Oko 100.000 činjenica koje su relevantne za glavni grad BiH pažljivo su skupljane, a potom i uokvirene u djelo koje se zove Leksikon Sarajeva. Djelo, čiji je autor bosanskohercegovački književnik Valerijan Žujo, ugledalo je svjetlo dana nakon skoro 20 godina rada.

Leksikon Sarajeva je dvotomno djelo, obima blizu 1.000 stranica, u kojem su obuhvaćene činjenice od prvih tragova čovjekove prisutnosti na prostoru omeđenom Trebevićem, Humom i Igmanom, pa sve do marta 2009. godine. Autor Leksikona, književnik Valerijan Žujo, prvenstveno je, kaže, istraživao za svoj roman:

„I nisam uopšte imao ovakvih ideja leksikografskih, ali sam htio da znam o ovom gradu što je moguće više. Vidio sam da ljudi ne znaju – provedu život u jednoj ulici, ne znaju ništa o tome. I onda sam počeo da jašem kroz literaturu, kroz izvore, kroz arhive da bi taj roman bio ozbiljan, da ima neku potporu. Međutim, to se otelo, to je počelo da raste, to su bile bilješke. Kad je bio neki predah u ratu, ja sam to malo razgledao i vidio da to ima smisla i da sad to treba disciplinirati – jedan ogroman materijal koji ne može drukčije nastati nego da čovjek pročita te knjige. Naravno, onda se poslije vidjelo koliko je to šuplje, koliko tu fali i onda sam ja sa jasnom zamisli krenuo da to napravim. I, evo ga.

Iako po pravilu u Leksikonu nema vrijednosnih sudova, već se dosljedno navode samo činjenice, Žujo je razočaran dijapazonom kritičke mase koja će se osvrnuti i na njegovo djelo:

„Najčešće o ovakvim stvarima sude ljudi koji nisu nikada ni dvije razglednice do kraja napisali, znate. Mene je jutros jedan prijatelj pitao: ’Pa je li to konačno gotovo?’ – kao da je to nekakva dječija igra i nekakva jednostavna rabota. To je težak posao i ja sam sretan što sam se toga oslobodio da se mogu onako gospodski vratiti literaturi, da počnem objavljivati ono što je zapravo moja prava vokacija.“

Knjiga je sačinjena izvan državnih institucija, između ostalog i zato da bi bili izbjegnuti dnevnopolitički uplivi, licitiranje, ideološko retuširanje i svaga druga manipulacija činjenicama. Izdavači su Mediapress i Buybook iz Sarajeva. Književnik i izdavač kuće Buybook Damir Uzunović kaže da su do Žujinih, više godina skupljanih, materijala o Sarajevu jedva došli:

„Tako što smo Goran i ja upali u Žujin stan, maltene svezali ga i oteli mu dokumentaciju u kojoj jeste Leksikon Sarajeva. On se, naime, jedva i tako teško odvojio od ove knjige koja je jedan bunar ukupnog znanja Sarajeva. Ja mislim da u ovom trenutku ne postoji čovjek u Sarajevu koji ima više podataka o njemu, koji drži u ruci njegovu memoriju, drži maltene njegove ključeve. Shvatićete onu sintagmu ili ono Žujino obraćanje sa obronaka Sarajeva, kad kaže: ’Sarajevo je jedan ozbiljan grad’, kad pročitate kakvu historiju, kakvu memoriju, kakvu važnost, kakvu planetarnu važnost, na kraju, ima ovaj grad.“

No, kada se spomene ova historijska rečenica da je „ Sarajevo ozbiljan grad“, književnik Žujo, inače čovjek koji ne podnosi patetiku, kaže:

„To sa ozbiljnim gradom, to je jedna floskula. Ja sam se malo poigrao u svoje vrijeme. Naime, kazao sam jednu potpuno praznu rečenicu – Sarajevo je ozbiljan grad. I to je kazano takvom intonacijom da kobajagi ozbiljno zvuči. Međutim, dogodila se jedna inverzija – ljudi su napunili tu floskulu smislom. I sad meni ne daju da povučem. Ja kažem: ’ Ma to sam se ja šalio.’ ’Ne, ne, ne’, kažu, ’Sarajevo je ozbiljan grad.’ Dobro.“

Ovih nekoliko osnovnih podataka o leksikonu izvadio sam iz članka objavljenog na “Radiju Slobodna Evropa”. Međutim, mnogo više o samom leksikonu moguće je saznati na nedavno otvorenom sajtu www.valerijanzujo.ba Inače, Vanja mi je obećao poslati tekstove nekoliko kritika i mišljenja o Leksikonu dobijenih od relevantnih i meritornih ljudi koje ćemo objaviti kroz komentare.

Mušan Vrago , autentični vlasnik sarajevske kafane San, strogo odluči, početkom osamdesetih, ovog puta ne na nagovor pjesnika, nego po diktatu  kockara i švercera, da svoje  poslovne kompase preokrene sa zapada ka istoku. Ništa Giovani, ništa Trieste, ništa Rifle, šuškavci, najlon košulje i ostale kerefeke, samo Istambul, koža, zlato, eventualno, u povratku, orasi iz Bugarske i tome slično.

Kad je moglo “Bijelo Dugme” u to vrijeme  ošišati kosu, obući Čarli pantalone, nazuti cipele sa onim kiticama, zasukati  rukave na kožnim jaknama do lakata, što ne bi  naš Mušan i njegova bratija, voljna i zadnju prebijenu paru u kakav poslovni rizik uvaliti !

