dovla.net

Nikad ne mogu da zaboravim granicu izmedju Libana i Sirije, koja se neubjedljivo ispriječila na mjesečevom pejsažu. Bila je to prašnjava visoravan bez ljudi i bez traga zelenila. Jedva se naziralo zakržljalo žbunje, pored prašnjavog puta i sasušeni kaktusi, koji su se sa malo nade borili za opstanak. Sve ostalo je bila pustinja.

Stajali smo na ničijoj zemlji, bespomoćno  sjedeći u taksiju bez klima uredjaja, kao u vreloj sauni, ispod nadstrešnice, dok se šofer, sa našim pasošima,  izubio u neuglednoj  graničnoj kućici. Read more »

Kad pomislim na Bejrut, sjetim se Ibre Sudanca, crnca, mog druga sa arhitekture, kad je govorio o ljepoti i uroku.

Uvijek je spominjao da novorodjenče u Africi mora da ima ožiljak koji mu roditelji namjerno naprave, da mu ljepota ne bude savršena i zato urokljiva, pa ga s tim sačuvaju od raznih iskušenja u životu. Mislio sam da se šali, jer je i on imao takav ožiljak na licu. Ibro je medjutim bio savršeno ozbiljan, dok je to govorio.

Nažalost Bejrut, grad savršene ljepote, koga sam upoznao sedamdesetih godina, nije imao takav ožiljak. Zato je doživio burnu sudbinu i mnoga iskušenja koja ga prate i dan danas. Read more »

Prije četiri sedmice, Caki je krenuo na krstarenje Evropom i već je obišao nekoliko zemalja i desetak puta toliko prijatelja, a već je prešao preko 5.500 kilometara. Evo opširnog izvještaja sa dosta zanimljivih i aktuelnih slika uz obećanje nastavka (ili nastavaka) i dodatnih fotografija:

“Dragi Suada i Vlado, danas je tačno četiri (4) hefte kako sam “na točkovima”, red je da podnesem izviješće za protekli period.

Prije svega, još jednom čestitke i najbolje želje od Nene i svih Cakeljića pionirki Lari, juniorima Sanji i Bojanu, a onda posebno seniorskoj, da ne kažem veteranskoj ekipi - Suadi i tebi stari druže.

Nadam se da sve teče uobičajeno, Suada je jedva dočekala da krene tekma, ozbiljno je trenirala cijelu proteklu godinu pa treba sada da se iskaže. Ti si vazda “u pričuvi”, štediš snagu i za blog, pa sam izračunao da ćeš moći podnijeti, od mene neuobičajeni, malo duži text. Skoro ko da sam Pego, ili Paja, o Vlatku Slokaru da i ne govorim, članci su mu sve duži, sve više snijega, smrzao sam se ko pingvin na ovom zubatom proljeću, jedva čekam sliku palmi, plavog mora i bijelih galebova. Izgleda da u Edmontonu snijega preko krova, a zima traje godinu.

Ali, da krenem ispočetka, tj od teleće glavuše. Naručena, ponesena direktnim putem u Rovinj, ispečena u papirnoj kesi-i nestala prije nego sam stigao izvaditi fotoaparat. Nije ostalo ni za par žutih mrava. Sad tek počeh shvatati koliko je gladnih ljudi na svijetu. Read more »

Munjevita, blic kontra

Eto, bio sam i „visiting” profesor, ne samo u Japanu, ako se sjećate, na predavanju pred pedesetak stručnjaka u Chyoda cu, farmaceutskom koncernu na mjesečevom  pejsazu u okolini Tokija,  kada sam nepripremljen, ipak spasio čast sa pričom o ekološki čistom  mjestu Rust u  Austriji, gdje su rode pravile svoj prirodni aerodrom na putu za tople krajeve i  natjerale arhitekte da projektuju i izvedu mnogo više dimnjaka na kućama  nego što je stvarno bilo potrebno.

