u Zagrebu mi je nedavno izašla nova knjiga pod naslovom Osobno kao tekst. U ovoj knjizi raspravljam o tome što je dnevnik, ispovijest, osobna fotografija, biografski film, autobiografija i biografija. Fotografije u knjizi Osobno kao tekst su rad Milomira Kovačevića Strašnog. Knjiga je objavljena u Izdanjima Antibarbarus i od danas je moguće nabaviti u zagrebačkim knjižarama, a i preko interneta (www.superknjižara.hr) po cijeni od 140 kuna.

Srdačni pozdravi,

Preuzeto sa vilsonovo.net

Povremeno bih šmugnuo do svog prijatelja Radeta na njegove nesvakodašnje časove praktične nastave iz fizike i hemije. Rijetki su bili trenutci u toku dana kada se moglo ljenčariti. Samo uz objed i u sumrak, prije počinka, bi se sjelo i škrto razgovaralo. Priče bi najčešće bile vezane za obaveze koje je trebalo uraditi u narednom periodu. Baka je podgrijavala večeru i postavljala sto, dok je djed pedantno glancao stakleni cilindar fenjera zgužvanom novinom. Zimi je taj ritual bio posebno bajkovit. Dok su oboje obavljali svako svoj uobičajeni posao, ja sam gledajući kroz poluzamagljen prozor, uživao u nesvakisašnjem zimskom prizoru. Plavkasti, tajnoviti sumrak zime je bio ugođaj koji se u gradu nije mogao doživjeti! Dvije zaljubljene kreje pred svoj počinak su redovno izvodile nestašni ljubavni ples na obližnjoj šljivi, dok je snijeg sa grana po njima padao.

Godinu ili dvije nakon useljenja, otac i ja smo u blizini kuće iskopali bunar za vodu. Prva kanta je bio nezaboravan doživljaj! Bajki se lagano bližio kraj. Dolaskom struje, nastavit će da živi samo u mojim sjećanjima.

SUSRET, DRUŽENJE I RASTANAK …. Bio sam siguran da ću jednog dana napisati ove redove. Osjećao sam to kao obavezu, kao dug prema samom sebi, prema jednom kratkom ali neobično lijepom periodu svog života, ujedno i dug prema osobi koja je na mene ostavila snažan dojam.

Do moje dvanaeste godine, to selo je za mene bilo prava mora! Obavezno, svake nedjelje se čoporativno išlo kod djeda. Ostaviti raju iz ulice i otići na selo, mene je bacalo u depresiju. Po cijeli dan ni sa kim nisam želio razgovarati, samo sam onako ljut lunjao unaokolo, šutajući kamenje i lomeći nedužne grančice. I tako jednom lutajući, iznenada naletim na osobu nalik na pustinjaka!

…Spodoba tridestih godina, neuredne duge brade, valovite crne kose koja mu je padala preko ramena, u bijeloj, prljavoj haljini do zemlje, bos, izranavljenih nogu, ličio je na srednjevjekovnog pastira. Mršavog i izrazito blijedog lica, djelovao je nestvarno. Par trenutaka smo se gledali, obojica pomalo uplašeni, a onda me osoba bojažljivo upita ko sam, persirajući me? …

Živio je stotinjak metara daleko od mog djeda u omanjoj kućici sa starijom sestrom. Bolovao je od šizofrenije u poodmakloj fazi. Iako je posjedovao nadprosječnu inteligenciju, nažalost, pohađao je samo osnovnu školu. Imao je dva brata i dvije sestre koji su završili fakultete, jedino je otac njega ostavio kod kuće da čuva stoku. Uz svoju braću i sestre učio je gradivo koje su i oni učili. Obdaren nadprosječnom inteligencijom, nerijetko im je pomagao u učenju i pisanju njihovih zadaća. Tako je Rade uz njih stekao i zavidno obrazovanje.

Ostao je da tu živi sam čuvajući jednu kravu. Povremeno bi ga posjećivale sestre donijevši mu najneophodnije potrepštine za život a odnijevši pri tom sir i kajmak koje je on spravljao.

Neposredno prije nego ću ga upoznati, bio je vjerski fanatik u pravom smislu te riječi. Otišao je pješice, bos, u svetište Ostrog, u Crnoj Gori,

a vratio se kao invalid izranavljenih nogu i načetog zdravlja. Jedva je jadnik preživio tu golgotu.

Ovo sam saznao iz priče njegove sestre sa kojom je živio a koja se ubrzo odselila u grad.

