David Albahari

Od jeseni 1994. godine živi u Kalgariju, u Kanadi.

N e d e lj a

Krajnje je vreme da vratimo nedelju. Ako to uskoro ne učinimo, nikada je
više nećemo videti.
Šta se desilo s nedeljom? Juče sam je celog dana tražio i nigde nisam mogao da je nađem. Nekad je, sećam se, svaka nedelja bila praznik, oblačila se bela košulja i prale se uši i vrat. Nedeljom se išlo na porodične ručkove posle kojih su svi dremali, razbacani po stanu kao nasukani kitovi, i tek bi nas miris crne kafe budio iz te omamljenosti. Ustajali smo polako,pažljivo, ništa nije smelo da bude brzo i naglo. Nedelja je bila dan sporosti, dan lenjosti, dan koji se provodio tako kao da mu ništa nije
prethodilo ili kao da se ništa neće desiti posle njega.

“Nedelja – dan bez budućnosti”, napisao je u jednoj svojoj pesmi Raša
Livada. Ne znam na šta je on mislio kada je napisao taj stih, ali to je za
mene najlepši opis nedelje. One druge nedelje, kakva je nekada bila, a ne
kakva je sada i kakva je bila kada sam juče izašao iz kuce.

Nekada nedeljom nisu radile radnje. U stvari, do deset se u nekim
prodavnicama mogao kupiti hleb, mleko i pogačice, a bili su, takođe do
deset, otvoreni i kiosci za prodaju štampe. Sve ostalo je bilo zatvoreno i
uživalo u nedeljnom miru.

Na pijacu se išlo subotom. To je bio pravi dan za kupovinu paprika, lubenica i kajmaka. Nedeljom se odlazilo na pijacu samo u slučaju da vas jenešto sprečilo u subotu. Uostalom, nedeljna ponuda na pijaci je pružala bledu sliku u poredenju sa subotnjim obiljem. Nedelja je bila dan za izlet. Penjali smo se na Avalu kao da osvajamo Mont
Everest, a onda smo trčali nizbrdo sve dok se ne bismo umorili. Tada bismo
izvadili kifle namazane buterom, tvrdo kuvana jaja, kriške “Zdenka” sira i crvene jabuke.

Nedeljom je podnevni mir u dvorištu duže trajao. Nismo igrali fudbal, nismo
udarali loptom u zid. Ćutali smo čak i dok smo igrali klikere. Tek kasnije
popodne, kada se suton već prikradao preko neba, počinjali smo da govorimo
glasnije i slobodnije, mada ni tada nisu naši glasovi odjekivali kao tokom
drugih dana.

Nedelja je bila spor dan. Dan obnove. Dan kada su u celom gradu u podne
složno zveckale kašike za supu, kada su ulice bile puste, a vozila gradskog
saobraćaja prazna.

“Nedelja – dan bez budućnosti.” Dan u kojem se zaboravljala prošlost i nije
se mislilo na budućnost. Prošlost je bila užurbana subota, koju je trebalo
što pre smetnuti sa uma; budućnost je dolazila sa ponedeljkom, strašnim
danom, koji je predstavljao početak nove jednolične radne nedelje.
Nedelja je bila kao rajska bašta, dan između stvarnosti i snova. Dan u
kojem je sve moglo da počne, a ništa nije moralo da se završi. Čardak ni na
nebu ni na zemlji.

Međutim, kada sam juče izašao napolje, pomislio sam da je četvrtak, ili
petak, ili bilo koji dan. Samo ne nedelja. Naime, sve radnje su bile otvorene: piljarnica, bakalnica, čak i apoteka. Jedino banka nije radila. Međutim, to i ne očekujem od banke, jer banke svugde rade manje od svih drugih. Ako i banke počnu da rade nedeljom, biće to znak da uskoro dolazi propast sveta. (Nek propadne, nije šteta…)

Onda sam počeo da tražim nedelju. Zavirivao sam u razne zgrade, prošetao
sam pored reke, pitao sam ljude koji su čekali na autobuskoj stanici, zatim
mladiće i devojke sa slušalicama na ušima, ali niko nije znao da mi odgovori. Slegali su ramenima i gledali me pogledima koji su pokazivali da ne razumeju šta ih pitam, kao da je nedelja zaboravljen i mrtav jezik, razumljiv samo nekim lingvistima i arheolozima.

Lepa je nekad bila nedelja. Ujutru se duže spavalo, kasnije se doručkovalo
i svako je smeo da odugovlači koliko god želi.
Nedeljom se išlo na fudbalske utakmice, zatim u šetnje pored reke, a onda,
pred kraj dana, naručivale su se palačinke sa čokoladom i orasima. Veče se
šunjalo preko neba, ali niko na to nije obraćao pažnju jer smo znali da je
nedelja dan drugačiji od svih dana i da se, u stvari, nikada ne završava.

Ali onda se nešto desilo i nedelja je nestala. Ma šta mi radili, ma koliko
pokušavali, ne uspevamo da je nađemo. Sakrila se negde, uvređena i
zastrašena od mogućnosti da je neko natera da promeni ime. Naime, ako naziv
nedelja potiče od reči “ne delati”, a svi se tog dana ponašaju kao da je u
pitanju bilo koji dan i ne prestaju sa svojim delatnostima, onda nedelja
nije nedelja i s pravom je pobegla. Otišla je negde gde se još uvek poštuje
jednostavan nauk: šest dana radi, a sedmog se odmaraj, čitaj knjige, piši
pesme, otiđi u prirodu, budi nešto drugo, nešto različito od onoga što si
ostalih šest dana. Budi drugačiji tog dana da bi ostalih dana bio uvek
isti. Uspori ritam. Nađi neku sporu pesmu i slušaj je celog dana. Uživaj u
sporosti. Kaži: “Spor sam, priznajem, ali kada bih bio brži, ne bih znao da
postojim.”
Da, krajnje je vreme da vratimo nedelju. Ako to uskoro ne učinimo, nikada
je više nećemo videti. A život bez nedelje, odnosno, život bez dana odmora
nije više život, već sumorni ringišpil koji se zaustavlja samo jednom -
onda kada je kasno za sve.

David Albahari
objavljeno: 05/07/2010 na nekoliko web portala.

http://www.wimp.com/threetenors

U trećem razredu Srednje ekonomske škole u Sarajevu naš profesor srpsko-hrvatskog jezika, uvaženi Bato Jeftić, koji je tada imao nekoliko godina više od nas učenika, dao nam je pismeni zadatak primjeren budućoj struci i zanimanju, pod naslovom: “Šta bi uradio da dobiješ milion dolara”. Jedan naš kolega, tada šeret a do pred smrt uvaženi ekonomista je upitao Jeftu (tako smo od milja zvali našeg profesora) da li smijemo biti istiniti i otvoreni a da ne budemo kažnjeni. Naravno, kazao je profa. Ipak, naš kolega nije bio iskren i on bi novac kao uložio u gradnju puta gdje žive njegovi roditelji.

Kada je profa podijelio ispravljene i ocjenjene zadatke, upitao je kolegu zašto nije bio iskren i šta je zaista mislio. Pa, pola bi stavio na pupak Sofije Loren!

Ovog školskog dogadjaja sam se sjetio kad me je nedavno posjetio moj mladjahni rodjak, koji se dobro uhljebio u Njemčiji, da mu ja, kao “iskusan” ekonomista, dam savjet. Naime, on i njegov njemački partner bi željeli da ulože odredjeni novac u unosnu investiciju u Sarajevu. Brzo, vrlo brzo, sam mu dao moj prijedlog.

Iskreno, lično opterećen svojim “staračkim dobom” kao i problemima i stanjem zbrinjavanja starijih lica a time i problematikom staračkih domova u Sarajevu i uvjeren da bi takva investicija bila svestrano opravdana i unosna, dao sam prijedlog da bi i svoj novac, da ga imam, bez ikakvih dilema  uložio u izgradnju staračkog doma u bližem okruženju Sarajeva.

