Како сам завидео оним годинама средином шездесетих када сам као господин човек долазио на игранку да свирам клавир у бенду. У нека каснија модернија времена морао сам као амал да теглим клавијатуре, компјутер и ритам машине, да их утоварим у мини морис или „рено” петицу, а затим да их истоварим па све то касније обратним путем поново. Клавир је у „Слози” увек био пристојно наштиман, требало је само привући тврду столицу до црно-белих дирки и чекати да се остали припреме за свирку. Бина је у „Слози” била висока скоро метар и по, и музичари су стварно били мале локалне звезде. – То је онај што свира у „Слози” – шушкало се за нама испред кафане „Пар”.

Танак, без вишка килограма, с фризуром на раздељак, у ролкама и полудубоким антилоп ципелама – незгодне су за кишу, али кад мало подигнем ногавице, лепо делују посетиоцима који ме гледају одоздо.

То је нови клавириста у „Слози”. То сам ја. Културноуметничко друштво „Слободан Принцип – Сељо” имало је драмску секцију, фолклор и народни оркестар, као и хор друштва. У фолклору је било прелепих девојака. Често би покоја суботом увече за време игранке седела с моје леве стране уз клавир. Рецимо Романа, имала је мали младеж изнад усне. Прошло би неколико субота, а онда би на столицу до клавира села нова девојка. Тако би она од прошле суботе схватила да не треба ни да се мучи и пење до свог „бившег места” поред клавира. Стварно, није било фер. Али… Било је тако.

Већ сам имао прилично успеха, јер сам био позван да снимам за Радио Сарајево, оформио сам БКБ џез трио, правио аранжмане за младе певаче Веду Хамшића, Миралема Крушкића, Бошка Оробовића, Кемала Монтена. Старији Боровчанин, иначе бубњар, одвео ме је на једну пробу у Другу гимназију где сам срео врло интересантне младиће и девојке. Певало се и свирало. Песме Нила Седаке, Пола Енке, Пета Буна, Енгелберта Хампердинка. Фалио им је неко искусан да све те конце међу њима повеже. Рекао сам Боровчанину да бих ја волео да то радим овде, на шта је он одговорио – добро. Али морам прво да разговарам с директором школе. Он овде одлучује, јер су сви овде у овом клубу ученици школе.

Тако сам ушао у „Ехо 61” клуб Друге гимназије. Тако сам упознао Миру Бањац (не новосадску глумицу), ученицу Друге гимназије. Мало је врскала, али само толико да сам повремено и заборављао на то. Лепо грађена, спадала је у оне згодне гимназијалке по којима је школа била чувена. Носила је високо натапирану косу, по последњој моди. Наши физички контакти сводили су се на оне украдене загрљаје по хаусторима. Госпођа Беба Кљујић, моја газдарица, бранила једа се девојке доводе у подстанарску собу у њеном стану. Можда сам ипак понекад успевао да Миру прокријумчарим до собе, са забраном одласка у тоалет, јер би у том случају газдарица могла да чује нечије присуство у ходнику између наших соба.

И снимили смо мој први хит у каријери. После „Четири младића иду с Требевића” мог првог хита у каријери, појављују се „Бубе” из Ливерпула и више ништа у бит музици није било исто. Италијанска музика и Санремо губе битку, а клавириста из „Слоге” има срећу, јер по линији длана препознаје куда мора да се иде.

У „Слози” се на бини појављује ониски кошаркаш Младе Босне – на терену пресликани Славнић – и храпави, зрнасти глас Пимпека. Бенд са гитарама, прва постава „Индекса”, родоначелника сарајевске поп-школе промовише нову слободну музику и креативну енергију другачијег типа од онога што се до тада свирало. После једне пробе у „Слози” којој сам случајно присуствовао Бода, Фадил, Давор и Нуно предлажу ми место оргуљаша у „Индексима”. Наравно, то је управо она линија са длана коју сам препознао на време и којој се прикључујем. После дугачког пута по европском делу СССР-а научио сам доста о томе како се води и ствара музика за бенд као што је „Буба”. О домаћој бит музици, у којој бих желео да се окушам. Идем за Београд, иако ми није лако да иза себе оставим Сарајево, слатко ћоше и Рамиза на Башчаршији, старог Меху са голубовима на Титовој и другове с Кошева. Али унутрашњи глас ми се обраћа: – Погледај знак на путу… Шта каже?

– Да, видим га. Обавезан правац – Београд.

Predgovor autora: Ovo je priča o ljudima koji su svoju “notno prenaseljenu zemlju” napustili, nastojeći da ” muzičkim ključevima” otvore kapiju svoje nove egzistencije. Njihove vojne muzike bile su cvijet u zapućku strojevog koraka. Svaki njihov zvuk djelovao je na sivoj pozadini vojničkih ešalona kao pravi vatromet ravan blještavilu njihovih limenih instrumenata. Krivica ili zasluga ovih ljudi sastojala se u paradnim ili posmrtnim marševima. Rat je mogao bez njih, kao što su i oni mogli bez njega. Stoga je ovo roman ponekad vedar, češće sjetan ili čeznutljiv, groteskno tragikomičan, ali nikada zlurad ili nagrđen porugom.