Ispod njegove duge bijele lanene haljine, ručno šivene, na nogama su još uvijek bili vidljivi tragovi teških ozljeda zadobijenih na tom dugom svetom putešestviju. Od tada se krio od svakoga. Seljani su ga rijetko mogli vidjeti.

….Upita me, vjerujem li u Boga? „Ne vjerujem“, odgovorih bojažljivo. Priđe i stavi mi obazrivo ruku na rame rekavši: „Ti mi možeš biti drug. Ovi okolo, to su sve sami lopovi i licemjeri.“

Kada sam se vratio, ručak je već bio pri kraju. Djed pomalo zabrinut, sjede do mene. Objasnio sam mu šta se dogodilo, opisavši svaki detalj. Po izrazu lica zaključih da je taj događaj djeda veoma iznenadio!

Bio sam dakle svjedokom Radetovog neočekivanog i naglog preobražaja, iz vjerskog fanatika u najvećeg bogohulnika u selu! U fazama kada bi njegova bolest nadvladala razum, satima je znao hodati oko kuće i bogohuliti, riječima koje je samo njegov bistar um umio smisliti. I dalje je manijački bježao od seljana. Malo se ko mogao pohvaliti da ga je vidio izbliza. Nisam tada bio ni svjestan da sam jedini u selu imao privilegiju biti s njim prijatelj! Obostrano prijateljstvo i povjerenje bivalo je sve prisnije. Vremenom sam u njemu otkrio osobine kojima bi se svaka normalna i zdrava osoba trebala ponositi. Među mnogim lijepim osobinama koje je posjedovao, imao je i izraženu sposobnost da ruka napravi ono što oko vidi. Tehnologije koje su se učile u gimnaziji iz fizike i hemije, sa velikim umijećem je primjenjivao na svojim mnogobrojnim rukotvorinama.

Jedna od njegovih prvih, s kojom me je upoznao je bila vazdušna puška. Obična žica od snopića je bila sirovina za spiralnu oprugu. Od velikog čavla je napravio obarač oblikujući ga u vatri. Cijev puške je bila od pertlovanog lima neke konzervetine. Na kundaku se mogao sagledati sav njegov raskošan talenat za rezbarenje. Umjesto olovnih metaka koristio je plutane čepove, oblikovane i prilagođene promjeru cijevi. Bio sam svjedokom kada je tom puškicom pogodio muhu sa udaljenosti od oko dva metra!

Njegov mikroskop napravljen od obične žice i dvije kapljice vode me je oduševljavao. Na takvom mikroskopu smo se satima divili ćelijama crvenog luka! Sve dok neko od nas ne bi drmnuo mikroskop, nakon čega bi čas fizike prešao u narodno veselje.

Zdenac koji je koristila njegova porodica, imao je nezgodan prilaz i bio prilično zapušten. Od rijeke Bosne je bio udaljen nekih 300 metara. Danima je krijući se od seljana, donosio u civarama prirodno istesane raznobojne kamene blokove od pješčara. Sa nevjerovatnim strpljenjem i umijećem ih je slagao i uklapao u zamišljenu cjelinu. Nedugo zatim, od neuglednog izvora je nastalo pravo malo remek djelo vrtne arhitekture.

Nažalost, jedna fiks ideja mu je oduzela mnogo dragocjenog vremena za koje je mogao toliko toga korisnog uraditi. Bio je obuzet idejom da napravi perpetuumobile. Iako dobro potkovan znanjem iz te oblasti i pored mojih bezbrojnih pokušaja da ga odvratim od te besmislice, on je uporno pravio dio po dio te sprave koja naravno nikada nije proradila. Ti željezni dijelovi su bili izrađeni tako precizno kao da su rađeni na najmodernijem tokarskom stroju. A od alata je imao samo kliješta za vađenje eksera, neku staru turpiju, nezaobilazno ognjište za termičku obradu i nekakve gotovo neupotrebljive makaze za lim. Njegova maketa mlina, sa svim osobenostima pravog, bila je fascinantna. Kada se podigne krov i naspe kukuruzno brašno u lijevak gdje se sipa pšenica, savršeno se dočaravalo mljevenje pšenice, uz klokotanje drvene turbine koju je pokretala voda.