Ipak, nešto drugo je tu bilo na pameti gazdi Mušanu: tih mu se godina vrati zakonita supruga Ajša u kafanu “San”, pa se nije moglo kao prije kockati do zora. Usput, zadesi se tako, da je njegov vrli pajdo Ante Štrelov dobio garsonjeru na Grbavici, u Šopingu, pa im se nekako omililo da se zakockaju tamo bez svjedoka i drugih mogućih moralnih belaja.

I, tako ti gazda Mušan, uz pomoć uspješnih švercera koji su uistinu napravili dobar pazar putujući u Tursku tih godina, ubijedi zakonitu suprugu da mu obezbijedi sermiju za puta u Stambol, ne bi li se povratio sa suhijem zlatom kako joj obeća pred  kafanskim svjedocima. Ode tako Vrago da donese što obeća dragoj Ajši, pa ga nema, pet-šest hefti, nit se javlja niti dolazi.

Pošto je sve pare, po staroj dobroj navici, zijanio na kocki kod svog pajde Štrelova, pojavi se jednog dana  u kafani iznenada,  te pronađe Ajšu u teškom kokuzluku. Sjede tako Mušan za hastal, avgust bijaše, vruće bijaše, pa se gazda dosjetio muci, usput kupi poveliki karpuz te ga na stolicu pokraj sebe spusti i otpuhnu koliko god mogaše. Muzičari radiotelevizijske produkcije RTSA imali tog dana probe, pa đuture svratiše  na pokoju da predahnu u pauzi.

Priđe Ajša Mušanu da ga pita gdje je roba, suho zlato iz Stambola, gdje je silna para, sermija uložena u zajednički im biznis.

Zovnu Mušan svog dajdžića, konobara Avdu Mašića:

“Dedera Avdo, donesi ono iz magaze“  dreknu da ga se na ulici moglo čuti.

Ne bi malo, upade Avduka, pokriven prašinom i silnom paučinom sa nekakvim ćemanetom u kafanu, pa ga tutnu u Mušanove povelike šape.

“Evo je gazda, ko nova!” – značajno se obrati Mušanu.

Uze gazda ono prašnjavo i nikakvo ćemane bez struna, diže ga iznad glave i pokaza svima: “E, moja Ajša, gdje će ti duša!? Kako  možeš za pare pitati? Vidiš li ti jadna šta sam ja kupio? Pitaj ove ovdje muzičare šta je ovo. Ovo ti je Stradivarius, milione vrijedi. Evo pitaj ih, to su profesionalci…”

Uze Mušan ono ćemane pa ga puknu svojim, mašala povelikim kažiprstom, a onda puknu po karpuzu sa istim znalačkim entuzijazmom:

“Zar ne čuješ, bona, da je to isti zvuk, to samo  kod Stradivariusa ima i nigdje drugo! Jel’ tako muzičari?”- gotovo prijeteći zagrmi prema njima..

Muzièari sarajevske radiotelevizijske muzičke produkcije su samo mudro  klimali glavama sa odobravanjem. I, bojažljivo, jedan po jedan, ubrzo napustiše mjesto gdje su morali potvrditi autentičnost ove bostansko-violinske muzejske relikvije u njihovom najbližem komšiluku.

Čim su stručni svjedoci napustili kafanu, gazda naloži supruzi da izreže bostan, te da ga uz piće posluži svom poslovnom mužu i njegovim ahbabima iz kockarske ekskurzije. Potom uvali  ono ofucano ćemane u ruke Avdi pa mu reče  tihim glasom: “Nosidera ovo  nazad u magazu, da ga više moje oči ne vide…!”

Eto i danas,  uz znatno umanjeni broj  nekako preživjelih svjedoka, bivših gostiju ove sarajevske kafane, mnogi bi svašta nešto dali da zavire u tu tajnu gazda Mušanovu magazu, da se i sami uvjere u tu priču o Stradivariusu. Jer, kakvih smo se sve čuda naslušali i ova bi  priča mogla biti prava, bostan se uvijek može kupiti da se uporedi s tim čuvenim zvukom violine neprocjenjive vrijednosti…

U trećem razredu Srednje ekonomske škole u Sarajevu naš profesor srpsko-hrvatskog jezika, uvaženi Bato Jeftić, koji je tada imao nekoliko godina više od nas učenika, dao nam je pismeni zadatak primjeren budućoj struci i zanimanju, pod naslovom: “Šta bi uradio da dobiješ milion dolara”. Jedan naš kolega, tada šeret a do pred smrt uvaženi ekonomista je upitao Jeftu (tako smo od milja zvali našeg profesora) da li smijemo biti istiniti i otvoreni a da ne budemo kažnjeni. Naravno, kazao je profa. Ipak, naš kolega nije bio iskren i on bi novac kao uložio u gradnju puta gdje žive njegovi roditelji.

Kada je profa podijelio ispravljene i ocjenjene zadatke, upitao je kolegu zašto nije bio iskren i šta je zaista mislio. Pa, pola bi stavio na pupak Sofije Loren!

Ovog školskog dogadjaja sam se sjetio kad me je nedavno posjetio moj mladjahni rodjak, koji se dobro uhljebio u Njemčiji, da mu ja, kao “iskusan” ekonomista, dam savjet. Naime, on i njegov njemački partner bi željeli da ulože odredjeni novac u unosnu investiciju u Sarajevu. Brzo, vrlo brzo, sam mu dao moj prijedlog.

Iskreno, lično opterećen svojim “staračkim dobom” kao i problemima i stanjem zbrinjavanja starijih lica a time i problematikom staračkih domova u Sarajevu i uvjeren da bi takva investicija bila svestrano opravdana i unosna, dao sam prijedlog da bi i svoj novac, da ga imam, bez ikakvih dilema  uložio u izgradnju staračkog doma u bližem okruženju Sarajeva.

