dovla.net

Dragi prijatelji, bivši sugradjani, sportisti i svi meni dragi ljudi, bez predznaka koji su nam drugi prišili bez naše saglasnosti i pristanka.

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 28 GODINA, UMRO JE VOLJENI TITO POD ČIJIM SMO VODJSTVOM ŽIVJELI SRETNO I BEZBRIŽNO, RADOVALI SE SVAKOM NOVOM DANU. A DANAS ….?

Umjesto bilo kakvog komentara, ove dvije slike dovoljno govore!

Jovo Dimitrijević Read more »

Ovdje su osnovni podaci o istoriji ovog starog sarajevskog hotela. Siguran sam da mnogi čitaoci bloga znaju mnogo više o hotelu i njegovih poznatim gostima. Evo prilike da se uključe brojni posjetioci hotela sa sjećanjima o poznatim Sarajlijama, redovnim gostima, o čemu sam već ranije razgovarao sa nekim starijim saradnicima bloga koje još uvijek služi pamćenje na čuvene sjedeljke u hotelskom restoranu. Pisali smo o “Parkuši” kao kultnom mjestu Sarajeva, a hotel “Central” je imao posebno mjesto u sjećanjima mnogih Sarajlija. Članak je prenesen iz “Avaza”:

Današnji hotel “Central” sagrađen je na mjestu gdje je nekad bila Ajas-pašina džamija, sagrađena krajem 15. stoljeća. Džamija je izgorjela kada je Eugen Savojski spalio Sarajevo 1697. godine, ali je ubrzo obnovljena. Ponovo je stradala u velikom požaru koji je izbio u Latinluku 1879. godine, ali nakon toga nije obnavljana već je vakuf odlučio da o svom trošku na tom mjestu sagradi hotel, nazvan Ajas-pašin dvor. Read more »

Razmišljanje uz proslavu 1. MAJA.

Derneci, sabori, vašari i još štošta uz njih.

Sa one, jugozapadne strane hrbata Bjelašnice, ima selo Kramari, nazvano, kako kažu, po srednjovjekovnim putujućim trgovcima: “kramarima”. Selo Kramer postoji i na romanijskom putu iza Han Stjenica ka Rogatici, a ko zna koliko ih još ima na području bivše nam zajedničke države.

Kramara više nema kao ni njihovih nasljednika, putujućih torbara čija je “radnja” sva stala u drveni sanduk što je na stomaku otvoren visio na oramenicama i bio pun igala, bašlija, puceta iliti dugmadi, toka, konaca, žileta, britvi, minijaturnih sapuna, vodice za ćelavost, potpuno iste protiv žuljeva a mogla je i protiv šuljeva. Kako su potonji poticali iz Dalmatinske zagore ili Zapadne Hercegovine, zbirno su ih zvali: Mâte.

Nihad Šeremet pronašao je divan članak Gorana Despotovića, notornog antifašiste iz Beograda” sa proslave “Bitke na Neretvi” i vidjenja Bosne i Hercegovine “iz drugog ugla”:

Na ovoj internet adresi sam pronasao divan tekst i divne slike pod naslovom “Slobodna Teritorija” http://zokster.net/drupal/node/1259

Nihad Šeremet

SLOBODNA TERITORIJA

Tokom drugog svetskog rata po gradovima je vladao okupator sa svojim slugama. Vladali su strah, zebnja, napetost, osećanje prisutnosti zla. Za svakog antifašistu postojao je jedan san, jedna žudnja, jedna težnja - slobodna teritorija! To je značilo ostati u stalnoj opasnosti, izložen stalnom naporu, ali biti svoj među svojima, govoriti slobodno. Disati slobodno. Neocenjivo i ničim zamenljivo osećanje slobode! Prethodnog vikenda nas četvoro antifašista iz Srbije, iz SAFS-a i AFANS-a, bili smo u Bosni i Hercegovini. Prisustvovali smo jednom skupu, imali smo desetine susreta i spontanih druženja. I, naš zajednički zaključak bio je jednoglasan i nedvosmislen: BILI SMO NA SLOBODNOJ TERITORIJI! Read more »

“Great Greek” je jedan od boljih autentičnih grčkih restorana u Los Angelesu. Pored dobre i raznovrsne kuhinje ima uvijek odličnu “živu” muziku. Ja i moja porodica i naši prijatelji vrlo često odemo tamo, jer nas hrana izuzetno podsjeća na nasu balkansku hranu, a osjeća se i atmosfera kafane. Posebno je interesntna dolma u vinovom listu, spanako pita, ili ti zeljanica, musake, patlidžani, ražnjici od jagnjećeg mesa, jagnjeće krmenadle ili jagnjeći odresci u sosu od paradajza. Na kraju prava baklava, kao da je sarajevska  bajramska. Poseban štimung čine konobari koji su izgleda morali proći kurs grčkih narodnih igara. I kad nisu zauzeti serviranjem, povedu sirtaki igru u paru, profesionalno, što se po pravilu pretoči u kolo slično nasem makedonskom u koje se uhvate američki Grci, poneko od balkanskih gostiju i, naravno, i Ameri koji nemaju bas smisla za igrati kolo. Na kraju “zmija” od igrača vijuga izmedu stolova, a krešendo na buzukiju dostiže kulminaciju. Naravno, ono čuveno “opa” iz filma ” My Big Fat Greek Wedding” je neizostavno.