Imanje na kome je živio bilo je ograničeno bistrim potokom koji se nedaleko od kuće ulijevao u rijeku Bosnu. Jednom prilikom me dočeka sav uzbuđen riječima …“danas lovimo ribu!“ Sepet (vrša) ispleten od dugačkih vrbovih mladica je čekao položen na stolu. Tada se prvi put susretoh sa tom čudnom, od pruća ispletenom napravom. Otrčasmo do potoka. Zavrnu onu dugu haljinu do pasa, zadje je u gaće i zagazi do pasa u vir. Onaj sepet zagura u korijenje debelog stabla koje je raslo tik uz vodu. Meni reče da krenem od plitkog razljeva i da dugačkom motkom tjeram ribu prema sepetu. Radio sam to lijeno, ne vjerujući da će od toga išta biti. Došavši blizu sepeta, on ga hitro izvadi iz vode i položi na travu, vješto odveza vretenasto dno i sepet okrenu okomito. Na travi se nađe nekoliko velikih kljenova, mnoštvo sapača i krupnijih pliski, bljeskajući se na podnevnom suncu. Vješto pokupi sitnu ribu i vrati je u potok a veće potrpa u onu svoju haljinu i nesta iza kuće. Ostadoh nijem i zbunjen lagano podrhtavajući od velikog uzbuđenja.

Tih nevjerovatnih događaja je bilo napretek. Dok je izrađivao dijelove za te svoje rukotvorine, vodili smo duge, veoma interesantne razgovore, neuobičajene za moj uzrast. Ustvari, mi smo tada i ne znajući, načinjali teme i iz filozofije. Doživljaji i razgovori iz tog perioda su u meni ostavili dubok trag. Vremenom su mi ti odlasci djedu na selo počeli pričinjavati veliku radost.

Jedne godine, vrativši se s mora, majka mi reče da je umro Rade u svojoj 35-oj godini od jake upale pluća. Nikad mu nisam posjetio grob! Želio sam vjerovati da se ta smrt nije dogodila. Kao što se u mom životu iznenada i na neobičan način pojavio, na sličan način je i nestao, tiho i nečujno. Osoba koju su svi u selu smatrali ludom, zaslužila je mnogo više uvažavanja i poštovanja od svih tih seljana zajedno. Ovu priču posvećujem svom iskrenom i rano umrlom prijatelju, od koga sam veoma mnogo toga naučio.

REINKARNACIJA …. Mnogo godina kasnije, sudbina će htjeti da primijenim znanje koje sam nesvjesno stekao uz Radeta. Dar koji sam u sebi nosio a da ga nisam bio ni svjestan, ugledat će svjetlo dana, kada mu se ni najmanje ne budem nadao.

Prvih par mjeseci rata proleti u magnovenju. Ubrzo nestade vode, struje, frižideri se odlediše, pojedoše se i posljednje zalihe hrane! Nove okolnosti nas prisiliše da se snalazi kako ko zna i umije.

Skupih po kući nešto alata, kupih neke na buvljaku i bojažljivo krenuh sa izradom svojih prvih „ratnih proizvoda“. Slično Radetovoj radionici, ni kod mene nije bilo alata na struju: brusilica i bušilica, aparata za varenje, pop nitni i inih pomagala. Tada sam prvi put uzeo u ruku makaze za lim, i gle čuda, rezale su kao da ih vodi vješta Radetova ruka. Otkrih da mi taj posao ide od ruke, a uz to pričinjava i veliko zadovoljstvo, pa se odvažih da pravim i zahtijevnije naprave. U radnjicu, koja se nalazila u prizemlju kuće, sam silazio prvim izlaskom sunca a vraćao se u sami sumrak. Radio sam sa puno elana i sa velikim zadovoljstvom. Trajalo je to nepune dvije godine a onda me pokupiše u vojsku! Radnjica se ubrzo rasturi i ni jedan uzorak tih neobičnih naprava, na žalost, ne osta sačuvan. Nakon rata, više puta sam zažalio što ne sačuvah bar po jedan primjerak.

Recesija ne obiđe ni Bosnu i nestašica posla dođe i u našu avliju. Iskoristih taj period da naučim crtanje u 3D (tri dimenzije). Vježbajući, nacrtah u AutoCad-u nekolicinu tih „izuma“ i na taj način ih sačuvah od vječnog zaborava. Svaki od tih eksponata bi trebao da predstavlja simbol, mali spomenik patnjama i stradanjima u napaćenom Sarajevu. Zato sam odabrao Hendla, kao podlogu prezentaciji, jer se njegov sjetni largo prirodno uklopio u ta tužna sjećanja.

