Oko 100.000 činjenica koje su relevantne za glavni grad BiH pažljivo su skupljane, a potom i uokvirene u djelo koje se zove Leksikon Sarajeva. Djelo, čiji je autor bosanskohercegovački književnik Valerijan Žujo, ugledalo je svjetlo dana nakon skoro 20 godina rada.

Leksikon Sarajeva je dvotomno djelo, obima blizu 1.000 stranica, u kojem su obuhvaćene činjenice od prvih tragova čovjekove prisutnosti na prostoru omeđenom Trebevićem, Humom i Igmanom, pa sve do marta 2009. godine. Autor Leksikona, književnik Valerijan Žujo, prvenstveno je, kaže, istraživao za svoj roman:

„I nisam uopšte imao ovakvih ideja leksikografskih, ali sam htio da znam o ovom gradu što je moguće više. Vidio sam da ljudi ne znaju – provedu život u jednoj ulici, ne znaju ništa o tome. I onda sam počeo da jašem kroz literaturu, kroz izvore, kroz arhive da bi taj roman bio ozbiljan, da ima neku potporu. Međutim, to se otelo, to je počelo da raste, to su bile bilješke. Kad je bio neki predah u ratu, ja sam to malo razgledao i vidio da to ima smisla i da sad to treba disciplinirati – jedan ogroman materijal koji ne može drukčije nastati nego da čovjek pročita te knjige. Naravno, onda se poslije vidjelo koliko je to šuplje, koliko tu fali i onda sam ja sa jasnom zamisli krenuo da to napravim. I, evo ga.

Iako po pravilu u Leksikonu nema vrijednosnih sudova, već se dosljedno navode samo činjenice, Žujo je razočaran dijapazonom kritičke mase koja će se osvrnuti i na njegovo djelo:

„Najčešće o ovakvim stvarima sude ljudi koji nisu nikada ni dvije razglednice do kraja napisali, znate. Mene je jutros jedan prijatelj pitao: ’Pa je li to konačno gotovo?’ – kao da je to nekakva dječija igra i nekakva jednostavna rabota. To je težak posao i ja sam sretan što sam se toga oslobodio da se mogu onako gospodski vratiti literaturi, da počnem objavljivati ono što je zapravo moja prava vokacija.“

Knjiga je sačinjena izvan državnih institucija, između ostalog i zato da bi bili izbjegnuti dnevnopolitički uplivi, licitiranje, ideološko retuširanje i svaga druga manipulacija činjenicama. Izdavači su Mediapress i Buybook iz Sarajeva. Književnik i izdavač kuće Buybook Damir Uzunović kaže da su do Žujinih, više godina skupljanih, materijala o Sarajevu jedva došli:

„Tako što smo Goran i ja upali u Žujin stan, maltene svezali ga i oteli mu dokumentaciju u kojoj jeste Leksikon Sarajeva. On se, naime, jedva i tako teško odvojio od ove knjige koja je jedan bunar ukupnog znanja Sarajeva. Ja mislim da u ovom trenutku ne postoji čovjek u Sarajevu koji ima više podataka o njemu, koji drži u ruci njegovu memoriju, drži maltene njegove ključeve. Shvatićete onu sintagmu ili ono Žujino obraćanje sa obronaka Sarajeva, kad kaže: ’Sarajevo je jedan ozbiljan grad’, kad pročitate kakvu historiju, kakvu memoriju, kakvu važnost, kakvu planetarnu važnost, na kraju, ima ovaj grad.“

No, kada se spomene ova historijska rečenica da je „ Sarajevo ozbiljan grad“, književnik Žujo, inače čovjek koji ne podnosi patetiku, kaže:

„To sa ozbiljnim gradom, to je jedna floskula. Ja sam se malo poigrao u svoje vrijeme. Naime, kazao sam jednu potpuno praznu rečenicu – Sarajevo je ozbiljan grad. I to je kazano takvom intonacijom da kobajagi ozbiljno zvuči. Međutim, dogodila se jedna inverzija – ljudi su napunili tu floskulu smislom. I sad meni ne daju da povučem. Ja kažem: ’ Ma to sam se ja šalio.’ ’Ne, ne, ne’, kažu, ’Sarajevo je ozbiljan grad.’ Dobro.“

Ovih nekoliko osnovnih podataka o leksikonu izvadio sam iz članka objavljenog na “Radiju Slobodna Evropa”. Međutim, mnogo više o samom leksikonu moguće je saznati na nedavno otvorenom sajtu www.valerijanzujo.ba Inače, Vanja mi je obećao poslati tekstove nekoliko kritika i mišljenja o Leksikonu dobijenih od relevantnih i meritornih ljudi koje ćemo objaviti kroz komentare.

Više od mjesec dana nisam imao pristup Internetu pa mi je promakao prilog V. Ristića. Zapazio sam da se riječ istina pojavljuje u gotovo svim osvrtima. To me nagnalo da iznesem neke svoje noćne more koje me prate još od dječačke dobi. Počelo je u I i II razredu Klasične Gimnazije (1950-52) kada nam je i latinski i (h)istoriju predavao Ostoja Ostojić. Ne samo što je naglašavao glas “h” kojeg nije bilo na udžbeniku nego je uz događanja koja je opisivao na časovima (h)istorije birao za domaću zadaću iz latinskog svjesno (ili ne) da prevedemo takve pasuse iz mitologije i historije Rima, Atene, Troje itd koji se nisu u cijelosti podudarali sa onim prvim tumačenjem.  Koja je od te dvije verzije istinita, šta vrijedi upamtiti?

Desetak godina kasnije ugledao sam profu za stolom neke bašte u Starigradu na otoku Hvaru i ohrabrio se da mu pristupim i potsjetim ga na svoju malenkost a sve to s podlom namjerom da ću iskamčiti barem Mirindu ako ne i bevandu. Moja su očekivanja prevaziđena tako što se profa našao u neprilici zato što me se nije sjetio pa je u želji da to nekako popravi odmah naručio bocun (bokal) crnog vina i po bocuna ledene vode taman za po tri dvodece bevande. Kad smo načeli posljednju stekao sam dovoljno kuraži da mu pomenem onu moju dilemu. Šuti profa nekako predugo, zatim osmijeh (da li sjetan ili sretan) pa onda dreknu: “Dite!!!” na što se niodkud stvori konobar s još po jednim bocunom. Tek nakon par gutljaja profa mi poče strpljivo objašnjavati kako nije očekivao da će iko od nas dječurlije shvatiti tu njegovu igricu, kako je u prvi mah pomislio da sam nekakav provokator što je otklonio jer se dosjetio da sam možda rođak tamošnjeg župnika ili biškupa Andre Štambuka a ponajviše zbog onog “in vino veritas”, pa nastavi kako je tada osjećao da djeca moraju znati da je istina jedna i jedina, da historija može ali ne mora biti istinita jer povijesnu Istinu (s velikim I) pišu Pobjednici ali i Gubitnici, da je po svom značenju riječ istina (s malim i) singularia tantum tj gramatički ima prividnu množinu (Veritates) ali logički je ne bi mogla imati kao što ni izvedeni pridjev ne može imati komparativ i superlativ (naj)istinitije. Svaka čast profesoru što u jednoj rečenici dobih bolju po(d)uku iz oba predmeta nego za dvije godine koje nekoć obojica protratismo, Možda smo moj profesor pa i ja u krivu ili je kriva bevanda ili su u krivu i krivci oni koji si utvaraju da znaju o čemu se radi pa onda te, svoje Istine, naturaju svima drugima.