Prijedlog je odmah, s neskrivenim interesovanjem prihvaćen i dogovorili smo se da se obostrano pripremimo za naredni susret kada će on sa svojim kompanjonom sigurno doći u Sarajevo.

Nekoliko dana poslije, kahvenišući sa kolegama u bašti kod “Egipta”, primijetili smo još jednog kolegu koji onako, baš ulickan, bezbrižno šeta Ferhadijom..Prišao nam je i odmah počeo priču kako mu je u staračkom domu u N edjarićima gdje odnedavno živi. Očito je zadovoljan a evo i sada je bez ikakvih problema nastavio svoju staru naviku da šeta po Sarajevu i da kahveniše sa prijateljima. Svoju odluku da ide u dom obrazlaže da je ostao samac, da su mu djeca na dvije strane svijeta, da njegova penzija obezbjedjuje troškove posebnog apartmana, ali da je on zbog druženja izabrao ugodnog cimera, da u domu ima raznih zanimacija, ugodnog druženja i sl.

Rasprava  za i protiv se otegla u nedogled. Bili smo jedinstveni da su starački domovi u svakom pogledu dobro rješenje ali da je to ipak tužna starost.., da se time na odredjeni način sramoti porodica ali ipak je najteže kad čovjek ostane sam medju četiri zida….

Kao kolege svi smo bili jednodušni da je izgradnja staračkog doma potreba i unosan posao a nadasve human i društveno potreban zahvat. I ova rasprava je učvrstila moje razmišljanje da sam rođaku dao dobar prijedlog.

Grad Sarajevo je vrlo oskudan i zaostaje u rješavanju ovog problema. Postojeći domovi su prepuni, slobodnih mjesta nema, čeka se puno i traži se štela. Pored doma u Nedjarićima nedavno je otvoren novi, privatni na Sedreniku. Stari, u ratu devastiran, avetno djeluje pored novoizgradjenog okoliša.

Sarajevu sigurno nedostaje i više domova u raznim dijelovima grada. Čudno je da brojni tajkuni koji ulažu u sve i svašta ne nalaze svoj interes i za ovaj sigurno unosan zahvat i da bi se investicija relativno brzo isplatila .

Nije me iznenadila brza reakcija iz Njemačke. Došli su i donijeli neke svoje planove i rješenja i iskustva iz Njemačke. Projekat su radili na bazi 100 korisnika. Znaju za naše probleme sa dozvolama, saglasnostima, stranačkim interesima. Odlučni su i strpljivi. Bitno je naći odgovarajuću lokaciju, problemi infrastrukture, blizina saobraćajnica, ambulanta i apoteka, liftovi i sijaset svega što osigurava siguran i ugodan boravak starijih lica.

Moje sugestije su prihvatali i uvažavali a uz zahvalnost za moju dobronamjernu inicijativu obećali su da ću imati prednost i značajan popust ako budem koristio njihov dom.

Samo da se to i doživi.

Miro Karamehmedović

Groblja u Sarajevu, pravoslavna, katolička, jevrejska, islamska mezarja kao i bogumilske-bosanske nekropole u bližem i širem okruženju su uglavnom uredjena,veoma lijepa, dostojanstvena, tajanstvena i zanimljiva.

Sarajevo, tragom svojih multi….multi…osobenosti, ima pravo bogatstvo u sličnosti ali i u različitosti kako u monumentalnosti tako u samim obredima i sahranama.

Većinsko je mišljenje da je problem grobalja u Sarajevu uglavnom solidno riješen i da se ovom pitanju daje sve veća pažnja. Postoje tri  gradska multikonfesionalna groblja: Lav, Bare i Vlakovo koja su uglavnom i popunjena, osim Vlakova, koje se proširuje i dobrano uredjuje. Brojno muslimansko mezarje je pretežno locirano na obroncima grada: Alifakovac, Faletići, Ravne bakije, Grlića brdo, Bijela tabija, Obad  i druga, kao i Jevrejsko groblje, dok su bliže centru pravoslavna groblja Sv.Mihovil, Sv.Arhandjel i Sv.Georgije kao i više katoličkih grobalja. Ateistička groblja zauzimaju značajne ptostore na gradskim grobljima Bare, Lav i Vlakovo.

Posebno su uredjena groblja  uz bogomolje i džamije (Begova, Ferhadija, Alipašina) za ukop vidjenijih ljudi, zaslužnih gradjana i vjerodostojnika.

Sarajevo je poznato i po grobljima nastalim manje-više poslije svih ratova: Partizansko groblje, Šehidsko groblje Kovačići, Groblje palih boraca u Velikom parku,Vojničko groblje,Vraca i brojni drugi.

Zanimljivo je da u svim grobljima postoje odredjeni dijelovi u kojima se sahranjuju samoubice. Nisam siguran da romska populacija ima svoje groblje te da ni brojni Kinezi koji žive i rade u Sarajevu imaju svoje sahrane i groblja.

U gradu postoje vrlo osposobljena i vrijedna pohvale pokopna društva Pokop, Bakije i druga koja pružaju kompletne usluge ali svakako za masnu cijenu.

Grad takodjer obiluje brojnim spomenicima istaknutim i zaslužnim ličnostima: Vječna vatra,Vraca, Spomenik žrtvama fašističkog terora i hladnog rata, spomen obilježja za masovna stradanja od granatiranja u posljednjem ratu. Posebno je značajan i vrlo interesantan spomenik poginuloj i nastradaloj djeci Sarajeva koji je nedavno uradjen  Velikom parku.

Gradjani Sarajeva su većinom rado prihvatili i odobravaju postavljanje spomenika papi Ivanu Pavlu II ispred sarajevske katedrale.