Prijedlog je odmah, s neskrivenim interesovanjem prihvaćen i dogovorili smo se da se obostrano pripremimo za naredni susret kada će on sa svojim kompanjonom sigurno doći u Sarajevo.

Nekoliko dana poslije, kahvenišući sa kolegama u bašti kod “Egipta”, primijetili smo još jednog kolegu koji onako, baš ulickan, bezbrižno šeta Ferhadijom..Prišao nam je i odmah počeo priču kako mu je u staračkom domu u N edjarićima gdje odnedavno živi. Očito je zadovoljan a evo i sada je bez ikakvih problema nastavio svoju staru naviku da šeta po Sarajevu i da kahveniše sa prijateljima. Svoju odluku da ide u dom obrazlaže da je ostao samac, da su mu djeca na dvije strane svijeta, da njegova penzija obezbjedjuje troškove posebnog apartmana, ali da je on zbog druženja izabrao ugodnog cimera, da u domu ima raznih zanimacija, ugodnog druženja i sl.

Rasprava  za i protiv se otegla u nedogled. Bili smo jedinstveni da su starački domovi u svakom pogledu dobro rješenje ali da je to ipak tužna starost.., da se time na odredjeni način sramoti porodica ali ipak je najteže kad čovjek ostane sam medju četiri zida….

Kao kolege svi smo bili jednodušni da je izgradnja staračkog doma potreba i unosan posao a nadasve human i društveno potreban zahvat. I ova rasprava je učvrstila moje razmišljanje da sam rođaku dao dobar prijedlog.

Grad Sarajevo je vrlo oskudan i zaostaje u rješavanju ovog problema. Postojeći domovi su prepuni, slobodnih mjesta nema, čeka se puno i traži se štela. Pored doma u Nedjarićima nedavno je otvoren novi, privatni na Sedreniku. Stari, u ratu devastiran, avetno djeluje pored novoizgradjenog okoliša.

Sarajevu sigurno nedostaje i više domova u raznim dijelovima grada. Čudno je da brojni tajkuni koji ulažu u sve i svašta ne nalaze svoj interes i za ovaj sigurno unosan zahvat i da bi se investicija relativno brzo isplatila .

Nije me iznenadila brza reakcija iz Njemačke. Došli su i donijeli neke svoje planove i rješenja i iskustva iz Njemačke. Projekat su radili na bazi 100 korisnika. Znaju za naše probleme sa dozvolama, saglasnostima, stranačkim interesima. Odlučni su i strpljivi. Bitno je naći odgovarajuću lokaciju, problemi infrastrukture, blizina saobraćajnica, ambulanta i apoteka, liftovi i sijaset svega što osigurava siguran i ugodan boravak starijih lica.

Moje sugestije su prihvatali i uvažavali a uz zahvalnost za moju dobronamjernu inicijativu obećali su da ću imati prednost i značajan popust ako budem koristio njihov dom.

Samo da se to i doživi.

Miro Karamehmedović

Zaboravimo da smo bojem dugim
Ognjišta svoja pokopali sami,
Sa svoje mržnje ostali u tami
I svoje glave spustili pred drugim.

Zaboravimo! Jedna nam je mati -
Jedno smo stablo a sa jedne grude.
Pa neka nam jedna i misao bude
Što će nam srcu nove snage dati.

U tvrda rala nek sa njiva naših
Odjekne pjesma jaka k’o val brzi,
Pjesma mirenja koju tuđin mrzi
I kao sova sunca nje se plaši.

Posijmo sjeme, a da zdravo bude,
I bog će svoga blagoslova dati,
I jednog dana svijet će nas zvati
Da zlatnom žetvom nagradi nam trude.

Gle, svako stablo granama se brani
Kad dođe vjetar da mu trga žile.
Pa bud’mo i mi obrana i sile
Zemlji otaca što nas hljebom hrani.

U njoj su divne šume i zahlada,
Njene su rijeke kao nebo plave,
Njena su polja puna svake trave,
A zdrava loza slatkim plodom rađa.

Živimo za nju! Bog nas njojzi dade.
Pa ako nam je svaka majka draga,
Budimo braća da budemo snaga
I svome dobru sazidamo zgrade.

Što da nas vjere u zlu mržnju gone
Kad naša srca jednom vatrom biju?
Kad naše majke pokraj čeda bdiju
Zar jednu pjesmu ne pjevaju one.

Jednog smo stabla ogranci i grana,
Pa ne pitajmo ko je vjere koje;
Mi ćemo učiti jevanđelje svoje,
A vi se svoga držite kur’ana.

Zaboravimo! Jedna nam je mati
Jedna nas zemlja jednim hljebom hrani.
Pa neka brata brat rođeni brani,
I Bog i Alah dobra će nam dati.

In memoriam: Dr Dragan Tošić

Pocetkom nedjelje cuo sam jos jednu tuznu vijest iz Banjaluke. U 83. godini zivota, je umro Dragan Tosic. Doktor Tosic, kako su ga vecina zvali. Dragan, kako smo ga zvali mi, kosarkaska i sportska raja Banjaluke.

Ja se Dragana sjecam otprilike koliko moje sjecanje seze u proslost. Sjecam se, djecak sam bio, kada je prilicno brzo ali i spretno, za one prilike i ceste, vozio svoga tamno plavog ficu banjaluckim ulicama. Kasnije, kosarka nam je na neki nacin isprepletala zivotne puteve. On, iskusan kosarkaski radnik, stariji brat Prleta (Milana) jednog od utemeljivaca banjalucke kosarke, ja, junior zaljubljen, kao sto je i on bio, u nas zajednicki sport. I ta ljubav prema kosarci nas je godinama spajala. On, prvi predsjednik Kosarkaskog Odbora Banjaluke. Ja, sekretar tog odbora. On, zajedno sa Prletom osnivac KK Vremeplov. Ja, igrac i student, osnivac suparnickog tima KK Rade Licina. Lijepi, sportski rivalitet ova dva lokalna kluba, priblizili su Dragana i mene. Pa i kad su nam se misljenja razilazila, osjecali smo da pripadamo jednoj, sportskoj porodici. Osjecao sam, da ako mi ikada zatreba pomoc na Hirurgiji, gdje je Dragan kao specijalista odradio cijeli svoj radni vijek, da znam koga cu potrazim i ko ce mi pomoci. Samo jednom mi je ta pomoc trebala. Uspanicen, uletio sam na Hirurgiju, pitajuci za Dragana. On se ubrzo pojavio.  Iz njegovog pogleda shvatio sam da je prekasno. Ostao je sa mnom i mojom tugom, cutke me tjeseci.
Nikada mu nisam zahvalio. Evo sada, po prvi put to i spominjem. On, moju zahvalnost nije ni ocekivao, jer i on je znao da pripadamo istoj, sportskoj porodici.

U toku zadnjeg balkanskog rata, kada je pobjesnjeli nacionalizam uzimao svoj danak u zivotima, poigravao se sa sudbinama i kada je mnoge ljude doveo u dilemu koju nisu znali rijesiti, Dragan i cijela porodica Tosic su ostali ono sto su uvijek i bili, postena banjalucka srpska porodica. Ni Dragan a ni Prle, nisu zaigrali u kolu nacionalizma. Znam da je Dragan pokusavao da smiri upaljene nacionaliste u banjaluckom Medicinskom Centru, da pozove usijane glave na etiku, na razum, na srpsku tradiciju kojoj je pripadao i do koje je on uvijek drzao. Nisu ga culi. Nisu ga poslusali. Bili su gluhi i slijepi. Jer oni su gradili neku novu tradiciju. Pregazili su i njega. Tih godina, porazen, razocaran i slomljen, ali svijetla obraza jer je pomogao koliko je mogao, i kome je mogao, Dragan se povukao u penziju.
Poslednji put sam sreo Dragana ovdje u Torontu u kuci Dujsica, kada ga je njegov Sasa dovezao da posjeti i druzi se sa Banjalucanima Toronta.