Ako neko ne vjeruje mom pokojnom profesoru neka ode u knjižaru Svjetlost i prelista Historiju za N-ti razred, pa neka izađe na posljednjoj stanici trolejbusa za Dobrinju gdje će naći Istoriju za N-ti razred, pa vozom do Čapljine a onda vlakom do Metkovića gdje se prodaje Povijest za N-ti razred. Da je razlika samo u naslovima ni po jada – treba obratiti pažnju na sadržinu pa shvatiti da egzistiraju (na papiru) 4 Istine (s velikim I). Ako se nađe vremena i novaca neka produži do Kotora pa do Novog Sada eto pete pa i šeste. Usput može pogledati Gramatike bosanskog, srpskog, hrvatskog i crnogorskog jezika ali tu je situacija drugačija: razlikuju se samo u naslovnim atributima ali je sadržina u suštini identična. Ovo bi ujedno bio moj skromni doprinos stavovima Snježane Kordić s kojom dijelim sudbinu izdajnika istog tog naroda u koji me ovdje u Sarajevu svrstavaju a, odlaganjem popisa stanovništva, ne daju mi ni priliku da se izjasnim.

Naša je nevolja, dakle, u tome što imamo tri samoproglašena Gubitnika pa toliko i Istina. No, da se vratim Blogu, Vojkanu i osvrtima. Ovakav kakav je, blog je dobar i potreban kao most prijateljstva između onih koji su bili prinuđeni da napuste Grad i nas koji smo isto tako bili prinuđeni da ostanemo. Enko Mehmedbašić je početkom rata u Oslobođenju objavio noveletu “Samoubistvo ala Sarajevo” u kojoj on kao zapazi starca koji iz dana u dan satima šparta Omladinskom ulicom. Na kraju mu Enko kao pristupi da bi ga upozorio na opasnost od snajperista na šta će ovaj s gnušanjem: “Loše šicaju paceri!”

Ja ne zamjeram nikome to što je otišao pa ni to što se ne želi vratiti. Nema se ni gdje, jer ono što ni V.J. a ni komentari nisu istaknuli jeste fakat (izbjegavam riječ istina) da je Grad sada podijeljen ne samo konfesionalno nego i po regijama sa kojih su šumljaci šljegli. Ne stanuju oni jedni pored drugih, naprotiv razmilili su se posvuda, ali imaju svaki svoja sastajališta u restoranima, kafanama ili aščinicama, svoje biznise pa čak i svoje nogometne klubove. Kako mogu nekog uvjeravati da se vrati a da mu prešutim da postoje Istočno Sarajevo, Katolička osnovna škola i gimnazija, zapadni Mostar, neodobravanje da ne kažem zabrana mješovitih brakova, onemogućavanje kupoprodaje određene vrste mesa …Fakat je i da muslimani imaju kudikamo više peripetija da vrate stan zato što se pretpostavlja da će ga i zadržati a katolici i pravoslavci će ga na brzaka i u bescjenje prodati istim onim šumljacima koji u pravilu nisu sažaljenja dostojne izbjeglice iz Istočne Bosne nego pretežno ratni profiteri. I ja, Mašo, cijenim profesora Zdravka Grebu koji svoj alat za razmišljanje nosi u glavi za razliku od mnogih koji ga drže u gaćama ali treba voditi  računa o tome da je u međuvremenu došlo do devalvacije: ako je 1996. godine bilo 1 + 5 + 5*5 + … sada je 1 + 50 + 50*50 + … Činjenica da se tu i tamo na Blogu pojavi neki, najčešće anonimni, ali zato nadobudni i samozvani Istinovlasnik koji se umjesto argumenata služi uvredama. Takve priloge treba jednostavno ignorirati ili baciti u smeće. Ne smatram da je u prilogu V.R.-a bilo odveć prećerivanja ali sam suglasan s time da se štošta moglo ispustiti kao i da se pridružim autoru i Halepu u meani i to iz čisto komšijskih pobuda. Ne bi loše bilo da me je Halep nazvao i prije nego što kliknu enter na onaj njegov nesretni (13) osvrt u kojem prežučno nalijepi Pejčinoviće. Oni su samo zagovarali jednu od tri ozvaničene Istine ali na jedan gotovo pristojan način. Oprostio bih im dozu isključivosti pretpostavljajući da su u rodu s mojom školskom drugaricom Ljiljom (supruga slikara Afana Ramića) i njenim ocem vrsnim profesorom latinskog i starogrčkog jezika. Iz takvog okružja teško da se može izleći opasan monstrum kao što nam je sada znano zahvaljujući DNK analizi.

Kad već pomenuh DNK ne mogu odoljeti a da ne citiram jednog od najomraženijih filozofa XIX stoljeća kojeg je bivši režim cenzurirao jer kao da je preko svog učenika Nietzsche-a i Wagnera kreirao samog Hitlera, feministkinje su ga mrzile zbog navodnog zalaganja za neravnopravnost spolova da bi nakon 150 godina otkriće DNK potvrdilo mnoge njegove teze:

Schopenhauer believed that a person inherited level of intellect through one’s mother, and personal character through one’s father: If you want Utopian plans, I would say: the only solution to the problem is the despotism of the wise and noble members of a genuine aristocracy, a genuine nobility, achieved by mating the most magnanimous men with the cleverest and most gifted women. (… parenjem najdobroćudnijih mužjaka s najbistrijim i najnadarenijim ženkama).

Da ne bi bilo zabune ovo se odnosilo ne samo na ljudske skupine nego i na krda, stada i jata.

Dakle, zbog ogromnog priliva brđana i odliva građana za očekivati je promjene sveukupne genetske slike Grada. Pitanje je da li na bolje ili na gore?

Da li ja ove teze podržavam ili s gnušanjem odbacujem? Iskreno, još ne znam jer se ne osjećam ni plemenitašem a bogumi (što bi Zeko reko´) ni mužjakom – jedino sam dobroćudan.

Frank Fenner, profesor biologije na sidnejskom državnom fakultetu, predviđa da će ljudska vrsta izumrijeti u slijedećih 100 godina.  Fenner smatra da će izumiranje ljudskoga roda biti rezultat prekomjernog rasta broja stanovnika na Zemlji i nenadzirane zloupotrebe dobara. Nakon ljudske, slijedi izumiranje drugih, životinjskih vrsta. – Proces nije moguće zaustaviti. Prekasno je, više od toga ne mogu reći, iako se mnogi pojedinci trude taj kobni proces zaustaviti – objašnjava Fenner. Frank Fenner je 95-godišnji naučnik koji je primio brojne nagrade za iskorjenjivanje virusa Variola, a i autor je 22 stručne knjige. Iskorjenjivanje bolesti je objavio na skupštini Svjetske zdravstvene organizacije 1980. godine i još uvijek se to smatra jednim od najvećih uspjeha te organizacije.

Ja se sa prof. Fennerom ne slažem jedino u dvije stvari:

1. Da li će ljudi izumrijeti baš za 100 godina ili ranije

2. Prvo će nestati životinje, pa biljke, a onda ljudi – a ne obratno. Ljudi će i nestati zbog toga što se tako ponašaju prema živom svijetu čega su dio. Ja sam to znao mnogo ranije. To je bilo osamdesetih godina prošlog vijeka, kada sam vodio polemiku sa genetičarem prof.dr. Ljubom Berberovićem. Tada sam ga pitao da li je on stvarno tako veliki optimist kada piše o ekologiji ili je optimizam samo u funkciji umirivanja javnosti. Pitao sam ga  šta misli o budućnosti zemlje i ljudskog roda – da li ćemo preživjeti.

Ljubo je odgovorio kratko i sažeto: NEMA NAM SPASA.

U to vrijeme sam držao predmet Ekologija i zaštita sredine na Urbanističkom odsjeku Arhitektonskog fakulteta. Lagati ili ne lagati studentima?

Napustio sam Sarajevo, otišao sam sa Fakulteta da se pridružim “uredjivačima prostora” u Urbanističkom institutu Hrvatske.

Stojte mi dobro, Sale

Prijavljujem se na konkurs raspisan na ovom blogu (komentar 5.) dana 11. jula tekućeg ljeta gospodnjeg, za recept: “Kako pokušati napraviti ćevape da budu što je moguće blize autentičnom tzv.Pravom sarajevskom chevapu”.