Ipak,u ovom kokuznom vremenu značajan problem, ne samo Sarajlija, je sam čin ukopa-sahrane pokojnika. Ljudi, prema svojim mogućnostima i životnim navikama, pokušavaju da se blagovremeno osiguraju “da djeca nemaju problema kad dodje sudnji dan” i obezbjedjuju grobna mjesta ili za života grade spomenike na nekim njima bitnim mjestima ili grobljima. Prema dubini džepa, mogućnosti su vrlo različite, od nikakvih kada po pravilu uskače i interveniše grad, do onih koji unaprijed obezbjedjuju pored ostalih i desetine vjerskih dostojnika. Dobiti mjesto na Barama, Lavu ili groblju Koševo je veoma teško…ali se nadje.

Prostori za groblja u Sarajevu su svakako ograničeni. Rješenja su svakako porodične grobnice ali svakako i dubinsko ukopavanje posebno supružnika koji se, šaleći se na svoj račun, propituju ko će biti donji.

Miro Karamehmedović

Ili je san ili pravi fotos? Teško se odlučiti kada gledaš sliku iz 1984. godine sa cilja bob-staze na Trebeviću. Pitaš zar je uopšte postojala ta 14. Zimska olimpijada, ili je sve bila imaginacija. Kako je sve to moglo da nestane u trenu, kako je sarajevska Pepeljuga mogla da izgubi cipelicu i tako se vrati u ružni stvarni život. Govorili su meni stari, sve što je lijepo kratko traje, ali ovo je trajalo prekratko! Dani, mjeseci, kada je jedno mjesto postajalo svjetskim centrom, kada su u njega hrlili sa svih kontinenata i kada je čak i legendarni kantri-pjevač Džon Denver pjevao sevdalinku Selvera Pašića ”Sarajevo grad”, otišli su u nepovrat. U prah i pepeo. Ostale su samo konture nečega da podsjećaju šta je ovdje moglo biti i gdje smo sada u svijetu. Srce boli, a duša plače…

Bio sam na padinama Trebevića krajem maja ove godine. Otišao s čvrstom namjerom, odličnom idejom da napišem tekst o legendarnoj bob-stazi danas – ali, evo, dani, mjeseci prolaze a ja nikako da sjednem za tipkalicu kompjutera. Mislio sam biće lako, tema se sama nudi, ali ne ide. Nikako ne mogu da napišem nekrolog boljem životu, danima kojih se sjećaju sve malobrojniji sretnici. Jer ovi retci što slijede su i nekrolozi naših veselih bijelih desetljeća i crnih dana što su došli i što su nam sve bliže. Zar je tako moralo biti, zar na ovim prostorima nijedna generacija ne može da prođe bez bitaka. Eh, kada se samo sjetim svojih zabluda iz osamdesetih, kada sam u tekstovima ismijavao naziv listova kao što su Front slobode, Oslobođenje, Sloboda. Kao, bio sam dvjesto posto uvjeren da su to samo tragovi prošlosti i da nam trebaju novi naslovi u digitalnoj eri koja je kucala na vrata. Sada su nazivi kojima sam se rugao potrebniji nego ikad…

Sjećam se kada su se počeli graditi objekti za 14. Zimske olimpijske igre. Bilo je mnogo izazova, bezbroj nikada građenih objekata na ovim prostorima. Naravno, među njima se izdvajala bob staza. U oštroj sportskoj borbi različitih mišljenja, prevladalo je da je kao lokacija izabran Trebević. Tik nadomak grada, nicala je nekakva čudna duguljsta betonska polucijev, koja se kao zmija uvijala niz padinu ka šeheru. Tada sam bio posebno ponosan što se rađalo djelo jednoga od nas iz raje, komšije Gorazda Bučara, što je tada stanovao u ”Vranicinoj” zgradi u Paviljonima, na sarajevskom Marindvoru.

Betonski žlijeb što se strmoglavljivao prema sarajevskoj kotlini, palio je krv, posebno, liguraša. Jer, ko su ti što će doći iz bijelog svijeta da se u nekakvim oklopnim sankama sjure niz vijuge? Da li su bolji od nas? Šta oni znaju o trebevićkim strminama? Pričao je Milenko Bobar, jedan od pionira sarajevske Olimpijade, kako je bilo tih dana kada su važni stručnjaci iz Švicarske došli da nam testiraju bob stazu i važno objavili da će njihova bob-ekipa prva isprobati građevinsko čudo iznad grada:

- Bob staza je trebala biti puštena u probnu funkciju sa svim sistemima. Do tada se niko nije spustio niz ledeni oluk. Bar se tako mislilo. Uvijek nadmeni Švicarci iz Swiss Timinga, precizni kao u priči, pomno su uštimali sve uređaje, kao i kontrolne monitore kamera raspoređenih duž piste. Sjećam se, obavljale su se posljednje probe kada su uređaji za mjerenje poludjeli. Ugledali smo neka dva NLO objekta kako su prohujali ispred kamera i završili u cilju uz prašnjavo kočenje, kao na TV. Istrčao sam iz kontrolne kuće i ugledao dvojicu klinaca kako iskaču iz korita staze sa ligurama na leđima. ”Samire, ajmo još dnomje dok mane varaču”, izusti jedan kojem su ”svijeće” visile iz nosa zbog nagle promjene visine i temperature. Ubrzo su nestali u šumi. Švicarci su otvorenih usta gledali u smjeru gdje su umakli liguraši. Poslije toga, njihova nadmjenost je nestala…

Ma, bilo je tu i drugih priča. Kao, recimo, da su se graditelji staze redovito spuštali na komadima cerade ka nekoj od obližnjih bistričkih buregdžinica.