Sa Draganom otpada jos jedan sjajni kamen sa banjaluckog mozaika nasih sjecanja.

Neka ti je laka zemlja, Dragane.

Tekst koji slijedi, pod uslovom da ga Vlado, radi dužine, a možda i sadržaja, publikuje, je  napisan davno. I pored inzistiranja da se objavi, nisam pristajao, smatrajući da je to jedna intimna ispovijest ili reakcija na dogadjaje koji su se u BiH odvijali u to vrijeme. Ne bih ni sada da nisam zgrožen dogadjajima 11. jula u Potočarima, gdje je, umjesto tihog pijeteta prema  ubijenim, održana parada politike koja je, u mnogome, i dovela do tragedije(a). Tekst ukazuje da se ništa nije promijenilo u ovom nehumanom svijetu koji se, inače, kune u humanost.  Možda, ipak, jest – POSTALO JE GORE.

ZLJ

WIßENSEE UND  JUDISCHER FRIEDHOF

Wißensee. Malo, poput tanjira okruglo, jezero u nekadašnjem Istočnom Berlinu. Odmaramo se  uz radosnu galamu razigrane djece. U kasno popodne, na Šacov prijedlog, krećemo ka Jevrejskom groblju.   Na glavama su nam obavezna pokrivala glave – skijaške kape,  a Mikica maramu.

Mauzolej građevinskog preduzimača Lachmana, građen uljepšanom kiklopskom tehnikom; Baumanov mramorni grob na čijoj je horizontalnoj ploči smješten, kao raspadnuti, sarkofag ispunjen zemljom iz koje izlazi drvo po svojoj izraslosti  sazađeno tu sigurno prije 1938. Probija se između mramornih stubova, one čudne tamnoplavocrnosrebrenkaste boje, negdje u visinu. U novi život.

Onda mementum:

Leon Arona Rosenfeld

12.19.1915. Branderburg.

1942 Auschwitz

Ne vjerujem da je pedantna logorska služba  zaboravila upisati tačan datum umirućih. Čini mi se vjerovatnijim da su, isto tako pedantni nacisti, uspjeli uništiti Knjigu umrlih (Bože groznog li cinizma! Pa to bi se moralo zvati Knjiga pobijenih). Pa se neko od rijetkih preživjelih prosjetio: četrdesetdruge sam ga još vidio, a onda više ne. Ostaje tajna ko je upisao ono: 1942. Auschwitz. Nema onog: Spomenik podiže supruga. Zahvalna djeca, pokatkada : Volks (njemački, engleski, ruski….)

Niko tu više nije sahranjen. Niti će biti, kao ni pod brojnim drugim spomenicima.

Izbijamo na travnatu poljanu sa, na zid uredno poredanim, bog te pita koliko starim kamenim pločama. Sudeći po ispranosti onih, na kamenu urezanih čudnih hebrejskih pismenija, vjerovatno su te ploče prvi vijesnici koji su trebali da opamte ljude na postojanje jednog naroda.

Prazna poljana se doima poput dječijeg igrališta. Djece nema.

Stare ploče  gledaju na ugao poljane gdje počinju rijetke, nove, svježe sahrane. Nema više: Lexy, Cohn, Gebhardt. Sada su: Wiltinowsky, Ruš, Semiotuk. Između starih ploča i 1938. jedno veliko ljudsko pleme nije samo nastanjivalo, nego do krajnjih granica unaprijeđivalo ono što se zvaše njemačka industrija, njemački duh, njemačka kultura.

Onda iščezoše. Njemačka kultura se zadrža na kiču. Onome kakvog nam pokazaše na minijaturiziranim replikama svjetske graditeljska baštine u Glieneke Schloßu. Uništiše nacisti tada sve one koji su pobjegli od staljinističkog boljševizma, a koji su vjerovatno ostvarivali jedan od najvećih kulturoloških retransfera u povijesti čovječanstva. Katarina im je iz Njemačke donijela sjeme kojeg je, između ostalih, selekcionisao i jedan Voltaire. Razviše ga, nešto dodadoše, pa vratiše u obliku oplemenjenog hibrida iz kojeg izrastoše  nove vrste. Asimilacija, reasimilacija? Pa, bez toga nema progresa! Šta će danas asimilirati Srbi čija se filozofija zasniva na mitu jedne izgubljene bitke? Šta Hrvati, na mitu svojih stoljetnih  povijesnih prostora, narodnosnog prava, zova krvi i tla?  Muslimani, na lažnim zasadama bogumilskog porijekla i iskrivljenog Muhamedanstva?

Gledam to prazno bezdječno travnato polje opkoljeno grobovima i odjednom mi pred oči izađe onaj spomenik kod El Arisha na Sinaju, gdje je izraelska vojska 19 i neke – sasvim je svejedno koje, i čija vojska, pobila, tako kažu, 1200 ljudi, žena i djece dok su klanjali. Da li su baš tada, i toliko, i baš te(?) uvijek: žene, djecu, stare, iznemogle…… – stvar je propagandnog ukusa. Ubijen je jedan čovjek. Ubijen. Čovjek. Zar se ništa nije moglo naučiti iz vlastitih holokausta?

Zar taj svijet ne shvata da će svaki novi izgubljeni čovjek biti samo sasipanje proljetne kiše na sjemena opasnih biljki: mržnje i osvete.

Pred oči mi izlazi tijelo sjedokosog čovjeka, Horvata, u čija je “ustaška” leđa “srpski heroj” Jovo sasuo rafal. Uhapšen je nakon ubistva Horvata, silovanja jedne starice od 70 godina, pa vraćen, jer: “Ako nam Jovu ne vratite, mi napuštamo front”. A, bejahu na prvoj liniji dok je u blizini bilo robe u prodavnicama “Metalke”, alkohola i šunki u Abida Kusturice piceriji “Maestro”. U tijela Srbina Nenadića i Muslimana Dobrića u atomskom skloništu naše zgrade,  sasuo je “srpski heroj” nekoliko rafala. U Dobrića, koji zbog bolesti srca nije na frontu: “E taki nam, moj Dobro, ne trebaju jer samo jedete”, a u Nenadića, jer je u kukovima imao ugrađene željezne kinćere, će, prije nego ispali rafal od 32 metka, reći: “E kad imaš toliko željeza, evo ti ga još!”.

Za razliku od Jove koji tog trenutka pijan  nije znao koje su nacionalnosti bili oni koje je ubijao, jer je, kao fočanski osuđenik zbog ubistva punice i zeta oslobođen da bi se borio za srpsku stvar,  a  ubijao je iz patološkog zadovoljstva, u “Najčišćoj srpskoj opštini u republici Srpskoj”, kako to reče njen predsjednik, inače Hipokratov ljekar, su to dobro znali. I rekoše: “A zašto Nenadića –Srbina??!!

Na Judischen Friedhoff  nema više natpisa “Psima i jevrejima ulaz zabranjen”. Nema ih ni u Njemačkoj, ali mi se čini da bi se ovdje, kao i svugdje, našlo mnogo onih koji bi upitali” “A zašto psima?”

Sumnjam da će pokušaji da napravim snimke uspjeti. Biće mutni, kao kada snimaš pokretni predmet pogrešnom exponažom. A ja ne snimam pokretne predmete, nego grobove. Kameru ne mogu da umirim. Ne, ne tresu mi se ruke. Samo mi se pritisak prsta prenosi na njih i kameru oštro skreće prema dole. Za rukama koje streme ka, u prozorčiću okulara, iz najdubljeg podruma podsvijesti iskrsloj nabreklini koja kod normalnih ljudi spaja tijelo i glavu i zove se vrat. Nabreklinu  Žutca koji iz hercegovačkog seoca, nakon što po Popovu Polju pobi, pokla ili maljem po glavi lupi sve što bejaše srpsko i pravoslavno, stiže u Sumbula Avde 4.