Recept:

Pronevjerite kasicu-prasicu od “rodio ga dedo” odnosno “neda je nana (baka) nikome” (do prve prilike), za ciglih 8,00 € i uputite se u obližnji “Lidl”, izravno na odjeljak sa rashladnim vitrinama. Ispod neodgovarajuće oznake (nedajte se zavarati) otvorite klizna vratašca i pažljivo odaberete vrećicu sa manje neodgovarajućim nazivom. I, kada ste već tu, “on the face on the place”, kupite i crveni luk tropeana. (BBC je svojevremeno pustio u etar, u okviru emisije The Truth about food, i poseban prilog o luku. Dokumentarac je zasnovan na istraživanju koje tvrdi da su afrodizijačka svojstva bijelog luka takva da nemaju na čemu zavidjeti viagri i sličnim pomagalima. Prema rezultatima istraživanja dnevno je dovoljno popapati četiri cesna luka tokom tri mjeseca da bi se postigli terapeutski efekti protiv ove opake boljke, – muške impotencije. Za one koji su se u dobar vakat mahnuli ćorava posla i to definitivno, nagradni a kolateralni učinak je, kažu, smanjenje štetnog holesterola. Italijanska istraživanja su utvrdila da njihov crveni luk tropeana sadrži azotni monoksid , tj. osnovnu aktivnu supstancu “plave pilule” što je, napokon, naučno objašnjenje svjetske fame latin lover-sa.)

K svemu tomu, a u košaricu, dodate i arapski hljeb (slika, desno), a može i piadina(što bi, recimo, bio somun u bezvazdušnom stanju). Zatim se uputite na kasu gdje sa zadovoljstvom ustanovite da ima i kusura za zahašati, što vas sjećanjem vrati u svijetlu prošlost, kada su vas slali u granap po dnevnu fasungu, a vi hašali kusur za “pet u fišek”, … rum – pločicu, … za “postavljē”, itd. Ukućani se pravili da ništa ne primjećuju, nadajući se da će, nastavite li tako, od vas biti nešto hairili .

Ćevapčiće ispečete u zejtinli tavi tj. prigotovite ih prema uputstvu na vrećici i nasjeckate četiri mašala glavice crvenog luka tropeana. Kada je sve gotovo i gozba spremna, kliknete na latinicu, ćirilicu ili glagoljicu, već prema tome kako vam je raspoloženo nacionalno osjećanje, ćevapčiće bacite vašem ili, u nedostatku vlastitog, komšijinom džukcu, da ne zajebaje dok vi, na miru, tamanite svoju dnevnu dozu luka, naravno – poradi holesterola (da ne bi ko šta pomislio).

Rezerve:

Prijava se podnosi pod uslovom da je predviđena nagrada, Mitrov poster, poznata verzija, duplerica, Mitra Mirotvorca (komentar 17.) u stvaralački radnoj pozi: “Mir, mir, mir! Niko nije kriv!”. Ali, sa ćevapčićem u ekstenziranoj, a mirotvorački prirodnoj, veličini:“Penis bonus pax in domus”,  (Lucius Annaeus Seneca, “De vita beata”)  tj. kako je to isto iskazao znameniti pripadnik slavenskog kulturnog prostora:“Jebeš tehniku ako sprava nije ubojita” (Ljev Nikolajevič Talstòj).

(P.s.: Pama, imamo li tamo, u konkursnoj komisiji, našeg čovu? Da pazi da sve bude pošteno, tj. kako treba. Jer, Pama, veoma sam ti zainteresiran. Za poster.)

Prijava se podnosi pod šifrom: “Belegija”.

Nego kad smo već, vrli si Mitre, tek neki dan sam pročitao onaj ti izvještaj sa službenog puta u otečestvo (komentar 8., pa i 15. i 24.). (Znam! U ogromnom sam zaostatku! Razlog: prognozirali mi hećimi. K’o da je ljudski život metereološka pojava. A, Mitroslave, ja onda – usporio. Sve aktivnosti. Kontam, guzičario sam i do sad’, a od sad’ ću beli, jer sve ima svoj vakat. “Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sjetve i vrijeme žetve. /…/; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha;  vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. /…/; vrijeme zagrljaja i vrijeme rastajanja. Vrijeme nalaženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme bacanja. /…/; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. . Vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje;  vrijeme ratovanja i vrijeme mira.” (Propovijednik, 3, 638.) Ili, kraće, a ništa od nabrojanog ne fali: Sve ti je zapisano! Ho’š još sažetije? Evo: Ananke.

I još uvijek se dvoumim: pravdati ti troškove puta ili ne? je sad.

Jer, pentr’o si se na “Avazov” neboder, Mitronije!? Jedina olahkotna okolnost ti je da su te “vodili tata i mama”. I sam sam ti, Mitrohudine, u isti vakat bio u Šeheru. Ne idem ti baš rad, jer kad god dođem neko fali ili sam taman prispio na ispraćaj. Na ćevape nisam iš’o, jer su “Lidl-ovi” – dooobri! Jedina im je mahna što se, za razliku od sarajevskih, lahko svare. Ne moraš se izravno prikopčati na vrelo Mošćanice da udaviš tu muku u stomaku. (Ali, bio sam u “Asdž-u”, na buredžikama ispod saća, a onda u onu kahvanicu, preko puta Mrkve, na smreku i kahvu. Drugo ni ne nude, a još opstaju?) U međuvremenu sam ti se i dijasporizirao. Prvi potomak se otisnuo u Švedsku, Štokholm. Imao problema, u početku, da se prilagodi: kada je krenuo na pos’o nije ponio kućne papuče. Drugi, u Bosnu, Sarajevo. Kaže da mu je pos’o super, a da mu je u Sarajevu bolje nego bratu u Štokholmu. Begzada i ja obilježili 35 godina bratstva i jedinstva. Za tu priliku sam naizust naučio i odrecitovao joj onu ljubavnu, Desinu, znaš ono: “ Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka… “- i to samo ovo, pa mi nije bilo mnogo teško, a odrecitov’ooo sam…, tako uvjerljivo i gestikulirajući, da sam fasov’o degenek.

Onda nas onaj sarajevski sin natjerao da se “pentramo” na Bjelašnicu, ali s naličja olimpijskih borilišta.A šema ti je, Mitromire, ovak’a: uputiš se u Šabiće gdje te dočeka, ne možeš fulit’, gostoljubivi s naličja olimpijskih borilišta.A šema ti je, Mitromire, ovak’a: uputiš se u Šabiće gdje te dočeka, ne možeš fulit’, gostoljubivi Hojta. Recitovaće ti Rakića, … Nazora , … Jesenjina… ako si kadar da mu terciraš. Sve naučio još kao đak-pješak. Okrijepiš se prepečenicom, zameziš mliječnih zerzevata, zdogovoriš se za ručak – šta i u koje doba, a kod Hojte možeš i soviti. Onda razguliš u Umoljane,Bobovicu, Gradinu, Lukavac, pa i Lukomir.

U Bobovici sretnemo Bekriju. Pita nas viđesmo li mu đe konja. “Ne viđesmo, a ako ga vidimo šta ćemo mu reć’?” “Pošaljite ga u … materinu, evo ga vasdan tražim.”

Onda, Mejra i krava joj Jedinica. Pričala nam kako je Mladić na cesti “naniz’o tenkove k’o đerdan”, a oni bježali na Neretvu, u Hercegovinu. On onda popalio sva sela. Ali, kao što vidiš, uspješno je obnovljeno. Pa nas zvala, Mejra, na pitu. ‘Nako, da nas ugosti.  Očas će ona, samo da pokosi malo trave. Ili ćemo da je pripremi kada se vratimo sa Rakitnice?