Tih zimskih dana 1984. godine gotovo svakodnevno sam susretao našeg Gorazda Bučara u blizini bob staze… Kada su nam uništavali olimpijske objekte u ratu 92. često sam mislio na njega. Pitao sam se kako se osjeća čovjek koji je samo osam zima ranije bio stvaralac velikog civilizacijskog pomaka nekada usnule kasabe na obalama Miljacke. Posebno još kada bi se javljalo da se grad najviše napada i granatira iz okoline bob-staze. Uništavanje vijugave betonske ljepotice kao da je uništavalo i njegov život. Otišao je Gorazd prerano i zauvijek kao priznati profesor Univerziteta u Rijeci.

Prije godinu dana, ponadao sam se da će bob staza ponovo oživjeti. Umjesto moćnih bobova, niz stazu bogatu rupama od gelera i granata, jurili su ludo hrabri mladi ljudi iz 15 evropskih zemalja. Na nogama su imali specijalne produžene rolšue ili, modernije, skilere, kojima su postizali brzine i do 80 kilometara na sat. Cirkus avanturista je otišao dalje u potragu za novim izazovima po ovom planetu. Bob staza je ponovno utihnula i takva je bila i kada sam hodao po njoj prošlog ljeta.

- Pazite kuda idete. Ima mina koliko hoćete, upozorava jedan od ljudi što su izronili iz guste borove šume. Na leđima su imali ruksake, a u rukama čudne duge štapove.

- Šta vi radite? – upitah bojažljivo.

- Lovimo zmije otrovnice i tražimo čaure topovskih mina iz rata. Dobro ih prodajemo sarajevskim kazandžijama što od njih prave suvenire.

Spuštanje stazom kao da je spuštanje u pakao. Svuda oko mene samo tragovi uništenja, ljudskog zla. Godine, desetljeća prolaze i ovaj prostor polagano podsjeća na prizore zaboravljenih civilizacija u kojima prašume ljudske gluposti gutaju sve što se zove napredak i bolja budućnost.

Na obroncima Trebevića, na prvoj borbenoj liniji, bob staza je bila izložena nemilosrdnom rušilačkom dejstvu zaraćenih strana. Iako sam snimke dobio sa “treće strane”, izgleda da nas kroz rupu posmatra naš stalni saradnik Pavle Pavlović, vjerovatno autor ovih snimaka.

Mnogi ruinirani, zapaljeni i devastirani objekti u Sarajevu, nakon rata su obnovljeni. Nažalost, bob staza stoji kao ukleti spomenih ljudskoj gluposti.

Odmah znaš  tko nije pravi.

- Hoćeš deset u pola?- pita konobar.

- Ma ne, hoću veliku porciju !

- Pa, to ti je velika u pola somuna…Može jogurt, kefir ?

- Hvala, bolje bi išao neki hladni sok…

E,  kada to čuju  neumorni trkači izmedju stolova na sarajevskoj Baščaršiji, padne im mrak na oči.

- Čuj papka, majke ti, trazi limunadu uz ćevape! Pa  gdje si to vidio – mrmlja član osoblja neke od ćevabdžinica sebi u bradu. Od ovoga jedino je još veća “uvreda”  kada majstore  rolovanog mljevenog mesa zapitaju:

- A kakvu ribu imate? Riječnu ili morsku?

Tada pucaju svi okovi namještenog lijepog ponašanja.

- Dragi gospodine ovo vam je ćevabdžinica, a ako vam je do ribe ili do zajebancije to vam je dvije stotine i nešto kilometara u pravcu Makarske.

Jedva sam ovog ljeta uspio spriječiti šaketanje izmedju razjarenog konobara i mog gosta stranca kojeg je osvojio miomiris roštiljskog dima što ga je podsjetio na riblje fešte uz rodnu nizozemsku obalu.

- Kod nas, Paul, kako me zovu, ovoliko dima ima jedino kada spremamo kibeling. Isitnimo kabeljau i onda, kao i vi vaše ćevapčiće, vrtimo kibeling u nekoj vrsti friteze. Puni su ulja i ukusa.

A, sada ja, kao kulinarski prevodilac. Kibeling je vrsta ribljeg jela koje se pravi od bakalara. Dakle, isitne bakalarčića, komadiće malo bace u brašno pa onda u ulje… Pa, gdje će mu dusa – kako je to isto kao naši ćevapčići. Ne dao bog da sam sve ovo preveo mom omiljenom ćevabdžiji, bilo bi krvi do koljena.

- OK, Jerun, probaj ti prvo pet u pola, pa ako ti se svidi, idemo dalje – oprezno mu predložih.

- A gdje je sos ?

- Kakav sos ?

- Hobotnice ili riblje marinade?

- Uz ovo ti ide samo crveni luk ili kajmak, a može i kiselo mlijeko – strpljivo uzvraćam.

- Hm, čudno – mrmlja. Oči kao da su mu se raširile od straha dok drhtavim rukama reže reš pečeni ćevap na sitnije dijelove. Kao da se igra s komadićima mesa,  ne prinosi  ustima. Počeo se već igrati i sa mojim živcima.

- I ?

- Samo čas da se ohlade !

- Pa, štos je da budu vreli…

- Evo, sad ću. Mmmm, uh,  što je ovo dobro! Pa, to je totalno drukčije od kibelinga.

Dobri moj Jerun, poručivao sam mu još tri puta  “malu” u pola. Smazao je gotovo bez mlijeka. Nije imao vremena za gutljaje od slasti zalogaja našeg najpoznatijeg roštiljskog produkta.