P.S.Klikom na link, sačekajte desetak sekundi da se računar „napuni“ i otvorit će vam se prezentacija u PowerPoint-u, pod nazivom „RATNA GALANTERIJA“ – asortiman mojih ratnih proizvoda.

http://dl.dropbox.com/u/18324498/RATNA%20GALANTERIJA/RATNA_GALANTERIJA.ppsx

Klikom na taster „Ecs“ možete izlaći iz Powerpointa.

Foto: Dragana Pavlović

Nemojmo se zavaravati – sve prolazi, samo navike ostaju. Srećom, ima i ona – nikad nije kasno da se živi strasno. Pojačano lupanje srca te iznenadi kada se najmanje nadaš. Može te snaći i kada se polagano bližiš kraju četvrtog desetljeća bračnog života. U osnovnoj ćeliji svakog društva imaš padove i uspone ali, kako ljeta prolaze, linija postaje sve ravnija. Bude ti lijepo kada sve više osjećaš kako ljubomora plovi u prošlost i kada očekuješ tihu luku u neminovnom smiraju života. I onda jedan rođendan sve u trenu odnese. Ponovo živiš život kao na početku, kada te je strast odvodila u noć i jedva čekala svitanje jutra…

Nasljednik čuvenog prezimena kojeg nosiš, ili nastavljač loze bajnih knezova iz srednjovjekovne Bosne, zna zeznuti stvari iz temelja. Pozna ti sve mane i vrline, neispunjene želje, bolesnu slabost prema digitalnoj tehnici. Kud ćeš bolji poklon tatici za jubilarni dan rođenja od najnovijeg čuda foto tehnike što svaki predmet, u stilu najmoćnijeg snajpera, optički približava čak 25 puta kao od šale. Poskočiš od sreće kada čuješ da je zadnja riječ japanske tehnologije pojačana sa gotovo inflacijskim brojem milijuna mega pixela. Priznajem, nisam bio uzbuđeniji od dana kada sam kao petogodišnjak dobio prozračni stakleni kliker sa čak osam pera. Ljubomorno ga skrivao, nosio sa sobom u krevet. U sedmom desetljeću probudio se klinac koji je pod jastuk pažljivo i nježno skrivao sjajnu spravu sa blještećim objektivom. Prošao sam, kao mnogi od vas, sve faze munjevitog tehnološkog razvoja proteklog i ovog stoljeća. Divio se prvim radio aparatima sa kazaljkama, pa onim sa magičnim očima čija je zelena igra više palila maštu nego današnji trodimenzionalni televizori. Nije lako bilo mojoj generaciji izdržati takav tehnološki šok od dana kada si sa strahom prilazio spravi što te zvonjavom upozoravala da te netko s druge strane žice treba, do najnovijih i-phona s kojima se ni u epicentru New Yorka ne možeš izgubiti. Nigdje više dragih, slatkih sigurnih žica, kabela. Sada kroz nas struje razni valovi i tko zna što donose ljudskom biću.

Foto: Dragana Pavlović

U cik zore, ranije nego pekar, posegnuo sam rukom ispod jastuka. Prsti su plovili kroz prazan prostor. Uzdrhtala šaka i uznemireno srce sada su već panično pretraživali. Mog sjajnog klikera, mog ganc novog foto aparta nema pa nema. U skoku se okrećem prema njenoj strani da tražim pomoć i vidim samo uredno složenu posteljinu. Nestala gospođa, nestao i moćni teleobjektiv. Što je sad ovo?! Da zovem policiju, da okrenem alarm broj. I onda čujem tiho bip i, opet, bip, dok u meni krv ključa.

- Jutro, kako si spavao? Cijelu noć si držao ruku pod jastukom, jedva sam došla do kamere.

- Hoćeš da me ubiješ – ljutito uzvraćam. – Znaš li ti koliko sam se uplašio kada sam skužio da poklona nema!?

- Ma, tko će ga drugi uzeti? Hajde, smiri se. Kavica je već gotova, a ja odoh još malo da škljocam.

Stara dobra narodna – nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno, još jednom se potvrdila. Od tog jutra, sjajna i tako mistično privlačna crna kamera više nije bila u mojim rukama. Dama što cini cjelinu naših života kao da je popila najjači eliksir mladosti. Od tog dana beskrupuloznog otuđivanja mog rođendanskog poklona, potpuno se promjenila. Više je ne mogu pratiti u tempu i živosti. Prije pijetlova je u nekom kutu niske zemlje da grozničavo, digitalno ovisnički, proizvodi rafalne serije onog bip bip zvučnog znaka da je pametna kamerica sve lijepo izmjerila, izoštrila. Ostaje samo da klikneš i, dakako, odabreš kadar. Uvečer je isto. Hita van da bilježi silazak sunčane lopte i da kasnije lovi zvijezde. Nesretna je kada je kiša i sivo. Često tužno kazuje – nema blende, u stilu profi-fotografa kada primjećuju da nema dovoljno svjetlosti i, na moju radost, prihvati se kuhinje. Tada frcaju torte i pite.