Još dugo nakon Prvog svjetskog rata, ostao je stari Jozef Belbl, poznat po tome što je pred carskom i kraljevskom vojnom komisijom, uspio da dokaže kako je gluh kao top. Nije to, istina, bilo nikakvo herojstvo, ali valja priznati da mu je za to trebalo mnogo tvrdokorne postojanosti, lukavog opreza kao i svojevrsnog inata. Zavidljivci su kasnije govorili, da je ta, nekim ljudima naprosto urođena osobina, u Jozefu Belblu silno buknula, pošto je saznao ko je na čelu pomenute komisije. Tu je dužnost, naime, po krajevima Južne Češke, već dugo vremena obavljao, po zlu čuveni, i na ruskom frontu lako kontuzovani major Zoltan, plemeniti marcel od Kišudvarioka. Taj honved je svoje neostvarene pobjede, zamijenio strašnim otkrivanjem “simulanata”, u vremešnim redovima pripadnika trećeg poziva. I dok je njihovo pretvaranje dostizalo ponekad pravo savršenstvo, plemeniti Marcel se unaprijed sladio, kako će i one naizgled očigledne slučajeve, svojom domišljatošću, slavodobitno razotkriti. Njegova specijalnost bili su gluhaći. Preduzimalo se svašta: gutala kreda (u svrhu samrtničkog bljedila), pili čajevi od nekih bobica i sasvim neizvjesnog korijenja (poradi cvokotave groznice), salijevala mlaka poljska vutka (zbog privremenog sljepila), i tome slično. Bilo je ipak najviše slučajeva gluharenja. No, upravo za tu vrstu sramotnog izbjegavanja časnog služenja domovini (o caru i kralju da i ne govorimo), major Zoltan je imao jednu od svojih najprefinjenijih metoda. Pored nenadane vike, gruvanja iz stare kubure, bacanje srebrnog novca po kamenom stepeništu iza tobožnjeg gluhaća, te drugih, propisima predviđenih radnji, mađarski se plemenitaš posebno prihvatio načina koji je s ponosom nazivao “Lesestuck”. Nikom se naravno, nije išlo na front. Naročito u poodmaklim godinama. Međutim, glavni razlog masovnog otpora mobilizaciji, posljednjih ljudskih rezervi carstva, sastojao se u tome, što su ovi besmisleni odlasci, ostavljali iza sebe veliki broj i tako gladnih usta. Belbl ih je imao sedmero. Pet sinova i dvije kćeri. Na nerijetka pitanja, zašto je sebi, tokom trajno oskudnog života, dozvolio toliki broj djece, ovaj se snažni bradonja, izgovarao se dugim zimskim noćima, hladnom seoskom krčmom i pretoplom ženom Olinkom. “Uzmi nešto drugo, crveni vjetar ili žuticu…reče mu ona, nakon što joj se o svojoj simulantskoj namjeri povjerio. “Ni govora! Biću gluh kao panj…!” “Ali, Pepo, svak zna da čuješ i pauka na tavanu”…odvraćala ga je žena zabrinuto. “Svejedno! Moraće to i da dokažu…” ostajao je uporan njen Jozef. Istog dana, predveče, otkrivši svoj naum, Monarhiji nenaklonjenom, ali i veoma bojažljivom župniku Doležalu, Belbl mu je na rastanku rekao: “Ne kažem ti to kao nekom svom tobožnjem ispovjedniku, već se u tebi obraćam starom prijatelju, i osvjedočenom češkom rodoljubu…Toliko da znaš…! “E, neka ti je milostivi gospod na pomoći…!” blagoslovio ga je u polumraku sakristije, dežmekasti Hristov službenik. “Ostavi se boga…! Taj ne može pomoći ni kravi pri telenju…!” huknuo mu je pivskim dahom u lice, bezbožnički nasađeni parohijan, koji je davao Bogu Božije samo kada bi izgubio na kartama, igrajući sa župnikom marijaš. Prvi je toga dana pred vojnu komisiju stupio bivši bunardžija Krkoun, ne baš gluh, ali veoma bolešljiv. Ušao je trapavo i stao pred komisiju majora Zoltana, gledajući ih blesavim izrazom bespolnog blaženstva na crkvenim zidovima nevješto namalanih anđeoskih lica. “Bist du taub?” (”Gluh si”), smijuljio se sladostrastno predsjednik od Kišudvarioka. Bunardžija slegnu ramenima, ne shvatajući. Major nije znao da li ga zaokuplja svojom glupošću, ili tobožnjom gluhoćom. “Ne čuješ? Nimalo ?! Sve mi fidelo…Sar ne?” okrenu se prema svom ađutantu, zastavniku Dubeku, inače seoskom učitelju u civilu. “Mi ćemo te već naučiti…!” podviknu ova žoharska pojava. “Wollen sie “Lesestuck”? (”Želite li štivo”?)” zapita dodvorno, podižući iznad sebe stari kalendar u kome se na istaknutom mjestu nalazio članak pod nazivom “Lične crte o caru i kralju”. Ustvari, poseban se majorov postupak, u otkrivanju lažnih gluhaća, sastojao u čitanju ovog otužno-hvalospjevnog opisa ličnosti, tada već upokojenog monarha Franje Josipa I. “Nema toga koji bi cijeli članak mogao do kraja da izdrži…Za to treba biti odistinski gluh”…objašnjavao je u oficirskoj kasini svojim prijateljima, plemeniti Marcel. Molim Vas, novinar opisuje kako car navlači papuče. Takvo što se novom caru i kralju Karlu, nije uopšte moglo dogoditi. Ali u tim starim kalendarima čovjek može naći kojekakvo smeće, i bez obzira na ličnost koja se opisuje, članak djeluje nezamjenljivo psihološki, prava naučna metoda.