Tako neki dan došao moj zet iz Seattle-a poslom u LA i, izmedju ostalog, ugovorio preko Interneta sastanak u Francuskom konzulatu u vezi vize za Tahiti. On još ima makedonski pasoš, pa je “borba” kad god treba negdje putovati. Otkače ga  oni u konzulatu u L.A. i upute na konzulat u San Francisco-u, jer regionalno pripada tamo, mada je unio sve podatke ranije preko Interneta!!!. Molio on sluzbenika, razgovarao sa šefom, ali, nema pomoći. Naveče se vratio bijesan k’o ris. Biljana i ja se dogovorili još ranije  da izadjemo s njim na večeru u jedan francuski restoran, srednje klase. Kad je to čuo, bio je katogoričan: “Nema para da idem u francuski restoran”. Tako mi produžimo u “Great Greek”. Hrana po našem ukusu, muzika svira. Taman da se zaboravi problem sa Francuzima.  U jednom momentu, ja primijetih da u grčkom stilu na buzukiju, maestro svira nešto veoma nalik na našu staru pjesmu: “Crne oči curo imaš, žališ li ih ti..”. Počnem ja provjeravati sa Biljanom i Darkom pjevušeći našu pjesmu na “grčku” muziku. Pošto nam je stol bio blizu muzike, primijetio je maestro da smo se uskomešali i da ja pjevušim. “Polako, polako” u jednom momentu nam dobaci.!!!

Za vrijeme pauze  za muziku, pridje on našem stolu i tu se upoznasmo. Moj zet i on su brzo uspostavili kontakt, jer je i on Makedonac- egejski, grčki. Oženjen je ženom koja je pola Njemica, pola Bugarka, pa stvarno “piči” sve jezike, uz engleski koji je ravan mom ( nije baš neki nivo, ali radi posao). Pošto smo mu rekli da smo nas dvoje iz Bosne i Hercegovine, poče čovjek  najljepšim riječima govoriti o pjesmama rahmetli Safeta Isovića, Nedžada Salkovića i Harisa Džinovića. Kad su ponovo počeli svirati, prva pjesma je bila: “Ne klepeći nanulama”.  Uh, ‘dje me nadje!!! Nisam  mogao odoliti, pa sam iz sveg glasa zapjevao uz  buzuki, kao da sam u kafani u Bosni. Nakon zavrsetka bi , Boga mi, aplauz od gostiju. Ne znam da li za muziku ili za pjesmu? Možda za oboje?

Interesantno iskustvo u grčkom restoranu, pa vam ga ispričah. A, kakvu bi tek priču na ovaj dogadjaj ispričao Pego!.

Još mi pred očima svjetluca taj komadić prozirnog stakla. Gledao sam ga kao najveće čudo tehnike, kao preseljenje ljudi na Mars. Činio mi se da je najveći odraz mudrosti Tesle, Ajnštajna, Edisona, Simensa, Filipsa. U tom prozorčiću od nekoliko centimetara uzavrelo je plesala zelena nit. Širila se, skupljala, pa opet širila. Svaki njen pomak značio je još jedan korak u čudo tehnike. Bila je to za nas prva televizija, prvi ekran, displej. Znao sam satima da gledam u taj maleni prozirni otvor i da poslije s tugom odlazim kući jedva čekajući jutro. I kada bih sklopio oči vidio bih tu zamamnu zelenu nit, koja kao da me ja začarala i u svaki svitaj zore vukla ka stanu mog prijatelja Hasana. Na drugom spratu Istarske broj 18 ponovo bih bio ushićen kao nikada u kasnijem životu, ponovo bih bio zarobljenik bravuroznog baleta čuda elektronike. Znao sam da je to nešto posebno i nezaboravno, jer ne bi mu dali takvo ime - Magično oko! Read more »