Foto: Dragana Pavlović

Zbog njene novootkrivene ljubavi, strasti što samo jača, valja meni sada da svakog vikenda, a često i poslije šljake, izigravati šofera. Voziti stotine kilometara samo da bi dama škljocnula pročelja zgrada u belgijskom Antwerpenu, bipnula kriglu čuvenog piva u njemačkom Kelnu ili uslikala londonski Tower bridge u predvečerje. Svakog puta kada planiram da dignem pobunu protiv robovlasničkog odnosa u našoj bračnoj zajednici, popustim pred fotosima koju njena strast donosi. Polagano se u meni gasi bunt vječnog proletera i raste radost zbog novootkrivenog talenta što je u jeseni svog života pronašla najljepše fotografsko proljeće. Jer, kada bi moja buna uspjela, bio bi me pun Facebook, internet portali, novine. Napadali bi me sa raznih strana svijeta tisuće onih što svakog dana sa žarom čekaju fotose što ih pravi neka Dragana Pavlović iz Nizozemske.

Zauvijek sam tako ostao bez svoje rođendanske foto kamere.

Foto: Dragana Pavlović

Tekst je objavljen na portalu regionalexpress.hr

FIS – Autor snimka Malik Kulenović

Držao sam se jednog, ne mogu da se sjetim čijeg, mota koji je moj nekadašnji profesor “Opšte istorije države i prava” Đorđe Samardžić jednom spomenuo na predavanjima, a ja zapisao i upamtio za cijeli život:

“Ako hoćeš da si srećan jedan dan, onda se napij,

ako hoćeš da si srećan jedno vrijeme, onda se zaljubi,

a, ako hoćeš da si srećan cijeli život, radi posao koji voliš”.

Tako sam i ja još dok sam bio u kratkim pantalonama, svjesno ili nesvjesno, odlučio da moja budućnost i posao budu vezani za sport. Međutim, zbog isto tako ljubavi prema kafani i “nesportskom” životu, još sa 18 godina sam digao ruke od aktivnog bavljenja košarkom koju sam punih šest godine trenirao u “Željezničaru”. Treneri su mi bili Ratko Vulešić Rale, a poslije njega Miroslav Rag i Miroslav Dugandžić.

Trebalo je onda da budem rukometaš, pošto su me Mišo Bašić i Čedo Kezunović nagovarali da počnem da treniram taj sport, ali mi je košarka zbog Pimpeka, Vječe, Zlatnog i Rajka Maravića ostala draža. Pravo završih “ne htijući”, ali još kao student, kao što maloprije rekoh, čvrsto sam riješio da budem sportski novinar. I, evo bogu hvala, skoro tri decenije jedem novinarski hljeb i što reče Mili Pavlović neki dan u jednom komentaru “nekako preživljavam”.

Od kada sam počeo da se bavim tim poslom, tamo negdje od 1986. pa do početka nesrećnog rata nije prošao nijedan, ali nijedan utorak, a da nisam popodne od jedan do tri bio u maloj dvorani Skenderije kada je bilo vrijeme rezervisano za sportske novinare. Taj termin nam je uvijek, naravno preko “veze”, sređivao niko drugi nego Ognjen Karamehmedović Ogi, jedan od najvrijednijih Vladinih komentatora, koji je u to vrijeme radio u KSC Skenderija.

Evo prošlo je od tada 20 i kusur godina, ali tih vremena se sa zadovoljstvom sjećam i zbog toga pišem ove redove. Bila su to sjajna druženja mada je, kada se zakuva, bilo i psovki, ali što reče neko jebeš fudbal ako se ne posvađaš. Bilo je dana kada smo sastavljali i po četiri ekipe, ali tu nisu bili samo sportski, već i novinari iz drugih redakcija.