Na znak predsjednika komisije, Dubek rastvori već razbucanu knjižurinu i otpoče da čita. Pri tome je, s vremena na vrijeme, blještao svojim cvikerima, naglašavajući svaku riječ, kao da ima pred sobom razred ne baš najbistrije seoske djece. “Ime našeg sijedog vladara čuveno je na cijelome svijetu i svugdje se o njemu govori s najvećim poštovanjem…”. Dubek časovito podiže oči. “O njemu se mnogo pisalo”, nastavi ađutant, “poznate su mnoge crte viteškog mu karaktera, očinske dobrote i velike darežljivosti…velika mu iskustva i mudrost u zapletenim državnim poslovima…njegova energija, velika radinost, čelična izdržljivost… To sve, pored ogromnog strahopoštovanja prema njegovoj previšnjoj osobi, izaziva ujedno i divljenje…”. Krkoun je i dalje blesavo gledao. S jedva primjetnom nervozom na uzdrhtalom brku, dostojanstveni Zoltan zapali cigaretu. “Možda je zaista gluh…”? pomisli. Ipak bilo mu je prerano odustati. “Weiter…”!(”Dalje”!). Dubek trenutno zabode nos u rastvorenu knjižurinu. “Ispred svega prednjači izvanredan osjećaj dužnosti naprama mnogostranim zahtjevima vladalačkog poziva, i taj osjećaj podstrekavao je zajamačno još od rane mladosti vladara, da neumorno izvanrednim interesom i trudom čita sve spise na svom stolu, i zagleda u svaku stvar do najtanjih sitnica…”. Predsjednik komisije se zamišljeno gubio u oblaku dima, čineći se tako sve neprisutnijim. “Da nastavimo?”, bojažljivo se oglasi ađutant. Major se trže. “Ach, jawohl”…reče odsutno. Dubek se nelagodno promeškolji na stolici i nešto razvučenijim glasom zabrunda: “Dva su karakterna svojstva koja osobito odlikuju našeg Monarha: prvo, njegova tačnost… Za tačnost se obično veli da je učtivost kraljeva, ali u naše rijetke “starine”, kojeg ova vrlina isto diči, u poodmaklim godinama…”. “Ovaj će me seljak na kraju ipak namagarčiti…”, piljio je major sjaktavih očiju u Krkouna. “Ali, još ćemo pokušati…”. “U usmenom saobraćanju, uzvišeni vladar osobito motri na svaku riječ, jer kako naprijed kazasmo, naš vrhovni upravitelj, ne samo da ima iskustva više no iko, i besprimjerno pamćenje,već se on kao kakav činovnik ponosi time da zapazi svako protivrječje i presječe šuplju gnjavažu”…, čitao je Dubek. Bunardžija jedva primjetno zadrhta. Dubek kratko zastade. “Weiter”!, zašapta major. “Dan našega vladara počinje vrlo rano”…, naglasi posljednje riječi ađutant. “Sve knjige o njemu pišu, da Franc Jozef ustaje ljeti u pet sati, a zimi pola sata kasnije… Ovo nije ispravno, jer njegovo veličanstvo ustaje i ljeti i zimi u četiri sata izjutra, no ima li taj dan više posjeta odpremi, koje možda njegovu običnu poslenost mogu poremetiti, to se on diže već u tri i pol sata”… Činilo se da će simulant prozboriti. Zoltan se ozareno ispruži prema njemu. Bunardžija je sve vidljivije podrhtavao. Zapažajući to, major stade davati Dubeku znakove da ne prestaje s čitanjem. Posebno naglašavajući svaku riječ, bivši učitelj je koristio sve odlike svog ranijeg zanimanja. “Vrijeme do pet sati prođe mu u oblačenju i doručkovanju…Vladar se sam brije, samo mu pri oblačenju pomaže tjelesni poslužitelj… Kada je to gotovo, donosi vrlo prost, bečko-građanski doručak, bijela kafa i pecivo”… U prostoriji nešto zasmrdi. Na licu Krkouna pojavi se blesavi izraz krivice. “Das ist Dreck”!… (”Govno”!), viknu oštroumno plemeniti Marcel. “Durchfal, Herr Major”!… (”Proljev, Gospodine Majore”!), dopuni ga Dubek. “Znao sam da će mu bečko-građanski doručak napuniti gaće!… Napolje!”, podviknu Major. “Ali ja samo imam proljev”… prozbori smušeno Krkoun, zaboravljajući na svoju ulogu gluhaća. “Prava metoda, dodvorno reče zastavnik. “Od ovog štiva morao je progovoriti ili se usrati… Učinio je i jedno i drugo”. Krkoun oprezno ustade sa stolice pa molećivim pogledom upravi oči prema ađutantu, očekujući od njega kakvu, takvu utjehu. “Acht und zwanzig” (”Dvadeset i osam”)… Dodjeljen si teškoj artiljeriji… Oglušićeš najkasnije za nedelju dana”… isprati ga Dubek. Na vratima seoske krčme, smještene preko puta mjesnog ureda, pojavio se obogaljeni bivši kaplar bez noge,ali s svjetlucavom ratnom medaljom na prsima. Ljuljajući se na štakama, on uzbuđeno reče krčmaru: “Onog su Jozefa proglasili potpuno gluhim”!… “Kojeg to?”, uzvrati debeli Bareš poslujući oko šanka. “Tako se u selu zove svaki treći”… “Pa,Belbla”!… “Pitam se, kako je to uopšte moguće”?, otpuhnu sjedajući.

“Što se mene tiče, mušterija može biti i gluhonijema”… promrsi krčmar, stavljajući pred bivšeg kaplara kriglu piva. Belbl je i nakon svog otpuštanja od strane vojne komisije i dalje bio na oprezu. Za svaki slučaj nije se uopšte oglašavao. Njegova se Olinka ozbiljno zabrinula kada se ni u perinama nije odazivao njenim šapatima. Tješila se muževljevim gromoglasnim hrkanjem. U krčmu je veoma rijetko svraćao. Bilo je to mjesto sve žučnijih rasprava, a i pivo čovjeka učini znatno opuštenim, pogotovo kada je u pitanju količina na koju je Jozef bio navikao. Još prije rata vodio je on seosku kapelu od četiri člana: violiniste, trubača, kontrabasiste, i njega kao nadaleko čuvenog klarinetiste. Bila je to dobra “parta”, kako su je nazivali. Međutim, vać na samom početku rata, dvojica članova njegove grupe ostala su na Karpatima, a treći je umro kod kuće. Stoga je stari Jozef svoj klarinet zadjenuo pod krov sjenika i potpuno na njega zaboravio. Jozefovo savršeno pretvaranje (čak ni sa Doležalom nije prozborio ni jednu jedinu riječ), trajalo je do raspada Austrougarske Monarhije. Onoga dana kada je o tome stigla vijest sa naoružanim civilima, Belbl je obukao svečano odijelo i uputio se prema mjesnom uredu. Ispred njegovih vrata ugledao je na zemlji otkinutu  ovalnu tablu s odgovarajućim natpisom bivše ustanove, i crnim orlom u sredini.Prvo se na ovaj simbol nekadašnje carske moći pomokrio, a zatim mu se poluglasno obratio: “Sada mi možeš uletjeti i u stražnjicu”!.. Bile su to prve riječi što ih je nakon više od godinu dana izrekao.

Što se tiče majora Zoltana, njega su negdje oko mađarske granice, uhvatili neki njegovi bivši simulanti, pa svezavši ga za jasle u prvoj štali, naizmjence su mu cijeli dan čitali njegov “Lesestuck” (”Štivo”). Tek negdje predveče je proplakao. Dubeku se, opet, nije ništa dogodilo.Vratio se svom učiteljskom pozivu, i štivom o rađanju Republike savjesno zlostavljao ubogu školsku djecu.

S zahvalnošću za objavljivanjem ovog dijela romana, neizmjerno zahvalna čika Vladi Hana Beran-Poluga.

Karim je vrlo rano izrastao u briljantnog umjetnika, bio je veliki poznavalac stripa i već u srednjoj školi počeo je pisati o filmu.

Sarađivao je u raznim časopisima, a zbirku tekstova Tajna džema od malina nije uspio dovršiti – smrt je bila brža!

Karim ostaje kao simbol grandioznog talenta i tragike rata. Iskreno saosjećamo sa našim prijateljima Ašidom i Mehmedom.

