Slide show sa četrdesetak slika može se pogledati na pps linku:
Alfredo_Rodriguez_with_music (1)

Izvinjavam se što se direktno uključujem na blog bez Vladinog znanja. Jer dok Vlado spava (2,30h) u Splitu vlada snježna mećava. Bura stvara nanose pravog pršića pa su i moja balkonska vrata “zametena”. U gradu totalna zbunjoza, a Kerum je proglasio “Snježni dan” što je svima ispričnica za nedolazak na posao.

A OVA SLIKA JE IZ “JUTARNJEG LISTA”

Sad je doba kad se se dobro vino pije, kad se mezi i riba se ije. Pa nas nije teško u uspomene okupiti i pod “sviću”  namamiti. Zamirisa riba sa gradela, zapucketa vino podzubima  i pjesma  se  baci ispodtiha.

Sve podsjeća na more jadransko. Pjesma kaže,   “Svako  naše  malo,  smišno misto jema svoje stvari,..”.  a, zapravo trebalo bi bit  da  svako  naše srce ima svoje malo misto,…

Svima vam šaljemo punu mrižu svježih pozdrava i pun  bokun  dobra zdravlja.

Sarajevska raja iz Australije,

Balić Huso, Barišić Marijo, Karamehmedović Ogi, Duspara Goran,  Maca stoji, Nino Princip, Slobo Brzica, Berberović Ibro, Lukač Dejan, Kerim Šehović i dr Armin Drnda

Šestogodišnje istraživanje DNK profila nastradalih (žrtava) žitelja Balkana, koje je sproveo Institut za sudsku medicinu u Skoplju, pokazalo je veliku genetsku sličnost naroda sa ovih prostora.

- Analiza dobijenih podataka pokazala je da stanovnici Makedonije imaju najsličniji DNK profil sa Bugarima i Srbima, Hrvati sa bosanskim i srpskim stanovništvom, dok Albanci sa Kosova imaju najmanje sličnosti sa ostalima – rekao je doktor Zlatko Jakovski sa ovog Instituta.

Makedonski naučnici, koji su ispitivanje uzoraka gena vršili zarad svojih forenzičkih istraživanja, podatke su dobili od većine zemalja Balkana, osim Grčke, koja nije prihvatila poziv da učestvuje u projektu. Ostale zemlje poslale su u Skoplje DNK analize žrtava ubistava i stradalih osoba na svojoj teritoriji.

- Koristeći sofisticiranu kompjutersku tehnologiju poredili smo podatke dobijene iz Makedonije, Srbije, Bosne, Bugarske, Hrvatske i sa Kosova. Radili smo dve vrste istraživanja, jedno preko Y hromozoma, a drugo analizom lokusa DNK profila – objašnjava doktor Jakovski.

Rad makedonskih stručnjaka objavljen je u najvažnijim svetskim časopisima koji se bave forenzikom i forenzičkom genetikom, pa će rezultati ovog Instituta biti korišćeni za sve krivične istrage kada su žrtve sa ovih prostora.

- Primer je identifikacija žrtava avionske nesreće u kojima je poginuo makedonski predsednik Boris Trajkovski. Takođe će se koristiti prilikom dokazivanja očinstva makedonske dece kada se sumnja da su im roditelji iz Srbije, Hrvatske ili sa Kosova – kaže Jakovski.

Jakovski je naglasio da ovo istraživanje predstavlja veoma koristan naučni rad i da nema nikakve veze sa dnevnom politikom, dodajući da je za istraživanje porekla naroda i njihovih međusobnih sličnosti i razlika potrebno mnogo više novca i uloženog vremena.

M.Petković za “Blic

- Kemalu Montenu danas prepodne uspešno je urađen bajpas. Trenutno se nalazi na odeljenju intenzivne nege, a planiramo u narednih par dana da ga preselimo u regularni deo bolnice, gde će provesti neko vreme, a supruga i deca moći će da ga obiđu veoma brzo – ispričao je dr Bojan Biočina šef odeljenja za kardiovaskularnu hirurgiju kliničkog centra “Rebro” u Zagrebu, za list “Dnevni Avaz”.

