U septembru 1997. ja sam bila jedino ’srpsko dijete’ koje je u toj generaciji upisano u jednu sarajevsku osnovnu školu. Već prvog školskog dana sva srećna sam došla kući i ponosno mami rekla: „Mama ja sam se zaljubila. U Samira.“

Maj 2005. meni je mnogo značio. ‘Srpsko dijete’ u generaciji proglašeno je i Učenikom generacije, ali ne zato što je ’srpsko’, nego zato što je izvanredan đak. Srce k’o tepsija.

Srednja škola bila mi je najljepši dio školovanja, zbog dobre raje, ali i zbog činjenice da sam, željna usavršavanja, na kraju maturirala na Koledžu ujedinjenog svijeta u Mostaru. Život u Mostaru omogućio mi je da shvatim koliko volim Sarajevo, pa sam, umjesto da odem u inostranstvo kao i većina moje generacije iz koledža, ostala studirati u voljenom gradu.

Danas ipak želim otići.

Sarajevska raja
U voljenom gradu imam prijatelje, poznanike, školske i tako dalje i tako bliže. Riječi uvrede upućene meni nikad nisam čula. Kleli su me u Allahovo ime, pa se izvinjavali, a ja sam znala (i zaista sam znala) da je uvijek ono ‘Allaha ti’ bilo izgovoreno slučajno, kao uzrečica, pa se nikad nisam ljutila. A i zašto bih, Allah i Bog je isto, samo ga drugačije zovemo. Od malena sam išla na Bajrame, a čak sam u osnovnoj, kad mi je bilo dosadno, ostajala na časovima islamske vjeronauke da se ne bih izdvajala od školskih. Nikada nisam razdvajala po imenima, nikada nismo pričali o naciji, iako o vjerskim običajima jesmo, i nikad me niko nije pitao u čijoj vojsci se moj otac borio. Dolazili su mi na Božić, Vaskrs i slavu, a onima koji nisu mogli doći, ja sam u školu nosila kolače i vaskršnja jaja. Tako je i dan danas.

Prije dvije ili tri godine sjedilo je nas desetak u ‘Cheersu’ i iz sveg srca navijalo za BiH. A kada je golman Nemanja odbranio ziher gol, svi u pubu su skandirali njegovo ime. To ti je Sarajevo, ne razlikuje imena, samo djela.

Despića kuća

Prošle godine za Vaskrs u kafiću blizu faksa sjedilo je nas pet bh. studenata: 3 ‘Bošnjaka’, 1 ‘Hrvat’ i ja, ‘Srpkinja’ koja je donijela jaja. O tome ko smo i šta smo nismo ni pričali. I sve do 2011. godine ja sekunde nisam sumnjala u multietničnost moga Sarajeva. Niti sam sumnjala u pravdu ovog grada. Jer, Sarajevo ipak najbolje zna šta je nepravda i zna kako je izbjeći i ispraviti.

Sarajevski ‘papci’
Ipak, prava sarajevska raja u ovom gradu već dugo je marginalizirana. To je ‘klub odabranih’, onih kod kojih ljubav i poštovanje prevazilaze vjeru i naciju.

U proljeće 2011., reis-u-lema islamske zajednice, Mustafa efendija Cerić pozivao je na ‘Sarajevsko ljeto’. Nije mi baš bilo prijatno slušati reisove riječi, niti mi je bilo prijatno čitati ‘listu islamofoba’, među kojima su bili profesori koje izuzetno cijenim, umjetnici koji mnogo znače za bh. kulturu, književnici i novinari čije tekstove redovno čitam. Zapitala sam se tad, da li sam onda i ja islamofob ako poštujem te ljude i u većini slučajeva se slažem s njihovim mišljenjem. Usprkos burnim proljetnim najavama, ljeto je ipak prošlo mirno.

U jesen 2011. sjedila sam na kafi u ‘Dijalogu’ kada je neko na Twitteru tvitnuo kako ‘neka budala puca na američku ambasadu’. Naredni tvit obavijestio nas je da je u pitanju ‘vehabija’. Nas tri smo se gledale s nevjericom, telefoni su počeli zvoniti, nastala je opšta panika, a mene je sve asociralo na rat. I u svoj toj priči sjedimo Samra, Edina i ja i pijemo kafu. Sljedeći dan čitam na nydailynews.com da je ’srpski terorista napao američku ambasadu u Sarajevu’.

Zima 2011. pokrenula je dva pitanja, potpuno nevezana jedno za drugo. Jedno je hajka protiv Djeda Mraza, a drugo odbrana optuženih za ratne zločine nad nemuslimanskim stanovništvom u Hadžićima.

Prekardašilo.

Da li nas je vjera, pardon nacija, zaslijepila? Da li mi još uvijek živimo pod opsadom, a da i ne znamo? Da li smo zaboravili prošlost? Da li uljepšavamo svoju prošlost?