I dok sam gledao kako Mejra odmiče otkos za otkosom, sjetim ti se, Mitrec, Jeffrey D. Sachs-a. Onoga koji je A. Markoviću predlagao model brze privatizacije. Šok terapija. Tada sam ti Mitronja maštao da će naši kosci, po predlaganom modelu, tranzitirati u igrače golfa i kose zamijeniti “irons-ima”, a mi dobiti još jednu sportsku disciplinu u muškom i ženskom takmičenju, pa makar bilo i “izvrsno 36. mjesto”. Preduslovi su tu: zamah, otklon tijela, gibanj u koljenima, precizno odmjeren doticaj tik iznad zemlje, pa onda kada ono ovlaže palac i pređu njime preko oštrice, … kako bi tek oni znali odabrati odgovarajući “iron”! Međutim, Mitrovane, situacija ti je ovakva: tranzicija je zapela na belegiji. Jer, pričala nam Mejra, kako su bili neki ‘Talijani, nešto snimali i donijeli im – belegiju. I sad’ ti cijelo selo ide belegijat’ kose, kod tog komšije što ga je zapala, belegija. Naše, kaže Mejra, a vjerovat joj je, jer što bi lagala, – ne valjaju! I još veli, ne traži ona ništa, Mejra: “Platila bi je koliko košta da košta.” I još nam rekla, Mejra, proročku: ovdje će vam uskoro biti samo vikendaši; jer starosjedilaca je ostalo malo u selima, samo starci; ovdje se je s mukom živjelo i prije a kamoli sad; mladi otišli u grad. Pa sam ti, Mitrune, zadao sam sebi zadatak: da slijedeći put ponesem tu, belegiju. Ali, problem: ne raspitah se pa ne znam koja je dobra, jer ima ih raznih. A ako i potrefim, ne znam hoću li uspjeti na vrijeme (prognozirali mi, a ne zna se šta je zapisano). Pa, Mr Free, ne budi ti zapovijeđeno, kada ponovno kreneš na službeni put u Šeher, a iz Winipeg-a, ponesi belegiju. Neće ti zauzeti prostora u prtljagu. Ali, samo jednu, jer ako toga bude u izobilju ugroziće se komšijanje. Kod Hojte – zvrkušu! Možda će te zapast’ sir od Mejrine Jedinice. A, ako se odlučiš i za kanjon Rakitnice tj. da za života prođeš Džehenem, prethodno na sportske pripreme, pa se javi Davoru Judeniću.

Pa sam ti, Mitrosije, opet, nedavno bio u Bosni. Išli po jednu djevojčicu, Rijanu. Rodila se kao statistički slučaj, jedan na hiljadu,  urođenog deformiteta. Kada smo došli, kuća puna djece (školskih drugova i drugarica Rijaninih) i odraslih (učiteljica, učitelj i brojne komšije). Kada smo krenuli, majka Rijanina i Rijana, zabrinuli mi se Italijani i pitaju kako će Rijanin otac (invalid, cerebralna aneurisma) i 13-godišnji brat  sami. Kako će se snalaziti? Donekle smo ih smirili objasnivši da će se za sve pobrinuti komšije. Pa je Rijana malo, između smještaja u bolnicu i povratka kući, gostovala kod nas. Izjavila da bi joj se od svega najviše sviđalo da ide na more (u svom mladom životu već je bila, pet dana, na Pagu, – uplatio dajdža, a ko bi drugi?). Pa smo išli na more. A ona k’o ribica, zna ući ali ne i izaći iz mora. I dok je čekala da dođem sa posla, pa da se idemo brćkati, igrala se u dvorištu, pravila origami-ruže (naučili je volonteri što su svakodnevno dolazili u bolnicu da zabavljaju djecu) i, kako koji komšija prođe, il’ na biciklu il’ u autu, ona mahala u znak pozdrava. A “komšije” je, zbunjeni, zagledali … Jer, Mitke, ovdje, kako ti je, pretpostavljam, poznato, “svak’ za se’ travu pase” (Enes Mehmedbašić, “Utisci sa prvog službenog puta u inostranstvo – Njemačku”, neobjavljeno djelo).

Onda smo organizovali “spektakl”, da skupimo malo love, jer i ovdje stiskavac, a bolniceee … – ne trebale ti. Pa smo u programu učestvovali Rijana i ja. Recitovali. Ja na “italijanskom”, a ona, dječiji drhtavim glasićem, na čistom bosanskom, da im bude sve jasno: “Pjesnike” A.B. Šimića, “Zapis o zemlji” M. Dizdara, (čitali) onaj odlomak M. Selimovića o tome kakvi smo mi ljudi, pa (da popravimo utisak) “Strepnju” D. Maksimović, sastave đaka osnovaca iz Zavidovića o njihovoj novoizgrađenoj školi, pa pjesmu jedne 15-godišnje djevojčice, pacijenta psihijatrijske klinike u Banja Luci. E nju ti moram,. Oklempavi, Mito, uho i osluškuj ovo. 15 godina joj:

“Oprosti meni koja sam verovala

da maslačci znaju govoriti,

osećati tugu i radost jače od ljudi…

I da svi znaju osećati pruženu im svetlost reči.

Uronila sam u oblake iluzija, strasti

borila se da iz svoje duše

otrgnem i poslednju klicu

i tada, pri ponovom susretu, one su

ponovo oživele, ozelenile, dobile su svoj sjaj…

Hoće li nam ikad snovi otvoriti oči?”

I na kraju, kako priliči i pomolili se:

“Bože na nebu koji vladaš nama i poznaješ sve, molim Te, pogledaj ovu brdovitu zemlju Bosnu i nas koje si porodio i koji hljeb Tvoj jedemo.

Daj nam ono što svaki dan i svaku noć, svako na svoj način, Te molimo:

podari mir našim srcima i sklad našim gradovima.

Dosta krvi i vatre rata.

Hljeba, mira trebamo.”

Kada smo (nakon skoro mjesec dana) vratili Rijanu kući, u kući dvije komšinice (starija se i rasplakala kada smo stigli), … vruć burek, svaki zvrk zalogajčić, kahva, sokovi, kolači, … kuća blista. Pitaju,oprezno, Italijani: ko su ove dvije žene? Rijanina majka im objasni da su to njene komšinice, da oni međusobno dijele i dobro i zlo. Italijani klimaju glavom, ali sve se nešto pribojavam da im nismo uspjeli objasniti da se “kamen oslanja na kamen, drvo na drvo, a čovjek na čovjeka”.

Mitruhinjoooo! …Belegija!

Mušan Vrago , autentični vlasnik sarajevske kafane San, strogo odluči, početkom osamdesetih, ovog puta ne na nagovor pjesnika, nego po diktatu  kockara i švercera, da svoje  poslovne kompase preokrene sa zapada ka istoku. Ništa Giovani, ništa Trieste, ništa Rifle, šuškavci, najlon košulje i ostale kerefeke, samo Istambul, koža, zlato, eventualno, u povratku, orasi iz Bugarske i tome slično.

Kad je moglo “Bijelo Dugme” u to vrijeme  ošišati kosu, obući Čarli pantalone, nazuti cipele sa onim kiticama, zasukati  rukave na kožnim jaknama do lakata, što ne bi  naš Mušan i njegova bratija, voljna i zadnju prebijenu paru u kakav poslovni rizik uvaliti !

Ipak, nešto drugo je tu bilo na pameti gazdi Mušanu: tih mu se godina vrati zakonita supruga Ajša u kafanu “San”, pa se nije moglo kao prije kockati do zora. Usput, zadesi se tako, da je njegov vrli pajdo Ante Štrelov dobio garsonjeru na Grbavici, u Šopingu, pa im se nekako omililo da se zakockaju tamo bez svjedoka i drugih mogućih moralnih belaja.

I, tako ti gazda Mušan, uz pomoć uspješnih švercera koji su uistinu napravili dobar pazar putujući u Tursku tih godina, ubijedi zakonitu suprugu da mu obezbijedi sermiju za puta u Stambol, ne bi li se povratio sa suhijem zlatom kako joj obeća pred  kafanskim svjedocima. Ode tako Vrago da donese što obeća dragoj Ajši, pa ga nema, pet-šest hefti, nit se javlja niti dolazi.

Pošto je sve pare, po staroj dobroj navici, zijanio na kocki kod svog pajde Štrelova, pojavi se jednog dana  u kafani iznenada,  te pronađe Ajšu u teškom kokuzluku. Sjede tako Mušan za hastal, avgust bijaše, vruće bijaše, pa se gazda dosjetio muci, usput kupi poveliki karpuz te ga na stolicu pokraj sebe spusti i otpuhnu koliko god mogaše. Muzičari radiotelevizijske produkcije RTSA imali tog dana probe, pa đuture svratiše  na pokoju da predahnu u pauzi.

