Uvjeren sam da ogromna većina čitalaca bloga redovno prati “Oslobodjenje”, ali za one kojima je promakao ovaj članak Ivana Šarčevića objavljen 11.augusta, Bato Jeftić ga svesrdno preporučuje u čemu mu se i ja pridružujem:

Autor: Ivan Sarcevic, Oslobodjenje, Sarajevo   2008-08-11

Zamjena Boga ohološću nacije poništava temeljnu istinu vjere i pervertira je u njezinu suprotnost: važnije je što smo se rodili kao pripadnici određenog (božanskog) naroda nego što smo stvoreni od Boga.

Nijednoj vjeri nije tolika opasnost neka druga vjera i svjetonazor, čak i kada su borbeno neprijateljski raspoloženi, koliko unutarnje krivovjerje. Među unutarnje krivovjerje spada i nacionalizam – ideologija u kojoj nacija zauzima mjesto Boga. Nikada dovoljno posvijestiti da je nacionalizam najbezbožnija suvremena ideologija, jer se sotonsko zavodnički služi najsvetijim i ostavlja iluziju pravoga puta. Read more »

 Nenad Vidović ima interesantnu ponudu za zainteresovane inženjere hemije:

Do sada sam ovdje u Ontariju pomogao nekolicini naših ljudi da se zaposle i porodično osamostale ili pak da nastave postdiplomske studije iz oblasti koje su slične mojim djelatnostima pa sam mislio uz pomoć tvog (kao i banjalučkog) bloga da eventualno pronadjemo pogodnu osobu medju našim ljudima - možda bi neko bio sretan da dobije ovakvu vrstu posla. Javi šta mislis a ako pristaješ onda, ovo stavi na blog i bez javljanja.

Šansa za inženjera hemije

Buduci da se moje vrijeme penzionisanja približava, ja (kao i moja kompanija), polako razmišljam o “nasljedniku” pa je u tom smislu raspisan konkurs za hemičara koji bi zauzeo moje mjesto i nastavio rad u Research and Development sektoru u “The Sansin Corporation” kompaniji (www.sansin.com). Konkurs je raspisivan već dva puta ali izbor nije napravljen jer su se javljali početnici a oni iskusniji se nisu ni javljali - valjda nisu htjeli da se sele u manji grad kao što je Strathroy (40 km zapadno od Kanadskog Londona, u Ontario provinciji). Sada je konkurs ponovo raspisan i ja se pitam da li možda negdje u Kanadi ili USA postoji naš čovjek – hemičar, inženjer kome je posao preko potreban a koji dobro poznaje engleski i ima iskustva u proizvodnji boja i drugih premaza. Magistratura ili doktorat su poželjni ali nisu uslov. Ja naravno imam saglasnost kompanije da ovo objavim a ako ima zainteresiranih neka mi se jave na nv@sansin.com i prilože rezime na engleskom jeziku. Za mene nacionalnost uopće nije bitna ali je bitno znanje i želja za usavršavanjem. Naravno, novozaposleni ne bi odmah bio poslat u “vatru” nego bi samnom radio još nekoliko mjeseci i postepeno preuzimao posao, s’tim što ja od te osobe očekujem da mene kasnije prevazidje u znanju i dadne doprinos daljnjem razvoju kompanije jer samo tada bih ovu moju akciju smatrao uspješnom. Za izrazito dobre i samouvjerene kandidate ograničenje za Kanadu i/ili USA ne postoji, mogu se javljati kandidati iz ostalih zapadnih zemalja kao i oni iz bivših jugoslovenskih republika. Kao i svagdje drugdje, konačan izbor kandidata obavlja Human Resources.

Nenad Vidović

Ta divna, umorna, istrošena Amerika

Sve je teklo po planu tog oblačnog, ranog jutra u Irskoj kad smo se navrat nanos spremili za polazak u Shannon, a odatle preko okeana , za Ameriku. Sve, osim što je Filip pao niz stepenice, njegov otac se iznervirao i dekoncentrisao, majka se zabrinula, ja zaboravio sliku koju sam namjenio za poklon. Mirjana je sa mnogo strpljenja počela da nas sve tješi i požuruje jer smo vec kasnili pola sata od planiranog polaska.

I onda smo napokon krenuli kolima sa volanom na desnoj, ali lijevom stranom puta, kako to već propisi u ovoj zemlji nalažu. Read more »

Da ne bude opet: …nismo znali, …ko je mogao pretpostaviti, … e, da sam znao de će ovo biti ovako,… - evo jedna pravovremena, agencijska:

Biće skoro propast svijeta, nek’ propadne nije šteta!