‘Papci’ na vlasti godinama nas drže u opsadi hraneći nas mržnjom. Huškaju putem medija, pozivaju na branjenje svoga i svojatanje tuđega, prepucavaju se u javnosti, a grle u kafanama. Intelektualci su islamofobi, kulturne institucije umiru. Kantonalne vlasti uzimaju od građana i plaćaju odbranu optuženicima za ratne zločine. Kad je optužnica podignuta, ja sam bila ponosna na ovaj grad jer se konačno sagledavaju sve strane. Jer svi su ginuli, baš kao što su i svi učestvovali. I onda saznajem da se iz kantonalnog budžeta plaća njihova odbrana. Dakle, možemo pretpostaviti da i porodice poginulih plaćaju za odbranu optuženih. Zar to nije skandal? Da Beograd plaća Šešeljevu odbranu, to bi bilo neprihvatljivo. Kod nas se samo intelektualci i pojedinci bune protiv odluke kantonalne vlade. Vjerovatno će ih uskoro staviti na listu islamofoba.

O Mevlidu Jašareviću malo se priča i malo se zna. ‘Zablistao’ je na trenutak, zbunio naše političare koji su reagovali onako kako najbolje znaju – riječima, a ne djelima. Svi su se izredali da osude taj čin, niko da učini nešto da spriječi takve napade u budućnosti. Mevlida su stavili na listu islamofoba i zaboravili na njega.

Djed Mraz se već godinama bori da ga ne uklone iz našeg grada. Proglasili su ga ‘problemom’ nekad u devedesetim, iako je i decenijama unazad bio tu. Generacije katolika, pravoslavaca i muslimana odrasle su uz tog čiku, zašto nam je odjednom on ‘problem’? Možda je čiko u crvenom odijelu komunista ili islamofob, pa ga zato ne volimo više.

Kud god da krenem…
… putevi me svi nazad vode. Želim otići, ali znam da bih se vratila. Išla sam i ranije, pa sam se vraćala. Džaba, ne mogu ja bez te vode i tog zraka.

Kišno Sarajevo

TV dnevnike više ni ne gledam. Dnevnu štampu ne čitam. Radio uključim da čujem muziku. Portale bar mogu birati. I biram one objektivne, sreća pa ih još ima. I tako nastavljam da živim u Sarajevu, onakvom kakvom ga znam, i nadam se i dalje.

Nadam se da će jednog dana biti bolje. Da će opet u ‘Cheersu’ ili nekom drugom kafiću skandirati nečije ime bez obzira na naciju iz koje potiče, ne zbog imena nego zbog djela. Da će, umjesto odbrane optuženika, kantonalne vlasti platiti očuvanje kulturnih institucija. Da će naša policija sprječavati napade i hvatati počinioce. Da će Djed Mraz i Nova godina ostati sekularni. Da se vjera neće miješati sa nacijom. Da će biti jedna nacija, ona bosanskohercegovačka. Da će mediji postati objektivni. Da će sarajevska raja ponovo biti u većini. Da će doći do promjene. Jer, Sarajevo ipak najbolje zna šta je nepravda i zna kako je izbjeći i ispraviti. To je moj grad.

Preuzeto sa radiosarajevo.ba

]]> http://dovla.net/2012/01/aleksandra-kuljanin-srpsko-dijete-u-sarajevu/feed/ 5 http://dovla.net/2012/01/cole-prilog-za-monografiju-o-fis-u/ http://dovla.net/2012/01/cole-prilog-za-monografiju-o-fis-u/#comments Sun, 15 Jan 2012 03:27:10 +0000 Vlado http://dovla.net/?p=9052 Dragi Vlado, Mićo me nehotice dovede u vrlo neugodnu situaciju, prozvavši me da napišem koju za monografiju FIS-a. Ja sam zadnja osoba koja bi to trebala uraditi! Pored toliko izvanrednih aktera, on baš mene, strogog anonimusa, nađe da o tome nešto napišem. Lijepo je da bar neko na ovom Blogu misli nešto lijepo o meni, he,he, ali normalno je da će mnogi prokomentarisati: …Koje je on m..o da piše za monografiju FIS-a?!…

Autor: Damir Strugar na portalu vilsonovo.net

Kako je svijet ponekad mali i kakve to ima veze sa dotičnim sjajnim karikaturama, teško da bi itko osim mene mogao dokučiti i povezati! Ali za sve je zapravo kriv – Mark Zuckerberg, osnivač i pokretač Facebooka. Dotičnog sam u užem društvu u kafiću predlagao za Nobelovu nagradu za mir, jer je povezao na stotine milijuna ljudi širom svijeta, koji su uspostavili krasna prijateljstva. Neki su pronašli i davno izgubljene rođake, ljubavi, prijatelje…
E tako sam i ja putem popularnog “Fejsa” pronašao brojne kolege i frendove s kojima sam radio prije dvadesetak godina u novinsko-izdavačkoj-štamparskoj-radnoj organizaciji, kasnije SOUR-u “Vjesnik” u Zagrebu. Ja, točnije u redakciji “Vjesnikove press agencije”. Jedan od njih je i – Petar Pismestrović.