Nogom šuta moga ispisnika Moritza i kanilnim  tonovima, karakterističnim za primitivca, odcereka svoju solističku partituru uz pratnju Kulturbundskog hora obučenog u ganz neue smeđe uniforme, “pod dirigentskom palicom g. Walthera Hofmanna”, kako bi to konstatirao revni muzikološki kritičar.

Kao što doliči dirigentu, g. Hofmann je u crnom habitu. Na visokom, atletski građenom tijelu, non plus ultra ulaštene čizme; reithose šavova oštrih kao bridovi kame; na struku kao kod djevojčice, sa koga zrači GOT MIT UNS! Odsjaj  izrazito schone deutche blaue  Augen fantastično se sklapa mit silber Adler na šapki. Nisko oboreni šiljt kao da nije tu da štiti od sunca, nego da bude katalizator amalgama: Augen/Adler i na reverima blještećih SS. Amalgam koji će sve te pojedinačnosti uskladiti  i  sigmatizirati u OKRUTNOST. Schoene Augen se pretvoriše u grausame Augen (okrutne).

Hoffmanni, siromašna zanatlijska porodica, podkraj prošlog vijeka, doplovi na talasima austrougarske migrantske politike. I odmah, kao da tu vijekovima nije bilo fratara, kao da nije postojala srpska građanske  čaršija, kultura  safardina i, ama baš nikakva orijentalna ostavština, postadoše Kulturtrögeri. Djeca im se isškolovaše, pođoše se pretvarati u činovnike ili pedagoge – kao što je bio g. Walther. Njegov sin Freddy je bio Moritzov i moj ispisnik. Zajedno jeli kriške kruha i masti, osoljene i alevirane; zajedno se igrali; zajedno kod advokata Pavičića išli u pljačku voća, što je bilo manje opasno jer je dr. Ivan bio mlak  čovjek, od pljačke kod časnih sestara gdje je ćoškoglavi, bezvratni, krivonogi, niskočelni Zapadnohercegovac Mijo (ovdašnji hrvatski kolega takve tipove zove Homo Hadezezis), marisao do kostoloma.

Šutnuti Moritz nijemo plače. Porodica Altarac je stigla ovdje podkraj petnaestog stoljeća. Također migrantska, ali ne dobrovoljna. Iz Espagne ih istjera Izabele i Ignatio Loyola – Torquemada. Moritz sada stoji na prašini ulice, kao i druge sunarodnjačke porodice koje živješe na toj osunčanoj strani Sarajeva. Stoje sa par kufera. Žutac sa svojom obitelji i ne čeka da hor otpjeva requiem i Altarci budu ubačeni u kamione koje dovezoše ustaše. Taj posao nižeg ranga, kao i oni što će ih slijediti, dat je njima, a prihvatiše ga svojski. Nestrpljiv je da se što prije ubaci u prepuni bogati stan, jer Jevrejima, osim ličnih stvari i nakita (naravno!) nije ništa dozvoljeno da nose. “Nema potrebe. Tamo gdje idete imaćete sve što vam za život treba”, rekoše im. Nisu im rekli da im ništa neće trebati, jer života neće više ni imati.

Kažem Freddiju: “Hajde da sakrijemo Moritza kod nas. Sa kime ćemo se igrati? Hranićemo ga od opljačkanog voća, a ja ću donijeti kruha i masti prije podne  a ti u podne”. Zapanjeno me gleda. “On mora da ide! Svi oni moraju da idu.” “A zašto?” “Jer su niža bića”.

U objektivu mi iskrsnu očev lik koga to večer, kada se vratio iz Grada nekakav sav skrhan i pogružen, upitah zašto je Moritz niže biće i šta to uopšte znači. Ispričah mu šta se dogodilo u našoj uilici, sa mojim i Freddijevim prijateljem. Prvi put sam oca vidio kako plače kada je, veoma mlada, umrla prelijepa tetka Lucija.

Sad je odjednom počeo  da plače u prozorčiću kamere. Lik mu pođe iščezavati u suznom moru. Skinuh kameru sa oka, ali mi se slika ne razbistri. Grob predamnom je prelomljen lelujao; lelujali su stari i bijeli nadgrobni kamenovi sa dalekim, čudnim a tako bliskim i prisnim hebrejskim znakovima; zalelujaše se i svi ostali skupi mramorni spomenici i iščeznuše, a jedino osta ono drvo koje sa Baumanove grobnice stremi ka nebu, ka – iz mrtvila – nekom novom životu.

Procijedih: “Izvinite, ali ja dalje ne mogu!” Uputih se ka recepciji. Stadoh pokraj Baumanove grobnice, zagledah su u tu čudnu kompoziciju i pomislih: “tebe, drvo, iždžikalo iz tog sarkofaga treba odmah posjeći. Ti varaš! Varaš ljude pokušajem da im zakone naturalne obnove artificijalno nametneš kao socijalne. Ljudi će to prihvatiti u krivom svjetlu. Kao opravdanje za svoje zločine, jer, zaboga: “eno i ono drvo na Judischer Friedhofu u Berlinu, uništeni Jevreji govore da je sve to ništa, da je nevažno i da će se sve ionako obnoviti.” Pa kad je tako: ZAŽDI GA, NIJE IZ NAŠEG SELA!

Poèinjem da proklinjem čas kad je Liberu Krojaču (Slobodanu Šnajderu – Šacu) palo na pamet da nas odvede na Judischer Friedhof. Prokllinjem, jer mene neće izmijeniti. Ja o tome nisam samo slušao poput tada nerođenih Nijemaca. I ne samo Nijemaca. Ja sam to vidio i doživio – neznao, ali osjetio. Šta je sa tima, mojeg i starijih godišta? Tima lakozaboravnim, koji prihvativši Neue Europische Ordnung, u Zagrebu 1941. srušiše jevrejsku sinagogu a od njenog kamena uz Meštrovićev i Bilinićev paviljon podigoše tri munare te ga pretvoriše u bogomolju “Hrvatskog cvijeća”. (Uz prigodnu slatkorječivost poput one delegata HDZ u novobosanskom parlamentu dr. Vlade Pandžića: “Draga braćo Muslimani…!” pa  im zabiše nož u Mostaru, a evo sada i u Sarajevu, jer oklopna brigada HVO ne krenu iz Kiseljaka ka Rakovici i Ilidži kako bî dogovoreno za konačni proboj u deblokadi Sarajeva, nakon što Armija BiH krvavivši na Vogošći, Debelom brdu, Nišićima, Treskavici, veza srpske snage za sebe.(Valjda zato što je Ilidža ravničarska pa nema brda na kome se može zavijoriti hrvatski stoljetni šahovski stijeg?).  Pedeset godina kasnije, trgu, koji se u međuvremenu zvaše Trg žrtava fašizma, dadoše novo ime Trg Velikana, a ne Trg holokausta ili Der Judisher Platz, kada im je već toliko stalo do Danke Deutschland.

Ne, dragi  moj Libero! Nisam ja taj koji treba ići na Judischer Friedhof. Tamo treba slati:  ćoškoglave, krivouste, niskočelne, tisućljetnom uljudbom zablentavljene bojovnike; kratkošišne, bradate, fundamentalizmom izludjele, mudžahedine; dugobrade, kosovskim mitom raspamećene, osvetnike.

Nesreća je u tome što će oni, stojeći pred Baumanovom grobnicom, za drvo – metaforu reinkarnacije reći: “sasvim zgodno da se na njega objesi toliko i toliko ljudi”.

Ipak ću na to groblje ići kad god mogu. Emocija koja me na njemu prožima kao da ostarjelom tijelu uliva neku dodatnu fizičku snagu, neobhodnu da istraje na putu kojim idem: POMAŽI I POMAŽI. I neprijatelju. Možda će da se osvijesti.

I najuzaludniji posao ima nekog smisla.

Berlin, augusta, 1993.