Priđe Ajša Mušanu da ga pita gdje je roba, suho zlato iz Stambola, gdje je silna para, sermija uložena u zajednički im biznis.

Zovnu Mušan svog dajdžića, konobara Avdu Mašića:

“Dedera Avdo, donesi ono iz magaze“  dreknu da ga se na ulici moglo čuti.

Ne bi malo, upade Avduka, pokriven prašinom i silnom paučinom sa nekakvim ćemanetom u kafanu, pa ga tutnu u Mušanove povelike šape.

“Evo je gazda, ko nova!” – značajno se obrati Mušanu.

Uze gazda ono prašnjavo i nikakvo ćemane bez struna, diže ga iznad glave i pokaza svima: “E, moja Ajša, gdje će ti duša!? Kako  možeš za pare pitati? Vidiš li ti jadna šta sam ja kupio? Pitaj ove ovdje muzičare šta je ovo. Ovo ti je Stradivarius, milione vrijedi. Evo pitaj ih, to su profesionalci…”

Uze Mušan ono ćemane pa ga puknu svojim, mašala povelikim kažiprstom, a onda puknu po karpuzu sa istim znalačkim entuzijazmom:

“Zar ne čuješ, bona, da je to isti zvuk, to samo  kod Stradivariusa ima i nigdje drugo! Jel’ tako muzičari?”- gotovo prijeteći zagrmi prema njima..

Muzièari sarajevske radiotelevizijske muzičke produkcije su samo mudro  klimali glavama sa odobravanjem. I, bojažljivo, jedan po jedan, ubrzo napustiše mjesto gdje su morali potvrditi autentičnost ove bostansko-violinske muzejske relikvije u njihovom najbližem komšiluku.

Čim su stručni svjedoci napustili kafanu, gazda naloži supruzi da izreže bostan, te da ga uz piće posluži svom poslovnom mužu i njegovim ahbabima iz kockarske ekskurzije. Potom uvali  ono ofucano ćemane u ruke Avdi pa mu reče  tihim glasom: “Nosidera ovo  nazad u magazu, da ga više moje oči ne vide…!”

Eto i danas,  uz znatno umanjeni broj  nekako preživjelih svjedoka, bivših gostiju ove sarajevske kafane, mnogi bi svašta nešto dali da zavire u tu tajnu gazda Mušanovu magazu, da se i sami uvjere u tu priču o Stradivariusu. Jer, kakvih smo se sve čuda naslušali i ova bi  priča mogla biti prava, bostan se uvijek može kupiti da se uporedi s tim čuvenim zvukom violine neprocjenjive vrijednosti…

“Dugo nisam “surfao” po blogu pa sam malo kasnije pročitao Ićin članak o Sarajlijama i kolektivnoj krivici za izgubljeni, bolje reći zatureni identitet. Evo malo dodajem “bibera” na tu temu, a Ići želim brzi oporavak poslije operacije  (pilav ćemo pojesti zajedno u kakvoj aščinici kad se opet sretnemo u gradu).”

Ne vrijedi plakati kaže pjesma stara…                      Hamilton, Avgust, 2010

Nedavni Ićin lament nad preostalim diskriminisanim Sarajlijama koji su se pred najezdom novih korisnika uže gradske zone odavno već povukli u neku samo njima znanu “unutrašnju ilegalu”, nesposobni da se prilagode nemilosrdnim zakonima prirode, koja je odvajkada favorizovala sposobnije i jače (a tu su i nebrojene generacije onih koji su jednom ušli u  Veliku Varoš ili kroz tunel Višegradske Kapije ili preko Dolac Malte i više nikada iz nje nisu izašli), Sarajlijama prokletim zato do vječnosti jer su vremenom pristali na inferiorni položaj u vlastitom gradu, mogao bi se postaviti u okvire  nekakve “sarajevske urbane filantropije” da tema nije mnogo šira, univerzalna takoreći, jer se ovaj “igrokaz” izvodi i odvija na svim svjetskim meridianima na koje je jednom zagazila teška balkanska noga. Našim “papcima”, kako im mi nadahnuto tepamo, državne granice i jezičke barijere ne pretstavljaju prepreke (u pitanju su samo trenutne nijanse u brzini snalaženja). Jer oni su nešto kao “malarični plazmodiumi” – prenosnici jedne potkulture, bolje reći genetskog primitivizma brižljivo uzgajanog i utuvljenog im u lobanju za sva vremena, negdje u zabitim vrletima odakle su rodom, kao i opasnih mitova iz nedorečene a iskrivljene Istorije, spremnih da u odredjenim vremenskim razmacima zatraže svoj “danak u krvi”, gdje su upravo oni “papci” glavni i beskrupulozni egzekutori darovanog trenutka.

vojnih sledovanja kao i rasparenih prnja iz “Unrine” pomoći, kojima smo se radovali do besvijesti jer to je bila neka, novim bojama oslikana nada u sivilu kartica za snabdijevanje i plavih kantica za mlijeko (spravljeno od mliječnog praška), s’ kojim smo mi djeca svakodnevno a strpljivo čekali u redu u svom gradskom “rejonu” i gledali široko razrogačenih očiju život, koji se polako vraćao u svoje normalne tokove nakon orgijanja rata i smrti.

rtve kroz borbu u kojoj je pobjedjena fašisticka neman i izvojevana sloboda, donijeta  napaćenom narodu zajedno sa optimističkim obećanjima i u “paketu” sa novim poretkom. Tako smo nekako osjećali i mi djeca, pa je nešto kao respekt ili možda neka prećutna tolerancija izmedju prvih posljeratnih “dodjoša” u uniformama (presvučenih kasnije u “kamgarn” braon, grao ili teget odijela) i starosjedilaca ostala u svima nama kao nekakav generalni “alibi” za sve one kasnije devijacije u društvu i vremenu u kojem je novi sistem eksperimentisao ne nalazeći uvijek prava rješenja tokom svojih turbulentnih političkih lutanja.

stvaranu izbalansiranu toleranciju medju stanovnicima starog gradskog jezgra.

donio je ruralnu “turbo folk” alternativu ionako već oslabljenom urbanom načinu razmišljanja i življenja starosjedilaca, vremenom zahvaćenih nekom vrstom duševne depresije konačno pretočene u kapitulantsku apatičnost koja, poznato je nagriza u ljudima energiju i želju za nekom kvalitetnijom promjenom postojećeg stanja.

opustošena u ovom posljednjem, gradjanskom ratu rodjenih gubitnika.

bićem tu ne pripadaju prisvojili su i “uknjižili” na svoje ime (i vjerovatno imena budućih unuka) sve ono što im u nekim normalnim okolnostima ne bi nikada pripalo. Medjutim, doba “normalnog” prošlo je za sva vremena i veliko je pitanje kako će se nove generacije “na kojima svijet ostaje” snaći u košmaru poluistina, iskrivljene Istorije koja se tumači po školama a po mjeri vladajućih nacionalnih partija, lažnih vrijednosti koje im se nude u režiji novih gospodara medija  i novokomponovanih političara zagrcnutih u istjerivanju “generalne”, a ne samo “selektivne pravde” za sve one nesretnike postradale u ratu (živi su nažalost danas u drugom planu), upletenih inače u nepoderivu mrežu vlastite hipokrizije, kojima njihovi misaoni kapaciteti dozvoljavaju tek toliko, da na TV obećavaju neodoljive gluposti bez nade za neka realno ostvarljiva rješenja u nagomilanoj problematici kojoj su, a svojom nesposobnošću, najviše doprinijeli oni sami.

