dovla.net

Sigurno se sjećate perioda davnih 70- tih kad je Sarajevo, u cilju smanjenja aerozagadjenja, počelo sa uvodjenjem prirodnog gasa. Trebalo je napraviti  magistralni gasovod kao i distributivnu mrežu u samom gradu. (Koja slučajnost: na slici Kambera!) Read more »

Naš dragi drugar Nikola Ilić, popularni Kiko ili Kikili koji živi u dalekom Torontu, došao je u svoj grad poslije dugih 15 godina i odmah postao meta lutajućeg reportera. Naravno, odmah je posjetio FIS i našao staru raju Kemu Montena, Mahira Paloša, Branu Crnogorca… Uskoro će se na ovom mjestu gdje se sada nalazi Gimnastčki klub “Bosna” sastati nekoliko generacija sarajevskih gimnastičara. Read more »

Vlatko Slokar predložio je da se ovaj članak Dženane Halimović objavi na blogu:

Duh Sarajeva, ono što je širom svijeta osvajalo srca toplinom, dobrodošlicom i otvorenošću, duh koji se i u ratno vrijeme održao i pobijedio već odavno je ostao negdje na stranputici.

Oni koji su ga bezuvjetno voljeli danas ga gledaju drugačije. Sarajevska fudbalska legenda Predrag Pašić ga opisuje: 

«To nije Sarajevo u kome sam ja rođen, Sarajevo od prije rata. Ovo je neko novo Sarajevo.»

Ono što je činilo duh Sarajeva odavno ne postoji. U Sarajevu se ljudi više ne dijele na raju i papke jer više nema raje, kaže Pašić. A raja je nekad bila mjerilo za dobro:

Jedno lijepo pismo koje govori o baštini naše kulture medjuljudskih odnosa. Pozdrav PEGO

Dragi prijatelju!

Hvala na pismu. Bilo mi je vrlo ugodno biti u tvome svjetlosnom domu. Evo, dok ovo pišem, hodam očima kroz tvoju galeriju slika. Dopale su mi se tvoje opservacije o Bosni, Balkanu, ljudima, narodima, o životu koji živimo, i, moram ti reći, takvih ljudi, Bosanaca u jednom dijaloškom, nepatvorenom smislu, sve više nedostaje BiH kao zemlji i bosanskohercegovačkom društvu. Ovdje smo suviše sapeti naciokratskim “vizijama” i jošte prijetećim šizoidnim nevoljama… Read more »

Pronašla sam jedan Blog na kome ima mnogo slika i podataka o starom Sarajevu, a koji bi mogli biti interesantni Dovla blogovcima, pa ako mislite da je vrijedno pažnje, objavite ga.

http://sarajevo18781918.blogger.ba/

Ja sam odabrala prilog o prvom tramvaju.

Prvi tramvaj “Uoči Nove 1885. godine silan svijet, odjeven u svečane haljine, okupio se na malom trgu u Ferhadiji. Na tek položenim šinama, što su se svjetlucale na hladnoći, stajao je drveni vagon-tramvaj upregnut u konja bijelca. Vagon je sa svih strana bio uokviren prozorčićima na kojima su se kočoperile tanke zavjese pa je izgledalo kao da se veranda neke bogate kuće s Vratnika spustila u čaršiju. Objavljeno je da od tog dana u Sarajevu počinje saobraćati tramvaj - čudo još neviđeno u srednjoj Evropi - i da će vožnja od Ferhadije do Uzane željezničke stanice trajati trinaest minuta, što će koštati pet krajcera. Tramvaj je u jednoj vožnji mogao povesti 28 ljudi pa je kondukter, koji je po posebnim propisima gradske vlade bio “pristojno odjeven i nije zaudarao po alkoholu i bijelom luku”, pozvao prve putnike u tramvaj. Kada se tramvaj napunio, zvonce je zazvonilo i brkati “tramvajdžija” Johan Hanke potjerao je svog bijelca po šinama. Tramvaj je otišao prema Marijin dvoru, a na Ferhadiji, mjestu gdje će se kasnije izgraditi prava gradska tramvajska stanica, ostalo je 28 pari cipela! “ Read more »

Muzičar, koji je rizikovao svoj život svirajući Adiago za 22 žrtve masakra, ljut je zbog romana koji je iskoristio njegovu životnu priču, piše David Sharrock u magazinu Times Sarajevski violončelista Vedran Smajlović je muzičar koji je prkosio snajperima, svirajući 22 dana zaredom na mjestu gdje su poginule 22 osobe koje su čekale u redu za hljeb.