Moj amfiteatar je sada bio dupke pun. I da budem iskren, nije bio čak ni amfiteatar. Nego ogroman i prostran pod fiskulturne dvorane, bez sjedišta, naslona i bilo čega i stotinjak slušalaca, polaznika Britanske škole u Varšavi, sa poluotvorenim ustima i širom otvorenih očiju. Ja stojim i pletem priču od tankih svilenih niti o ranim počecima slikarstva i arhitekture u svijetu. Read more »

Vjerovatno mnogi od vas nisu gledali teniski meč iz drugog kola Monte Carlo turnira izmedju Ivana Ljubičića i Novaka Djokovića. Dakle, susreli su se na zemljanoj podlogi dva najbolje plasirana igrača posljednjih godina iz prostora nekadašnje Jugoslavije. Igrali su dva prava teniska asa, jedan je bio prije dvije godine treći najbolji igrač svijeta, a drugi je sada treći najbolji igrač na svijetu. Rezultat je bio, ako je to u ovom trenutku važno, 3-6, 3-6 pobijedio je mladji.

A onda, na završetku meča, desilo se ono zbog čega vam i pišem ovo, a zbog čega su jednom starom ljubitelju sporta suze potekle. No, o tome kasnije. Zahvaljujući zajedničkom prijatelju Momiru Jelovcu, nekadašnjem sportskom komentatoru sarajevske TV, upoznao sam ih obojicu u vrijeme Turnira Bercy u Parizu. Pozvao sam ih na večeru i otišli smo u restoran koji se nekada zvao « Jugoslavija » i sada se zove « Bila jednom Jugoslavija ». Tada je Novak imao samo 17 godina i zajedno su trenirali, a o njima je vodio brigu Rikcardo Piati, dugogodišnji Ivanov trener.

BRODARSKO DRUŠTVO “GALEB” JE ŠEZDESETIH GODINA PRESELILO U NAŠ KRAJ NA MARIJIN DVOR, U KRANJČEVIĆEVU ULICU /IZA VOJNE BOLNICE, PREMA ŽELJEZNICKOJ STANICI/, UPRAVO GDJE SAM JA STANOVAO /KRANJČEVIĆA STEPENIŠTE/. TE PROSTORIJE SU NARAVNO ODMAH POSTALE NEZAOBILAZNO SASTAJALIŠTE NAŠE RAJE UPRAVO RADI IZUZETNOG DUHA I OTVORENOSTI TADAŠNJIH ČLANOVA DRUŠTVA I UPRAVE. JASNO, SPOMENULI STE ČARLIJA, DOAJENA, A TU SU JOŠ BILI I BRAT MU BRANO TE ZINGI, PA PAJA KOJI JE IGRAO NOGOMET U “SEDRENIKU”, ZATIM BRAĆA REDŽIĆI, KEMO I CILE, PA STANKO I CICKO, TE ŽIKA, RAJA SA SKENDERIJE, PA TUFO I JOŠ MNOGO DRUGE RAJE. PORED AKTIVNOSTI KOJE JE VLADO NABROJAO, REDOVNO SE ŠUTALA LOPTA NA LIVADI, A I MALO REMIJA U VEČERNJIM SATIMA.

NEZABORAVNA SU TAKMIČENJA U KAJAKU NA DIVLJIM VODAMA, U SRED SARAJEVA NA MILJACKI KADA BI VRIJEDNI ORGANIZATORI DRUŠTVA POSTAVILI KAPIJE, A TAKMIČARI BI, NA VELIKO ZADOVOLJSTVO GLEDALACA, U SUNČANO NEDELJNO POSLIJEPODNE, SAVLADJIVALI PREPREKE I SLAPOVE MILJACKE.

DRUSTVO JE ORGANIZOVALO I REDOVNE TRENINGE U KAJAKARENJU NA SASTAVCIMA BOSNE I MILJACKE GDJE SU IMALI I PROSTORIJE ZA ODLAGANJE SANDOLINA I OPREME /BETONSKI BUNKER IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA/. PRILAŽEM JEDNU SLIKU IZ 1963 GODINE UPRAVO SA JEDNOG OD TIH TRENINGA NA SASTAVCIMA. Read more »

Sve veći broj uspješnih članaka o piću, skrenuo mi je pažnju na njihovog autora i vidim da je to moj dugogodišnji komšija Ile Vitorović, momak koji me prati još od dječačkog doba kad nas je samo dijelila Miljacka, budući da je stanovao u Dobrovoljačkoj, a zbližavala nas njegova majka Nada, poznati pedagog i moja prva „magistra vite”, prva učiteljica u Devetoj osnovnoj školi u Sarajevu.