Rođen sam u prvoj godini mira iza Drugog svjetskog rata. Čim sam uspio razumijevati informacije o tome šta znači rat među ljudima, začudio sam se i upitao zašto ljudi ratuju. Zašto ratuju oni koji u miru mogu dostići božanske vrijednosti?! Čim sam spoznao velike opasnosti koje su sudbina ljudske zajednice, moj se spirit čvrsto uhvatio za ono što mi je podsticalo nadu.

Tito je postao simbol moje nade u zemlji u kojoj su me rodili a da me nisu pitali gdje želim biti rođen. Decenijama sam drugovao s njim, navikao na njeg kao što dijete navikne na oca, mada nije imalo priliku da ga izabere. Vjerovao sam mu i bio sretan, siguran i slobodan. A onda je on odjednom otišao i ja sam se našao u vakuumu. Kako je vrijeme bez Tita prolazilo, u meni je rastao strah od vatri što su topile ono što smo Tito i mi zajedno stvarali. Onda sam odlučio da se obračunam s Titom, jer sam imao pravo na to, kao što dijete ima pravo da padne na očeva mrtva prsa i počne ga  grditi zato što je u nepovrat otišao.

Tita nije bilo lako naći. Nakon njegove smrti, suze jugoslovenskih naroda gurnule su ga duboko u more suza, a i svaki onaj učesnik na njegovom pogrebu odnio je sa sobom dio tog čuvenog čovjeka. Nije mi bilo lako. Trebalo je ponovo ujediniti one milione Titovih čestica što su ih Jugosloveni ponijeli sa sobom zaklinjući se da su svi Tito, pa onda onih  dijelova što su ih odnijeli u svoje zemlje predstavnici 123 države svijeta, među kojima 32 predsjednika država, 22 premijera, 4 kralja – učesnici najčuvenijeg pogreba u historiji naše civilizacije. Čak sam  ponešto od Tita ukrao i od Lillian, majke tadašnjeg američkog predsjednika Jemmyja Cartera, koju je Carter, umjesto sebe, poslao na Titovu sahranu.  Ali, mnogo sam toga skupio i Tito se našao predamnom u onoj svojoj bijeloj maršalskoj uniformi. Ja sam odmah napao, otvoreno ga provocirajući, kao kad shvatite da vas je majka napustila, pa je nađete i počnete joj čupati odjeću s tijela:

RIFET: – Uspjelo ti je postati idol i pokrenuti mase za sobom, nalagati im da rade ono što si ti želio, da rade zato što si prije današnjih estradnih muzičara bio majstor muzike. Radio si isto što i oni na susretištu drugog i trećeg milenija – ustalasaju mase na stadionima, na trgovima  i u dvoranama i naređuju im da s njima pjevaju arije iz njihovih albuma. A, onda, sve ono ružno što se može prišiti svakom živom stvoru nestane u ovacijama mase. Jer, ljudsko je društvo osuđeno na koračanje za vođama. To koračanje je lakše pravdati ako idu za onim ko je bio posljednji od velikih iz Drugog svjetskog rata, za onim ko je opstao pod naletima Hitlera i Staljina, za onim ko je u vrijeme hladnoratovske napetosti u svijetu gradio mostove prijateljstva među narodima, za onim ko je bio jedan od kreatora Pokreta Nesvrstanih Zemalja  tupeći oštrice dva moćna, konfrontirana bloka u svijetu tog vremena. I kada idu za onim, kako je pisao Fitzroy MacLean, ko je vitalan, spretan, odlučan, izdržljiv, ko nije asketski fanatizirani ideolog, niti kabinetski dogmata, ko je hedonista, starješina a ne podređeni, ko ima neobičnu širinu pogleda, uvijek živi smisao za šalu, neprikrivenu ljubav za sitne radosti, prirođenu stidljivost, ženski temperament u izljevima srdžbe, obazrivost i plemenitost. U stvari, ti i nisi bio komunist, nego si igrao u političkom životu kao na filmu. Ne osuđujem te zato što su te mase slijepo slijedile. To nije tvoj minus, to je samo osnovna karakteristika mase. Običaji i ideje su djelo beskrajno male manjine ljudi, a masa je uvijek slična: u neznanju, spremna da prihvata sve pa i laži, surova kad joj se ukaže prilika, sebična i ograničena. Tako su i ti što su palili nebo ovacijama Tebi i tvojim prvacima zaboravili zločine tvojih boraca za slobodu, nemilosrdno ubijanje i proganjanje četnika, ustaša, ljotićevaca i ostalih vaših neprijatelja koji vam se nisu htjeli predati. Pa onda Goli otok, svirepu tamnicu za tvoje saradnike koji su ostali vjerni Staljinu…

TITO: – Lako je biti pametan kad ti vrijeme pokaže šta je pametno! Lako se smijati mojim greškama i padovima dok sam išao kroz šikaru, punu rupa i zamki, a ti sjediš na brežuljku i gledaš moje padove. Lako je tebi osuđivati mene za isprebijane grane u šipražju kroz koje sam ja jurio. Ja nisam bio Mahatma Gandi u prvoj fazi puta na čelu jugoslovenskih naroda. Ja sam rekao Bolje grob nego rob , jer je ovo drugo vodilo u saradnju sa nejcrnjom ideologijom svijeta.  Ne zato što sam ja volio rat. Ja sam uvijek bio protiv rata. Naši zločini na kraju rata? Po tom bi pravilu svaki sud koji zločinca osudi bio također zločinac. Šta misliš koliko su Amerikanci, Englezi i Rusi pobili neprijatelja, ali mnogo više od toga nedužna svijeta prilikom oslobađanja Evrope od nacista i fašista.  Što se tiče Golog otoka, to je moja greška. Bili smo brzi u rješavanju problema koji je nastao našim neprihvatanjem Straljinove palice i nastojali smo izolirati sve one koji nisu shvatili značaj našega NE. Mi tad nismo imali Sibir, niti smo bili na takvom demokratskom nivou koji može neutralisati unutrašnje neprijatelje, koji su veoma lako mogli izazvati građanski rat i omogućiti sovjetsku vojnu intervenciju. Goli otok je bio sličan američkom Guantanamo Bay-u, ali je nestao veoma brzo kao tamnica, jer sam ja lično brzo shvatio da nam je to historijski minus. Komunist? Ja sam tu ideju prvo čuo od našeg seoskog župnika, a približio joj se u veoma crnim vremenima dvadesetog vijeka, kad su nenarodni, ili nacionalistički režimi sijali smrt po svijetu. Meni su epitet komuniste oduzeli Staljin i svi njegovi sateliti, kineski rukovodioci tog vremena, čak i neki poznati zapadni političari i filozofi…

RIFET: – Ostavio si oštrice na nacionalnim odnosima, koje su prolile krv iza tebe, a u religijama nisi izvršio reviziju koja bi ih zauvijek zaustavila u odnosima s Bogom i spriječila da staju na čelo odnosa među ljudima.

TITO: – Ako ti padne u naručje roj pčela, veoma je teško od njih napraviti insekte bez opasnih žaoka. Za to su potrebna duga vremena djelovanja na gene, jer nacija i religija su duboko u genima ljudi. One egzistiraju hiljadama godina. One su gotovo instinktivne reakcije ljudskoga spirita. Ja sam podsticao ljubav medu ljudima, njihovo miješanje kako bi nacionalne i religijske oštrice otupjele. Ja sam propagirao jednakost i jedinstvo, gdje bi nacionalna pripadnost bila više statistički podatak nego mobilizacioni motiv. I religijske institucije, također. Mobilizacioni faktori među ljudima trebali bi biti duhovni i ekonomski razvoj.

