dovla.net

Dragi prijatelji, bivši sugradjani, sportisti i svi meni dragi ljudi, bez predznaka koji su nam drugi prišili bez naše saglasnosti i pristanka.

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 28 GODINA, UMRO JE VOLJENI TITO POD ČIJIM SMO VODJSTVOM ŽIVJELI SRETNO I BEZBRIŽNO, RADOVALI SE SVAKOM NOVOM DANU. A DANAS ….?

Umjesto bilo kakvog komentara, ove dvije slike dovoljno govore!

Jovo Dimitrijević Read more »

Nusret Arnautović iz Los Angelesa zahvaljuje na saradnji:

Dragi Vlado, pošto si bio ucesnik u akciji prodaje kalendara za” Djeca žrtve rata- naša trajna briga” koje organizira Udruženje Obrazovanje gradi BiH i objavio ovu informaciju na blogu, molio bih te da i ovu zahvalu objaviš kako bi učesnici akcije znali da je donacija stigla u prave ruke. General Jovan Divjak je lično preuzeo novac od gdje. Jasne Fejzić i usput načinio i ovaj snimak.

Srdačan pozdrav svima i sretan vam 1. MAJ

Nune — On Wed, 4/30/08, OGBH <ogbh@open.net.ba> wrote:

From: OGBH <ogbh@open.net.ba> Subject: zahvala To: “Nusret Arnautovic” <nusretarnautovic@yahoo.com> Date: Wednesday, April 30, 2008, 1:15 AM Poštovani gospodine Arnautoviću, obavještvamo vas da smo jučer od gospođe Jasne dobili 725 dolara na ime prodatih kalendara za 2008. godinu. Još jednom vam se svima vama zahvaljujemo što pomažete djeci čiji su roditelji žrtve rata u BiH . Srdačno, U “OGBiH” Edo

Razmišljanje uz proslavu 1. MAJA.

Derneci, sabori, vašari i još štošta uz njih.

Sa one, jugozapadne strane hrbata Bjelašnice, ima selo Kramari, nazvano, kako kažu, po srednjovjekovnim putujućim trgovcima: “kramarima”. Selo Kramer postoji i na romanijskom putu iza Han Stjenica ka Rogatici, a ko zna koliko ih još ima na području bivše nam zajedničke države.

Kramara više nema kao ni njihovih nasljednika, putujućih torbara čija je “radnja” sva stala u drveni sanduk što je na stomaku otvoren visio na oramenicama i bio pun igala, bašlija, puceta iliti dugmadi, toka, konaca, žileta, britvi, minijaturnih sapuna, vodice za ćelavost, potpuno iste protiv žuljeva a mogla je i protiv šuljeva. Kako su potonji poticali iz Dalmatinske zagore ili Zapadne Hercegovine, zbirno su ih zvali: Mâte.

Moj drugar Pego, sigurno najaktivniji i najplodniji saradnik bloga sada je u punoj “literarnoj fazi”, ideje frcaju kao iskrice, radujem se svakoj njegovoj priči, kao i veliki dio čitalaca bloga, iako ima primjedaba da je “preplavio blog”, da je ponekad opširan ili da piše o temama i ličnostima stranim dijelu blogovske populacije. Radi se o zanemarljivom broju takvih primjedaba. Bilo bi lijepo kada bi i mnogi drugi čitaoci-saradnici bloga bili malo aktivniji, a blog se ne može požaliti na visok nivo spisateljskih sposobnosti brojnih saradnika. U tom smislu, prilažem jednu poruku koju je Pego danas dobio od doktora Dražena Zimonjića iz USA, koji radi na prestižnoj klinici u Bethesdi, Meriland, a koja može da bude poučna preporuka onima koji imaju i znaju šta da napišu, ali… Read more »

Nedavno sam sasvim slučajno na blogu dovla, nabasao na poruku unuke Prof.Slavka Podkubovšeka-Kube u kojoj ona moli da joj, onaj koji to ima i može, pošalje sliku njenog dragog djeda i bosansko-hercegovačkog  sportskog radnika, profesora na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu,  smučarskog takmičara, trenera i aktiviste. Žao mi je da poruku nisam ranije pročitao jer bih ranije i reagovao.

Svi smo ga voljeli, a sa mojom porodicom Slokar imao je duge I posebne odnose, još od vremena nakon Drugog svjetskog rata. Bio je veoma zanimljiv i društven čovjek, lagan u komunikaciji, vesele naravi i uvijek spreman da se priključi veselju i pjevušenju starogradskih pjesama.  Bio je zaljubljenik sporta, a posebno skijanja u kojem je svojevremeno radio kao trener (Smučarski klubovi SSK i  “Jahorina”), a i kao Generalni sekretar Smučarskog saveza Bosne I Hercegovine sve do 1978.godine, kada je  dužnost predao meni .

Nikad ne mogu da zaboravim granicu izmedju Libana i Sirije, koja se neubjedljivo ispriječila na mjesečevom pejsažu. Bila je to prašnjava visoravan bez ljudi i bez traga zelenila. Jedva se naziralo zakržljalo žbunje, pored prašnjavog puta i sasušeni kaktusi, koji su se sa malo nade borili za opstanak. Sve ostalo je bila pustinja.