sve ono što je nekada pretstavljalo fundamente vaspitanja, obrazovanja i moralnih vrijednosti, a da kao kakav surogat ponudi neke druge forme  koja ne odgovaraju ni našem mentalitetu niti tradiciji, kojoj smo godinama možda pomalo i robovali ali se s’ njom i ponosili, niti surovoj Istoriji koja nas nažalost ničemu nije naučila. Ali, sve se to već odavno zna i ponavlja u beskonačnosti dosadnih mudrovanja a prilikom nostalgičnihsusreta starih generacija Sarajlija ili nas “pobjegulja” srećno izbjeglih teroru novih gospodara grada kao i onih ostrvljenih urbo – mrzitelja, čijim je brutalnimbombardovanjem oskrnavljena stoljećima klesana fizionomija Sarajeva a u ljudima povampirena genetska mržnja pradjedova, koju je besmrtni Ivo Andrić (najbolji hroničar Bosne i bespuća njenih naravi i mentaliteta) opisao i urezao u karakter bosanskog čovjeka jednom i za sva vremena.

naučiti jezik što prije i što bolje (u Kanadi su kursevi za “dodjoše” besplatni), naći posao ili pokušati izvarati sistem (što su mnogi uspjesno činili u sredinama iz kojih su došli). Ovo prvo se nekako nauči, zavisno od prethodnig poznavanja  jezika, godina i duhovne svježine, ali sa drugim željama ide dosta teško jer sistem u ovom svijetu nije sazdan “po mjeri čovjeka” nego prema zahtjevima razvijenog kapitalizma, tržišne ekonomije i profita kao konačnog cilja, društva u kome ništa nije sveto, gdje se jedino novcem daje smisao životu, u kome se onda može kupiti sve. Ko se u to ne uklopi ostajena margini i bez dosanjanog sna, a ko se ogriješi o zakone i pravila igre, biva izguran iz reda i kažnjen gubitkom prava na nadu. Imigranti sa viškom moralnih skrupula i obzira proisteklih iz pogrešnog vaspitanja (već poznata fraza… “a’ šta će svijet reći”), duže u novom svijetu tragaju za mogućom opcijom, oni drugi sposobniji vjeruju u izabranu mogućnost. Naš će “papak” nastojati da se progura u ovu drugu kategoriju, sposobnih, nadarenih i dinamičnih ljudi uz koje će, ako u tome uspije, promovisati sebe u zadovoljnog pripadnika “srednje klase”, ali sa svim onim odlikama i “atributima” koji su ga krasili i prije velike emigrantske avanture. Postaće skorojević. Ovaj kontinent voli takve jer su najbolji konzumenti  svekolike  ponude pune lažnih obećanja, kiča i neukusa.

se našao po cijenu što bržeg gubitka sopstvenog identiteta. U porodici će nastojati da što manje upotrebljava maternji jezik koristeći kad mora posebnu jezičku varijantu, u lingvistici još neistraženu Yugo – English kombinaciju (srećom djeca će u školi naučiti pravilan izgovor ali vremenom i sama zanemariti i zaboraviti govor roditelja).

ujutro još obučen u šarenu pidjamu sa crveno-zelenim ili plavim “štrajfnama”, kao što se to u mirno doba moglo kod nas vidjeti putem za Faletiće, na Vratniku recimo), pa vanškolskih djelatnosti zgodnih za potomstvo (radije će klince upisati na skupe kurseve svega što je u “trendu” tog trenutka nego na nešto što budi uspomene kojih hoće što prije da se oslobodi, domaći folklor naprimjer koji je i melodijom i nošnjom i igrom i svim ostalim finesama, najbolji na svijetu……i konačno sporta, gdje će očevi presuditi i forsirati nasljednike da treniraju evropski futbal ili košarku, a ne tamo neki amerski “oklopnički” u kome gledaoci vide više prekida nego same igre,ili nedaj Bože nekakav “lakros”, koji je samo malo sporija verzija Neletovog “gvoša na travi”, nikako dosadni bejzbol jer, budimo pošteni, neodoljivo potsjeća na onu staru i nezaboravnu  igru iz mladosti “klisa i pale”, koja se igrala po svim sarajevskim avlijama i sokacima dok ih narasli gradski saobraćaj nije otjerao u istorijski stečaj).

nego li metanisanje pred vratima svetih tajni u kojim kroz otsjaj voštanica lelulaju samo intimne molitve pretočene u beskrajne nade.

doći do sebi zadatog cilja na nepredvidivom elevatoru društvenog uspona, od onih koji asimilaciju do zaborava (ali u nekim od slijedećih generacija), očekuju kao dosudjenu imigrantsku sudbinu.

Vojo Ristić

Prije izvjesnog vremena kupio sam živog jastoga i po uputi prodavača može  se pripraviti za jelo samo ako se živ ubaci u kipuću vodu. Tako sam uradio i sada se pitam da li sam jedan bezdušnik i činim neko veoma loše djelo tim činom ubijanja životinje. Što  je još gore,  on jadničak u tom trenutku ispusti neki piskut, nešto kao jauk, koji istina ne traje koju sekundu, ali dosta tužno zvuči. Da li se životinja mučila, da li je osjetila bol, to do danas ni naučnici nisu otkrili. I poslije sve je gotovo, on je tada u loncu obično jelo, kao piletina, ribe, meso.

Rak spada u tzv. zglavkare i u istom je rodu sa čkorpijama, paucima i još nekim njemu sličnim (biolozi, javljajte se da me naružite za ovako slabo poznavanje biologije i da me ispravite). A koliko puta smo svjesno ubili te životinje ni krive ni dužne, već samo da ih ne gledamo kako se kreću u našoj blizini, pogotovo mrsku škorpiju, za koju smo mislili da sije smrt. Da li su takodje  škorpije i pauci patili i da li smo uopšte imali pravo da ih nagazimo nogom ili razljepimo kamenom, a mirno prolaze pored nas. Isto se ponašamo kada ugledamo i najmanju  zmiju, ubit je po svaku cijenu, mada nam ne može učiniti bilo kakvo zlo. A šta tek reći za milione riba, koje su na daleko većem stupnju razvoja od rakova, dakle kičmenjaci, koje na milione dnevno ulove i puste bezdušno da se u pravom smislu uguše na zraku-vazduhu. Pa i svaki amater ribar mirno gleda ulovljenu ribu što se koprca na suhom dok ne ugine, a da pritom ni okom ne trepne. Ako idemo dalje, svi znaju koliko je “okrutna” Kanada kada onako bezdušno ubija foke, slatke životinje velikih očiju, koje su na ledu bez ikakve šanse u borbi sa čovjekom. A da li se istovremeno pitamo šta je sa mičevima i pacovima, i oni su slatki, imaju slatku njuškicu sa brčićima i male okice, a ljudi ih tamane na hiljade  na najmanje 30 veoma okrutnih načina: truju ih, hvataju u mičolovke i čekaju da se polako uguše, postavljaju ljepke sa kojih se ne mogu pomaći danima dok lagano ne ispuste dušu,  i tsl. A foke i miševi spadaju u istu životinjsku vrstu: sisari su. Pa reći ce svi da su miševi  stetočine. Ali, na veliko iznenadjenje, foke su mnogo veće štetočine i opasno ugrožavaju važan izvor ljudske ishrane i privrednu granu od koje žive milioni ljudi – ribarstvo. Nažalost, zahvaljujući dosta i čovjeku, fokini prirodni neprijatelji, bjeli medvjedi i kitovi – orke ubice (joj kakvo “slatko”  ime za dobrog kita) su skoro pred istrebljenjem.  A, dokazano je da se foke razmnožavaju brže nego ijedna vrsta na području gdje žive i već su sada ugrozile mnoge vrste, a prijete potpunom istrebljenju riba u sjevernom Atlantiku, najvećem mrijestilištu na svijetu. Čovjek tu samo pokušava da spriječi ekološku katastrofu i da uspostavi kakvu-takvu prirodnu ravnotežu.

Šta i kako dalje, često se pitamo, da li čovjek ima pravo da ubija životinje. Po meni, ljudi imaju  isto prirodno pravo za opstanak, kao i što sve ostale životinje koje se ubijaju medjusobno da bi opstale, što je i sam Njegoš rekao stihom:  ”Vuk na ovcu svoje pravo ima…”.  S tim naravno da čovjek ima razum i može da kontroliše do koje mjere je to u njegovom interesu, a da ne ugrožava bilo koju prirodnu vrstu.

