Arhiva za kategoriju 'Putovanja'

Z. Milićević: Bili smo u Barceloni

Barcelona. Grad u kome su održane XXV olimpijske igre 1992 godine.

triumfalna-kapija-barcelona.jpg(Taj veličanstveni dogadjaj ne možemo nikako zaboraviti jer smo fragmente sa tih igara pratili preko TV u ratnom Sarajevu koristeći t.zv. ukradenu struju. To je bio period rata u Sarajevu poznat pod nazivom ..nema struje ..nema vode..)

Barcelona svojom ljepotom mami turiste iz čitavog svijeta. Turistima se svi raduju.

Na svakom ćošku se nude sendviči u bezbroj varijanti, pecivo “Ciabata”….,osvježavajuća Sangria, pivo…crno vino La Rioja… Read more »

Pego: Damask, no mask

Nikad ne mogu da zaboravim granicu izmedju Libana i Sirije, koja se neubjedljivo ispriječila na mjesečevom pejsažu. Bila je to prašnjava visoravan bez ljudi i bez traga zelenila. Jedva se naziralo zakržljalo žbunje, pored prašnjavog puta i sasušeni kaktusi, koji su se sa malo nade borili za opstanak. Sve ostalo je bila pustinja.

Stajali smo na ničijoj zemlji, bespomoćno  sjedeći u taksiju bez klima uredjaja, kao u vreloj sauni, ispod nadstrešnice, dok se šofer, sa našim pasošima,  izubio u neuglednoj  graničnoj kućici. Read more »

N. Šeremet: Bosna, turistička atrakcija za Amerikance

Na web stranici New York Times-a na top listi ‘Most popular travel’ na prvom mjestu od 10 destinacija nalazi se ‘Ljeto na Balkanu’, tačnije u planinama Bosne i Hercegovine. Razlog da se prijedlog za putovanje u Bosnu nađe na listi sa Madridom, New Yorkom, Copenhagenom, Rimom, Londonom je ponuda ‘eko-avanture’ u prelijepim krajolicima Maglića, ‘Nacionalnog parka Sutjeska’ i drugih bosanskohercegovačkih planina u kombinaciji sa biciklizmom, raftingom, pecanjem, pentranjem uz stijene itd.

Uz web stranicu bh.tourism.ba, glavni magnet za usmjeravanje pažnje na našu zemlju je već legendarni Tim Clansy koji već godinama obavlja volonterski poslove nepostojećeg državnog ministarstva za turizma pokušavajući svijetu, a prije svega Bosancima objasniti da je naša zemlja neiskorišteni zlatni rudnik turizma …


Peace Dividend: Unspoiled Hiking in the Balkans

Published: April 20, 2008

LAST summer, an exploratory group of five hikers walked among the majestic, jagged limestone peaks of Sutjeska National Park, eventually ascending to the top of 7,828-foot Maglic, the highest mountain in the country of Bosnia and Herzegovina.

Hikers look out at Trnovacko Lake from Maglic Mountain in Bosnia.

There, they enjoyed views of Montenegro, then the newest nation in the world (it is now second to Kosovo, which declared independence in February). Led by Mountain Travel Sobek (www.mtsobek.com), a United States adventure company, the tourists were part of the first American adventure-travel group to explore Bosnia since the Balkan wars of the 1990’s tore Yugoslavia apart. Read more »

Pego: Bejrut, grad bez ožiljka

Kad pomislim na Bejrut, sjetim se Ibre Sudanca, crnca, mog druga sa arhitekture, kad je govorio o ljepoti i uroku.

Uvijek je spominjao da novorodjenče u Africi mora da ima ožiljak koji mu roditelji namjerno naprave, da mu ljepota ne bude savršena i zato urokljiva, pa ga s tim sačuvaju od raznih iskušenja u životu. Mislio sam da se šali, jer je i on imao takav ožiljak na licu. Ibro je medjutim bio savršeno ozbiljan, dok je to govorio.

Nažalost Bejrut, grad savršene ljepote, koga sam upoznao sedamdesetih godina, nije imao takav ožiljak. Zato je doživio burnu sudbinu i mnoga iskušenja koja ga prate i dan danas. Read more »

“Lutajući” krstari Evropom

Prije četiri sedmice, Caki je krenuo na krstarenje Evropom i već je obišao nekoliko zemalja i desetak puta toliko prijatelja, a već je prešao preko 5.500 kilometara. Evo opširnog izvještaja sa dosta zanimljivih i aktuelnih slika uz obećanje nastavka (ili nastavaka) i dodatnih fotografija:

“Dragi Suada i Vlado, danas je tačno četiri (4) hefte kako sam “na točkovima”, red je da podnesem izviješće za protekli period.