RIFET: – Tvoje dvije krilatice u odnosima među ljudima nadživjele su tvoj fizički život. Danas ih ponavlja Dallai Lama, Desmond Tutu… Ona upućena dijelu civilizacije gdje si vladao – Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga – nije nova. Poznata je u historiji. Slično je govorio Mahatma Gandi, o nju se spoticao Winston Cherchil. Mnogi su vladari pozivali narode kojima su vladali na jedinstvo. Ti si to činio veoma uspješno. U strukturi tvog državnog mehanizma, pored očinskog tretmana, nije bilo teško naći diktat i silu, i ozbiljne i grube konsekvence za drukčija mišljenja. Teško je presuditi: da li si ti uz pomoć te krilatice vladao jugoslovenskim nacijama i religijama, ili si ti, u stvari,  gurao tu misao u mozgove svojih sljedbenika kako bi njima lakše vladao a  da te nije bilo ni briga koliko će od toga biti hipokrizija, a koliko ući u gene budućih generacija. Meni je ta zamisao draga, jer potpomaže opstanak cjeline, ali i kvalitetnih razlika. Bijeg od unitarizacije. Sličan je tome kanadski koncept Multikulturalizma, a naročito koncept stvaranja Ujedinjene Evrope.

TITO: – Šta bi bilo kad bi svi cvjetovi na livadi imali istu  boju? Ili isti oblik? U najbezbolnijem slučaju insekti bi bili konfuzni. Bilo je i kod nas intencije da unitarizacijom pokušamo zaboraviti historijske nesuglasice. Ali, to bi bilo pogrešno. Zašto bismo svi morali imati ista imena? Važno je da nikom tuđe ime ne smeta. Važno je izgraditi druge vrijednosti u životu. Važno je da naša osnovna preokupacija bude čovjek, svaki čovjek i sreća svakog čovjeka. Meni je put u budućnost bio ne dozvoliti usitnjavanje interesa, ne podrediti opšte ličnom, globalizirati ali sačuvati nacionalne vrijednosti koje su istovremeno i vrijednosti za sve. Omogućiti i forsirati ukrštanja, udruživanja onoga dobrog iz jednog identiteta sa dobrim iz drugog i ne dozvoliti incestoidne degeneracije. Udružiti umne i ekonomske potencijale za uspješnu konkurenciju u svijetu. Tako jedinstveni i snažni mi nismo imali bojazni da idemo u dalja udruživanja u svijetu, u svjetsku podjelu rada. U tom slučaju nemaš osjećaj minoriteta, ne plašiš se da će te drugi progutati. Možeš otvoriti granice i miješati se s drugima, jer će tvoj udio u svjetskoj genetici biti neuništiv.

RIFET: – A diktatura? U svijetu te nazivaju humanim diktatorom. Diktator je diktator. Tvoj izborni sistem bio je  dirigiran i limitiran.

TITO: – Historiji ne možete diktirati istine. Ja sam bio neka vrsta diktatora, ali onda kad je to trebalo. Zar mladim sadnicama u voću nisu potrebne pritke zabijene u zemlju da ih čuvaju pred naletima olujna vjetra? Naročito kad taj vjetar kreće svom žestinom s namjerom da ih počupa. Kasnije smo demokratizirali onako kako smo mislili da je dobro. Postepeno.  Zar koncepcija samoupravnog socijalizma nije izuzetan vid demokratije? Ja nisam kriv ako su me ljudi smatrali ocem nacije i postavili mi vječitu fotelju, bolje reći vječiti kauč, na nekom brdu odakle ih sve mogu vidjeti. Ali, i oni mene. Koliko znam, željeli su da budem vječito s njima.

RIFET: – Tvoju drugu krilaticu prihvatili su mnogi u svijetu: Narodi svijeta treba da grade svoje odnose na principima miroljubive koegzistencije. Ti i tvoji prijatelji Nehru i Naser na tom ste principu formirali Pokret Nesvrstanih Zemalja. Vjerujem da si imao na umu da treba zaštititi slabije od jačih i agresivnih, da u svjetskim društvenim i ekonomskim procesima treba osigurati sučeljavanje različitih zamisli i omogućiti spontanu utakmicu, a gledaoci će znati da odaberu svoje miljenike. Ali, da li je to, možda, istovremeno i pružanje ruke i onima koji ugnjetavaju i eksploatišu. Jer, miroljubiva koegzistencija prepoznaje sve državne aparate i vladajuće socijalne oblike. I zatvorene granice. Da li to znači da internacionalizacija u smislu presije na očigledno zla rukovođenja narodima treba da ostane samo u smislu verbalnog sukobljavanja mišljenja i filozofija. Da li bi to bilo zamrzavanje stanja u svijetu i put koji obezbjeđuje da u trećem mileniju dominiraju čvrste međe, bogomdani sistemi, bez obzira na to šta se u okviru tih međa nalazi? Da li je to zahtjev da svako gura nos u sopstveni biznis, u biznis u svojoj kući, a da ga ne treba biti briga šta se u drugim kućama događa? Da li to, pak,  znači da danas treba spriječiti Bushevu administraciju u Americi da pod vidom nametanja demokratije drugima razara i osvaja prostore i narode? Ili da se nedokučivo dugo čeka da u zemljama pod zlim režimima nabujaju pozitivne snage da unište sopstveno zlo? Šta je u stvari AB OVO? Ako u jaje ne bi prodrlo ono što ga oplođuje, da li bi bilo života? Da li si ikad pomislio da bi miroljubiva koegzistencija mogla biti jednostavno tolerancija i da bi mogla zaustaviti kluniranje života u trećem milenijumu?

TITO: – Hadrijan nije prihvatio hrišćanstvo zato što mu je bila draža raznolikost života uz razne ljudima slične bogove. Dominacija jednoga je dogma.  A naročito kad je ta dominacija nametnuta izvana, a još gore kad je nametnuta ratom, ubijanjima i razaranjima. To su putevi stvaranja mržnje. Ljudi bi morali poštovati jedni druge i pomagati jedni drugima da lakše žive, da se mogu osloniti jedni na druge. Da jednima dostojanstvo drugih znači mnogo. Miroljubiva koegzistencija je izuzetan recept za udruživanje čovječanstva. To je jedini put da ljudi prestanu razmišljati o ratu, bez obzira da li o njemu razmišljaju kao o načinu pokoravanja drugih, ili kao o načinu odbrane. Kome je god doktrina rat, on se naoružava, a nijedno oružje u ljudskoj historiji nije ostalo neupotrijebljeno. I to protiv ljudi. Miroljubiva koegzistencija nudi ljudima ljubav, međusobno uvažavanje i miješanje. Kad iz sebe potisnete mržnju, potisnućete i osnovne probleme koji sukobljavaju ljude: religija, nacija, rasa… To je izuzetan recept za ujedinjenje svijeta. Ratovi nikad neće ujediniti svijet,  jer podstiču stvaranje razaračkih nagona. I kod napadača, i kod žrtava.

RIFET: – Kažu da su procesi transformacije komunističkih sistema počeli s Gorbačovom. Meni se čini, i više nego mi se čini, da su počeli s tvojim uspješnim, strpljivim i postepenim revizionizmom, koji je materijalno i politički podsticao Zapad u otvorenoj borbi protiv  komunizma, a i Istok – sporim koracima u blagostanje i sve većim jazom između parti-birokratije i narodnih masa. Zbog naglog razvoja privrede, otvaranja granica prema svijetu i sve sretnijeg i slobodnijeg života ljudi iza šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, tvoja Jugoslavija je postala ljubav sopstvenog naroda, a u istočnoevropskim zemljama je prozvana drugom Amerikom. Jugoslovenski sindrom postao je opsesija mnogih zemalja i naroda u svijetu, jer je izdržao pritiske velikih sila. Nekadašnja zgražanja u komunističkim zemljama zbog tvoga revizionizma prerastala su u sve vreliji pokret za otvaranje granica prema svijetu i demokratizaciju političkog i privrednog života.