Bez sumnje možemo zakljuciti da je paradoks naslov prekrasne pjesme koju pjeva Dzoan Baez : “Ubij me nježno “.

“Nesto ljepše, toplije i nježnije čini mi se da nisam vidjela, pa u ovom ružnom svijetu biser je pogledati ovako nešto.

Poželjeh podijeliti i sa vama, Lajla”

http://www.youtube.com/watch?v=Yfbchq0xQmQ&feature=player_embedded

http://www.wimp.com/threetenors

Tekst koji slijedi, pod uslovom da ga Vlado, radi dužine, a možda i sadržaja, publikuje, je  napisan davno. I pored inzistiranja da se objavi, nisam pristajao, smatrajući da je to jedna intimna ispovijest ili reakcija na dogadjaje koji su se u BiH odvijali u to vrijeme. Ne bih ni sada da nisam zgrožen dogadjajima 11. jula u Potočarima, gdje je, umjesto tihog pijeteta prema  ubijenim, održana parada politike koja je, u mnogome, i dovela do tragedije(a). Tekst ukazuje da se ništa nije promijenilo u ovom nehumanom svijetu koji se, inače, kune u humanost.  Možda, ipak, jest – POSTALO JE GORE.

ZLJ

WIßENSEE UND  JUDISCHER FRIEDHOF

Wißensee. Malo, poput tanjira okruglo, jezero u nekadašnjem Istočnom Berlinu. Odmaramo se  uz radosnu galamu razigrane djece. U kasno popodne, na Šacov prijedlog, krećemo ka Jevrejskom groblju.   Na glavama su nam obavezna pokrivala glave – skijaške kape,  a Mikica maramu.

Mauzolej građevinskog preduzimača Lachmana, građen uljepšanom kiklopskom tehnikom; Baumanov mramorni grob na čijoj je horizontalnoj ploči smješten, kao raspadnuti, sarkofag ispunjen zemljom iz koje izlazi drvo po svojoj izraslosti  sazađeno tu sigurno prije 1938. Probija se između mramornih stubova, one čudne tamnoplavocrnosrebrenkaste boje, negdje u visinu. U novi život.

Onda mementum:

Leon Arona Rosenfeld

12.19.1915. Branderburg.

1942 Auschwitz

Ne vjerujem da je pedantna logorska služba  zaboravila upisati tačan datum umirućih. Čini mi se vjerovatnijim da su, isto tako pedantni nacisti, uspjeli uništiti Knjigu umrlih (Bože groznog li cinizma! Pa to bi se moralo zvati Knjiga pobijenih). Pa se neko od rijetkih preživjelih prosjetio: četrdesetdruge sam ga još vidio, a onda više ne. Ostaje tajna ko je upisao ono: 1942. Auschwitz. Nema onog: Spomenik podiže supruga. Zahvalna djeca, pokatkada : Volks (njemački, engleski, ruski….)

Niko tu više nije sahranjen. Niti će biti, kao ni pod brojnim drugim spomenicima.

Izbijamo na travnatu poljanu sa, na zid uredno poredanim, bog te pita koliko starim kamenim pločama. Sudeći po ispranosti onih, na kamenu urezanih čudnih hebrejskih pismenija, vjerovatno su te ploče prvi vijesnici koji su trebali da opamte ljude na postojanje jednog naroda.

Prazna poljana se doima poput dječijeg igrališta. Djece nema.

Stare ploče  gledaju na ugao poljane gdje počinju rijetke, nove, svježe sahrane. Nema više: Lexy, Cohn, Gebhardt. Sada su: Wiltinowsky, Ruš, Semiotuk. Između starih ploča i 1938. jedno veliko ljudsko pleme nije samo nastanjivalo, nego do krajnjih granica unaprijeđivalo ono što se zvaše njemačka industrija, njemački duh, njemačka kultura.

Onda iščezoše. Njemačka kultura se zadrža na kiču. Onome kakvog nam pokazaše na minijaturiziranim replikama svjetske graditeljska baštine u Glieneke Schloßu. Uništiše nacisti tada sve one koji su pobjegli od staljinističkog boljševizma, a koji su vjerovatno ostvarivali jedan od najvećih kulturoloških retransfera u povijesti čovječanstva. Katarina im je iz Njemačke donijela sjeme kojeg je, između ostalih, selekcionisao i jedan Voltaire. Razviše ga, nešto dodadoše, pa vratiše u obliku oplemenjenog hibrida iz kojeg izrastoše  nove vrste. Asimilacija, reasimilacija? Pa, bez toga nema progresa! Šta će danas asimilirati Srbi čija se filozofija zasniva na mitu jedne izgubljene bitke? Šta Hrvati, na mitu svojih stoljetnih  povijesnih prostora, narodnosnog prava, zova krvi i tla?  Muslimani, na lažnim zasadama bogumilskog porijekla i iskrivljenog Muhamedanstva?

Gledam to prazno bezdječno travnato polje opkoljeno grobovima i odjednom mi pred oči izađe onaj spomenik kod El Arisha na Sinaju, gdje je izraelska vojska 19 i neke – sasvim je svejedno koje, i čija vojska, pobila, tako kažu, 1200 ljudi, žena i djece dok su klanjali. Da li su baš tada, i toliko, i baš te(?) uvijek: žene, djecu, stare, iznemogle…… – stvar je propagandnog ukusa. Ubijen je jedan čovjek. Ubijen. Čovjek. Zar se ništa nije moglo naučiti iz vlastitih holokausta?

Zar taj svijet ne shvata da će svaki novi izgubljeni čovjek biti samo sasipanje proljetne kiše na sjemena opasnih biljki: mržnje i osvete.

Pred oči mi izlazi tijelo sjedokosog čovjeka, Horvata, u čija je “ustaška” leđa “srpski heroj” Jovo sasuo rafal. Uhapšen je nakon ubistva Horvata, silovanja jedne starice od 70 godina, pa vraćen, jer: “Ako nam Jovu ne vratite, mi napuštamo front”. A, bejahu na prvoj liniji dok je u blizini bilo robe u prodavnicama “Metalke”, alkohola i šunki u Abida Kusturice piceriji “Maestro”. U tijela Srbina Nenadića i Muslimana Dobrića u atomskom skloništu naše zgrade,  sasuo je “srpski heroj” nekoliko rafala. U Dobrića, koji zbog bolesti srca nije na frontu: “E taki nam, moj Dobro, ne trebaju jer samo jedete”, a u Nenadića, jer je u kukovima imao ugrađene željezne kinćere, će, prije nego ispali rafal od 32 metka, reći: “E kad imaš toliko željeza, evo ti ga još!”.

Za razliku od Jove koji tog trenutka pijan  nije znao koje su nacionalnosti bili oni koje je ubijao, jer je, kao fočanski osuđenik zbog ubistva punice i zeta oslobođen da bi se borio za srpsku stvar,  a  ubijao je iz patološkog zadovoljstva, u “Najčišćoj srpskoj opštini u republici Srpskoj”, kako to reče njen predsjednik, inače Hipokratov ljekar, su to dobro znali. I rekoše: “A zašto Nenadića –Srbina??!!

Na Judischen Friedhoff  nema više natpisa “Psima i jevrejima ulaz zabranjen”. Nema ih ni u Njemačkoj, ali mi se čini da bi se ovdje, kao i svugdje, našlo mnogo onih koji bi upitali” “A zašto psima?”

Sumnjam da će pokušaji da napravim snimke uspjeti. Biće mutni, kao kada snimaš pokretni predmet pogrešnom exponažom. A ja ne snimam pokretne predmete, nego grobove. Kameru ne mogu da umirim. Ne, ne tresu mi se ruke. Samo mi se pritisak prsta prenosi na njih i kameru oštro skreće prema dole. Za rukama koje streme ka, u prozorčiću okulara, iz najdubljeg podruma podsvijesti iskrsloj nabreklini koja kod normalnih ljudi spaja tijelo i glavu i zove se vrat. Nabreklinu  Žutca koji iz hercegovačkog seoca, nakon što po Popovu Polju pobi, pokla ili maljem po glavi lupi sve što bejaše srpsko i pravoslavno, stiže u Sumbula Avde 4.