Slike muzičara sa tužnim licem, koji svira na izgorenoj stolici obučen u frak, obišle su cijeli svijet i nagnale poznate umjetnike, kao što su David Bowie, U2, Pavarotti i Paul McCartney, da nastupaju zajedno sa njim. Read more »

U “Oslobođenju” do 19, 20 i 21 maja, Zlatan Rašidović je obavio razgovor samnom u vezi 30 godina dobijanja povjerenja da Sarajevo organizira XIV ZOI. O toj najvećoj sportskoj manifestaciji ikada održanoj na našem Jugo prostoru, na blogu bi se pojavio pokoji komentar (koliko se sjećam – Joviša, zatim Vlatko i Bobar). Procijeni da li ima rezona da se ovo objavi na blogu. Razgovor se donekle razlikuje do onoga koji je objavljen u “Oslobođenju”, što je rezultat urednikove intervencije, ali tekst nije pretrpio promjene.

Pomenuta su imena mnogih učesnika u procesu kandidature, a, kao što se to najčešće događa, izostanu imena najbližih saradnika. U ovom slučaju MIŠE BAŠIĆA, sa kojim sam sarađivao u Komisiji za fizičku kulturu BiH, gdje je kandidatura rođena i pripremana. Svi tekstovi su prošli kroz Mišine ruke. Znao je sve i diskretno bi iznio svoje mišljenje o pojedinom pitanju, po pravilu usvojeno bez primjedbe. Mnogo truda u kandidaturi su ulozili KEMO KAMERIĆ, Kao i protokolisti SGS ŠELEDA DRAGAN I ZDRAVKO ŠKORIĆ.

Toliko radi znanja.

Pozdrav, Zeko

PITANJE: Prije 30 godina, na zasjedanju MOK-a, donijeta je odluka da se organizacija XVI ZOI povjeri Sarajevu. S obzirom da ste u stvaranju ideje i procesa kandidiranja bili od početka uključeni, kako ste se osjećali u tome trenutku?

ODGOVOR! Pomislio sam: “Napokon je dugogodišnji trud, naporan rad, strepnje, nade, besane noći i sve što prati takve poduhvate, urodilo plodom”.

Kad se predje Vrbanja most počinje dio grada koji rijetki pamte po baštama i voćnjacima a većina danas po bunkeru koji su napravili od nekadašnje zgrade “Unioninvesta”i ruglu koji izvire iz svakog detalja novoizgradjenih kuđa Sarajlija iz Sandžaka i istočne Bosne koji su novi gospodari grada na Miljacki. Tu i tamo sretnete koje umorno lice starih komšija koji hodaju sa cekerima kao zombiji čekajuci da im otkuca njihov biološki sat i da bude još jedan Sarajlija manje. Stare Sarajlije su ili na Barama, ili rove po kontejnerima i čekaju kada će im djeca iz tudjine poslati koji dinar da prežive ovu ljepotu od života ili su u izbjeglištvu i žive od sjećanja na dane kad su bili puni životnih sokova, mladi, bezbrižni, sretni, sve ono što nisu danas. Pogledi nekadašnjih djevojaka i mladića upućeni osobi čiji odraz prepoznaju svako jutro u ogledalu , pokazuje bore i smežuranu kožu kao dokaz naše ljudske prolaznosti i godina koje su iza nas netragom nestale i istopile se kao snijeg na suncu. Read more »

Evo, nakon sto sam se spojio sa nekim interesentima iz “Seljine” zlatne generacije koji su pokazali interes za par slika iz tog perioda, Mladi Arhivar dodaje još jednu sliku sa te čuvene “Carmine Burane”. Nažalost, vidi se samo pola hora, ali se zato bolje razaznaju lica…

Tu je i još par slika sa takmičenja u Arrezu 1968. Na jednoj je na poledjini i par potpisa prisutnih, što će sigurno nekima olakšati identifikaciju “oslikanih”. “Seljo” (danas na www.seljo.org) je godinu-dvije kasnije opet nastupao u Arrezu, doduše ne tako uspješno nakon izvrsnih rezultata sa takmičenja iz 1968. Read more »

Za razliku od danas, Nova stanica je nekada bila puna lokomotiva, vagona, robe, života, radnika, pijanica, kurava, pecaroša koji bi hvatali jutarnje vozove i išli na ribu prema jugu, djaka i studenata koji bi prvi susret sa gradom imali upravo na željezničkoj stanici. Ljeti bi se ujutru čekao voz iz Novog Sada ili Tuzle kojim bi išli do Ploča, kasnije Kardeljeva, pa opet Ploča. Tu bi presjedali u autobuse pa na Makarsku rivijeru od Zaostroga, Podgore, do Makarske.

Bistrik je oduvijek bio poznat ne samo po pivari, ćilimari, sedam braće, Ameli Zuković, nego i po željezničkoj stanici i uskotračnoj željeznici koja je prolazila tim putem prema Višegradu. Voz je do Bistrika dolazio sa zapada, i prolazio je kroz Sarajevo preko željeznog mosta koji se nalazio pored doma zdravlja Omer Maslić na Čengić Vili gdje se nekada dvojka okretala . Read more »