Zdravstvena situacija slavnog kantautora bila je veoma teška. Duže od deset godina on ima dijabetes, a odskora je i na dijalizi zbog prestanka rada bubrega. Lekari su procenili da će operacija biti veoma teška, zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja, opšte slabosti i krvnih sudova koji su zbog dugogodišnjeg dijabetesa u veoma lošem stanju.

Uprkos tome, dragi Kemica, kako ga prijatelji od milošte zovu, drži se odlično i veruje da će sve proći u najboljem redu.

- Prijatelji su me ohrabrili: moji Arsen (Dedić), Zdravko (Čolić), Halid (Bešlić), Gane (Pecikoza)…Nema ko me nije zvao ili došao da me obiđe. Ne znam jesu li ikada ikoga posetila dva predsednika iz dve države? – pita se Kemal Monteno koga su pre nekoliko dana obišli i Ivo Josipović, hrvatski predsednik, kao i Željko Komšić, predsedavajući Predsedništva BiH.

Pored Montena je svakodnevno od jutra do kasno u noć i njegova supruga Branka, a ovolika podrška prijatelja iz celog regiona nimalo ne čudi budući da Kemal Monteno važi za jednog od najboljih ljudi i najvećih drugara na estradi. Rade Šerbedžija mu je pre nekoliko dana rekao: “Normalno da moraš da operišeš srce jer si ga celoga života svima davao!”

I Zdravko Čolić kaže da je Monteno izuzetan čovek.

- Brinem o zdravlju našeg dragog Kemice, mog Sarajlije, i to je normalno jer prijatelji brinu jedni o drugima. Svi se molimo za njegovo zdravlje i očekujemo da današnja operacija dobro prođe. Rekao sam Kemalu da se radujem što će, kada bude na oporavku, imati vremena da komponuje i za sebe i za druge – kaže Zdravko Čolić i ističe da je Monteno tokom telefonskog razgovora zvučao spokojno i optimistično.

- Raspitivao sam se kod naših lekara i svi su mi rekli da je hirurg koji će ga operisati vrhunski stručnjak.Biće on dobro, a svi mi koji ga volimo molićemo se za njega – kaže Zdravko Čolić, pevač koji takođe važi za izuzetno dobrog čoveka.
Među prijateljima koji su ga hrabrili najveću ulogu odigrao je Gane Pecikoza, menadžer koji je pre desetak godina takođe imao težak infarkt i komplikovanu operaciju, a već nakon mesec dana počeo je da radi kao da ništa nije bilo.

- Rekao sam mu: evo vidi mene! Odlično se osećam, kao da nikada nisam imao infarkt. Nadam se najboljem, ali se i brinem zbog bubrega koji su otkazali i zbog dijabetesa koji je oštetio krvne sudove. Kemal je mnogo, mnogo radio. Imao je po četiri, pet nastupa nedeljno. Nijedan poziv nije odbijao, pevao je i na koncertima, ali i na svadbi ili rođendanu ukoliko bi ga prijatelj pozvao. Ma, zbog jedne TV emisije bio je u stanju da krene za Beograd! On je duša od čoveka i nikada nije umeo da kaže “ne”. Pa vidite i sami da ga svi zovu Kemica – priča Pecikoza i objašnjava da je infarkt dobio baš pred polazak u Dubrovnik, gde je trebalo da nastupi za Novu godinu.

Osim Ganeta, Montena je prethodnih dana hrabrio i Arsen Dedić: “Hajde, molim te, kakav infarkt, ništa to nije! Pa meni su celu jetru presadili! Ajde, ajde, bićeš ti dobro!”

Vest da je operacija uspešno prošla i da se Kemal dobro oseća potvrdila je i pevačeva supruga Branka, koja je sa sinom Đanijem i unukom Lorom nestrpljivo očekivala ishod operacije.

