dovla.net

„Nemam više vremena” je naslov poeme Desanke Maksimović za koju je, pred kraj života, dobila prestižnu književnu nagradu. To Bahra sigurno zna.

Pimjedba čitaoca, autora, redaktora i čovjeka koji je spavao čitavo poslije podne i zato noć pretvorio u dan. Pozdrav,  Pego.

“Ne mogu reći da sam baš obožavao Desanku Maksimović koja je dobro radila svoj posao, možda isto kao i Simborska ili malo slabije od T.S. Eliota, ili malo bolje od Jevtušenka, ali svakako ne tako dobro kao Rembo, svako u svoje vrijeme. Ali sam povjerovao u njenu istinu, koju je tako spontano i u pravo vrijeme izrekla, upravo tu koju sam stavio u ovaj gornji naslov, dok ga nije pregazilo vrijeme. Read more »

Moja baba Saveta - La Passionaria /Nastavak 3 /

Izmedju lika moje bake Savete, u ramu prozora na našoj kući od granita, koja nas dočekuje, dok mi dolazimo sa željezničke stanice i posljednje slike granitnih ploča, koje gorštaci dodaju jedni drugima i spuštaju ih u njen grob, bi stao cijeli njen život, koji je bio dostupan meni. Sve što se prije toga i poslije toga dogadjalo, vezano za nju, bila je čista naracija. Ona i dan danas ispunjava priče onih koji su je poznavali, nešto o njoj čuli, ili nesto bar o njoj pročitali.

Ne znam zašto, ali bih o njoj počeo nekako iz sredine, jer ta mi je misao i ta slika ostala u pamćenju i često se s njom susrećem u snu i na javi, uvijek sretan i ponosan što je bila široka i plemenita osoba, koja je na život gledala sa posebnom mudrošću i toplinom. Ona je ušla u moje priče mnogo ranije, nego sad kad ovo pišem. Čini mi se da je sada i momenat kad bi se sjećanjem na nju i na te priče, najbolje osvijetlio njen plemeniti lik i dovoljno ukazalo na njen utjecaj, koji me je kasnije odgojio i uputio da činim ono na šta sam u životu ponosan i što bi se njoj sigurno dopalo. Read more »

Tragovi i sjećanja /Nastavak 2/

U toku rata su se dogadjale mnoge ružne stvari, ali mi je majka uvijek pričala o dobrim odnosima koji su vladali medju mnogim raznorodnim porodicama u ovom malom mjestu i oko njega. Često je pominjala da za svoje živote moramo da zahvalimo izvjesnom gospodinu Sonsu, koji je držao pilanu u malom mjestu Doljanima i koji nas je spasio od ustaša, kao što smo i mi sakrivali više puta skojevca i partizana, našeg prvog jablaničkog komšiju Safeta Klepu, kada je prolazeći na svom tajnom zadatku, spavao nekoliko noći u našem stanu u okupiranom Sarajevu, a ja sam plašio moju majku, kad god bi neko pozvonio na naša vrata, trčeći prema ulaznim vratima i vičući razdragano: „Dolazi policija”, jer sam znao da to majku plaši, mada ni sam nisam znao zbog čega. Kuća u Radićevoj je bila pod stalnim nadzorom jer su u njoj stanovale važne ličnosti pa iz bilo kog stana neprimjećeno, nije mogla ni muha da izadje ili da udje. Zato je prisustvo jednog partizana kod nas, bila prava, pravcata avantura, koja je mogla da se tragično završi i da nas košta glave. Read more »

Barcelona. Grad u kome su održane XXV olimpijske igre 1992 godine.

(Taj veličanstveni dogadjaj ne možemo nikako zaboraviti jer smo fragmente sa tih igara pratili preko TV u ratnom Sarajevu koristeći t.zv. ukradenu struju. To je bio period rata u Sarajevu poznat pod nazivom ..nema struje ..nema vode..)

Barcelona svojom ljepotom mami turiste iz čitavog svijeta. Turistima se svi raduju.