Prije svega, još jednom čestitke i najbolje želje od Nene i svih Cakeljića pionirki Lari, juniorima Sanji i Bojanu, a onda posebno seniorskoj, da ne kažem veteranskoj ekipi - Suadi i tebi stari druže.

Nadam se da sve teče uobičajeno, Suada je jedva dočekala da krene tekma, ozbiljno je trenirala cijelu proteklu godinu pa treba sada da se iskaže. Ti si vazda “u pričuvi”, štediš snagu i za blog, pa sam izračunao da ćeš moći podnijeti, od mene neuobičajeni, malo duži text. Skoro ko da sam Pego, ili Paja, o Vlatku Slokaru da i ne govorim, članci su mu sve duži, sve više snijega, smrzao sam se ko pingvin na ovom zubatom proljeću, jedva čekam sliku palmi, plavog mora i bijelih galebova. Izgleda da u Edmontonu snijega preko krova, a zima traje godinu.

Ali, da krenem ispočetka, tj od teleće glavuše. Naručena, ponesena direktnim putem u Rovinj, ispečena u papirnoj kesi-i nestala prije nego sam stigao izvaditi fotoaparat. Nije ostalo ni za par žutih mrava. Sad tek počeh shvatati koliko je gladnih ljudi na svijetu. Read more »

Pego: Kitos Suomi, pravac Švedska

Stojeći na palubi ogromnog kruzera „Viking line” koji je polako napuštao Helsinki, gledali smo kako blijede obrisi luke: usidrenih brodova, bijelih kuća, crkve u stijeni i utvrda na vrhu brežuljka nad gradom. Sve se postepeno gubilo u daljini i trajno urezivalo u moje pamćenje.

Kitos Suomi, hvala Finska, „Viking” je nezadrživo grabio kući…

Radovao sam se dolasku u Štokholm, koji je bio nešto sasvim drugo. Švedska je bila moja česta destinacija. Radio sam za koncern CC. Hoganas, poznat po učešću na izgradnji Sidnejske opere. Dolazio sam na jug u Helsinborg , pa do malog mjesta nedaleko od mora koje se takodjer zvalo Hoganas.

U Štokholm i dalje do Upsale sam kadkad odlazio i kolima. Uvijek me je pivlačila ugodna vožnja širokim putem na sjever kroz lijepe i zanimljive predjele pune šuma, jezera, lijepih mirnih, čistih manjih gradova, sve do Štokholma, gdje sam otsjedao većinom kod prijatelja ili u manjim hotelima. Ali, ipak je dolazak u taj veliki, lijepi, vikinški grad sa mora bio poseban dogadjaj kome je teško bilo odoliti. Kako god da mu pridjete začara vas za cijeli život. Read more »

Vedrana Rudan: Sarajevo

Bila sam u Sarajevu. Prvi put u životu. Baš i nije blizu. U Zagrebu treba sjesti u avion. Da se nisam prije dva tjedna poljskim avionom vozila u Varšavu, ulazak u hrvatski ne bi mi bio trauma. Ali ja se jesam poljskim avionom vozila u Varšavu. Kožnate fotelje, tih, neki osvježavajući miris u zraku. Kod hrvatskog aviončića užasnule su me vidljive elise, ako se to tako zove. Nepodnošljiva buka. Preljubazna stjuardesa rekla mi je, danas se nećemo srušiti jer je super vrijeme. A da nije super vrijeme, pentala sam opijena helexima? Ili mi se samo čini da sam razgovarala sa stjuardesom? Muž mi je rekao da se ne bojim leta, da vjerujem posadi, i njima je život mio. Naš je pilot bio Hrvat, Hrvati se stalno samoubijaju, tko mi garantira da avionom ne upravlja neki siročić kome je ovo sedmi let u jednom danu, plaća mu je pet tisuća kuna, žena mu ne radi, dijete je tresnulo na prijemnom za fakultet, te su me misli ubadale. Piloti su mlađi ljudi, rekao je moj muž, njihova djeca idu u vrtić. Malo dijete?! Bez stana! Podstanar! Helexe bi trebalo dijeliti besplatno i bez recepta. A ne da čovjek ostane prepušten sam sebi na visini od šest tisuća metara! Kad smo se spustili - da se razumijemo, let je bio super - meni nije bilo dobro. Poljubila bih bila pistu, da je sarajevska pista hrvatska gruda, ali nije. To je strana zemlja koju bi trebali ljubiti pripadnici triju entiteta koji tamo žive, nikako ne Hrvati iz Hrvatske. A veliko je pitanje kojim entitetima i u kojem postotku pripada pista koja nije u centru. Centar Sarajeva je, navodno, muslimansko-hrvatski. Srbi su se odselili u Srpsko Sarajevo. Jedan nam je gospodin pokušavao objasniti što je Srpsko Sarajevo. Ali, ili on pojma nema, ili smo muž i ja bili glupi, ništa nismo razumjeli. Ukratko, u centru Sarajeva živjeli su Muslimani - koji se danas, navodno, zovu Bošnjaci - Hrvati i Srbi. Nakon rata Srbi su sve svoje stanove u centru Sarajeva prodali i krenuli u gradnju novih kuća na obližnjim livadama, zato je danas centar bošnjački osamdeset posto, hrvatski dvadeset posto, ako sam išta razumjela. Read more »