TITO:  - Na početku smo bili tvrdoglavi i samouvjereni, a onda su našoj želji da se brzo razvijamo u miru i slobodi svjetske prilike počele ići na ruku. Ukliješteni između ortodoksno komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada uzimali smo dobre recepte i od jednih i od drugih i utkivali ih u naš koncept samoupravnog socijalizma.  Narod nas je zavolio još u revoluciji, a utvrdio tu ljubav davanjem velikih prava radnim ljudima. Samoupravni socijalizam bio je sistem stavljanja čovjeka na čelo svih vrijednosti, stavljanje rada iznad kapitala, što je bila doktrina čak i velikih Amerikanaca, kao što su Abraham Linkoln i Thomas Jefferson. Ja volim velik dio filozofije koju svijet zove komunističkom doktrinom. Ali, nikad nisam bio tvrdoglav i slijep. Uvijek sam podsticao promjene. U svom životu ničem nisam robovao, osim želje da pomognem ljudima da žive sretno. To je bila garancija da ću i ja živjeti sretno. Ja nisam robovao komunističkoj doktrini, ali sam uvijek smatrao da profit drži iza rešetaka istinska bogatstva civilizacije – humanost i slobodu. Profit je obmana čovjeka, crna sila koja uništava moral i dostojanstvo, radi koje, recimo, Busheva Amerika želi da porobi svijet, radi koje ne daju mira ni  mrtvoj engleskoj princezi Dijani, radi koje superrazvijena društva uništavaju porodicu, jednu od nejčvršćih ljudskih institucija oduvijek, kako bi tinejdžeri što ranije počeli raditi za sitne nadnice, uhvaćeni u kandže proizvođača kapitala. A onda sam shvatio da je taj proces nezaustavljiva sila odnekud inplantirana u ljudske gene, zajedno sa egoizmom, ali da je moguće humanizirati puteve sticanja kapitala i onda ga pretvarati u opštedruštveno dobro. Problem komunističkih društava ležao je u začahurenosti, u mržnji prema svakom revizionizmu, kao da promjene nisu motorna snaga svakoga društva.

Pripremio sam mu još nekoliko pitanja, ali se Tito izgubio. Nestao je u masi nekadašnjih Titoista, koji su razorili njegovo djelo i nanijeli veliko zlo onima koje je on volio. Bilo mi je najviše žao što ga nisam kritikovao zato što je bio naklonjen jedinstvu nacija, a nije pokušao eliminirati tu podjelu među ljudima.  I da li stvarno misli da bi ljudi mogli prihvatiti filozofiju miroljubive koegzistencije i eliminirati ljudsku žeđ za profitom i fanatični teror.

Meni su prijatelji u Francuskoj, kad je Tito umro 1980. godine, govorili da je šteta što je bio Jugosloven, jer će ga Jugosloveni brzo uistinu sahraniti. Da je bio Francuz, govorili su, bio bi veći od Napoleona. A ja se ljutio…

Imali smo sreću da je bilo lijepo vrijeme, kažu da je ovo najbolji period godine za posjete Big Apple, kao i da je bio vikend kada ulicama caruju autobusi i 12.000 taxija. Na Manhattanu inače živi 1.2 miliona žitelja, a radnim danom dodje pet miliona ljudi koji na kraju dana napuste grad.

Vodič cijelo vrijeme pokazuje visoke oblakodere pored kojih prolazimo, a mi iskrivljenih vratova pratimo njegove pokrete. Meni su na pamet pali mravi koji čitav život sve oko sebe vide iz te perspektive.

Oko i na samom Times Squaru svi neboderi su oblijepljeni ogromnim panoima sa reklamama za koje vodič reče da koštaju više od unajmljenog prostora unutar zgrada.

Prošli smo i pored svetinje sporta Madison Square Gardena gdje se održavaju najveći bokserski mečevi i gdje igraju košarkaši New York Kniksa koji se ove godine spremaju da dovedu najveću zvijezdu NBA Lebron Jamesa.

Autobus prolazi malo podalje od Ground Zero-a i vodič ne propušta priliku da spomene 11.Septembar i ispriča da se nalazio stotinjak metara od mjesta World Trade Centra i da je danima radio kao volonter. Sada je tamo gradilište ogromnog memorijalnog kompleksa.

Trenutno, u New Yorku je postavljen samo jedan spomenik vezan za taj tragičan dan. Jedna skulptura, oštećena prilikom rušenja jednog od Twin Towera sada podsjeća na 11.Septembar 2001.godine.

Jedna od turističkih atrakcija je i Golden Bull, simbol Wall Streeta, nekada najjačeg svjetskog  finansijskog centra, danas simbola ogromnih finansijskih problema sa kojima se bore Sjedinjene Države.

Prošli smo pored zgrade Ujedinjenih Nacija koja se trenutno renovira.

Na jednom mjestu smo prekinuli vožnju namjeravajući da brodom obidjemo spomenik Lady Liberty i Ellis Island, odustali smo zbog velike gužve i vrućine. Ellis Island je malo ostrvo pored Kipa Slobode koje je simbol američkih imigranata. Od 1892. do 1954.godine, preko 12 miliona imigranata iz cijelog svijeta prošlo je kroz ovaj portal u njujorškoj luci. Ostrvce je vremenom dogradjeno i povećano sa oko 3 akra na 27 akra, a korištena je zemlja iskopana prilikom gradnje njujorške podzemne željeznice.

Bilo je dosta vruće pa su brojna djeca iskoristila priliku da se osvježe na obližnjem vodoskoku, a i mi smo poželjeli da im se pridružimo.

Vožnja je završena ponovo na Times Square-u, dočekala nas je ista gužva kao i prije podne kada je tura krenula. Umorni i puni utisaka, potražili smo neki restoran. Otišli smo u Little Italy i odabrali jedan fini restoran, pun gostiju. Na naše iznenadjenje, rekli su nam da tu radi nekoliko konobara iz Crne Gore. Upoznali smo Ismeta iz Bara koji nas je ispratio i koga smo zamolili da nas slika na ulici ispred restorana. On je predložio da se na snimku vidi ime restorana (Angelo’s) jer je, kako nam je rekao, veoma poznat. Onda nam je otkrio da je redovan gost bio bivši predsjednik Ronald Reagan! Kaže da je tada oko restorana bilo hiljadu ljudi iz obezbjedjenja. A, mi nismo ni primjetili brojne Reaganove slike na zidovima.

Piše: Azer Pehilj

Za razliku od ranije opričanog a predobro situiranog antiglobaliste, Hemonu ne pada na pamet da ističe sebe u prvi plan. U njegovim komentarima se je lako prepoznati – ni traga aroganciji a ni mistificiranju vlastitog talenta. Samoironija, anegdote iz vlastite, ne toliko davne prošlosti, koje su u vrijeme dešavanja bile sve samo ne smiješne – otapaju i najledenija sjevernjačko-južnjačka srca

Glavni grad Norveške je proteklih dana ponovo bio u centru pažnje europske javnosti. Mjesec je peti – što će reći da je vrijeme za putujući cirkus zvani Eurovision Song Contest. Nakon uvjerljive pobjede nadarenog bjeloruskog Norvežanina veselog pogleda, maja prošle godine – velika čast i još veći teret organizacije ovogodišnje manifestacije (pri)pao je gradu Oslu, NRK-u (Norveškoj državnoj radio-televiziji) a samim tim i nama tv-pretplatnicima – bez obzira šta mi o tome mislili. Da bi finansirali ovako skup projekat, odgovorni u državnoj televiziji su se odlučili na nimalo popularan korak – prodaju prava prenosa Svjetskog prvenstva u fudbalu u Južnoj Africi (sva sreća pa usprkos redovno uplaćenoj tv-pretplati ne ovisimo o njima i imamo alternativna, jeftinija rješenja).

U kasnu subotnju večer znaće se ime ovogodišnjeg pobjednika, a time i ko će ponijeti ogroman teret /troškove domaćinstva sljedećeg takmičenja. Od imena pobjednika vjerovatno zavisi i na kakve nove smicalice su spremni čelni ljudi Eurovizije – a sve da bi se predstavnicima iz tzv. demokratske Europe osigurao što lagodniji ulazak u finale.