Ono što su u literaturi bosanskohercegovačkoj Andrić i Selimović zajedno, to je u televiziji ovih prostora bio Jan. Čika Jan. Banjalučanin. Upoznah ga početkom sedamdesetih kada je entuzijast Boris Kandić, takođe Banjalučanin, utemeljio prvu smotru animiranog filma. Po tom je ovo druženje preraslo u FFS-famozni FESTIVAL FILMSKOG STVARALAŠTVA. Boris je (tim povodom) u Banja Luku uspijevao dovoditi najslavnija imena-prvo domaćeg “crtanog filma” (odnosno animiranog filma), da bi se kasnije to proširilo na dokumentarni odnosno autorski i tv-film, a konačno, i pod kraj sedamdesetih, na igrani film. Tih godina Jan Beran već je bio Institucija – neprevaziđeni autor tv-filmova, čiju godišnju produkciju je francuska televizija kupovala unaprijed. Na neviđeno. I sam filmski amater, u to vrijeme već – ajde da kažemo – afirmisan (zahvaljujući takođe pokojnom doktoru filmske pedagogije Miroslavu Vrabecu), bukvalno sam gutao Janova ostvarenja, osupnut i oduševljen, zamrznut i iniciran… Zbližili smo se nagonski: obojica smo bili članovi Organizacionog odbora festivala, no to nije značilo da se čika Janu divim poltronski. On je osjetio iskrenost mog filmskog zanosa. Moram priznati: “krao” sam Janove filmske “štosove”, ali se nikada nisam uspio ni približiti njegovom filmskom senzibilitetu. Jan me uz “lozu”, zbog mojih razočarenja tješio, a svako naše druženje začinjavao je ponekom skaskom, koja je obavezno imala i naravoučenije… Pričao mi je tako legendarni Jan Beran, kako je on sa monumentalnim češkim autorom animiranih ( iliti “loutka”) filmova, Jeržijem Trnkom, sarađivao u studijima Praškog “Barandova”. Na crno-bijelim filmovima. Trnka je ne samo snimao, nego i kreirao lutke, koje su – u mukotrpnoj proceduri “jedan snimak – jedan centimetar pokreta”, mogle ama baš sve odraditi.

“Mehaniku smo apsolvirali, no u dokumentarnom filmu, snimajući slikarska platna, željeli smo dobiti senzaciju dubine, odnosno prostora u slici, odnosno slikarevoj kompoziciji” – pričao mi je Jan Beran, i nastavljao: “Trnka i ja smo se dosjetili da željene detalje isijecamo sa prethodno urađene fotografije, i onda ih, malo podignute, iznad originalne podloge, fokusiramo i eksponiramo”. Vješto i mudro. A Jan je bio Mudrac. Njegovi filmovi i danas su svježi. Fotografije, odnosno kadrovi, prave su umjetničke kompozicije sa izraženom težišnom tačkom i scenografijom… Obilazeći naknadno neka od mjesta na kojima je snimao svoje tv-filmove, bio sam preneražen shvativši da, u stvarnosti, nema nekih objekata koji, uslovno rečeno – uljepšavaju kadrove koje je napravio Jan Beran. “E, mali moj: ako nečega nema, ne mora značiti da to i ne postoji!” rekao bi mi čika Jan. Tako je, naprimjer, Janov asistent u jednom od filmova, u kadru pridržavao granu olistalu, ponekad cvijet, a nekada dogurao i poveću kamenu gromadu, čiji zadatak je bio da – uravnoteži filmski kadar. Pričao mi je Jan da je njegov otac – kao uostalom i većina Čeha na ovim prostorima – naprosto “zaostao”, nakon sloma Austrougarske Monarhije. A tata je bio glazbenik, odnosno muzičar. Svirao je u kinu “Union”, koje se nalazilo na mjestu sadašnjeg parkinga  kod hotela “Palas”, gdje su sve do poslije potresa 1969.godine, bili pogoni šnajderaja konfekcije “Trudbenik”. I tu se Jan inficirao filmom. Jana je fascinirala Bosna, njezina prošlost, stećci, gradine, hroničar sarajevski Mula Mustafa Bašeskija – kome je posvetio i film… I, naravno – Jana je uvijek oduševljavala narodna predaja, prièa… Meni je mnoge ispričao, a za ovu prigodu evo i jedne; čini mi se da mi je čika Jan ispričao upravo oktobra 1974.godine. Prije više od 30 godina! Elem -ženiće jedan Bošnjak sina, no nikako da odluči koliku sofru za svadbu treba napraviti; da li jednu pogolemu, ili nekoliko manjih, jer svadbari s nečega trebaju i ručati…

…Jovan, ( tako se zvao domaćin), danima je u dilemi: savjetuje se s komšijama, a svaki govori drugačije. Upita Jovan popa, a prota reče da je najbolje da ručaju vani, na avliji,  jer to je, veli, najpametnije za to doba godine – bijaše potkraj ljeta.

Ali, upitaće ga Jovan – šta ako udari kiša ili tuča – šta onda?! Sav nevoljan otići će Jovan do svoje babe Stane, a ona ga naputi da ode kod Ibrahim – dede, čudaka koji je živio u napuštenoj tekiji (hrišcani bi rekli – manastiru, a katolici samostanu). Ibrahim se povazdan bogu molio, nikada u džamiju išao nije, ali su mu po savjet dolazili mnogi, pa i najučeniji. Pričalo se da je Ibrahim-dedo pripadnik derviškog reda Bektašija, koji su vjerovali da je bog jedan i jedincijat, na hrišćane su gledali kao na rođenu braću, a muziku i ples – pa i vino – smatrali su od Boga poklonjenim i shodno tome – čovjeku bliskim. I ode Jovan do Ibrahim-dede, izjada se i zamoli savjet.

Sinko (reče Jovanu Ibrahim-dedo), daj da ti se načini sofra, kolika su ti vrata na kući: ni manja-ni veća, već da je uspravljenu možeš unijeti. To će biti prava sofra. I upamti: ne pravi veće sofre, nego što ti u kuću more uljegnuti… A ne pitaj me zašto – samo će ti se reći!.

Gotovo trideset godina sam, s vremena na vrijeme, razmišljao o ovoj priči. U međuvremenu Jan je preselio u arkadijske i edenske vrtove, a meni se-tu nedavno- sve samo reklo…Tako divno zboriti i kamerom pisati, mogao je samo neko ko je reinkarnacija najmanje desetak rapsoda, mudraca, dijaka, mistika i Bahusovih sljedbenika…I sad, kad sklopim oči, vidim Janovu crvenu “ćelu” i bakarnu bradu u oblaku duvanskog dima, koji nikada nije mogao zastrti njegove oči, Janove oči: podjednako su laserski svijetlile i u po dana, i u gluvo doba noći, dok se mjesečina ljeskala u ostacima “loze” na dnu naših čašica…

Banja Luka,20.11.2003.godine

Ovaj tekst je gospodin Slavko Podgorelec poklonio kćerci Jana Berana, Hani Beran – Poluga, na manifestaciji koja se održava u Banja Luci, pod pokroviteljstvom Saveza Nacionalnih Manjina Republike Srpske, pod nazivom JAN BERAN -PJESNIK KAMERE, u kojoj je i sama učestvovala.