Sjajni karikaturist iz Zagreba, jedan od najboljih u bivšoj Jugoslaviji. I on je, kao tada i ja, štono bi se reklo, udružio rad i sredstva u čuvenom zagrebačkom “Vjesnikovom” neboderu. Petar Pismestrović je svoje sjajne karikature objavljivao u brojnim izdanjima “Vjesnikove” kuće : od dnevnog lista “Vjesnik”, tjednika “Vikend”, “Top”, “Arena”, polumjesečnika “Start”, mjesečnika “Erotika”..Tko bi ih se sve sjetio i nabrojao..Svoje radove objavljivao je i u drugim domaćim časopisima i novinama. Godinama, recimo, u popularnoj beogradskoj RTV-Reviji.

A crtao je sve poznate osobe tadašnjeg svijeta estrade, filma, sporta, mode, glazbe, pa i politike. Mnogi ih se zasigurno i danas sjećaju. Nacrtao je, meni posebno drage, sjajne erotske karikature za knjigu “Intimne tajne poznatih Jugoslavena”. A koju smo 1990. godine objavili danas pokojni kolega Drago Kastratović, tada stari iskusni novinarski vuk i ja, kao mladi novinar, tada pun spisateljskog mladenačkog žara. Bila je to knjiga erotskih intervjua s najpopularnijim osobama bivše države.Gostovao sam tada s njom i imao promociju uživo u emisiji Pavla Pavlovića, na sarajevskoj televiziji. Zamislite, u društvu četiri prekrasne manekenke odjevene u erotsko rublje tada poznatog modnog salona “Kruna” A onda je došao rat…

S kolegom Petrom Pismestrovićem nisam se od tada ni čuo ni vidio punih 20 godina! Kad li prošlog tjedna, surfajući “Fejsom”, ne ugledah simpatično lice s prosjedom bradom i profesorskim đozlucima na licu. Odmah smo se “sprijateljili” i – prešli na posao! Najprije smo se poput pravih ispovjednika preispitali što smo i gdje smo ovih proteklih 20-ak godina bili i čime smo se bavili. Moj dragi majstor kista Pero, u međuvremenu je odselio u Klagenfurt i postao ekskluzivni karikaturist “Kleine Zeitunga” s približno 400 karikatura godišnje. U Austriji je objavio šest knjiga karikature. U posljednjih pet godina tamo mu je tiskano čak 5 knjiga karikatura! Kaže da su mu u Klagenfurtu potpuno odriješene ruke, da ima neograničenu stvaralačku slobodu, a i da mu život u manjem gradu odgovara. Kvaliteta života je, kaže, puno bolja! Kada se zaželi gužve, ode nekoliko puta godišnje do Zagreba, gdje mu žive brat i sestra, te majka od supruge.Priča da o njemu svo ovo vrijeme niti jedan medij iz bivše države nije objavio niti slovca, a kamoli karikaturu!

A onda me potpuno šokirao i ugodno iznenadio:
- Dragi moj Strugi, baš se radujem što sam te na Fejsu pronašao! A znaš, dobro si napravio što si se iz Zagreba vratio u Pulu! Ja sam ti zadnja dva godišnja odmora ljetovao u Puli! Evo, prošlo ljeto sam s obitelji bio petnaest dana na Verudeli, u hotelu “Brioni”. Iako je hotel star, odgovara nam položaj i sve ostalo. Da sam znao da si u Puli, mogli smo se vidjeti…Ali, možda već slijedeće ljeto, tko zna? – zapitkuje me pomalo u šali Pero.
Kažem mu, da bi bilo u redu da za početak našim čitateljima na popularnom sarajevskom portalu Vilsonovo.net pokaže neke svoje karikature. Recimo, popularnih ličnosti iz prošlosti i sadašnjosti Sarajeva i Bosne i Hercegovine. A ja ću već nešto napisati o tome.Dodajem da se ta ideja odmah dopala našem zajedničlkom kolegi Pavlu Pavloviću, prijeratnom dopisniku “Vjesnikove” kuće iz Sarajeva. Smješka se Pero, onako dobroćudno i govori da ga to veseli.

Pa evo i neke od njih iz bliske prošlosti, tek kao podsjetnik na njegova remek-djela majstorskog karikaturističkog kista.
I mislim si na kraju, tko zna što bi bilo da Pero Pismestrović nije otišao početkom rata u Austriju, kada su na njega zbog političkih karikatura, započeli politički pritisci i cenzure? Otišao je iz Zagreba, na neviđeno, trbuhom za kruhom. Mnogi će reći, u nezgodno vrijeme. Kako kaže, nije mogao čekati da se glave ohlade. Danas, dvadeset godina kasnije, mislim da je dobro postupio. Njegova djela, nastala u ovom razdoblju, govore više od tisuće izgovorenih rečenica i ispisanih riječi. Karikature su to, koje život znače… Pogledajte ih, pa recite i napišite slobodno što mislite! Znam da će ga to zanimati i razveseliti…

Dr Ado Ćutuk

Prošle godine na FOX TV-u Ado je bio gost, a snimak intervjua može se pogledati na slijedećem linku:

http://www.fox2now.com/news/morningshow/ktvi-acl-injuries-and-surgery-20110307,0,6236435.story

Intervju je, naravno, na engleskom jeziku sa slikovitim objašnjenjem nove tehnike operacija (Anatomic ACL reconstruction surgery) i snimkom dijela operacije. Sa posebnim zadovoljstvom objavljujem ovaj spot o još jednom uspješnom Sarajliji iz porodice sa kojom nas veže dugogodišnje prijateljstvo. Bravo Ado!