Pokušaću da se sjetim nekih od njih… Jasko Maričić, Berin Ekmečić, Sejo Demirović, Jasko Baković, Suad Alić, Mladen Bagić, Irfan Kreho, Mido Vladović (Večernje novine), Braco Džemidžić, Nedim Bravo, Milan Matić, Sead Alić, Nedo Maričić (Oslobođenje), Muhamed Masleša, Nedeljko Kovinjalo, Zdravko Lipovac, Momir Jelovac, Ivica Puljić (Radio Televizija Sarajevo), Sead Šarić (Sportske novosti), ali bilo je tu i veterana Željezničara (Velija Bećirspahić, Josip Katalinski, Boško Janković, Nenad Starovlah), a glavna zvijezda je svakako bio legendarni Švabo – Ivica Osim, u to vrijeme selektor reprezentacije Jugoslavije.

Često je s nama igrao i nekadašnji junior Željezničara, a kasnije daleko uspješniji pjevač Haris Hari Džinović. Nije da se hvalim, ali Ogi je živi svjedok da su s nama ponekad igrali i Radmilo Mihajlović koji je u to vrijeme nosio dres Bajerna, Haris Škoro, Mirsad Baljić…

Ogi i ja smo obično igrali u različitim ekipama. On je igrao u odbrani i, što bi rekle moje kolege sportski novinari bio beskompromisan i bilo ga je teško predriblati, a kada se iznervira znao je i “pokupiti” nekog. Ja sam bio među najmlađim i mogao sam da trčim kao pašče pošto sam i ostalim danima često igrao u FIS-u sa Harijem (Haris Džinović), Žderom (Zoranom Glasovićem), Jupetom (Ejubom Džekom), Todorom (Novicom Todorovićem), Sambom (Adem Vukas), Hazom (Hazim Vukas), Šekijem (Rusmirom Latićem), Muhamedom (Muhamed Ramadanović)…

Zato sam i imao svojevrstan “pakt” sa Švabom za koji smo znali samo nas dvojica.

Mićo i Osim

- Mićo bolan, ne mogu ja više da trčim. Ti si moj Katanec i moraš biti sa mnom u ekipi – govorio mi je Švabo.

Bile su to dobre partije u svakom slučaju, a zezanje u svlačionici vrhunsko. Poraženi su se po pravilu svađali, dok bi pobjednici međusobno samo namigivali i uz osmjeh podbadali poražene da se još više svađaju. Kakve bi to partije bile, a da nisu završavale i “trećim poluvremenom” uz pivo, sok ili kiselu vodu u “Klubu sportista” na ulazu u Skenderiju. Nekada se to druženje nastavljalo i u kafani, što sam posebno volio zbog toga jer sam tom prilikom često znao da dođem i do neke “eksluzive”: Škija je naime bio direktor Željezničara, a Švabo selektor reprezentacije.

Uživao sam i čini mi se nisam treptao kada bi se Švabo, Škija, Velija, Boško prisjećali igračkih dana. Umirao sam od smijeha kada bi oni pričali anegdote iz Želje ili reprezentacije, a bio sam jedan od prvih  koji je znao koja će 22 fudbalera Ivica Osim voditi na Svjetsko prvenstvo u Italiju 1990. godine. Švabine uzrečice, ophođenje, njegov način razmišljanja uvijek su me oduševljavali i ostao je zauvijek u mom sjećanju pa se i sada ponekad čujemo telefonom.

Naše utakmice su inače bile izvjesna priprema za obavezni nastup na tradicionalnom Novogodišnjem turniru u Skenderiji na kojem smo redovno igrali revijalne utakmice. Jednom smo, to posebno pamtim, “razvalili” veterane Željezničara i dobili prave ovacije sa tribina prepune Skenderije, ali jednom smo se i obrukali protiv ekipe “Top liste nadrealista” za koju su igrali Nele, Zenit… a kao pojačanja Žarko Varajić i čini mi se Nikola Nikić. Sjećam se samo da nam je publika svašta vikala zezajući nas zbog slabe igre.

Taj “utorak u jedan” sam beskrajno volio, i kao što rekoh na početku, nije bilo šansi da ga propustim. Zbog njega sam zamalo dobio i otkaz u Opštinskom sudu u kojem sam kratko vrijeme, poslije diplomiranja na Pravnom fakultetu i radio. Pamtiću da je bilo zimsko vrijeme i da sam imao jaknu sa dva “lica” – zelena i plava. Obavezno sam na posao dolazio i redovno pozdravljao portire u zelenoj.

Kada sam utorkom bježao na partiju lopte, a ponekad i na neku konferenciju za novinare, onda bih okretao plavu boju, stavljao kapuljaču na glavu, gledao kada portiri pričaju sa nekim strankama i čekao pogodan trenutak da šmugnem preko vrata. Jednom su mi dohakali i uslijedilo je “ribanje” i posljednja opomena pred “isključenje”.