NEKA JE VJEčNA SLAVA I HVALA mom dragom i mudrom ocu, a takođe i njegovoj životnoj saputnici JAGODI MAKSIMOVIC- BERAN, koja ga je pratila u svakom trenutku njegovog stvaranja. Takođe, ovom prilikom želim da pozdravim mog dragog brata JANA J. BERANA, koji nastavlja tatino djelo stvarano kamerom, čestito i pošteno, kako je i on to činio! Molila bih ga da se bar ponekad javi svojoj sestri, kada za to bude imao priliku.

Mali dodatak: “VJERA NIJE U NACIJI ILI NACIONALNOSTI,VJERA JE U ONOME DOBROM ŠTO NOSIŠ U SEBI  I NESEBIČNO I TOPLO GA DIJELIŠ I DAJEŠ, SVEMU ONOME ŠTO TE OKRUŽUJE. PA MAKAR TO BILO I SAMO ZLO, JEDINO GA TAKO MOŽEMO POBIJEDITI!

S Velikim poštovanjem!    HANA BERAN-POLUGA s.r.

Što je Zapadna Europa dobila  Oktobarskom (listopadskom) revolucijom u Rusiji 1917? Ako ništa, ono prvoklasne lakeje i vratare pred najboljim hotelima Pariza, Londona, Berlina. Carski plemići, vlastela koja je tlačila proletere, pobjegli  glavom bez obzira  iz luksuza dvoraca i završili otvarajući i zatvarajući vrata raznih ”Luxora”, ”Savoja” .  Činili su to s uzvišenim manirima labudjeg plesa dajući slavnim hotelima još veći sjaj. Gazde su se utrkrivale tko će imati   boljeg ruskog plemića kao lakeja. Desetljeća su prolazila, portirska vlastela izumirala, ali je ostala carska plemićka čkola naklona gostima i bravuroznog  potezanja bogato ukrašenih vrata.

Jedan takav učenik ruskih grofova dočekao nas je na ulazu u veleljepni  hotel u Dublinu, kišnog proljeća 1981. godine. Stigla u Irsku bučna ekipa novinara iz bivše nam zemlje da prati Seida Memića – Vajtu i skladatelja Ranka Bobana na njihovom eurovizijskom nastupu sa pjesmom ”Lejla”.

Dakako, sa mnom nerazdvojni kolega i prijatelj Branko Vlačić iz revijalnih izdanja sarajevske kuće  ”Oslobodjenje”, sin legende sarajevske i BiH – atletike Antonija Bate Vlačića.  Mene je slalo matično poduzeće, zagrebački ”Vjesnik”.

Branko Vlačić, Ranko Boban i Pavle Pavlović

- Gledaj ovog gospodina što nam otvara vrata. Kako  to samo elegantno čini  - dobacuje mi Vlača dok pokušavam da pobjegnem krupnim kišnim kapima.

- Mora da je učenik onih ruskih plemića – pravim se pametan. Dočekuju nas organizatori eurovizijske fešte i osobno direktor hotela –  sa čašama pjenušca.  Iako smo tek stigli, kurtoazno hvalimo objekat u kojem ćemo narednih dana boraviti. Usput pomenem i čovjeka što nam je  nezaboravno otvorio put ka blještavom predvorju. I, zamislite, doznajemo da je momak Rus i da je i on nedavno pobjegao iz domovine, odnosno iz SSSR-a. Znanstvenik, doktor je suvremene povijesti.

- Tolike godine obrazovanja, muke i onda završiš ovako,  na vratima – promrlja Vlača izmedju dva gutljaja…

Sve ovo, što smo gotovo prije 30 godina zajedno proživjeli, munjevito mi se vratilo kao strašni fleš – bek  dok sam čitao e-mail poruku  Branka Vlačića,  sa aktualnom adresom u nekom kanadskom gradu Londonu. Moj drug, nekadašnji vrhunski novinar, talentirani pjesnik iza kojega su zbirke stihova, sada elegantno otvara i zatvara vrata svog šarenog taksija. Profesor književnosti kao da je postao junak knjiga ruskih klasika. Sudbina se poigrala sa svima nama, ali on kao da je najteže podnosi. Ludio je od do skoro čestih pitanja ”zemljaka” čime se bavio u ranijem životu. Kada im je odgovarao da je bio novinar, da je znao tog i tog, prvo su mu se smijali iza ledja, pa onda i u lice.

Sa Mirom Ungarom, Pajom i Brunom Langerom u Umagu

Što drugo očekivati od nesrećnika koji su, stjecajem ratnih prilika, prvi put vidjeli vlak, zrakoplov, granični prijelaz. Pokušavam da razumijem te ljude, jer znam kako je to danas u našoj dijaspori. Ako krenete  u priču o prijašnjim životima samo ćete čuti koliko je bogatstvo iza njih ostalo. Gotovo nitko nije bio siromašan, sve sami bivši milijuneri, kojima su ratni lupeži sve pokrali. Što ćete, ljudi vole da se, najčešće, predstavljaju onakvima kakvi nikada nisu bili, ili kakvi su uvijek željeli biti. Ipak, medju tim  žrtvama ratnih sudbina u litl Londonu ili obližnjem Torontu, rijetki su bili novinari, pisci, zato je Vlača često slušao:

- Dobro jarane, pisao si, ali što si radio, od čega si živio?

Ismijavani bivši novinar i pjesnik bio je više u svom taksiju, nego medju “zemljacima”. Dolazile su u Kanadu brojne zvijezde estrade, koje je poznavao u prošlom životu i prolazile, a Vlača se nakon kratkih toplih iskrica susreta, još tužniji vraćao volanu. Ipak, poslije kiše uvijek dolazi sunce. Na turneju po hladnoj dalekoj zemlji nedavno zapucali članovi “Crvene jabuke” . Sjećam se u godinama osamdesetim, kada su u saobraćajnoj nesreći kod  Jablanice, na putu za mostarski koncert, poginuli Dražen Ričl, pjevač, i Aljoša Buha, basista, Vlača je uspio nagovoriti Zlatka Arslanagića, vodju benda, da mikrofon prepusti Draženu Žeriću Žeri. Kuštravi pjevač u “starkama” kao da mu to nikada nije zaboravio.