Vlado Kaluža

Veliki pjesnik Duško Trifunović napisao je i stihove (po sjećanju):

„…Ali, ja sam violinist

i sve doživljavam s pogledom ustranu…“

Ponekad je Vladin blog kolektivni violinist, umjetnik, koji stvari vidi iskosa, pa tako vidi bolje i preciznije.

A, zaluta povremeno i poneko veselo biće, koje poput lošeg đaka, govori o svemu, osim o onome o čemu je riječ. Ne kažem da nema izvjesnog šarma u ruganju i ruženju, no počesto je to zaludno trošenje i vremena i snage.

Tragom takvog razmišljanja, evo, na samom početku avanture zvane Knjiga o FIS-u, skromnih, ali sasvim konkretnih dokumentarnih priloga. To su dva članka objavljena u beogradskoj „Politici“;

jedan 10.10.1935. (Polaganje kamena temeljca Sokolskom domu u Sarajevu),

a drugi 7.11.1937. godine (Osvećenje Sokolskog doma).

Vrijeme je za činjenice, za emocije i zanovijetanje, nikada nije kasno.

Kultura je uspješno pridavljena i šaptom je davno pala – sada samo jedna po jedna padaju njene institucije : umjetnička galerija, muzeji, biblioteke.

Sarajevo tone u gustu maglu i duboki, ljepljivi mrak . To propadanje praćeno većinskim mukom, učinilo ga je jadnom, polupismenom kasabom, provincijom na kraju svijeta. Bosnom se množe Gluhe Bukovice i uz gluhi i nijemi kontrapunkt javnosti i samo se Sarajevo od prijestolnice prometnulo u Gluhu Bukovicu i postalo prijestolnicom – nekulture.

Palo je Sarajevo pod opsadom sprege zadrtih mediokriteta, primitivaca, polupismenih političkih i medijskih elita, mafije koja je jača, bogatija i moćnija od posljednjih mohikanaca koji istrajavaju na značaju kulture i nadaju se da ovo ipak nije njen definitivan poraz.

Ljepotu ubijaju, zar ne?
Sarajevo je gotovo dvije decenije izloženo i sveprisutnoj agresiji prema ljepoti . To vidimo po ružnim spomenicima u ono malo parkova koje Sarajevo još ima. Po zgradurinama-monstrumima koje niču u najljepšim četvrtima grada. Po lijepom Vilsonovom šetalištu koje je osvanulo načičkano jeftinim kioscima ili po prostorima ispred Markala koji se u sred centra grada pretvaraju u buvljake sa najlonskim vašarskim tendama. Po monstruoznoj drvenoj nadstrešnici iznad ulaza u elegantnu austrougarsku građevinu sarajevskog Pravnog fakulteta. Po Ilidži koja je od aristokratske ljepotice, pune parkova i perivoja, postala sub-urbani buvljak. Po novokomponovanoj „muzici“ koju moramo slušati čak i u javnom prevozu…

Zašto se ovdje ta socijalno-patološka neosjetljivost i odbojnost prema ljepoti toliko raspojasala?

Možda zato što je ljepota univerzalna, što je široka. Što nadrasta ono što je trivijalno, banalno, prostačko i uskogrudno. Što nema nacije ni vjere.

Kultura i politika zaborava
Sarajevo je izloženo i talibanski zadrtoj odbojnosti prema zajedničkoj prošlosti, čak i pra-prošlosti. Eto zato stradaju nevini  sarajevski muzeji.

Strašna destrukcija bahate nezainteresiranosti ubija sarajevski Zemaljski muzej i njegova botaničku baštu. Njegovo me umiranje pogađa pravo u srce. Gledam zgranuto kako se gase kultna mjesta moje mladosti , posljednje oaze civiliziranosti. Profesori sarajevske Klasične gimnazije su nas tu dovodili da otkrivamo čudesne tajne prošlosti ove zemlje i da se napajamo ljepotom. Slika Sarajeva bez otvorenog zdanja Zemaljskog muzeja je za mene amputirani monstrum. Ona me plaši jer je prijeteća i zloslutna.

Ka kolektivnoj amneziji
Padaju guste magle svjesnog zaborava i na oronuli i zapušteni Historijski muzej. Prvo je prestao biti Muzej revolucije, a sad mu ne daju ni da bude naprosto Historijski muzej.

Na kraju krajeva, zašto onaj koji je izbrisao staro ime jednog muzeja pravdajući  to valjda ideološkim razlozima i onaj koji  je zamislio da je tako izbrisao socijalnu revoluciju i antifašistički otpor iz naše prošlosti, zašto taj neko ne bi brisao i historiju samu? U čemu je razlika?

Ovo je inače vrijeme mitomana, falsifikatora, stručnjaka za proizvodnju kolektivne amnezije i reviziju prošlosti. Možda žele graditi svoje velelepne, grandiozne “još starije“ muzeje. Koji će pokazati – šta? Da historija počinje od njih i da ljepota nema vrijednosti ako nije zapišana njihovim etno-nacionalnim smradom.