Sudbina očeva određuje sudbinu sinova

Piše: Vera Valent u Samostalnom srpskom tjedniku NOVOSTI koji izlazi u Hrvatskoj

Abdulah Sidran bio je najveća zvijezda ovogodišnjeg pulskog Sajma knjiga. Krhkog zdravlja i brzo se umarajući, pisac se jedva nosio s četom obožavatelja, novinara i čitatelja koji su mu na potpis pružali primjerke njegove nove knjige, najprodavanije na Sajmu, “Otkup sirove kože”. Na Doručku s autorom, gdje je sa Sidranom razgovarao Vojo Šiljak, kavana je bila toliko natrpana publikom da je izgledala poput tramvaja u vrijeme prometne špice: svako toliko, neki bi se zakašnjeli autorov štovatelj hvatao za vrata, da bi potom, kad bi htio zakoračiti unutra, ustvrdio kako je u dovratku uglavljeno nekoliko kao u konzervi sljubljenih ljudskih tijela. Svi su željeli čuti duhovite, visprene odgovore pisca koji sam za sebe, ne gnjaveći se lažnom skromnošću, kaže kako je najbolji bosanski pjesnik nakonMaka Dizdara.
U “Otkupu sirove kože” Sidran se, jednako kao i u scenarijima za filmove “Otac na službenom putu” i “Sjećaš li se Dolly Bell?”, bavi sudbinom svoje obitelji, posebice svojim ocem, kojeg je sustigla kletva iz neugodne poslovice “dabogda imao, pa nemao”. U bivšem je režimu, naime, najprije doživio meteorski uspon do pozicije pomoćnika ministra, da bi godinu dana kasnije završio na Golom otoku, nakon čega su slijedili profesionalna degradacija, preseljenja, stanovi bez sanitarnog čvora i život u stjeničavoj baraci s lesonitnim zidovima. Proučavajući obiteljske dokumente u potrazi za razlozima koji su oca doveli do robijaškog odijela, Sidran otkriva kako jedna razglednica koju je obitelji poslao iz toplica počinje pozdravom “zdravstvujte” – pogrešna riječ u pogrešno vrijeme.
Istražujem svoju patnju
“Zdravstvujte” je ključna riječ u “Otkupu sirove kože”, svi su to shvatili. To je riječ za koju kažete da je promijenila sudbinu vaše obitelji. Je li bila dovoljna samo ta jedna riječ ili su morale postojati još neke, kao i optužbe?
Ima u Šalamova krasan detalj: u transportu za Sibir, osuđenici propitkuju jedan drugog koliko je koji godina fasovao, koja mu je krivnja itd., pa kad jedan rekne da je osuđen na petnaest godina a da nije kriv ni za šta, onaj mu drugi kaže: “Lažeš, ni za šta se dobiva deset!” Ko iole poznaje atmosferu iz godina Informbiroa, zna da nije morala postojati ni krivica ni “krivica”, tj. da se ona mogla napraviti doslovno od svega, tj. ni od čega i od bilo čega. Zato je potpuno logično da je to rusko “zdravstvujte” na poštanskoj dopisnici, kojom se 26. aprila 1949. moj otac Mehmed Sidran porodici u Sarajevu javio iz slovenačkog Zdravilišča Laško, moglo biti sasvim dovoljno za hapšenje i presudu koja se zvala “administrativna mjera društveno korisnog rada”, s apsurdnom pisanom napomenom “bez lišavanja slobode”. Presudu koju izriču dvojica “partijskih drugova”, nakon tromjesečnog batinanja u sarajevskom Centralnom zatvoru i prolaska kroz pakao sobe 58, u kojoj su formirane prve golootočke grupe “revidiraca”: batinaša, sobnih starješina i njihovih pomoćnika.
Kažete da vas ne zanima porijeklo vaše obitelji, nego porijeklo vaše patnje. Je li vas pratila svojevrsna neizvjesnost, to što nikad niste uspjeli doznati je li vaš otac bio pozitivan ili negativan lik, što se njegova biografija i njegov moralni habitus nisu mogli uklopiti u neku crno-bijelu sliku tako da možete sa sigurnošću reći je li bio dobar ili loš čovjek?