Stigli “Jabuka” i Žera tako i u Vlačin London. Karte rasprodate,dvorana krcata. Bivši novinar i sadašnji taksist Branko Vlačić, leti od sreće, jer  ponovo je iza scene sa zvijezdama kao u  zlatnim godinama. Nižu se stare dobre pjesme i  novi hitovi, publika upaljena do krajnosti. Delirijum je kada krene ono – “Za sve ove godine”, “Ima nešto od srca do srca”, #Ponekad s proljeća”…

U trenu je nestala kanadska tuga ljudi otrgnutih od beskonačno udaljenih zavičaja. Akordi vraćaju u prošle dane sreće i donose opijajuće lažne mirise rodnog doma. I onda glazba je stala, Žera zamolio za pozornost riječima:

- Imao sam dva velika prijatelja u Sarajevu. Jedan je bio Davorin Popović, pjevač “Indeksa”, koji više nije medju nama, a drugi je Branko Vlačić, koji je vaš sugradjanin. Molim ga da mi se pridruži na sceni pri izvodjenju naše   popularne skladbe “Miljacka teče”…

S Petrom Lukovićem i Davorinom Popovićem

Za Žeru je ovo bila još jedna dobro odradjena tezga, još jedan rasprodati koncert za našu dijasporu, a za mog Vlaču najljepši povratak u prošli  i put u novi život gdje više nema ismijavanja. Oko njega sve tiši je šapat:

- Nemoj, bolan, zajebavati onog pjesnika, znaju ga svi pjevači…

Pavle Pavlović

Uz saglasnost autora preneseno sa  www.vilsonovo.net

Prije par dana izašla je nova knjiga Kornelija Bate Kovača: ”Fusnota” u izdanju Lagune, Beograd, 2010..

Mislim da će biti interesantna za čitaoce dovla.neta jer su to priče o pjesmama  koje je K.Kovač napisao, ali i o pjesmama koje su značile mnogo u životima naših generacija.

To su posebno svjedočanstva o dogadjajima vezanim za njegov boravak u Sarajevu, kada ga se dobro sjećamo sa njegovih nastupa u II Gimnaziji, a posebno u ”Slozi”.

U predgovoru knjizi, I.Ivačkovic kaže:  ”Kovač nam otkriva informacije, anegdote , naličje muzičke industrije i glamuroznih žurki, ali ništa od toga nije njegova prava tema.

Jedino o čemu on zapravo govori i jedino što ga interesuje jeste emocija : lojalnost prema prijateljima, privrženost porodici i ljubav prema muzici”.

Vrijednost knjige je u tome što daje jednu sliku vremena za koje često kažemo da je bilo lijepo. I bolje za većinu od nas.

Preporučujem svima ovu iskrenu i lako čitajuću knjigu.

Izdavač je: www.laguna.rs

Ilija-Ile Vitorović

Dvojica ambasadora predstavljaju svoje države pri Ujedinjenim Nacijama. Fedja Starčević (prvi s lijeva) je iskusni diplomata koji je radio u ambasada bivše Jugoslavije u New Yorku i Londonu, zatim par godina bio diplomat u službi UN u Gruziji i punih devet godina u Indiji!

Ivan Barbalić je diplomata “novog kova”, školovan u Sjedinjenim Državama, na prvoj diplomatskoj dužnosti, u teško vrijeme kada je BiH postala pridruženi član Savjeta Bezbjednosti pri Ujedinjenim Nacijama. Došao je sa svojom dražesnom suprugom Stelom.

Ivanov otac Nikola bio je odbojkaš “Mlade Bosne” (moja sportska raja) i profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Nažalost, preminuo je prije dvije godine. Ivanova majka Mirela je bila sudija sarajevskog Okružnog suda. Sa Mireline strane, otac Ivo Jerkić bio je poznati političar, a brat Željko takodje dugogodišnji diplomata.

Sa Fedjom smo se još jednom našli. Nas dvojica smo “raja sa Čobanije”, znamo se pedesetak godina. Majka mu je bila čuvena profesorica SH Ljubica Starčević o kojom smo već pisali na blogu.

Kada smo počeli nabrajati malu i veliku raju sa Čobanije i okolnih ulica, Suada se “ibretila” našoj memoriji. Fedja još uvijek ima stan u tom kraju, često boravi u Sarajevu i dolazi u kafanu “Baza” vlasnika Narcisa Juge gdje još uvijek dolaze neki od raje sa kojima smo igrali lopte u parku izmedju Skenderije i Dobrovoljačke.

Piše: Azer Pehilj

Za razliku od ranije opričanog a predobro situiranog antiglobaliste, Hemonu ne pada na pamet da ističe sebe u prvi plan. U njegovim komentarima se je lako prepoznati – ni traga aroganciji a ni mistificiranju vlastitog talenta. Samoironija, anegdote iz vlastite, ne toliko davne prošlosti, koje su u vrijeme dešavanja bile sve samo ne smiješne – otapaju i najledenija sjevernjačko-južnjačka srca

Glavni grad Norveške je proteklih dana ponovo bio u centru pažnje europske javnosti. Mjesec je peti – što će reći da je vrijeme za putujući cirkus zvani Eurovision Song Contest. Nakon uvjerljive pobjede nadarenog bjeloruskog Norvežanina veselog pogleda, maja prošle godine – velika čast i još veći teret organizacije ovogodišnje manifestacije (pri)pao je gradu Oslu, NRK-u (Norveškoj državnoj radio-televiziji) a samim tim i nama tv-pretplatnicima – bez obzira šta mi o tome mislili. Da bi finansirali ovako skup projekat, odgovorni u državnoj televiziji su se odlučili na nimalo popularan korak – prodaju prava prenosa Svjetskog prvenstva u fudbalu u Južnoj Africi (sva sreća pa usprkos redovno uplaćenoj tv-pretplati ne ovisimo o njima i imamo alternativna, jeftinija rješenja).

U kasnu subotnju večer znaće se ime ovogodišnjeg pobjednika, a time i ko će ponijeti ogroman teret /troškove domaćinstva sljedećeg takmičenja. Od imena pobjednika vjerovatno zavisi i na kakve nove smicalice su spremni čelni ljudi Eurovizije – a sve da bi se predstavnicima iz tzv. demokratske Europe osigurao što lagodniji ulazak u finale.

A Oslo (nekadašnja Christiania a potom Kristiania) i Norvešku su tokom istorije posjećivali mnogi – uprkos nezgodnog geografskog položaja i još nezgodnije klime. Vojske različitih osvajača, istraživači i naučnici, avanturisti i obični turisti, poslovni ljudi, kulturni radnici i umjetnici, nevini logoraški nesretnici tokom Drugog svjetskog rata i, ništa manje nevine ali bar malo sretnije izbjeglice i protjerani iz svih sljedećih ratova poslije onog Drugog, velikog …

Kao pripadnik zadnje navedene grupe, tj. pripadnik grupe sretno preživjelih protjeranih nesretnika, imao sam priliku da posvjedočim posjetama mnogih poznatih i manje poznatih osoba mojoj novoj domovini. Normalno je da su mi naročito zanimljive bile posjete ljudi sa “naših” prostora: od festivalskih gostovanja Mostar Sevdah Reunion u trenucima njihove najveće slave, preko polutajnih posjeta srbijanskih “pro-europskih” političara malo prije nego što će preuzeti vlast (a i mast) od Miloševića, do nedavne posjete jako talentovanog njemačko-bosanskohercegovačkog pisca Saše Stanišića (Kako vojnik popravlja gramofon) književnom festivalu u Lillehammeru.