A Oslo (nekadašnja Christiania a potom Kristiania) i Norvešku su tokom istorije posjećivali mnogi – uprkos nezgodnog geografskog položaja i još nezgodnije klime. Vojske različitih osvajača, istraživači i naučnici, avanturisti i obični turisti, poslovni ljudi, kulturni radnici i umjetnici, nevini logoraški nesretnici tokom Drugog svjetskog rata i, ništa manje nevine ali bar malo sretnije izbjeglice i protjerani iz svih sljedećih ratova poslije onog Drugog, velikog …

Kao pripadnik zadnje navedene grupe, tj. pripadnik grupe sretno preživjelih protjeranih nesretnika, imao sam priliku da posvjedočim posjetama mnogih poznatih i manje poznatih osoba mojoj novoj domovini. Normalno je da su mi naročito zanimljive bile posjete ljudi sa “naših” prostora: od festivalskih gostovanja Mostar Sevdah Reunion u trenucima njihove najveće slave, preko polutajnih posjeta srbijanskih “pro-europskih” političara malo prije nego što će preuzeti vlast (a i mast) od Miloševića, do nedavne posjete jako talentovanog njemačko-bosanskohercegovačkog pisca Saše Stanišića (Kako vojnik popravlja gramofon) književnom festivalu u Lillehammeru.

Izdvojio bih dva gostovanja koja su, iz potpuno različitih razloga, ostavila na mene snažan utisak. Zbog prvog sam se ponovo zastidio što sam ljudsko biće, što se na žalost i ne dešava baš tako rijetko, dok mi je druga bar na tren vratila nadu da možda i nije sve otišlo dođavola.

Wanted Man u Oslu

August je 2008. Aftenposten (jedan od tri najtiražnijih norveških dnevnika) objavljuje listu učesnika World Music Festivala u Oslu. Tema festivala – tolerancija, a jedna od zvijezda festivala – Emir Kusturica sa bandom. Dugo mi je trebalo da spojim koncept tolerancije sa imenom učesnika. U kontaktu sa organizatorima saznajem da nije greška – ne, nije im poznato ni da je dotični opjevao R. Karadžića i da festivale širom svijeta koristi uveseljavajući publiku, sa uobičajenim nivoom neznanja nekog od južnoslovenskih jezika, širenjem netrpeljivosti među ljudima tamo daleko – iz valjda samo njemu razumljivih razloga. Sad je kasno da povuku poziv, tvrde, jer navedeni pijevci bi samo dobili još veći publicitet, uz novce koji bi im svakako bili obavezni isplatiti. A red je misliti i na slobodu govora. Tako rekoše organizatori festivala, u gradu koji je čekao preko pola stoljeća nakon Drugog svjetskog rata da objesi skromnu spomen-ploču s imenom jednog od najvećih norveških pisaca svih vremena, Knuta Hamsuna. A sve zbog njegovih iskazanih simpatija prema nacistima, nastalih u vremenu bez današnjih tehnoloških pomagala koja bi, kao, trebala da nam olakšaju pristup informacijama. Pa tako i informacijama o zločinu.

Novembar je peti. Intervju. Sala Cinemateke u Oslu elegantno popunjena. Domaćin – mlad novinar, gostoprimljiv i servilan, tako da se intervju ubrzo pretvara u monolog. O djetinjstvu i jednoj mladosti, obećavajućoj fudbalskoj karijeri upropaštenoj božanskim režiserskim talentom. O školovanju u Sarajevu i Pragu, problemima sa različitim vlastima i režimima i njegovom hrabrom otporu. Od onih socijalističkih, koji su, među nama budi rečeno, dobrim djelom stajali njegovo školovanje i prve filmove, do Miloševića i današnjih srbijanskih demokrata, zbog kojih je, možda ne kriv ali reklo bi se još uvijek dužan, postao i zemljoposjednik. Vremena, prilike i hrabrosti za kritička pitanja nema. Običaj da se publika uključi u diskusiju možemo zaboraviti. Aplauz, ko za to osjeća potrebu – a ima ih, i lagano povlačenje dobrostojećeg svetskog buntovnika.

Novembar je 6. – svi važniji norveški internet-portali su prenijeli informaciju jedne ovdašnje novinske agencije da bi Kusturica sa bandom, na nastupu mogao ponovo veličati Karadžića. Umjetnik nedostupan, ne želi to da komentariše.

Koncert. Ranije korišteni stihovi, citirani po norveškim novinama a kurvinski skriveni u pjesmi Wanted Man – “Ko ne voli Radovana, ne doček’o Ðurđevdana” – još su bolje zamaskirani sa “Ko ne voli Dabić Rašu, popušio kitu našu”. Ipak se mogu razgovjetno čuti na snimku – živjela nova tehnologija! Dio o Kosovu je ostao nepromjenjen, jebi ga – svima je već znano da im ga ne damo. Ostatak priče je poznat. Hrabra izbjegavanja komentara i negiranja samog događaja, (”Raša Dabić je jedan naš prijatelj… to naravno nije Radovan Karadžić” – Dejan Sparavalo za Radio Slobodna Evropa, 28. 01. 2009), optužbe na račun hrvatskih novinara/špijuna, koji su sve to izmislili i, na kraju, klimaks – priznanje: Jeste, pjevao sam. Ali, prije svega fasciniran likom. Nipošto (ne)djelima. Jeftino. Kupljeno.

Nowhere Man u Oslu

Početak je 2010. godine. Na web-stranicama Doma književnosti u Oslu (Litteraturhuset) stoji tekst o skoroj posjeti američko-bosanskohercegovačkog pisca Aleksandra Hemona, povodom objavljivanja njegove treće knjige “Lazarus project”, za jednu poznatu norvešku izdavačku kuću. Autor teksta je opčinjen Hemonovom ličnošću i skromnošću i citira kritičare, između ostalih iz The New Yorkera i The New York Timesa, koji imaju samo riječi hvale kako za pisca tako i za njegove romane. Početak maja, tačnije peti – na dan intervjua, Wergeland sala Doma književnosti je puna – reklo bi se da je podjednak broj norveških ljubitelja dobre knjige i mladih ljudi porijeklom sa južnoslovenskih prostora. Razgovor sa Hemonom vodi priznata norveška spisateljica Linn Ullmann – kćerka slavne norveške glumice Liv i, ako je moguće još slavnijeg švedskog režisera Ingmara. Primjetno je poštovanje koje gaji prema Hemonovom djelu, dok Hemon, s druge strane, sve prisutne osvaja svojom neposrednošću i otvorenošću. Za razliku od ranije opričanog a predobro situiranog antiglobaliste, Hemonu ne pada na pamet da ističe sebe u prvi plan. U njegovim komentarima se je lako prepoznati – ni traga aroganciji a ni mistificiranju vlastitog talenta. Samoironija, anegdote iz vlastite, ne toliko davne prošlosti, koje su u vrijeme dešavanja bile sve samo ne smiješne – otapaju i najledenija sjevernjačko-južnjačka srca. I publika dobiva priliku da se uključi u razgovor sa gostom – potom slijedi ispisivanje autograma i razmjena misli sa onim ekstra-zainteresovanim posjetiocima. Dan poslije, u Dagbladetu (”naški” – Dnevni list, ali ne mostarski već jedan od tri visokotiražna norveška) izlazi veliki intervju sa Hemonom. O književnosti i ulozi pisca, politikama i političarima u Americi i Bosni i Hercegovini, fudbalu kao umjetnosti kojom se može objasniti svijet, zločinu i genocidu…

I na potpuno drugi način o istim onim ideolozima i (za)četnicima zločina, o kojima fascinirani Kusturica sa bandom nadahnuto pjeva.

Intervju se završava tvrdnjom da poznavanje i interes za djela Beethovena i Shakespeara nisu nikakva garancija da čovjek neće postati zločinac – ako mu se za to pruži prilika, dodao bih. To smo već vidjeli, jel’ da, i to ne samo kod nas.

Šta onda očekivati od onih koji odrastaju na “umjetnički” dotjeranim nebulozama Wanted Mana?