Ne baš da me ne zanima, ja sam još veoma znatiželjan čovjek, ali jeste istina da sam u istraživanje obiteljskoga porijekla ušao istražujući uzroke i porijeklo svojih životnih nevolja i patnji. Ni pitanje očeve časti nije najbitnije. Golootočani su jedni drugima sve oprostili – poneki kaže: “Nismo Titu, nismo Jovi Kapičiću” – a ja sam, nakon tolikih godina, ipak razumio da su očeve nevolje poslije robije i, posljedično, mizeran društveni status naše porodice, bili rezultat njegove nespremnosti, njegovog odbijanja “da sarađuje”. Znate, svaki je od ibeovaca po odsluženju kazne imao obavezu da kroz redovna javljanja “tamogdjetreba” sarađuje s Udbom, dakle da potkazuje, podnosi izvještaje, prijave, denuncijacije. Ko se tome opirao, prolazio je poput Mehe Sidrana ili još gore. U nekom pedagoško-moralnom smislu, ni za koga, a kamoli za vlastitoga oca, ne bih mogao izričito i sa sigurnošću kazati da je bio dobar ili loš čovjek.
Sigurno je da su ljudi s iskustvom Gologa otoka, svi bez iznimke, bili psihički razorene ličnosti i da često nisu mogli biti valjani očevi i muževi. Zamislite, recimo, jednog od takvih pater familiasa kako na svaki jači noćni zvuk skače iz postelje i u stavu mirno stoji pokraj kreveta, misleći da je još na robiji.
Pišete kako su na Golom otoku držali ljude dok ne prestanu biti ljudi, dok u njima ne bude uništeno i posljednje zrnce čovječnosti?
Da, o tome nema nikakvoga spora, to je bilo pravilo, zakon. Naveo sam jedan primjer iz Hrvatske. Osuđenik pita svoga isljednika kad će biti pušten, on mu odgovara: “Kad se svima ogadiš”; kad mu nakon izvjesnog vremena ponovno dođe i rekne: “Svima sam se ogadio, je li vrijeme da me pustiš?”, dobiva odgovor: “Nije još. Pustiću te kad se i meni ogadiš!”
Revidirčeva pasija
Vaš najdraži nastavnik – kažete da je on od vas stvorio pisca ! – bio je u logoru istodobno s vašim ocem, bio je njegov mučitelj?
Nisam to izričito kazao, ali se dade zaključiti iz načina na koji otac reagira na vijest da mi je on postao razrednik. Čitava ta istorija zaslužuje posebnu knjigu i ja ću na tome raditi dok sam živ. Njegov život prije 1948., studij arhitekture u Zagrebu, odlazak u partizane, strašna epizoda iz 1943., kad njegova partizanska jedinica zarobljava i strijelja grupu ustaških vojnika, među kojima je i njegov otac. Zatim, blistava politička karijera u Sarajevu, bio je najmlađi od nekoliko sekretara tzv. partijskih rejona, u centru grada, na Marindvoru, sekretar Četvrtog rejona. Pa hapšenje, torture u sarajevskom Centralnom zatvoru, revidiranje stava i odlazak na Goli otok, u svojstvu revidirca, sobnog starješine. Svome učeniku, budućem piscu, on pripovijeda sve osim Golog otoka. O tome ne smije kazati ni slova. Nisam ni dotakao njegovu neobičnu pasiju: ukrašavanje jelki! U nekoj filmskoj verziji od toga bih izvukao naslov: “Čovjek koji je najljepše kitio jelke!” Čarobnjak za kićenje jelki; već u predbožićne dane, on bi počinjao kititi golemu jelku, zajedno s djecom iz susjedstva. Stotine je tu bilo njegovih inovacija i patenata, s kartonima i papirićima od cigareta i ambalažnog staniola. Šokiralo me kad mi je režiser Ademir Kenović kazao da je i on sudjelovao u Marekovim ritualima ukrašavanja jelki! Smatralo se da u Sarajevu nema veće, ljepše i bogatije božićno-novogodišnje jelke. Ostajala bi puna i uspravna sve do posljednjih dana januara, onda bi je pažljivo spakirao i sklonio u podrum, do idućega decembra.
Sudbina očeva određuje sudbinu sinova, tvrdite. Kao primjere spominjete Slobodana Praljka i Radovana Karadžića?