Tada nisam dobio otkaz, ali sam ga sam poslije nepuna četiri mjeseca, na veliko razočaranje roditelja i moje Zorice, sam dao zbog velike ljubavi prema sportu, novinarstvu i pisanju. Sve nešta razmišljam da tada nisam dao otkaz, ni sada vjerovatno ne bih pisao ove priče kod Vlade.

Ogi uručuje pehar

P. S. Ovu priču napisah zahvaljujući Ogiju koji mi neki dan mejlom posla neke slike na koje sam odavno zaboravio, a nisam ih ni ja imao. Ogi moj, uzdravlje, a za one koji više nisu među nama – za pokoj duše.

Ne znam igrati tenis. Nikad nisam uzeo reket u ruku. Znači nisam ni rekreativni igrač, ali sam zato pasionirani posmatrač. Zaista uživam u gledanju ove prekrasne igre koja je i pored profesionalizma, reklama i golemih para koje se oko nje vrte, ipak zadržala mnoge elemente džentlmenstva ili viteštva. Eto, sjedim po čitave dane pred televizijskim ekranom i kibiciram sve susrete Melbourne Open–a. Dok traje meč između Federera i Tomića, ja koncentrirano pratim igru, a u pauzama mi kroz misli na trenutke dolete i prolete neke davne slike, odnosno daleka sjećanja. Čim se meč završio, sjedoh i napisah ovu priču kao podsjećanje, a po sjećanju koje me još relativno dobro služi.

Svi smo mi nekad bili „mala raja“. Mala raja ne bi bila mala da nije postojala „velika raja“. Znači, na jednoj strani „robovlasnici“, a na drugoj „mali crnci“. U moj vakat, pripadnici naše obalske male raje su morali bespogovorno slušati i ispunjavati sva naređenja velike raje, a svaki neposluh velikorajaši su znali čak proglašavati i pobunom. „Pobunjenici“ su bili kažnjavani na različite načine. Kao najblaže vaspitno-popravne mjere primjenjivane su klempe, šljage, čvoke, a kao teže, jednosatno ležanje na okolodvorišnom zidu, šibanje po dlanovima, zatvaranje u mračne podrumske prostorije ili „crne šupe za pobunjenike“. Za one, skoro nepopravljive, koji su ponavljali neposluh prema našim „velikim bogovima“ čak se primjenjivala, doduše dosta rijetko, egzekucija na takozvanoj „električnoj stolici“ instaliranoj u mračnoj veš-kuhinji: „Električna stolica“ je bila improvizirana pomoću ručnog induktora zaostalog iz onog rata.

Pripadnici velike raje su nas često znali okupiti oko sebe i pričati nam različite priče koje su nas fascinirale. Mi mališani smo otvorenih usta baš kao spužve upijali sve što su nam lagali. Iz tog mozaika šarenih laža, koje u suštini i nisu bile maligne, podosta mi ih je ostalo urezbareno u sjećanju. Ne samo da se nadam da mi dovlanetkinje i dovlanetovci neće zamjeriti na prijedlogu da se prisjetimo nekih davnih detalja iz relacije „mala raja – velika raja“, već pretpostavljam da bi se na ovu temu mogle napisati dosta interesantne priče. Ponekom će se moja priča svidjeti, a nekim neće. Ukoliko bude primljena i čitana možda bih kasnije mogao napisati još koji minhauzenski biser naše velike raje. Te fantastične priče su palile našu maštu i bile dio našeg odrastanja bez igračaka, televizije, gramofona, radija, kompjutera, itd. A naša mašta je bila hronično gladna.

Iz čitave galerije više nego li premaštovitih lažova ipak bih najprije izdvojio Irhada Hasića, kojeg smo isprva znali po nadimku Faca, a kasnije je prozvan Luftika. Negdje početkom šezdesetih, da li pedest i druge ili treće, ne mogu se pouzdano sjetiti, Luftika je krenuo na studij, ni manje, ni više, već u daleki Zagreb. Prije polaska nam se puhao pokazujući indeks zagrebačkog sveučilišta. Tamnoplava knjižica plastičnih korica sa okruglim znakom zagrebačkog sveučilišta. Kada se Popaja usudio upitati šta se uči na sveučilištu, Luftika mu je lakonski odvratio: „Sve se uči, majmunčiću! Zato se i zove sveučilište.“ Popaja se ušutio i prošao bez šljage.