Penzioneri “pod nadzorom”

Dragi Vlado, Dok vi uživate u snježnim radostima i druženju sa finom rajom, ja sam iskoristio pauzu u blogu i uzeo jedan honorarni posao. Naime, angažovan sam od strane PIO Sarajevo da istražim gdje su sarajevski penzioneri i kako provode praznike kao 8 Mart.

I, nadjoh ih dobrim dijelom u Andaluziji, obilaze Granadu, Cordobu, Sevilju i ostala sela, uživajuci na toplom suncu (što je dobro za penzionerske kosti). Naravno, bilo je i radno aktivnih, ali oni nisu bili u domenu moga zadatka. Read more »

Nekoliko dana u Torontu i Montrealu

Nakon što smo jedva isposlovali kraći “godišnji odmor”, Suada i ja smo se otisnuli na još jedno poduže putovanje autom i to u vrijeme koje nije baš najpovoljnije za turističke posjete ovom dijelu svijeta. Snijeg je padao danima, kažu da ga ovoliko nije bilo već dvadeset godina. Prva tura išla je do Toronta i bila je duga skoro 500 km.

Spavali smo kod Mirze Kulenovića koji je taj dan proslavljao rodjendan pa nas je vodio u jedan kineski restoran gdje nam se pridružio i Kiko Ilić koji sve više podsjeća na “pun mjesec” što se može lijepo vidjeti iz priložene fotografije. Ovaj put je čvrsto obećao da će u junu doći u Sarajevo što ovaj put javno objavljujemo.

Naravno, druženje se nastavilo kod Mirze do kasno u noć, pretresli smo sve aktuelne dogadjaje, spomenuli sve moguće prijatelje i neprijatelje, nikako da završimo započete priče, a sutradan nas je čekao dug put do Montreala (preko 600 kilometara). Read more »

Mira Furlan: Vježbanje zaborava

Slavica je napisala:

Poštovani Vlado, ako Vam se učini zanimljivim ovaj zapis Mire Furlan, objavite ga na Blog-u. Pozdrav

RAZGLEDNICE IZ STAROG KRAJA: ZAPISI MIRE FURLAN S PUTOVANJA KROZ POSTRATNU SRBIJU, HRVATSKU I BOSNU I HERCEGOVINU

Zagreb: usred Novog Zagreba – gle čuda! - niknula je Amerika. Čemu putovati preko oceana kad je Amerika, eto, došla sama? Eskalatori, elevatori, sve blista i šljašti, cijene paprene, ljudi po kafićima, ne može se naći slobodno mjesto. Nitko od okolnih stanara, doduše, ne može izgovoriti ime novog tržnog centra, ali nema veze, važno je da se čovjek osjeća kao građanin svijeta. Pa što ako prosječna penzija pokriva otprilike jednu kavu i jedne cipele u toj nepreglednoj zgradurini neizgovorljivog imena! Čovjek se nekako osjeća bolje kad zna da u svakom času može kupiti Bossovo odijelo i Dieselove tenisice. Važno je imati tu opciju. Odmah se osjećaš svjetski.

Beograd: usred Novog Beograda – gle čuda! – niknula je Amerika. Čemu putovati preko oceana kad je Amerika, eto, došla sama? Eskalatori, elevatori, sve blista i šljašti, cene paprene, ljudi po kafićima, ne može da se nađe slobodno mesto. Niko od okolnih stanara, doduše, ne može da izgovori ime novog tržnog centra, ali nema veze, važno je da se čovek oseća kao građanin sveta. Pa šta ako prosečna penzija pokriva otprilike jednu kafu i jedne cipele u toj nepreglednoj zgradurini neizgovorljivog imena! Čovek se nekako oseća bolje kad zna da u svakom času može da kupi Bossovo odelo i Dieselove patike. Važno je da se ima ta opcija. Odmah se osećaš svetski. Read more »

sljedeća stranica »