Ovaj događaj zakazan je 10. septembra tekuće godine (iz povjerljivih, CERN-u bliskih izvora). CERN (akronim francuskog naziva Conseil Européen pour la Recherche Nucléaire) je najveći laboratorij na svijetu za fiziku elementarnih čestica. Nalazi se na granici između Švicarske i Francuske, sa sjedištem u Ženevi. Ovdje fizičari nastoje da istraže tajnu materije i sila koje upravljaju univerzumom. Osnovan je 1954. godine od strane 12 država – članica. Među njima bila je i Jugoslavija. Danas CERN sačinjavaju 20 država-članica, ali među njima nema više Yuge, niti bilo koje novokomponovane. Read more »

Drago mi je da je moj članak u beogradskom “Vremenu”  o čuvenom aperitivu došao u prave ruke.  U međuvremenu sam došao do novih saznanja: mlađe generacije, sklonije eksperimentisanju, pronašle su da se slični aperitivi mogu praviti i od likera od, na primer, breskve ili jagode.  Naravno više se ne mogu zvati Kir, ali princip je isti (belo vino kao “razređivač”).  A kad smo već kod bresaka, sećam se da sam još u detinjstvu pročitao u nekim dnevnim novinama (uoči Nove godine, kad sva štampa vrvi od recepata za neuobičajena jela i pića)da se i sa belim vinom može napraviti nešto analogno sangriji (crno vino sa komadima narandže, jabuke, šećerom i pojačano konjakom), takozvana “bola” - belo vino sa komadima oljuštene zrele breskve. Inače, u Beogradu, u vreme kad sam ja bio klinac (zaista davno, recimo ‘60-tih), u nekim kafanama su šmekeri poručivali, naročito leti, koktel od 1 dela sirupa od maline (hrvatski “himber”) i tri dela vina ružice, sa jednim štrcom soda-vode, iz malih “pikolo” sifona… Sifona sa soda-vodom (neophodnih za pravi špricer, inače vino sa gaziranom mineralnom vodom je “gemišt”) odavno nema više u Beogradu i Srbiji, ali sam ja, ipak, otkrio jednu radnjicu  u Katanićevoj ulici, blizu pijace Kalenić, u kojoj se prodaju svi formati “sifon-sode”, kao i ona nekadašnja čuvena vašarska pića: klakeri i kabeze.  Bila je noć, radnja zatvorena, pa sam je samo fotografisao, a kasnije me nije put navodio često u taj kraj da proverim da li zaista i prave soda-vodu. Read more »

Kakvi gradovi Tramore i Waterford

Jutro je promijenilo sve. Vjetar je stao. Lijepo vrijeme nas je istjeralo iz kuće. Krenuli smo da se vozimo po pitomim brežuljcima iznad mora koji su bili mirišljavi parkovi sa raznobojnim cvijećem, žbunjem punih boja i čudnih plodova , travom svijetlozelenom i mekom kao tepih razastrt po proplancima, ispred kamenih ograda koje oivičavaju bašče sa prekrasnim vilama u tradicionalnom engleskom, irskom i kontinentalnom stilu, a iza njih se uzdiže visoko drveće poput agava i kedrova sa loptastim košnjama raznih valera zelene boje. Onda na najvišem prevoju ugledasmo sivozeleno more , ka kojem se spuštaju strme tamnozelene obale i završavaju se dugačkim pješčanim plažama. Svi putevi vode prema pitoresknom manjem gradiću čiji se krovovi kuća kao i brežuljci spuštaju ka proširenim pjacetama i trgovima uz more. Ulice su uske, strme i vijugaju izmedju raznobojnih kuća koje svojim čarobnim bojama, pomalo mediteranskim i neočekivano vedrim kontrastnim i jakim, oživljavaju ovaj pejsaž iza kojeg stoji tajanstveno sivozeleno more koje se stapa sa udaljenim poluostrvima kao dugačkim bedemima iste boje kao i more, i koji dugo prate bočnu liniju horizonta i neprimjetno uranjaju u more.

Grad je pun prodavnica, restorana, pabova, klubova, izbačenih i pokrivenih terasa, pješaka u pješačkim zonama i automobila koji mile i nepogriješivo se provlače kroz uske ulice, a na kraju pješačka zona dolazi do mora i nastavlja kao kameni “peer” ili produženi pješački dok, malo podignut i zaštićen od vremenskih nepogoda i morskih valova kad počnu oluje, ali sada pitom i načičkan barovima, prodavnicama svih oblika brze hrane, suvenira, muzičkih i ostalih igara, tobogana u pozadini koji to sve povezuje i po kome se, kad je lijepo vrijeme, spuštaju redovni kupači sa obližnje plaže koja se nastavlja prema zalivu. Read more »

“Fly with me” (F.Sinatra)

Trgoh se. Probudi me poznati glas. U prvi momenat nisam znao gdje se nalazim. Malo sam spavao. Kasno sam legao. A prethodni dan u Varšavi je bio pun uzbudjenja. Nervozno spremanje za put u Irsku, poslije obaveznog bazena, koga ne mogu čak ni u ovim prilikama, pred sam put, da zaobidjem.