Sarajevska Baščaršija je u ove ljetnje dane  veliki roštilj. Iznad stoljetnih zdanja dižu se oblaci dima što i najsitijem otvara apetit. Testirao sam sebe nekoliko puta u proteklom tjednu. Samo sam jednom uspio odoliti prevrtljivom stomačnom karakteru. Uzalud sam se opirao mirisima što te obuzmu, ukoče, i  sve žlijezde stimuliraju na pojačani rad. Eh, da mi je pronaći nekog tko može ovdje boraviti danima i ne pogledati ćevapčić. Taj se nije rodio. Zato jadni Mek Donalds i ne može da se probije kroz somun-kefir barijere. Čak i neodoljivi turski kebab, istinski predak našeg ćevapa, može ovdje da bude samo druga liga. Ako je išta u Sarajevu i Bosni vječno i ako može u miru da traje duže od 50 godina, onda je to samo deset u pola, ili porcija sudžukica,  malih tankih kobasica ispunjenih najfinijim telećim mesom.

U svakom ovdašnjem ratu   postojali su snovi  o ćevapima u prekidu pucanja. Tada deset u pola nije odredjivalo nacionalnu pripadnost. To je vazda zajednička nacija i religija. Na somunu i sudžukicama najbolje se stapaju Istok i Zapad.

Svakog ljeta, kada se na Baščaršiju slije nova bosanska dijaspora, stižu stotine tisuća  ćevap-hodočasnika od Aljaske do Novog Zelanda.  Roštiljska Meka i Medina magnetski privlači nove generacije Bosanaca rodjenih tamo negdje u bijelom svijetu. Tek u dodiru sa deset u pola, sa okusom ćevapčića osjete zov i ljepote svoje pradomovine. Tada u očima roditelja prvi put vide srećni sjaj koji im dolazi direktno iz stomaka. Ništa ne vraća u prošlost i sjećanja kao dobro pečeni ćevap, sudžukica i hladni kefir uz somun sa ćurokotom.

Pavle Pavlović

Uz saglasnost autora preneseno sa www.vilosnovo.net

D o d a t a k

Naim Logić poslao je aktuelno sliku majice sa sarajevskim specijalitetom

POZIV na proslavu 50-ogodišnjice MATURE,

Za Razred IV3, Generacija 1956-1960, Druga Gimnazija Sarajevo.

Mjesto okupljanja: ispred Druge Gimnazije, 18. Septembra 2010 u 18h.

Radi potvrde vašeg dolaska i prijave za proslavu , kao i svih daljnjih informacija, molimo da se obratite Sulejmanu Mulahusejnoviću u Sarajevu na tel. broj 033-445373 ili na mobilni 061-183981 ili Jesenki (Boras) Masleša na E-Mail adresu kekajoco@gmail.com.

Sa nadom i željom da se sakupimo u što većem broju, srdačno vas pozdravljaju Keka i Suljo!

Trebević, 1957 god.

Na slici s lijeva na desno i odozgo prema dole:

1. Ljubojević Kornelija, Ilić  Mirjana, Hadziahmetović Nermina, Ćerimović Nedžad, Džemidjić Fikret, Kujović Dragan

2. Boras Jesenka, Gajić Ljubomir, Altarac Lola, Vrljičak Marija, Prof. Redžić Fadila, Gavrilović  Branka, Merdžanović Muhamed, Bač Olgica, Čečura Marjana

3. Radić Ratko, Čehulić Nada, Spasojević Slobodan, Šuljak Begzada, Zinhasović Razija-Laka, Prof. Marić Vera

4. Janjić Slobodan, Henda Bahrija, Stančić Jerko

Članak nam je poslao nekadašnji saradnik Cico Kabiljo

O Sarajevu, sarajevskoj čaršiji i njenim znamenitostima pisalo je više stranih putnika. Njihovi su podaci u pogledu broja kuća, džamija i drugih zgrada često pretjerani, dok ono što se odnosi na čaršiju odgovara najviše stvarnom stanju. Kako su za ovu radnju od osobitog interesa baš ti podaci, to ćemo ih ovdje odgledati do kraja XVII stoljeća, kad je ovaj grad bio od neprijateljske vojske 1697 godine pretvoren u gomilu pepela. Sarajevo se nakon toga požara popravilo, ali u XVIII i XIX stoljeću nije zadobilo svoj stari izgled. Njemu se ipak nije dogodilo ono što makedonskom Skoplju, nakon slične katastrofe za vrijeme pohoda vojskovođe Pikolominija 1689, jer je Sarajevo i dalje ostalo glavni obrtnički centar Bosne i Hercegovine, dok je Skoplje svoj dotadašnji značaj izgubilo.

Prvu vijest o našem gradu daje nam 1550 venecijanski putnik Katarino Zeno. U njegovu putopisu čitamo kako je Sarajevo varoš puna vrtova i dobrih voćnjaka, trgovačko mjesto naseljeno Turcima, Srbima i Dubrovčanima: kuće da su od kamena i zemlje, zatim da je u mjestu mnogo džamija i karavan-saraja, da ima tvrđica na vrh brda, i, napokon, da su spomenuti vrtovi u Sarajevu lijepi kao u Padovi.

U jednom pismu splitskog trgovca Marka Kavanjina, koji je ovdje boravio 1605 i 1606 godine, govori se o bogatstvu čaršije, ljepoti zgrada, mnoštvu dućana i česama.