Pominjem mnogo primjera, a najvažniji je vlastiti. U svim primjerima ljudska je sudbina bitno determinirana naslijeđenim roditeljskim križem. Neznatan je, ako uopće i postoji, prostor u kojem čovjek sam kreira svoju sudbinu. Toga nema. Ne znam da li sam stigao negdje udjenuti onu strašnu Marksovu rečenicu: “Tradicija svih mrtvih kao mora pritišće mozgove živih.” Jedno je kad se ta rečenica doživljava spoznajno, u mišljenju, a nešto sasvim drugo kad se proživi bukvalno, na vlastitoj koži.
Ne spominjete je li otac odredio i životni put Emira Kusturice, vašega bivšeg suradnika. U “Otkupu sirove kože” ne koristite čak ni njegovo ime, oslovljavate ga uopćeno – redatelj?
Da, i njegova je sudbina bitno određena sudbinom njegovog oca Murata, bivšeg partizana, državnog činovnika i prikrivenog rusofila, mnogo više nego što se misli i zna. Prije mnogo godina, na slično pitanje jednog francuskog novinara odgovorio sam da je za razumijevanje fenomena Kusturica važno dvoje: životni put i politička uvjerenja njegova oca Murata te činjenica da je Emir svojim roditeljima bio sin jedinac. Sjećam se da sam dopisao rečenicu: “Drukčije rastu i drukčiji ljudi postaju djeca iz mnogočlanih obitelji.”
Prekinuću samoizolaciju
Biste li ikad više pristali na suradnju s Kusturicom?
Sadašnjem Kusturici ja ne trebam. Nismo se mogli dogovoriti o saradnji. Njega ne zanimaju moje još dvije napisane priče o ocu, čime bi se i u filmskom izrazu kompletirala ta moja autobiografska ispovijest. On smatra da su odnosi u svijetu nakon rušenja Berlinskog zida postali bitno drukčiji, da svijet traži sasvim nove i drugačije priče, i da su, prema tome, moje fabule postale irelevantne itd. Možda je u pravu, šta znam. Mada mi se pokatkad činilo da nije ni pročitao to što sam mu nudio. A ja opet nisam mogao prihvatiti neke njegove prijedloge i ideje, da ne govorim o razlozima. Šteta. U svakom bi slučaju, i za njega i za nas sve, bilo bolje da se vrati onome što najbolje zna raditi, a to je umjetnost filmske režije.
Kakav je danas vaš odnos prema Praljku ili Goranu Babiću? Može li čovjek ikad sasvim zaboraviti ljude koji su mu u jednom trenutku bili bliski prijatelji, a u drugom se tako dramatično promijenili da ih više nije bilo moguće prepoznati?
Spoznao sam da je nezahvalnost jedna od najružnijih manjkavosti ljudskog karaktera i trudim se da ne zaboravim nikoga od onih koji su mi u životu na bilo koji način činili dobro. S Praljkom, iz razumljivih razloga, nemam nikakvoga kontakta, a s Goranom Babićem, koji živi u Beogradu, kontaktiram svakodnevno. Za Praljka ne znam, a u Gorana ne primjećujem nikakvih, pogotovu ne “dramatičnih promjena”. I danas drži da je klasni faktor važniji od nacionalnog, a opći južnoslavenski jezični identitet od svakog pojedinačnog unutar njega.
Vaša tvrdnja kako vas susret s drugim kulturama pomalo čini pripadnikom tih kultura, tako da ste djelomice i katolik i pravoslavac, Židov i Talijan, zvuči vrlo tipično za sarajevski mentalitet, barem onakav kakav je bio krajem osamdesetih. Ipak, vi ste danas manje-više napustili Sarajevo i odselili se u okolicu Goražda. U suprotnom smjeru od, u posljednje vrijeme uobičajenoga, migracijskog trenda?
Predaleko sam ja otišao u svojoj samoizolaciji, moraću to prekinuti, vrlo brzo. Planiram do proljeća biti s porodicom u Sarajevu. Prepala me spoznaja da u mome doživljavanju budućeg odlaska sa svijeta, iz života, više žalim za knjigama nego za ljudima. Stoji mi više uzglavlja polica sa dva reda najdražih mi knjiga i to što govorim nije nikakva literarna spekulacija. Žao mi knjiga, ljude sam prežalio. Zar to nije strašno?