A poslije toga sve što slijedi: doručak, predah, pa spremanje uz konfuznu selekciju stvari šta nam sve treba, a šta ne treba za put. Potraga za slikama koje sam iz svoje kolekcije obećao mojoj kćerki Barbari, da pokrije svoje gole zidove, a koje mogu da stanu u naše kofere i brza kupovina ostalih poklona, pa se nadjosmo na aerodromu “Etida” kako je odmah, kao i u muzici, tako i u stvarnom životu, nazvan mali aerodrom uz veliki aerodrom “Fridrik Šopen”, sada pun “low cost” putnika koji sjede svugdje naokolo po stolicama, pa čak i na podu i bez naročite nervoze i ljutnje, trpe nepredvidjeno kašnjenje, i čekaju na polazak svojih pretrpanih i do posljednjeg mjesta bukiranih sjedišta u avionima Rayanaira, Wizera i sličnih kompanija, koje ih raznose po cijelom svijetu.

A onda tri sata mirnog leta, u jogi položaju, da se zauzme što manje prostora u avionu, kako bi sve bilo iskorišteno i krajnje ekonomično i pristupačno po cijenama i već slećemo u Irsku na Dablinski aerodrom i odmah smo u stampedu mase putnika sa tek prispjelih letova, koji hitaju u kružnom hodniku aerodroma u “kros kontriju” do proširenih holova sa prtljagom. Na šalteru pasoške kontrole nalećemo na uvijek ozbiljnog i pronicljivog lika koji pokušava da nas zaplaši i otkrije u nama početne tragove neke Al kaide. Umjesto nas, on je sav zbunjen, kad vidi naše pasoše i ne zna kako da počne ispitivanje na ovu temu, jer predpostavlja da putnici sa Balkana, koji stoje pred njim, ne znaju njegov jezik, a on ne zna ama baš nijednu riječ njihovog jezika. Read more »

Dragi Vlado, naš blogovac, Vankuverčanin, Rifet Bahtijaragić, bosanski i kanadski književnik, član Unije kanadskih književnika, napisao je knjigu i na engleskom jeziku, kao što ćeš vidjeti iz vebsajta. Ovdje u Kanadi već je napisao i objavio dva romana: “Krv u očima” i “Bosanski bumerang” i zbirku poezije “Oči u hladnom nebu”. On već poodavno širi prostor kulturnog djelovanja Bosanaca daleko izvan Evrope. Read more »

„Dobrodošli na čarobni Hvar”

Svi digosmo čaše i nazdravismo ljetu koje je izazovno stajalo pred nama.

Dani, a posebno noći, bili su nezaboravni. Društvo je bilo znalački ukomponovano i puno senzibiliteta i prisnosti kao da se godinama poznavalo mada su svi bili sa različitih strana svijeta.

Bunijas je dobio svoju herojsku, ekološku ulogu kada se na plaži pojavila dugačka zmija koja se brzo popela na krošnju masline i izazvala strah i pometnju kupača i dala mu priliku da postane čarobnjak-fakir, koji je prvo sa zmijom popričao, i to na francuskom, a onda joj pružio ruku i gentlmenski je nježno skinuo sa drveta kao da se radi o nekoj njemu poznatoj domaćoj životinji i sproveo je u slobodu duboke šume čime je zaslužio gromoglasni aplauz zbunjene gomile posmatrača i neprolaznu slavu za vrijeme svog boravka na otoku. Read more »

Epistola prijatelju Pegi, rodonačelniku pegizma

Dragi Pego, pročitao sam Tvoj prilog u Blogu (10.juli 2008) u kome si, izmedju ostalog, napisao da nestaje čarolija kada skinemo naočale. Evo stavio sam naočare; dobre su, 6+, ali nekako sam mutan, što je moja krivica. Ne vidim ništa čarobno oko sebe. Najradije bih popio francuski konjak iz Tvoje Provanse i Avinjona i zapjevao neku našu sevdalinku ili starogradsku pjesmu. Ma, znam ja da sam u definitivnom odlasku, ali rekoh, da se prije toga poigram sa unucima još koju godinu, pa i da odem do Bloga, da još malo vidjam Vladu, Zeku, Batu, Jovisu, Ćehaju, Pegu i drugu raju. Ma svi skupa niste neki čarobnjaci i madjioničari, ali niste ni bez čara, i ljekoviti ste. Vidim da i dobroj i pitomoj raji, koja je u većini na Blogu, nisam mnogo dosadio redanjem pravopisnih parmaka i podizanjem gramatičkih taraba, i da bih još mogao poživjeti na Blogu . Read more »