Kome trebaju knjige
Sarajevo je postalo i mjesto primitivne odbojnosti prema knjizi jer primitivci koji ovdje imaju moć ne čitaju i ne vole knjigu.

U težem slučaju, možda je riječ i o onima koje su učili da je dovoljno, čak poželjno, znati i čitati – samo jednu knjigu.  Zato ovih dana tetura i pada Narodna i univerzitetska biblioteka iz čije sam bogate riznice jednom davno spremala svoj maturski rad o Humanizmu i Renesansi. Nakon saznanja da joj ukidaju grijanje, da je kažnjavaju smrzavanjem, sanjala sam  košmarni, kafkijanski san da se nalazim u ogromnoj, luksuznoj biblioteci sa hiljadama knjiga po policama, a da sa užasom uviđam da se zapravo radi o jednoj jedinoj knjizi  u više izdanja. Kako koju uzmem u ruke,  vidim da je naslov isti.

I izreći ću bogohulnu, politički krajnje nekorektnu misao: ovoj državi ne treba novi Ustav. Treba joj prije svega kulture i ljepote. Ima uređenih zemalja koje ustav i nemaju. Ali nema ni jedne civilizirane i normalne države koja uništava svoje umjetničke galerije, muzeje i biblioteke.

I ni jednog civiliziranog grada čije se vlasti pravdaju da to nije u njihovoj nadležnosti!

Dovla.net raja

Vidjeh da je šef bloga Vlado Kaluža, čovjek kojeg sam u Sarajevu poznavao samo iz viđenja i kao bivšeg košarkaškog sudiju. Nikada se nismo zvanično upoznali. Nekoliko dana po sat-dva čitah razne priloge sa ovih stranica i onda konačno odlučih da i sam pošaljem nekoliko redova, ili kako to neki moderno kažu kolumnu, koju sam prošle godine napisao za jedan sarajevski sportski nedeljnik. Naslov bi privlačan: „Fisofska raja”.

Sa strahom iščekivah prve komentare i onda poče: Ogi Karamehmedović, Vlatko Slokar, Zlaja sa Havaja, Miralem, Duba, Krsto Đukić, Miro Klarić, Ranko Božinović, Crv za kojeg posle 40 i kusur godina saznah da se zove Sejo… Ishvališe me i ne sluteći koliko su me obradovali, ali i stavili u dilemu. Kao novinar sam se, bar tako mislim, već dokazao, ali po glavi mi se poče motati ideja da nastavim da pišem kratke zapise, da pokušam makar malo oživjeti uspomene na Sarajevo, na FIS, na mnoge, meni drage ljude, kafane, ulice, škole, parkove, prodavnice….

I prelomih.

– Ma, napisaću, pa šta bude. Ako se raji dopadne – super, ako ne – lako mi se povući u „ilegalu” i ostati u sportskom novinarstvu do penzije. Do sada sam bio anonimus, pa mi neće ništa biti i ako tako ostane. Kafana i redakcijski posao mi svakako ne gine – kontao sam u sebi.

I krenuh da pišem priče, prvi put, gazeći polako šestu deceniju života. Laički, bez ikakvih pretenzija, po sopstvenom sjećanju, onako iz srca; pa šta bude. Želio sam samo da jedno beskrajno srećno vrijeme makar za izvjestan period, bar dok je nas „živih svjedoka” ne ode u zaborav, mada mi se čini da na blogu ima sve više i mlađe raje i to me posebno veseli. Javiše se i moji „fisovci”, starija raja, kojima sam se divio još kao klinjo sa četiri – pet godina (Hidajet Šerić Šerkan, Bato Rafajlović, Mašo Užičanin, Mile Galama Bogdanović, Dado Hegenberger…). Njihove poruke me posebno obradovaše.

Sarajevo, najdraži grad

Zahvaljujući Vladi i njegovom, pardon našem, blogu, „povezah” se i sa Sambom, Hazom, Miladinom, Goranom Seleskovićem, Vukom Jeftićem, Moćom, Vejom, Biljanom, Roćkom, Vujkom, Sejom…. o kojima nisam imao pojma ni gdje su ni šta su. Osim njih „upoznah” i neke nove, krasne ljude: Kemu Huseinčehajića, Nenada Vitlačila, Anu Dalmatinku, Slavicu Primožić, Azru Kavazović, Jasnu, Suzanu, Ivanu, Jana Berana bez dileme autora najboljih komentara na svijetu…. U septembru u jednoj od mojih beogradskih kafana „Sunce” sretoh i lično upoznah čuvenog Avdu Sidrana i sa njim malo prokomentarisah blog.

Ne znam za ostale, ali „dovla.net” je za mene imao i edukativan karakter. Priznajem da iz lijepih i nostalgičnih priloga, tekstova i komentara Bate Jeftića, Lјubiše Zečevića, Miše Marića, Azre Jajatović, Mirze Hasanefendića, Nadana Filipovića, Valerijana Žuje, Milija Pavlovića i sam naučih nešto novo. Mudri ljudi kažu: „Čovjek se uči dok je živ”, pa tako i ja na blogu, kako mi se čini, naučih štošta i mnogo toga se prisjetih.