Napisali ste scenarije za kultne filmove, poput “Sjećaš li se Dolly Bell?”, “Oca na službenom putu”, “Kuduza”. Ostvarili ste iznimno prestižan status i u poeziji, toj u našim krajevima poslovično anonimnoj raboti. Je li se od toga svojedobno moglo dobro živjeti?
Scenaristika se uvijek i svagdje plaćala mnogo bolje od tzv. čiste književnosti i to ima svoje razloge i rezone. Od toga sam posla živio kao imućan čovjek, prometao kroz ruke znatan novac, ali daleko od toga da sam bio neki bogataš. Bilo je to dobro ne samo za mene i moju porodicu nego i za mnoge oko mene, u dva-tri koncentrična kruga. Ali je muka u tom što sam stekao navike imućnog čovjeka, kojima u ovom strašnom vremenu nije lako udovoljavati. Možete misliti kako to izgleda, biti rob i sluga s navikama i manirima gazde i gospodara.
“Bliži su meni mrtvi.”
Interesiraju li se strani redatelji za bosanske scenariste, posebno nakon što je sarajevski filmski festival pokrenuo trend koprodukcija u regiji?
Nisam unutra. Mene lično zovu prilično često, sa svih strana, iz Srbije i Slovenije jednako, ali su to uglavnom savjetnički i pomagački poslovi. Pročulo se da umijem laganim, gotovo neprimjetnim intervencijama znatno poboljšati scenarij, ne samo u dijaloškom smislu. Često se, znate, griješi, pa se za neki scenarij kaže da je “dobar, samo mu ne valjaju dijalozi”. A zapravo se radi o tome da dijalozi i ne mogu biti dobri kad su likovi loše postavljeni, što nisu kako valja profilirani, što su ostali neizdiferencirani. Za te stvari jesam majstor i to majstorstvo naplaćujem “kao takovo”.
Prije koju godinu ste, kažete, dobili nekoliko srčanih premosnica i potpuno promijenili život. Uključuje li to i apstinenciju od alkohola, poroka o kojem ste često pisali?
Nisam ja donio nikakvu odluku o apstinenciji, niti kazao da neću više. Sve je to, i kafa i cigareta i alkohol, od mene jednostavno otpalo samo i trenutačno, nakon jedne teške operacije, aprila 2008. Kažem “otpalo samo”, jer se još nijednom, za ove više od tri i po godine, nije dogodilo da nešto od toga poželim, da mi duša za nečim zažudi. Ako bi se to dogodilo, ne bih baš potrčao, ali se ne bih ni dugo opirao.
Zbirka “Sarajevski tabut”, nedavno objavljeno “Partizansko groblje”, “Morija”. Mnogo je “funeralne” poezije u vašem recentnom opusu, puno oda pokojnicima?
“Ja s ljudima više nemam o čemu razgovarati”, kaže Rubljov – Andreja Tarkovskog. “Bliži su meni mrtvi, oni su moji bližnji, to je moja svojta”, kaže pjesnički subjekt u mojoj pjesmi o Silviju Strahimiru Kranjčeviću. Ako je sve ovo važilo ranije, prije kataklizme kroz koju smo prošli, onda stostruko važi danas, u doba sveopće površnosti, inkompetencije, plitkoumlja i neodgovorne brbljivosti.

Najnovije!

Vjerovatno pred deset i više godina nitko još nije pomišljao, da ćemo običnu vodu piti iz plastične boce. Još danas je to više iz navike nego potrebe, jer je voda iz većine vodovoda još uvijek pitka. Ipak, često si pijenjem vode iz plastične ambalaže činimo medvjeđu uslugu. Zašto? Radi kemijskog sastava plastike. Na dnu svake ambalaže potražite trokut s brojem u sredini. On govori, koliko je opasna vaša plastika.

http://www.dancingsantacard.com/?santa=94263

Sezona raznih blagdana i praznika počinje, dragi moji blogovci, vrijeme je za slavlje i radost! Potrudimo se da blog zrači pozitivnom energijom!

Pozdrav, Vlado Kaluža