Stajali smo na ničijoj zemlji, bespomoćno  sjedeći u taksiju bez klima uredjaja, kao u vreloj sauni, ispod nadstrešnice, dok se šofer, sa našim pasošima,  izubio u neuglednoj  graničnoj kućici. Read more »

Kad pomislim na Bejrut, sjetim se Ibre Sudanca, crnca, mog druga sa arhitekture, kad je govorio o ljepoti i uroku.

Uvijek je spominjao da novorodjenče u Africi mora da ima ožiljak koji mu roditelji namjerno naprave, da mu ljepota ne bude savršena i zato urokljiva, pa ga s tim sačuvaju od raznih iskušenja u životu. Mislio sam da se šali, jer je i on imao takav ožiljak na licu. Ibro je medjutim bio savršeno ozbiljan, dok je to govorio.

Nažalost Bejrut, grad savršene ljepote, koga sam upoznao sedamdesetih godina, nije imao takav ožiljak. Zato je doživio burnu sudbinu i mnoga iskušenja koja ga prate i dan danas. Read more »

Prije četiri sedmice, Caki je krenuo na krstarenje Evropom i već je obišao nekoliko zemalja i desetak puta toliko prijatelja, a već je prešao preko 5.500 kilometara. Evo opširnog izvještaja sa dosta zanimljivih i aktuelnih slika uz obećanje nastavka (ili nastavaka) i dodatnih fotografija:

“Dragi Suada i Vlado, danas je tačno četiri (4) hefte kako sam “na točkovima”, red je da podnesem izviješće za protekli period.

Prije svega, još jednom čestitke i najbolje želje od Nene i svih Cakeljića pionirki Lari, juniorima Sanji i Bojanu, a onda posebno seniorskoj, da ne kažem veteranskoj ekipi - Suadi i tebi stari druže.

Nadam se da sve teče uobičajeno, Suada je jedva dočekala da krene tekma, ozbiljno je trenirala cijelu proteklu godinu pa treba sada da se iskaže. Ti si vazda “u pričuvi”, štediš snagu i za blog, pa sam izračunao da ćeš moći podnijeti, od mene neuobičajeni, malo duži text. Skoro ko da sam Pego, ili Paja, o Vlatku Slokaru da i ne govorim, članci su mu sve duži, sve više snijega, smrzao sam se ko pingvin na ovom zubatom proljeću, jedva čekam sliku palmi, plavog mora i bijelih galebova. Izgleda da u Edmontonu snijega preko krova, a zima traje godinu.

Ali, da krenem ispočetka, tj od teleće glavuše. Naručena, ponesena direktnim putem u Rovinj, ispečena u papirnoj kesi-i nestala prije nego sam stigao izvaditi fotoaparat. Nije ostalo ni za par žutih mrava. Sad tek počeh shvatati koliko je gladnih ljudi na svijetu. Read more »

Munjevita, blic kontra

Eto, bio sam i „visiting” profesor, ne samo u Japanu, ako se sjećate, na predavanju pred pedesetak stručnjaka u Chyoda cu, farmaceutskom koncernu na mjesečevom  pejsazu u okolini Tokija,  kada sam nepripremljen, ipak spasio čast sa pričom o ekološki čistom  mjestu Rust u  Austriji, gdje su rode pravile svoj prirodni aerodrom na putu za tople krajeve i  natjerale arhitekte da projektuju i izvedu mnogo više dimnjaka na kućama  nego što je stvarno bilo potrebno.

Moj amfiteatar je sada bio dupke pun. I da budem iskren, nije bio čak ni amfiteatar. Nego ogroman i prostran pod fiskulturne dvorane, bez sjedišta, naslona i bilo čega i stotinjak slušalaca, polaznika Britanske škole u Varšavi, sa poluotvorenim ustima i širom otvorenih očiju. Ja stojim i pletem priču od tankih svilenih niti o ranim počecima slikarstva i arhitekture u svijetu. Read more »

Vjerovatno mnogi od vas nisu gledali teniski meč iz drugog kola Monte Carlo turnira izmedju Ivana Ljubičića i Novaka Djokovića. Dakle, susreli su se na zemljanoj podlogi dva najbolje plasirana igrača posljednjih godina iz prostora nekadašnje Jugoslavije. Igrali su dva prava teniska asa, jedan je bio prije dvije godine treći najbolji igrač svijeta, a drugi je sada treći najbolji igrač na svijetu. Rezultat je bio, ako je to u ovom trenutku važno, 3-6, 3-6 pobijedio je mladji.

A onda, na završetku meča, desilo se ono zbog čega vam i pišem ovo, a zbog čega su jednom starom ljubitelju sporta suze potekle. No, o tome kasnije. Zahvaljujući zajedničkom prijatelju Momiru Jelovcu, nekadašnjem sportskom komentatoru sarajevske TV, upoznao sam ih obojicu u vrijeme Turnira Bercy u Parizu. Pozvao sam ih na večeru i otišli smo u restoran koji se nekada zvao « Jugoslavija » i sada se zove « Bila jednom Jugoslavija ». Tada je Novak imao samo 17 godina i zajedno su trenirali, a o njima je vodio brigu Rikcardo Piati, dugogodišnji Ivanov trener.