Moj „mejl” adresar je prošle godine u ovo vrijeme imao samo petnaestak adresa. Sada je to skoro trocifren broj. Imam adrese iz Kanade, SAD, Australije, Norveške, Njemačke, Švajcarske, Španije, Hrvatske, Francuske…. Spaja nas jedna nit – Sarajevo, FIS, Radićeva, Miljacka, Skenderija, Prva gimnazija, Bistrik, Kovači, Koševo, Čobanija, Mlada Bosna, Željo, Bosna, Steleks, Parkuša, a sve nas je „uvezao” naš šef, dobri čovjek Vlado Kaluža, koji uprkos činjenici da je ušao u osmu deceniju života ima vremena, strpljenja, a ponekad sigurno i dobrih živaca da svakodnevno „pušta” nove priloge i komentare.

On je tamo negdje u avgustu 2006. godine, kao novopečeni penzioner – tako ja to vidim – zasadio predivnu voćku i dade joj ime „dovla.net”. Drvo je izniklo, privuklo pažnju dobrih ljudi rasutih po cijelom svijetu i uz ogroman Vladin trud i energiju i mi koji pratimo ovaj blog smo počeli njegovati to drvo, zalivati i kalemiti ga i danas svi skupa beremo njeno slatko voće. Vlado je najzaslužniji što se to drvo tako lijepo razgranalo, a sada smo svi odgovorni da tako ostane i u godini u koju ćemo uskoro ući.

Poštovanom gospodinu Vladi Kaluži, čestitam 20. milionitu posjetu na blogu i za njega, a i za sve ostale posjetioce bloga imam samo jednu poruku:

Život je lijep kad se živjeti zna,

zato uzmi sve što ti život da…

Sreća je lijepa i živi zbog nje,

ne traži previše i imaćeš sve….

DRAGI MOJI BLOGOVCI SREĆNA VAM NOVA GODINA, ŽIVI, ZDRAVI I VAZDA VESELI BILI !

UZDRAVLJE I SVAKO DOBRO !!!!!

P. S. Prva tura u 2012. biće u vašu čast

Dragi Uco,

Ne pišem Ti samo zato što se ove godine navršava pola veka trajanja Tvoga čeda – Malog pozorišta i devedeset godina od Tvog rođenja. Bilo bi isuviše konvencionalno, a Ti si daleko od svake konvencionalnosti. Valjda slutiš razlog mog javljanja: hoću da obnovim, bolje reći nastavim razgovor s Tobom. Volim naše beskrajne priče. Nismo mi tek tako – posle završene probe ili predstave, u sitne sate već, kretali put kuće i prvi put zastajali kod Higijenskog, a onda se zaputili Kranjčevićevom, pa na ćošku Goruše, odakle bi Ti kući do Avde Jabučice, stajali po sat-dva; onda bi Ti mene pratio do Vrbanje, na putu do moje Travničke, pa bismo opet natrag… i tako bi nas često i zora uhvatila – beskrajno razgovarali o pozorištu, o umetnosti, o stvarima koje nam život znače.

Dobro, pre nego što novi eglen zametnemo, ‘ajde, neka su ti srećna ova dva jubileja, ali manjkavo bi bilo ograničiti se samo na ove dve čestitke. Ti si, Uco, čovek kome valja čestitati na svemu. Uspeo si, uradio mnogo, uvek sa stvaralačkim zadovoljstvom, sa radošću i verom u svoje delo. „Čuj, stari…“, slušam Te i gutam Tvoje reči na jednom od naših zastanaka, “…teško je reći šta je ljepše: svirati u nekom salonu, svirati na brodu, slušati lijepu ariju iz portala, režirati, što sada radim, osjetiti uzbuđenje kada ti glumac darovito uzvrati, ili…“. „Pričaj mi kako si zarađivao za letovanje“, nisam odolevao a da ne izvlačim iz Tebe sve moguće priče o polivalentnim interesovanjima i darovima kojima si se odlikovao. Sa jedinstvenim kozerskim smislom, začinjenim intelektualnom potkovanošću, obrazovanjem, talentom i menadžerskim smislom, bio si mi beskrajno zanimljiv.