Izdvojio bih dva gostovanja koja su, iz potpuno različitih razloga, ostavila na mene snažan utisak. Zbog prvog sam se ponovo zastidio što sam ljudsko biće, što se na žalost i ne dešava baš tako rijetko, dok mi je druga bar na tren vratila nadu da možda i nije sve otišlo dođavola.

Wanted Man u Oslu

August je 2008. Aftenposten (jedan od tri najtiražnijih norveških dnevnika) objavljuje listu učesnika World Music Festivala u Oslu. Tema festivala – tolerancija, a jedna od zvijezda festivala – Emir Kusturica sa bandom. Dugo mi je trebalo da spojim koncept tolerancije sa imenom učesnika. U kontaktu sa organizatorima saznajem da nije greška – ne, nije im poznato ni da je dotični opjevao R. Karadžića i da festivale širom svijeta koristi uveseljavajući publiku, sa uobičajenim nivoom neznanja nekog od južnoslovenskih jezika, širenjem netrpeljivosti među ljudima tamo daleko – iz valjda samo njemu razumljivih razloga. Sad je kasno da povuku poziv, tvrde, jer navedeni pijevci bi samo dobili još veći publicitet, uz novce koji bi im svakako bili obavezni isplatiti. A red je misliti i na slobodu govora. Tako rekoše organizatori festivala, u gradu koji je čekao preko pola stoljeća nakon Drugog svjetskog rata da objesi skromnu spomen-ploču s imenom jednog od najvećih norveških pisaca svih vremena, Knuta Hamsuna. A sve zbog njegovih iskazanih simpatija prema nacistima, nastalih u vremenu bez današnjih tehnoloških pomagala koja bi, kao, trebala da nam olakšaju pristup informacijama. Pa tako i informacijama o zločinu.

Novembar je peti. Intervju. Sala Cinemateke u Oslu elegantno popunjena. Domaćin – mlad novinar, gostoprimljiv i servilan, tako da se intervju ubrzo pretvara u monolog. O djetinjstvu i jednoj mladosti, obećavajućoj fudbalskoj karijeri upropaštenoj božanskim režiserskim talentom. O školovanju u Sarajevu i Pragu, problemima sa različitim vlastima i režimima i njegovom hrabrom otporu. Od onih socijalističkih, koji su, među nama budi rečeno, dobrim djelom stajali njegovo školovanje i prve filmove, do Miloševića i današnjih srbijanskih demokrata, zbog kojih je, možda ne kriv ali reklo bi se još uvijek dužan, postao i zemljoposjednik. Vremena, prilike i hrabrosti za kritička pitanja nema. Običaj da se publika uključi u diskusiju možemo zaboraviti. Aplauz, ko za to osjeća potrebu – a ima ih, i lagano povlačenje dobrostojećeg svetskog buntovnika.

Novembar je 6. – svi važniji norveški internet-portali su prenijeli informaciju jedne ovdašnje novinske agencije da bi Kusturica sa bandom, na nastupu mogao ponovo veličati Karadžića. Umjetnik nedostupan, ne želi to da komentariše.

Koncert. Ranije korišteni stihovi, citirani po norveškim novinama a kurvinski skriveni u pjesmi Wanted Man – “Ko ne voli Radovana, ne doček’o Ðurđevdana” – još su bolje zamaskirani sa “Ko ne voli Dabić Rašu, popušio kitu našu”. Ipak se mogu razgovjetno čuti na snimku – živjela nova tehnologija! Dio o Kosovu je ostao nepromjenjen, jebi ga – svima je već znano da im ga ne damo. Ostatak priče je poznat. Hrabra izbjegavanja komentara i negiranja samog događaja, (”Raša Dabić je jedan naš prijatelj… to naravno nije Radovan Karadžić” – Dejan Sparavalo za Radio Slobodna Evropa, 28. 01. 2009), optužbe na račun hrvatskih novinara/špijuna, koji su sve to izmislili i, na kraju, klimaks – priznanje: Jeste, pjevao sam. Ali, prije svega fasciniran likom. Nipošto (ne)djelima. Jeftino. Kupljeno.

Nowhere Man u Oslu

Početak je 2010. godine. Na web-stranicama Doma književnosti u Oslu (Litteraturhuset) stoji tekst o skoroj posjeti američko-bosanskohercegovačkog pisca Aleksandra Hemona, povodom objavljivanja njegove treće knjige “Lazarus project”, za jednu poznatu norvešku izdavačku kuću. Autor teksta je opčinjen Hemonovom ličnošću i skromnošću i citira kritičare, između ostalih iz The New Yorkera i The New York Timesa, koji imaju samo riječi hvale kako za pisca tako i za njegove romane. Početak maja, tačnije peti – na dan intervjua, Wergeland sala Doma književnosti je puna – reklo bi se da je podjednak broj norveških ljubitelja dobre knjige i mladih ljudi porijeklom sa južnoslovenskih prostora. Razgovor sa Hemonom vodi priznata norveška spisateljica Linn Ullmann – kćerka slavne norveške glumice Liv i, ako je moguće još slavnijeg švedskog režisera Ingmara. Primjetno je poštovanje koje gaji prema Hemonovom djelu, dok Hemon, s druge strane, sve prisutne osvaja svojom neposrednošću i otvorenošću. Za razliku od ranije opričanog a predobro situiranog antiglobaliste, Hemonu ne pada na pamet da ističe sebe u prvi plan. U njegovim komentarima se je lako prepoznati – ni traga aroganciji a ni mistificiranju vlastitog talenta. Samoironija, anegdote iz vlastite, ne toliko davne prošlosti, koje su u vrijeme dešavanja bile sve samo ne smiješne – otapaju i najledenija sjevernjačko-južnjačka srca. I publika dobiva priliku da se uključi u razgovor sa gostom – potom slijedi ispisivanje autograma i razmjena misli sa onim ekstra-zainteresovanim posjetiocima. Dan poslije, u Dagbladetu (”naški” – Dnevni list, ali ne mostarski već jedan od tri visokotiražna norveška) izlazi veliki intervju sa Hemonom. O književnosti i ulozi pisca, politikama i političarima u Americi i Bosni i Hercegovini, fudbalu kao umjetnosti kojom se može objasniti svijet, zločinu i genocidu…

I na potpuno drugi način o istim onim ideolozima i (za)četnicima zločina, o kojima fascinirani Kusturica sa bandom nadahnuto pjeva.