Dragi Dovla, Kada je ono Vlade Divac istrgnuo hrvatsku šahovnicu iz ruku navijača na svjetskom prvenstvu, neke prijeratne godine, osjetio sam nervozu trudova prvih sekundi kritičkog razmišljanja u svojoj utrobi. Iako su predrasude bile jake, shvaćao sam iznenada da će “naša nepokolebljiva opredjeljenja” da na svakoj zastavi bude zlatnim oivičena petokraka polako morati da ustuknu pred istinom o “svekolikom svijetu promjena” - odluke koje ćemo morati da donosimo biće kakve ćemo JOŠ zastave za naših života vijati iznad glava. I tada mi pade jeretička misao na pamet: zašto za našu reprezentaciju Jugoslavije ne bi ljudi navijali sa svim mogućim zastavama: šahovničkim, nemanjićkim i šta ja znam kakve će se sve još pojaviti…? Sjetite se i sami kako sam se mogao provesti u takvim diskusijama…naravno, lako je pametan biti sada, ali kao što možete predpostaviti, tada sam najviše grdnje dobijao upravo od onih koji će kasnije biti najzagriženiji u vijanju svojih (raznoraznih) stjegova nad glavama. Ujedno, ljudi su, skoro pa listom, smatrali da definitivno nisam normalan, i da u poštenoj državi ima jedna zastava, a da ostali treba da začepe gubicu. Read more »

Osjetim se jako pogodjena kada mi neko kaže “Tvoja nova domovina”. Naročito me boli kada to čujem od sarajevske raje koji su ostali u mojoj jedinoj domovini. Ja imam novi dom jer sam iz starog otjerana, ali novu domovinu nisam ni tražila ni našla. Domovina je za mene, jedna jedina, ona gdje sam se rodila i gdje sam stekla prve pojmove o ljubavi, zemlji, moru, drugarstvu, gdje sam naučila prve riječi, napisala prva slova i zaljubila se. Za mene je Domovina mjesto gdje su četiri generacije mojih predaka ostale na groblju i gdje su se vraćali iz bezbrojnih galuta uvijek na ista, poznata ognjišta. Read more »

Nije riječ o meni. Bojim se da bi se mnogi razočarali što im se vraćam u bašču u kojoj ne zalijevaju cvijeće, koje se skoro osušilo. Nego, radi se o veoma dragoj osobi koja mi je mnogo značila u životu.

Pomislite samo kako se osjećate kada vam se u mislima ili u snu javi neko koga više nema i ko vam je bio i ostao drag. Kada nekad u snu doživite pravu avanturu ili osmišljen dogadjaj sa osobama koje su vam bili i ostali bliski. Tada vas dugo prožima osjećaj bolne radosti koji vas drži neko vrijeme. Čak nekad pokušavate da to produžite dajući dogadjaju ili snu razloge i povode zašto se to dogodilo i zašto se ta vama draga osoba vratila u virtuelnu stvarnost. A onda na kraju vidite da je sve besmisleno. Lik vaše drage osobe odlazi nepovratno kao što je i došao, i kao što je to tako lijepo prikazano u filmu „Duh” kada se Piter Swais odvaja od svoje drage, nakon što je oslobodi od svih koji su ga istjerali iz života. Ona ostaje privremeno da odživi svoju Bogom datu životnu rolu i da se ponovo nadju na nebu. Muzika uz melanholični glas baca vas u zagrljaj bola, otvara sve pore duše kroz koje liju suze radosnice oslobodjene tuge stvarnosti.

Čujem li ja to neki vaš uzdah, dragi čitaoče? Da li se to meni samo učinilo? Ili je to samo „huk dalekog svemira”, što je imao običaj da kaže neki moj daleki alter ego, skriboman? Ali postoje stvari koje su takve ali stvarne i istinite i koje bude još jače emocije. Evo kako je se to dogodilo. Read more »

AFŽ - ANTIFAŠISTIČKI FRONT ŽENA - organizacija za emancipaciju ljepšeg dijela čovječanstva. Nepismenim domaćicama su držana predavanja tipa: “Rad je stvorio čovjeka”, i sl. Jedna od nezaboravnih anegdota je ona kada je neki predavač govorio o Frankovom režimu u Španiji, a jedna od slušateljki rekla: “Đubre jedno fašističko, dosta je on nas trov’o!” (pobrkala Franka i Franck-kafu).

ARGETA PAŠTETA Obavezni dio “logistike” na svim izletima, ekskurzijama i sl.

ARSEN DEDIĆ Pjesnik, muzičar, šansonjer. Rodom iz Šibenika… Niz legendarnih pjesama kao što su “Čovjek kao ja,” “Kuća pored mora,” “Vraćam se,” itd. Njegova zbirka pjesama “Brod u boci” spada u najprodavanije pjesničke knjige u SFRJ. Oplemenio ljubav mnogih generacija.

BERNARDA MAROVT Jedna od posljednjih Yu-missica. Izgledala je više kao današnje manekenke, a manje poput klasičnog balkanskog muškog sna. Sjećam se da je rođena u Logarskoj dolini i da je odmah nakon izbora dala interview Startu. Prvi je ples po dolasku u Zagreb otplesala na gala večeri u Intercontinentalu sa Zdravkom Čolićem. Read more »