Zašto sada mislim da je ta škola bila elitna? Možda upravo zbog ove fine, blage i kulturne žene, gospodje Nade? Ne znam. Ali, da su u nju išli djaci iz centra, to je bez svake sumnje. Tome treba dodati i naočite učiteljice, uz moju spomenutu gospodju Nadu i stroge učitelje medju koje posebno treba udjenuti i popa Špirića, ozbiljnog intelektualca-teologa, preraslog čak i za fakultetsku nastavu, koji je samo te prve godine i nikad više, predavao vjeronauku, koja je kasnije isparila iz škole, kao voda iz saksije. Nije na odmet da se zna da je upraviteljica škole gospodja Lepa Konstantinović, bila velika ljubav Romana Petrovića, našeg velikog slikarskog barda, o kome je nedavno emitovan film uz jubilarnu izložbu, kojom prilikom se ona pojavila na filmu s njim ispred ove škole, kao i na mnogim, njegovim uspjelim portretima, koji neodoljivo potsjećaju na Sezana. Read more »

Prvi skokovi na skijama desili su se na Huseby Hill, blizu Kristijanije, u 1879.godini.

Opis dogadjaja dao je njegov savremenik Crichton Somerville:

“Huseby padina za koju se samo nekoliko godina ranije govorilo kao veoma opasnoj za spuštanje na skijama, kada je snijeg brz i dobrog kvalliteta. Takmičenje u skokovima izazivalo je velliki interes, ali uz sav respect bilo je i prilično komično. Svaki takmičar, osim onih koji su se takmičili u Telemarku, nosio je sa sobom dugačke štapove od kojih im je, tako su oni bili ubjedjeni, ovisio život.

Startajući sa vrha , jašući na štapovima, kao u stara vremena vještice na svojim metlama, kontrolišući brzinu sa neopisivim naporom, klizili su prema dole ka drvenoj stravičnoj platformi sa koje su trebali da skoče, ili da se preko nje stropoštaju, a potom dočekaju mekano na skije i na kraju tako, ko zna kako, dosegnu živi dno padine, sve zahvaljujući sretnom prelasku preko zastrašujuće padine. Read more »

Vlatko Slokar, zaljubljenik skijanja i zimskih sportova, poslao je članak o počecima skijanja koji je objavljen u jednom američkom časopisu kao dio istorije skijanja, prije 50 godina. Autor je Dr R. Brasch.

Skijanje je počelo, u stvari, jednog ranog jutra u dalekoj prošlosti Neolitskog doba, kada se božica Skadi probudila I izašla iz pećine na tek napadali pršić. Napućila je usne, kao da razmišlja i….

Šta je nagnalo čovjeka da napravi prve skije? Nema dvojbe, bila je to njegova želja da poveća trag svojih cipela u snijegu. Da bi ovo ostvario, morao je produžiti svoje djonove nekim krutim materijalom koji mu se nalazio pri ruci I tako povećati “gaznu” površinu.

Nakon tog iskustva koje ga je dovelo do narednog važnog odkrića, zaključio je da bi mu bilo mnogo lakše da klizi snježnom površinom nego da se po njoj kreće korak po korak, kao u krpljama. Ali te njegove nove platforme nisu mogle kliziti ako se ne produže i zašilje na vrhovima.

Eto, kako je, gledano unazad, moguće zamisliti pojavu najranijih skija. Riječ “ski” ima sjeverno Evropske lingvističke korijene i označava komad drveta – trijesku – odsječenu od balvana. Riječ je postal skandinavski izraz za cipelu a izgovarala se kao sii. Read more »

Čitajući komentare na blogu uz članak Vladimira Arsenijevića, imao sam zadovoljstvo kao da je to sve meni upućeno jer sam te noći kada se njegov tekst pojavio u “Politici” i kada sam ga poslao na blog, po ne znam već koji put osjetio toliku bliskost prema njemu kao autoru i snagu pisane riječi, jednog mladog, poštenog čovjeka koji je na sebe preuzeo katarzu jednog cijelog naroda. Read more »