Iz Zagreba je došao na zimsko ferije u nekom veoma dugom krombi kaputu medno smeđe boje, a oko vrata je imao zamotan jarko crveni šal, koji je bio jako dug, pa je sezao do donjeg ruba kaputa. Baš nekako sličan onom kakav je mnogo godina kasnije bio zaštitni znak Ćire Blaževića, samo što je bio crven. Za tadašnji modni trend sarajevskog korza – čudo neviđeno!

Te godine je iz Zagreba donio teniski reket na kojem je pisalo „Spalding“. Paradirao je po korzu uvijek držeći reket ispod desnog pazuha. Mnogim ljudima, a posebno curama je ubjedljivo folirao da je postao jedan od najboljih zagrebačkih tenisača, te da je prvak sveučilišne teniske lige. Po mom mišljenju, to je prvi teniski reket koji se pojavio na sarajevskom korzu. Izazivao je radoznala zagledanja muške raje, ali i djevojačke zentove i uzdahe. Raja, nije to bila šala, pojavio se naše gore list, teniski šampion Zagreba na našem korzu, na domaćem terenu od Vječite vatre do Umjetničkog paviljona. I sve tako, okolo naokolo.

Nama, maloj raji, je palamudio da je pobijedio u singlu i Josipa Paladu i Franju Punčeca i to nekoliko puta. Pričao nam je da su Palada i Punčec nakon silnih zijana u singlu pokušali igrati protiv „šampiona“ u talu, odnosno u dublu. „Meč godine“ navodno je odigran na teniskom terenu na Šalati. Znači, prema Luftikinoj priči bila je to u tenisu nezapamćena partija – dvojica ili dubl protiv njega, singla. Dalje nam je naš stari žuti mačak preo da je „dublaše“ čak velikodušno pustio da stalno serviraju. Zaneseno je pričao da je u lijevoj ruci držao trodupli sladoled kojim se sladio u toku igre, a u desnoj reket. Nabijao ih je kao levate i prave majmunerose i uživao u osvježavajućoj kombinaciji vanilije, ruma i čokolade. Mi smo sjedili kao uzdrhtali vrapčići na zidiću u dvorištu, a on je držao fišek košpa u lijevoj ruci, zorno demonstrirajući kako je držao trodupli sladoled, a golemim drvenim reketom koji je držao u desnoj mahao nam je ispred noseva. Poskakujući ispred nas, malih posmatrača, slikovito je opisivao kako je poslao jednu loptu između Palade i Punčeca, a oni su istovremeno poletjeli da je vrate i pri tom se glavama jako sudarili. Opisivao je uzbuđenim tonom kako im je obojici krv šiknula na sve strane! Hitna pomoć ih je odvezla na Kliniku za kirurgiju na Šalati gdje su im šivali za pravi, kako Luftika reče – muški tenis, netalentovane glavurde. Priča se nastavila tvrdnjom da su i Palada i Punčec čitav mjesec dana imali bijelim zavojima zamotane glave i da su zbog toga u Zagrebu dobili dvojni nadimak, „dvije hodže“!

Sjećam se da sam upitao, kakve „dvije hodže“? Zar se ne kaže „dvojica hodža“, jer je hodža imenica muškog roda – napravih se bez veze pametan. Od ekspresno lansirane šljage samo što se nisam onesvijestio. Ostalo je „dvije hodže“. Kako Luftika kaže. Nema pogovora. Sva su mala raja blejala u njega, a on nam je svima obećao davati časove tenisa, svakako kad bude imao vremena od učenja.

Prošlo je nekoliko godina. Ispričao sam jednom starijem rođaku Maliku Filipoviću, amidži pokojnog Benjamina Filipovića, od slova do slova o tom teniskom čudu iz obalske velike raje. On se grohotom ismijao i rekao da je to sve čista laž, ali i da je djelomična istina onda Luftika ne bi mogao igrati protiv Franje Punčeca koji je od 1947. godine izvan Jugoslavije, navodno na relaciji Kairo – Johanesburg. Htio sam maloj raji reći da je to sve laž, ali sam u zadnji čas odustao od te namjere. Garant bi neko od mojih jarana to provalio, a tada bi me čekale stotine pedagoških antipobunjeničkih šljaga, klempi i čvoka od našeg neupitnog „Federera“.

Ovo je samo jedna od šarenih laža pripadnika velike raje. Probna! Nadam se da će nam i drugi dovlanetovci imati priča o relacijama male i velike raje, te da će nam ih servirati izvađene iz naftalina davnih sjećanja.