Upoznali smo se i prvi put razgovarali, sećaš li se, par meseci pre nego što će Malo pozorište zaživeti premijerom Mladosti pred sudom, 7. marta 1955. godine. Naravno, već sam znao za operskog reditelja iz Zagreba koji pravi odlično pozorište u Operi. Ustreptao sam, gorljiv dvadesetogodišnjak željan rada i uloga, kada si mi prišao: „Je li, hoćete li sa mnom u avanturu stvaranja jednog novog teatra? Uspjećemo, nadam se.“ Kako ne prihvatiti? Pomenuo si glumce. Prva sarajevska imena i troje nas mladih, nepoznatih. Bio sam ošamućen. Pomislio sam: „Ovaj čovek mi nudi BAJKU“. Trenutno sam, posle prvog šoka shvatio, Uco, da nisi čovek koji će dizati Potemkinova sela u pozorištu. Tvoja bajka se, Sarajevo je bilo svedok, pretvorila u najverovatniju stvarnost. San, kakav na početku karijere ni sanjati nisam smeo, postao je zbilja. Trudio sam se da Jurislav Korenić, spiritus movens, pokretač i osnivač Malog pozorišta, dobije za uzvrat više od moje puke zahvalnosti. Pripadanje suosnivačima, glumcima iz podele prve premijere, ispunjavalo me ponosom, čašću i inspiracijom. Tadašnjim, relativno malim Sarajevom, brujalo je, „Idemo u Malo, gledali smo u Malom, igraju u Malom“. Pozorište malo, a uspeh veliki! Ne samo za Sarajevo, za Bosnu, za Jugoslaviju. Za Pozorište! Za glumce. Nas mlade pogotovo. Mada sam posle završenih studija potpisao ugovor sa Narodnim pozorištem, svoje prve istinske uspehe doživeo sam u Malom. Zahvaljujući Tebi, Uco. Šepurili smo se svi. Kupali se u peni slavljeničkog šampanjca. A Ti, mada najzaslužniji, ostao si skroman, motivisan planovima za još više i bolje.

U jednom od naših čestih i dugih razgovora, podsećam Te, rekao sam koliko sam onda znao: „Nisi osnovao samo jedno novo pozorište, osnovao si na ovim prostorima prvo pozorište u krugu, kružno pozorište, theatre-in-the-round, Theâtre en Rond, ili kako se još naziva, arena scenu, scenu u centru ili ostrvo scenu. Ta forma pozorišta, taj vid scenskog izvođenja u kome je prostor za igru okružen publikom, postaje popularan u dvadesetom veku u Evropi i, naročito, u Americi. Vuče korene iz teatra antičke Grčke, obnovljeno je u Srednjem veku, uglavnom u engleskom elizabetanskom pozorištu. Jedno od najuspešnijih evropskih kružnih pozorišta, tek nepunu godinu dana pre Tebe, osnovao je u Parizu Andre Vilier“. Ni sada, pišući ovo pismo, nemam podataka da je bilo ko pre Tebe kod nas pokrenuo pozorište ovog tipa. Valja sa dosta pouzdanja ustvrditi, bio si rodonačelnik, bio si prvi. Dodaću i najbolji, što, nadam se, nije samo moj subjektivni sud podstaknut poštovanjem prema Tebi i spletom osećanja vezanih za te naše dane. Uvek me je fascinirala Tvoja mnogostranost. Muzičar, korepetitor, sufler, sekretar, upravnik, prevodilac, pisac! Reditelj na prvom mestu, uz tako tipičnu i kod reditelja čestu želju da i glumiš! Još uvek se smeškam gledajući Te kako, režirajući, dotrkneš onako krupan i visok do scene i groteskno nam foršpiluješ! Šalu na stranu, mene je u mladosti posebno impresionirala Tvoja muzička prošlost. Danas sam uveren kako upravo u njoj jeste osnov Tvoje uspešnosti, mada onda nisam shvatao spregu između kontrabasa, opere, operske režije i Tvog hoda ka dramskoj režiji. Uobičajeniji je obrnuti put. U međuvremenu sam postao svestan koliko si i u tom pogledu bio pravi Evropejac i svetski čovek. Dozvoli mi da Te podsetim na dva veoma značajna imena, kako bih potkrepio svoje mišljenje. Sticajem okolnosti sa njima Te vežu nekolike sličnosti.

Prvo ime je Frederik Džon Kizler, američki arhitekta, vajar i scenograf, austrijskog porekla, rođen 1892.g. u Beču. U vreme kada je bio arhitekta i direktor Internacionalnog festivala muzičkog pozorišta u Beču, održanog 1924. g, projektovao je verovatno prvo pozorište u krugu. U Sjedinjene Američke Države je otišao dve godine kasnije i tamo je preko dvadeset godina bio scenski direktor čuvene muzičke škole Džulijard u Njujorku. Njegove scenografije u Metropolitenu odlikovale su se maštom i niskom cenom.

Drugo ime je Nikolaj Pavlovič Oklopkov, sovjetski eksperimentalni reditelj, rođen 1900. g. u Irkutsku. Studirao je lepe umetnosti i muziku. Bio je jedan od prvih modernih reditelja koji je uveo predstave u krugu na arena sceni i nastojao je da obnovi bliskost glumaca i gledalaca. U Irkutsku je napravio prvu predstavu, na gradskom trgu, sa publikom, kao delom ansambla, raspoređenom uokrug. Posle se u Moskvi pridružio Mejerholdu. Tokom direktorovanja Realističkim pozorištem projektovao je, na principima grčkog, kineskog, japanskog i šekspirovskog pozorišta, jednu razrađenu scenu u središtu kuće, često sa publikom u području zbivanja. Pozorište je trajalo samo nekoliko godina i vlasti su ga, zbog nepoželjnog eksperimentisanja, zatvorile 1938. godine.