Nogom šuta moga ispisnika Moritza i kanilnim  tonovima, karakterističnim za primitivca, odcereka svoju solističku partituru uz pratnju Kulturbundskog hora obučenog u ganz neue smeđe uniforme, “pod dirigentskom palicom g. Walthera Hofmanna”, kako bi to konstatirao revni muzikološki kritičar.

Kao što doliči dirigentu, g. Hofmann je u crnom habitu. Na visokom, atletski građenom tijelu, non plus ultra ulaštene čizme; reithose šavova oštrih kao bridovi kame; na struku kao kod djevojčice, sa koga zrači GOT MIT UNS! Odsjaj  izrazito schone deutche blaue  Augen fantastično se sklapa mit silber Adler na šapki. Nisko oboreni šiljt kao da nije tu da štiti od sunca, nego da bude katalizator amalgama: Augen/Adler i na reverima blještećih SS. Amalgam koji će sve te pojedinačnosti uskladiti  i  sigmatizirati u OKRUTNOST. Schoene Augen se pretvoriše u grausame Augen (okrutne).

Hoffmanni, siromašna zanatlijska porodica, podkraj prošlog vijeka, doplovi na talasima austrougarske migrantske politike. I odmah, kao da tu vijekovima nije bilo fratara, kao da nije postojala srpska građanske  čaršija, kultura  safardina i, ama baš nikakva orijentalna ostavština, postadoše Kulturtrögeri. Djeca im se isškolovaše, pođoše se pretvarati u činovnike ili pedagoge – kao što je bio g. Walther. Njegov sin Freddy je bio Moritzov i moj ispisnik. Zajedno jeli kriške kruha i masti, osoljene i alevirane; zajedno se igrali; zajedno kod advokata Pavičića išli u pljačku voća, što je bilo manje opasno jer je dr. Ivan bio mlak  čovjek, od pljačke kod časnih sestara gdje je ćoškoglavi, bezvratni, krivonogi, niskočelni Zapadnohercegovac Mijo (ovdašnji hrvatski kolega takve tipove zove Homo Hadezezis), marisao do kostoloma.

Šutnuti Moritz nijemo plače. Porodica Altarac je stigla ovdje podkraj petnaestog stoljeća. Također migrantska, ali ne dobrovoljna. Iz Espagne ih istjera Izabele i Ignatio Loyola – Torquemada. Moritz sada stoji na prašini ulice, kao i druge sunarodnjačke porodice koje živješe na toj osunčanoj strani Sarajeva. Stoje sa par kufera. Žutac sa svojom obitelji i ne čeka da hor otpjeva requiem i Altarci budu ubačeni u kamione koje dovezoše ustaše. Taj posao nižeg ranga, kao i oni što će ih slijediti, dat je njima, a prihvatiše ga svojski. Nestrpljiv je da se što prije ubaci u prepuni bogati stan, jer Jevrejima, osim ličnih stvari i nakita (naravno!) nije ništa dozvoljeno da nose. “Nema potrebe. Tamo gdje idete imaćete sve što vam za život treba”, rekoše im. Nisu im rekli da im ništa neće trebati, jer života neće više ni imati.

Kažem Freddiju: “Hajde da sakrijemo Moritza kod nas. Sa kime ćemo se igrati? Hranićemo ga od opljačkanog voća, a ja ću donijeti kruha i masti prije podne  a ti u podne”. Zapanjeno me gleda. “On mora da ide! Svi oni moraju da idu.” “A zašto?” “Jer su niža bića”.

U objektivu mi iskrsnu očev lik koga to večer, kada se vratio iz Grada nekakav sav skrhan i pogružen, upitah zašto je Moritz niže biće i šta to uopšte znači. Ispričah mu šta se dogodilo u našoj uilici, sa mojim i Freddijevim prijateljem. Prvi put sam oca vidio kako plače kada je, veoma mlada, umrla prelijepa tetka Lucija.

Sad je odjednom počeo  da plače u prozorčiću kamere. Lik mu pođe iščezavati u suznom moru. Skinuh kameru sa oka, ali mi se slika ne razbistri. Grob predamnom je prelomljen lelujao; lelujali su stari i bijeli nadgrobni kamenovi sa dalekim, čudnim a tako bliskim i prisnim hebrejskim znakovima; zalelujaše se i svi ostali skupi mramorni spomenici i iščeznuše, a jedino osta ono drvo koje sa Baumanove grobnice stremi ka nebu, ka – iz mrtvila – nekom novom životu.

Procijedih: “Izvinite, ali ja dalje ne mogu!” Uputih se ka recepciji. Stadoh pokraj Baumanove grobnice, zagledah su u tu čudnu kompoziciju i pomislih: “tebe, drvo, iždžikalo iz tog sarkofaga treba odmah posjeći. Ti varaš! Varaš ljude pokušajem da im zakone naturalne obnove artificijalno nametneš kao socijalne. Ljudi će to prihvatiti u krivom svjetlu. Kao opravdanje za svoje zločine, jer, zaboga: “eno i ono drvo na Judischer Friedhofu u Berlinu, uništeni Jevreji govore da je sve to ništa, da je nevažno i da će se sve ionako obnoviti.” Pa kad je tako: ZAŽDI GA, NIJE IZ NAŠEG SELA!

Poèinjem da proklinjem čas kad je Liberu Krojaču (Slobodanu Šnajderu – Šacu) palo na pamet da nas odvede na Judischer Friedhof. Prokllinjem, jer mene neće izmijeniti. Ja o tome nisam samo slušao poput tada nerođenih Nijemaca. I ne samo Nijemaca. Ja sam to vidio i doživio – neznao, ali osjetio. Šta je sa tima, mojeg i starijih godišta? Tima lakozaboravnim, koji prihvativši Neue Europische Ordnung, u Zagrebu 1941. srušiše jevrejsku sinagogu a od njenog kamena uz Meštrovićev i Bilinićev paviljon podigoše tri munare te ga pretvoriše u bogomolju “Hrvatskog cvijeća”. (Uz prigodnu slatkorječivost poput one delegata HDZ u novobosanskom parlamentu dr. Vlade Pandžića: “Draga braćo Muslimani…!” pa  im zabiše nož u Mostaru, a evo sada i u Sarajevu, jer oklopna brigada HVO ne krenu iz Kiseljaka ka Rakovici i Ilidži kako bî dogovoreno za konačni proboj u deblokadi Sarajeva, nakon što Armija BiH krvavivši na Vogošći, Debelom brdu, Nišićima, Treskavici, veza srpske snage za sebe.(Valjda zato što je Ilidža ravničarska pa nema brda na kome se može zavijoriti hrvatski stoljetni šahovski stijeg?).  Pedeset godina kasnije, trgu, koji se u međuvremenu zvaše Trg žrtava fašizma, dadoše novo ime Trg Velikana, a ne Trg holokausta ili Der Judisher Platz, kada im je već toliko stalo do Danke Deutschland.

Ne, dragi  moj Libero! Nisam ja taj koji treba ići na Judischer Friedhof. Tamo treba slati:  ćoškoglave, krivouste, niskočelne, tisućljetnom uljudbom zablentavljene bojovnike; kratkošišne, bradate, fundamentalizmom izludjele, mudžahedine; dugobrade, kosovskim mitom raspamećene, osvetnike.

Nesreća je u tome što će oni, stojeći pred Baumanovom grobnicom, za drvo – metaforu reinkarnacije reći: “sasvim zgodno da se na njega objesi toliko i toliko ljudi”.

Ipak ću na to groblje ići kad god mogu. Emocija koja me na njemu prožima kao da ostarjelom tijelu uliva neku dodatnu fizičku snagu, neobhodnu da istraje na putu kojim idem: POMAŽI I POMAŽI. I neprijatelju. Možda će da se osvijesti.

I najuzaludniji posao ima nekog smisla.

Berlin, augusta, 1993.