Intervju se završava tvrdnjom da poznavanje i interes za djela Beethovena i Shakespeara nisu nikakva garancija da čovjek neće postati zločinac – ako mu se za to pruži prilika, dodao bih. To smo već vidjeli, jel’ da, i to ne samo kod nas.

Šta onda očekivati od onih koji odrastaju na “umjetnički” dotjeranim nebulozama Wanted Mana?

Congratulations to Meliha Selak on winning the IEEE Canada 2010 E.F. Glass Western Canada Merit Award

(Meliha i Ekrem Selak, elektroinženjeri iz Sarajeva sa stalnim mjestom boravka u Vancouveru, sa najmladjim sinom. Stariji sin i kćerka nisu bili prisutni prilikom naše posjete)

Meliha B. Selak is a Specialist Engineer with BC Hydro where she is working in the Power System Protection & Control Planning group. She holds a degree in Electrical Engineering from the University of Sarajevo and has over 30 years of experience in various aspects of power systems engineering including utility protection, research & development, project management and consultingon international projects.

Prior to joining BC Hydro in 2000, she worked as a research engineer in the Power System Group at the University of British Columbia, in connection with the development of an EMTP based real-time power system simulator. Her technical activities include power system protection and control applications, power system analysis, evaluations and interconnection studies for the various plants connecting to the power system, as well as development of BC Hydro’s power system protection guidelines.

She is a registered professional engineer in the Province of British Columbia and she is a senior member of IEEE. Meliha is a member of the IEEE Power & Energy Society (PES) Governing Board and she is currently serving as the Vice President for Chapters.

Also, she is a member of the IEEE Power System Relay Committee (PSRC). She has written numerous technical reports and papers on the power system subjects and she is also a paper reviewer. Meliha is a distinguished lecturer of IEEE PES.

Currently, Meliha is a member of the IEEE Power & Energy Society (PES) Governing Board and she is serving as the Vice President for Chapters. As a VP Chapters, she is responsible for the operation of the PES Chapters organization for the chapters throughout Regions 1 – 10 and has both line responsibility for chapters and staff responsibility for the support functions within the Chapters organization. The Chapter organization includes Region Representatives for USA, Canada, Latin America, Europe, Middle East & Africa, Asia & Pacific, PES Distinguished Lecturers Program (DLP), Awards and Resources, Electronic Communications who report to the Vice President Chapters Meliha will receive her award at the IEEE Canada Awards Gala in Calgary in May.

Ovo je izvod iz saopštenja objavljenog u stručnom kanadskom časopisu iz oblasti elektro-inženjeringa. Meliha je prestižnu nagradu primila na gala ceremoniji početkom maja u Calgary-u.

Naš boravak u Vancouveru poklopio se sa terminom svečane ceremonije uručenja nagrade tako da smo sa Melihom proveli samo jedan dan.

U vrijeme naše posjete, u predivnoj kući Selaka iz koje “puca pogled” na cijeli Vancouver, skupilo se malo društvo Sarajlija nakon čega smo se svi pridružili Prvomajskom uranku i proveli nekoliko sati u druženju sa “Bosančerosima” koje su sudbina ili vjetrovi rata doveli u jedan od najljepših gradova svijeta.

Kao ilustraciju poslovnog uspjeha Melihe Selak, dovoljno je navesti da obavlja dužnost Vice presidenta u velikoj kanadskoj firmi i da je nadležna za široko područje Kanade, USA, Latinske Amerike, Evrope, Bliskog Istoka, Afrike, Azije i Pacifika (tako piše u Melihinom “opisu poslova” – obuhvaćen je skoro cijeli svijet pa je to razlog Melihinih stalnih putovanja po svijetu. Zaista impresivno!

Melihin suprug Ekrem, stari “Energoinvestovac”, nakon dugogodišnjeg boravka na raznim gradilištima Afrike i Azije sada je zadužen za “logističku podršku” Melihi i ostatku porodice i bio nam je koristan vodič po Vancouveru.

Bila je to prilika da napišemo nešto više o izuzetnom poslovnom uspjehu još jedne ličnosti sa naših prostora koja se dokazala na nemilosrdnom području “zapadnog kapitalizma”. Od srca čestitamo!

Nakon nekoliko godina teškog i upornog rada u Kanadi, Tala je počeo veoma uspješnu karijeru trenera-specijaliste za fizičke pripreme vrhunskih sportaša. U ranijem prilogu smo nabrojali neke od slavnih Talinih klijenata, objavili slike sa političarima svjetskog glasa (Bil Klinton, Kretijen-bivši predsjednik vlade Kanade), predsjednikom Medjunarodnog olimpijskog komiteta Rogom i nekim sportašima. Na ovoj slici je sa slavnim košarkašem NBA Akimom Olajdžuvonom.

Njegov klijent bio je i možda najbolji hokejaš svih vremena Vejn Grecki, a trenirao je mnoge kanadske hokejaše i igrače američkog fudbala. Nažalost, bilo bi pretenciozno objaviti snimke svih njegovih mušterija jer ih ima stotinjak.

Trenirao je i neke poznate glumce i glumice, “Slobodna Bosna” objavila je snimak Tale sa Kirk Daglasom, a čuvena Fej Danavej ostavila mu je fotografiju sa posvetom koja počinje sa “To Mike…” jer je Tala u Kanadi dobio nadimak Majk.

Prilikom posjete Vancouveru bili smo gosti kod Jadranke i Mladjana Talića koji su nakon toga otputovali u Dubai gdje je Jadranka imala poslovnu prezentaciju kao vicepresident poznate kanadske firme koja ima razgranate poslove širom svijeta pa je Jadranka obišla “pola zemaljske kugle”.

Bili smo impresionirani visokim standardom u kojem živi bračni par Talić, koji naravno, nije “pao s neba” nego je rezultat njihovog znanja i upornog rada. Oni su još jedan primjer zasluženog uspjeha naših ljudi u uslovima nemilosrdnog kapitalizma. Njih sin Ogi je diplomirao na Low School u Americi i već radi kao advokat u jednoj poznatoj vankuverskoj advokatskoj kancelariji.

Sa Talićima smo bili na olimpijskoj planini Whistler gdje su održana takmičenja u alpskim disciplinama na nedavno održanoj zimskoj olimpijadi na kojoj je Tala imao zapaženu ulogu kao član kanadskog Olimpijskog komiteta. Inače, Tala je prisustvovao, kao službeno lice, na 5 Olimpijada i skoro 15 svetskih prvenstava u dizanju tegova kao trener, sudija ili funkcioner!