Na svakom ćošku se nude sendviči u bezbroj varijanti, pecivo “Ciabata”….,osvježavajuća Sangria, pivo…crno vino La Rioja… Read more »

Šaljem ti jedno od četiri poglavlja koja sam napisao da malo posoliš blog, pa vidi kako ti se svidja. Ako imaš primjedbe, ima i knjiga žalbi. „Nastavak u slijedećem broju” ne skidaj, skoro me je rasplakao , jer sam se sjetio „Kapetana Horacija Hornblovera” ,Nike Bartule, Leticije i svih onih koje smo oduševljeno čekali u „slijedećem broju”.

Drugi život

/ Nastavak 1 /

Mojoj sreći nikad kraja. Zagrlio sam svoju baku Savetu, koja nas je kao „čuvarkuća” uvijek čekala na prozoru. Sa njom smo svi uplovili u neki drugi, poseban, novi život.

Sve se razlikovalo od onog prethodnog u velikom gradu. Ne samo po tom plavom nebu i jakom blještavom suncu, kako reče moja majka, nego zato što smo živjeli u kući sa velikim dvorištem ispod puta koji se strmo penjao prema kasarni na visoravni, koja je ličila na utvrde iz stripova, moju prvu literaturu koju sam gledajući čitao, mada još nisam znao slova. Read more »

Hajde da se igramo ove mistične starozavjetne igre. A, zašto, pitaćete? I pogledati se sa blagom nevjericom ili gorkom ironijom. Kome to treba? Treba to svima nama Mili i moji. Evo, ja sam postavio figure, a svi smo mi samo figure i čekam vas…

Napišem pismo prijatelju i našalim se sa par riječi, kako nema isti aršin, ni za stvari, ni za ljude. Sve to zavijem u ljudsku poruku i pozdravim njega i raspitam se za našeg prijatelja Solženjicina i kako napreduje njegov novi roman i šta radi njegova heroina?  A, on meni odgovara sa tugom i polemikom i pita: Ko ovdje griješi, a  ko je u pravu? Read more »

Sjećate li se ovog novinara sa izgledom i manirima diplomate ?

Ja sam Džavida Husića upoznao preko tadašnjeg direktora lista “Oslobodjenje”, Muhameda Abadžića sa kojim sam proveo dugi niz godina u druženju i radu na razvoju skijanja. Bilo je to u vrijeme kada je Džavid bio urednik tabloida “AS”. Kasnije smo se često vidjali na Jahorini, gdje je dolazio ljeti, ponekad sa sinom, da šeta planinom i uživa u njenoj ljepoti i tišini. Bio je prijatelj sa mojim ocem Adolfom-Dolfijem Slokarom još od vremena kada su samo rijetki Jahorinu posjećivali. Read more »

Dragi Vlado, dobih upravo sada ovu tužnu vijest. Ja Ti je prosljedjujem. Šaljem Ti ovaj e-mail jer vidim da tebe nema medju adresiranim. Mislim da zaslužuje da se objavi, bili smo dobri prijatelji. Sjećam se njegove radosti u Minhenu kada sam ga intervjuisao nakon osvojenog zlata. Pronadjoh na brzinu ovaj fotos na internetu. Selke sa brojem 2. Ovo je slika Borca kada je bio šampion Evrope. Read more »

Mirjana Marjanović nam je poslala današnje, svježe, aktuelne fotografije iz Kuće cvijeća:

Šaljem Dovla blogu par slika iz Kuće cvijeća snimljenih danas. Najavljivano je preko televizije da dolaze organizovane grupe iz cijele bivše nam domovine.

Ja sam zatekla autobus iz Bihaća, Slovenije i dva iz Srbije. Većinom stari svijet, tu i tamo neki stranci, ali sve u svemu tužno. Read more »

Dragi prijatelji, bivši sugradjani, sportisti i svi meni dragi ljudi, bez predznaka koji su nam drugi prišili bez naše saglasnosti i pristanka.

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 28 GODINA, UMRO JE VOLJENI TITO POD ČIJIM SMO VODJSTVOM ŽIVJELI SRETNO I BEZBRIŽNO, RADOVALI SE SVAKOM NOVOM DANU. A DANAS ….?

Umjesto bilo kakvog komentara, ove dvije slike dovoljno govore!

Jovo Dimitrijević Read more »