Dosta podrobnu vijest o varoši i čaršiji daje nam jedan drugi Splićanin, imenom Atanasija Grgičević (Athanasio Georgiceo). On piše 1628 godine ovo:

“Sarajevo je vrlo velik grad, položen kao neka lađa, djelimično među brežuljcima, djelomično na brežuljcima koji su vrlo lijepi i ljupki, a na koje se nadovezuju drugi brežuljci gotovo goli, koji malo-pomalo rastu i stvaraju gotovo vrlo visoke planine. Sredinom grada prolazi rijeka, na kojoj se nalaze vrlo lijepi mostovi od tesanog kamena, izgrađeni na moderan način. U tu rijeku utječe jedna voda koja nije velika, koja dolazi iz jednog brda po tim brežuljcima i pokreće kolesa više od 50 mlinova. Zatim ima na tim brežuljcima nekoliko česmi od tesano obrađenog kamena za poslugu putnika kao i onih koji su u gradu. Navrh grada, na jednom vrlo visokom brežuljku i odvojenom od brda, nalazi se jedna stara tvrđava ne odviše velika, koja bi malo vrijedila gradu ako bi neprijatelj došao, iz čega zaključujem da u staro doba grad nije bio velik, nego da je od Turaka bio jako povećan. To se poznaje i po mošejama koje su oni izgradili i čiji će broj biti 115. Neke su od njih tako velike i tako lijepe, od kvadratnog kamena i pokrivene olovom, da ih ne bi trebalo nego samo blagosloviti i metnuti unutra oltare sa slikama, i od njih bi se napravile vanredne crkve. Misli se da će ovaj grad imati više od 15.000 kuća, od kojih je 12.000 trgovačkih i zanatskih radnji. Katoličkih kršćana ima oko 40 kuća. Postoji saraj (geto) Jevreja, okružen vrlo visokim zidom. Ima mnogo karavan-saraja za primanje stranaca. Dalje ima jedno mjesto gdje se navečer svakom siromašnom putniku izdaje večera. Tu ima trgovaca koji će imati, osim robe, u gotovu novcu koji 50, koji 100, koji 200, koji 300 hiljada dukata, jer sva roba koja iz Turske ide u Split i koja dolazi iz Splita prolazi kroz taj grad. Ukratko, izuzevši Carigrad, nema grada u ovom dijelu Evrope podloženom Turčinu, ni bogatijega ni koji ima više mošeja i u većoj množini nego što je Sarajevo.”

Najslikovitiji opis sarajevske čaršije dao je Robert Stanhopes po pričanju plemenitog gospodina i viteza Henrika BLunta, koji je u ljeto 1634 proboravio u Sarajevu 3 dana. On među ostalim piše:

“Na glavnom trgu i pedeset ulica uokrug trga ima valjda šest ili sedam stotina dućana sa robom svake vrste. Trgovački dućani i zanatske radnje grupisane su strogo po cehovima – oni ih zovu ‘esnafi’ – baš kao po Zapdanoj Evropi i kao što je doskora bilo i u engleskim velikim gradovima. U kožarskoj ulici, koju zovu “Sarači”, možeš vidjeti divne robe iz raznobojne kože i prekrasnu konjsku opremu, da je se nagledati ne možeš. Nedaleko su trgovine svakovrsnog krzna od šumskih zvijeri. Među njima ima tako krasnog, da bi londonske žene dale ne malo života za jedan ogrtač iz njega. U jednoj poduljoj ulici vidio sam dućane, prepune zlatnog nakita ljepote kao u haremskih ljepotica iz arapskih i indijskih bajki, a iz srebra izrađeni ukrasni predmeti svojom ornamentikom, punom fantastičnih šara, ne zaostaju nimalo za venecijanskim radovima ove vrste.

Naročito su me očarali srebrom i zlatom vezeni bezbrojni cigarluci i lijepo išarani čibuci, ponekad dugi 3 jarda. Kad uđeš u kafanu i ogledneš se za mjesto gdje ćeš sjesti, valja ti dobro paziti da ne zapneš za čibuke koje pušači, sjedeći na oniskim jastucima, ispruže do nasred kafane. Ako nogom staneš na čibuk ili ga samo dirneš, može te skupo stati, jer kvariš ćeif Sarajlija. I koliko god je na čaršiji graja, u kafani je tišina. Lijepo čuješ kako krklja tekućina u nargilama i kako vri kahva na žeravici. Kad uniđe nov gost, najprije pogleda i potraži mjesto gdje će sjesti, pa kad sjedne, onda se ogledne desno i lijevo i pravo po gostima, koji od ranije sjede u kafani, pa onda, pošutivši još minutu ili dvije, izrekne pozdrav. Zatim opet šutnja kao u katoličkih trapista.

U trgovinama tekstilom vidio sam dobre engleske čohe i skupocjene ispanske i venecijanske kadife. Tkanine za laganu žensku odjeću, kao paučinu tanku svilu u prekrasnim mustrama, dobavljaju iz Male Azije. Nešto podalje čitamo kako žene oblače na noge čizme iz mekane crvene ili kao limun žute kože. Po čaršiji mnogo seoskog svijeta, Turaka i krštenih. Teško sam ih razlikovao, jer je u krštenih veći turban na glavi nego u Turaka i pogleda su mrka kao jeničari.

Kako se ove godine spremalo na pohod u Poljsku, u 2 velika hana na čaršiji čuvala je straža stotine i stotine vreća pirinča, šećera i zobi. Zbog pripreme za rat pred trgovinama oružjem je gurnjava. Skaču iskre iz čelika i škripe drveni stalci, oštre se mačevi i handžari i jatagani. Pred aščinicama redovi, a iznutra se osjeća miris bijeloga i crvenog luka, da ti sve suze idu na oči.”

Ovo donosim po prijevodu Koste Mandića, koji je izašao u “Oslobođenju” od 29 marta 1953 godine.

