominjao si zmije…”

”A, da…?”

Točkica mi se motala oko nogu. Radio kaže da će jugo potrajati… Kontinentalcima je bilo svejedno.

(U Mostaru, svibnja 2003. godine)

P.S. Na današnji dan (26.Maja 2008.) prije dvije godine, umrla je Prim. Dr Nura Marija Pirija! Sjećanje objavljeno u današnjem “Oslobodjenju”.