Zašto sam ih pomenuo? Sva trojica ste pioniri pozorišta u krugu. Kizler je najverovatnije tvorac kružnog pozorišta dvadesetog veka, Oklopkov je rodonačelnik u Rusiji, a Ti u nas, u institucionalnom smislu. Sva trojica ste povezani sa muzikom. Ti si muzički obrazovan i jedan deo života si posvetio isključivo muzici i operi. Oklopkov je takođe obrazovan muzički, a Kizler je radio u Džulijardu i pravio operske scenografije i to u Metropolitenu! Zašto vidim posebno značenje i značaj muzike u zajedničkom vam pozorišnom delanju? Muzika iskazuje „više no što reči mogu da kažu“, ponire u ljudsku dušu dublje od bilo koje umetnosti. Prema tome, ako verujemo u isto tako duboku privrženost glumca i reditelja pozorištu, onda im ta bliskost sa muzikom pomaže u otkrivanju suštastva umetnosti kojoj su se posvetili i daruje im moć i sposobnost nesvojstvenu svima, a trojica vas ste je imali! Konačno, sva trojica ste verovali u prednosti scene u krugu. U otvaranja novih mogućnosti bez ograničenja nametnutih proscenijumom i italijanskom scenom-kutijom. U draži sjedinjavanja glumca i gledaoca, u obraćanje veće pažnje na scensko zbivanje, bez opterećenosti glomaznim dekorom, sa minimiziranjem iluzije. I na kraju, u ono što je kasnije, po Grotovskom, nazvano siromašnim pozorištem. Pozorište Oklopkova nije potrajalo dugo, Kizler se zainteresovao i za druge inovacije, a Tvoje pozorište, Uco, traje pola veka! Čvrsto si ga utemeljio.

Dakle, jedino pozorište ovog tipa na ovim prostorima, konsekventno očuvane forme do današnjih dana jeste Kamerni teatar 55. Beogradski Atelje 212, osnovan dvadesetak meseci posle Malog pozorišta, kao drugo kamerno pozorište u nas, samo sporadično igra i u krugu. Isto čine Rijeka i Tuzla, kao i neka druga pozorišta u okruženju. Neka u svetu, grubo rečeno osnovana u isto vreme, još uvek rade (Čičester), neka su se ugasila (Krojdon). Stvaranje životnog i živog pozorišta nove forme, između ostalih značajnih, najveća je, Uco, Tvoja zasluga.

Hitam na trenutak ponovo u prošlost. Iako je minulo pedeset godina živo se sećam svega najznačajnijeg. Moram Ti ispričati kako mi to izgleda danas. Sećam se Tvoje sigurnosti u celishodnost poduhvata, spokojne vere u budućnost, radosti sa kojom si pokretao i animirao starije glumce nesklone inovacijama i nas mlade, željne rada i afirmacije, a ipak nenavikle na tako radikalne promene u glumačkom izražavanju kojima nas nisu učili na tek završenim studijama. Odjednom si sve glumce preobratio u mlade oduševljene sledbenike, đake prvake odane svom učitelju. Ko se još penjao na drugi sprat da bi igrao ili gledao predstavu? A nas je zabavljalo povremeno mešanje sa publikom na stepeništu, prvo stidljivo a onda opušteno susretanje, ponekad i ćaskanje, često radoznalo otvaranje vrata i izvirivanje iz stana dr Banića, zatim, čim uđemo u Narodni univerzitet, čiji smo podstanari bili, zamicanje kroz prva vrata desno u garderobe – u stvari njihove kancelarije! Pa onda, opet često kroz publiku, probijanje hodnikom do scene-gledališta. Već započeto sjedinjavanje sa gledaocima dovršavalo se na predstavi. Trebalo nam je vremena dok se nismo svikli. Ne znaš je li ti bliži partner ili gledalac ispred i iza tebe. Reflektori, bezmalo jače nego glumce na sceni, obasjavaju poneko lice u prvom redu gledališta, vidiš svaki damar hoćeš-nećeš i odjednom shvatiš kako ne igraš samo sa Olgicom (Babić), Darinkom (Gvozdenović), Mirjanom (Kodžić), Marijom (Aljinović), Borisom (Smoje), Lukom (Delićem), Tomom (Kuruzovićem), Miljenkom (Đedovićem) ili Kalmanom (Fickom) i da ti nisu oni jedini partneri. Bože, što je bilo lepo! Što smo mi to voleli! Što smo Ti bili zahvalni, Uco! Pogotovo što se nisi držao kao strogi autoritarni otac. Bio si nežni veliki stariji brat.

I sasvim na kraju ću reći nešto što ne znaš. Čak i danas, ovde u Beogradu, desi se da me neko nepoznat oslovi na ulici i spomene se prvih predstava i uloga u Malom pozorištu u Sarajevu. Ozare me uspomene i kažem: Za dugo trajanje u pamćenju zaslužan je Uco, Jurislav Korenić. On je MAG VEROVATNE BAJKE.

Tvoj

Dejan Čavić

P.S. Mnogo mi pozdravi Reihana. I Safeta. A oni će sve ostale.

U Beogradu, 27. januara 2005.