Godine 1640 boravio je ovdje i opet jedan Primorac, Pavle iz Rovinja. On među inim piše kako u jevrejskoj čaršiji ima mnogo dućana, ali nema onako fine robe kao što su na Pjacu sv. Marka. “Pokazaše mi carinarnicu, koja je nalik na manastirsko dvorište, puno denjkova robe. Razgledasmo kovačku i kujundžijsku uličicu, sve lijepo uređene. Tu u jednom dućanu sjeđaše majestetski jedan Turčin. Rekoše mi gospoda da je pod njegovom jurisdikcijom sva trgovačka roba.”

Nešto kasnije, ali prije 1656, piše turksi geograf Hadži-Kalifa (Ćatib Čelebija) u svom zemljopisu “Rumelija i Bosna”:

“Bosna-Saraj, 26 dana od Carigrada, glavna varoš zemaljska, tako nazvana po dvoru koji je u njoj sultan Mehmed podigao. Na zapadnoj strani varoši ima jedno polje; s ostalih su strana visoke planine. Rijeka Miljacka dolazi s istoka, protiče kroz varoš i utječe potom u Bosnu. Na istočnoj strani varoši ima gradić. Varoš je gotovo tako velika kao Drenopolje, ima 100 većih i manjih džamija, dva bezistana, više kupatila i kod Husrevbegove džamije sahat sa zvonom. Od voća ovdje sazrijeva grožđe. Mnogi evropski trgovci dolaze u ovu varoš.”

Godine 1658 boravio je ovdje kraće vremena francuski putnik Quiclet. O našoj čaršiji piše ovako: “Veliki trg ili čaršija je čudo. U nedjelju koja je u Turskoj pazarni dan, naći je tamo neizmjerno naroda i svake vrste robe na prodaju. Ima i lijep Atmejdan ili konjski trg, gdje se na isti dan prodaje mnogo i vrlo jeftino i vrlo dobrih konja. Imade i vrlo lijepih tržnica, zatvorenih, koje se noću zatvaraju kao zemaljske palače; zovu ih bezistani. Tu se prodaje sukno, vosak, platno, koža, lijepo krzno i postave, svila i druga roba koja dolazi iz Mletaka i druga roba i radovi iz zemlje.”

Godinu dana kasnije (1659) napisao je Evlija Čelebija pored ostalog i ovo: “U čaršiji ima svega hiljadu i osamdeset lijepih dućana. Čaršija je sasvim velika i po redu građena, vrlo slična halepskoj i brusanskoj. Većinom je pokrivena direcima a ne kubetima. Ulice su veoma čiste i kamenom taracane. Ima vrlo lijep tvrd bezistan pod kubetima, a u njemu razne skupocjene indiske, sindske, arapske, perzijske, poljske i češke robe. Dubrovnik i velika Venecija donose ovamo na konjima bezbrojnu i različitu robu na prodaju, ejr su Zadar, Šibenik i Split dva-tri konaka udaljeni. Kazaska, kazandžijska i čokadžijska (terzijska) čaršija vrlo su živahne.”

Iz godine 1657 ima jedna bilješka o Sarajevu od Talijana Đovanija Morosinija. On kaže da je varoš bogata robom, naročito bakrenom, koje nigdje više u Turskoj nema toliko, ni tako dobra kvaliteta.

Po jednom kratkom izvještaju iz 1676, u Sarajevo dolazi mnogo svijeta radi trgovine.

Godine 1680 prošao je kroz Sarajevo putnik Antonio Beneti na putu za Carigrad. On je kratko ali jezgrovito opisao Sarajevo i ističe da je trgovina, naročito životnim namirnicama, vrlo jaka.

Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u starom Sarajevu, Narodna Prosvjeta, Sarajevo, 1958

Vratnik, Bistrik, Sedrenik… Ciglane, Breka, Grbavica…

Skoro, jednog rijetko lijepog proljetnog podneva u bašti preko puta “Egipta” sjatilo se društvo starih -”pravih” Sarajlija i nas dvoje-troje koji kao nismo pravi a Sarajevom tabanamo šezdeset i više godina.

Kahvenišemo, ćaskamo i ugodno pratimo brojne Sarajevce i turiste koji se guraju Ferhadijom, pa stranci, zbog brojnosti naroda na ulici, misle da ovo možda nisu demonstracije.

Aktuelna tema razgovora je da li su stari Vratnik, Bistrik, Sedrenik i ini drugi, ljepši, bolji od novih Breke, Ciglana, Grbavice i inih mahala ili kvartova. Puno tema i ubjedljivih argumenata obje strane, nikad kraja.

Da podvučem, svima, ama baš svima nam je jedinstven stav da je najdraža svoja uža mahala a svima, baš svima, da je šeher Sarajevo ukupno najljepši i najdraži.

Rastajući se, dogovaramo se za  sjutra u isto vrijeme. Željo, Sarajevo, samo nemoj mi o Vrbanjuši, bolji je Pofalićki, ali Željin podmladak je bolji od  podmladka Sarajeva,..Pape je bolji od Ćire, Džeko, Miske..nema im ravnih..

Penzije iliti mirovine, ovog puta, niko ne spominje,valjda se ta diskusija dobrano ogadila.

Zatim uobičajena šetnja “od vatre do vode” (od spomenika palim borcima do Begove džamije), brojimo: 12 dupke punih bašti, uglavnom mladjarije, 9 stranih

banaka, 7 domaćih ali i uvoznih prosjaka, obilje reprezentativnih, svjetski poznatih trgovina, već bezbroj rupa u nedavno postavljenom pločniku u Ferhadiji i malo, sve manje, znanaca i poznatijih faca.

Rastajemo se, svako u svoju mahalu ili kvart, zadovoljni da ćemo možda opet sjutra biti zajedno.

Miro Karamehmedović