dovla.net

Rain drops keep falling on my head…

Ravnomjerno okrećem pedale i pjevušim ovu melodiju i sjećam se Buch Kasida i Kida, alijas Pol Njumena i Robert Redforda te dvije božanstvene alamunje i njihove romantične vožnje biciklom sa Ali Mac Grow kroz žitna polja Nebraske, dok film prati ova nostalgična muzika iz prošlosti.

Pored mene promiču Maneova polja sa makovima i po koji Van Gogov suncokret, a po obodu se naziru bogate krošnje razgranatog Sezanovog drveća. Staza puna Englbert Hamperdikovih biciklista “de Vesaj -a”, odnosno iz Wilanova, koji jezde kao nekad Tatari i Huni ovim krajevima, na konjima prema Powschinu, kultnom izletištu na koje se subotom i nedeljom izlije sav ljudski talog i životinjska patoka sa opuštenim jezikom, iskolačenim očima, kratkog daha ,a sve su to razne vrste pasa domaćih ljubimaca,  iz Varšave i okoline koje biciklisti, dok okreću pedala,  drže “na kratkoj uzici” pored sebe i natjeruju ih na kas bez duše, ili sa dušom u nosu.

”Lutke i snovi” se nastavljaju

Slikana svila datira još iz 11-og stoljeća, ali se u svijetu umjetnosti smatra novijom i manje poznatom tehnikom.

Slikanje na svili je skoro neprevazidjena umjetnička tehnika koja se može svrstati  u umejtnosti i hobi  i umjetničke zanate.  Zahvaljujući različitim tehnikama slikanja na svili, njome se mogu baviti i oni koji nisu  profesionalni umjetnici, a pri tome mogu postići vrlo lijepe rezultate. Jedna od najpoznatijih tehnika slikanja na svili je kombinacija upotrebe gutte (koja služi da se napravi crtež) te nanošenje boje  akvarel tehnikom; zatim  tehnika kombinacije voska i slikanja kistom,  razne kombinacije sa airbrushom; slijedi tehnika u kojoj se nanosi prozirna podloga koja sprječava razlijevanje boja na svili, te tehnika sa alkoholom ili solju .

Primjena  produkata slikanih na svili je raznovrsna od slika, šalova, lampi, odjevnih predmeta, kravata, jastučnica, zavjesa, do prekrivača za krevete i tako dalje.

Moj nevidljivi, nečujni i daleki andjeo čuvar mi je poslao ovaj link u prilogu i ja sam mu samo dopisao malo infosa koji ga objašnjavaju. Radi se zaista o jednoj iznimnoj, nesvakidašnjoj osobi vrijednoj zajedničke pažnje:

Pictured below are charming stories about storks in Poland. The one  by Susan Throckmorton is very colorful, since it is decorated with the author’s own paper cutout art (wycinanki), and is written in both Polish and English. The story of Bocheck in Poland won first prize in a national contest sponsored by the American Council of Polish Cultural Clubs in the early 1980s.

Suzan je moja dobra prijateljica od davnina. Pam, Pete i ona su bili nerazdvojni kad su živjeli u Poljskoj. Ne znam da je neko od stranaca toliko volio našu zemlju. Sve je znala o našoj istoriji, našoj umjetnosti i našim ljudima i navikama. Prva mi je skrenula pažnju na Rebeku West i poklonila mi knjigu o nama: „Black lamb and gray falcon”. Posebno dobro je poznavala buvljake na kojima je postepeno stvarala kolekciju rukotvorina i vrijednih predmeta, slika, lampi, preslica iz 1938, škrinja iz 1906. i mnogo čega skupog i zanimljivog, za svoj muzej u kući u Varšavi gdje živi sa svojim mačkama, svojim prijateljima i svojom umjetnošću rezuckanja papira od kojih nastaju prekrasne slike. Read more »

Prvi put kada mi se to dogodilo, bio sam na prašnjavom putu visoko iznad mora, negdje izmedju Sućuraja i Starigrada, kada sam u svom žutom renou vozio svoju majku i svoju malecku kćerku Tamaru, opkoljen zelenilom koje izbija iz kamena, vručinom koja stvara izmaglicu ,mirisima koji prodiru u srce i morem koje nema poredjenja. Tada sam se zaustavio i rekao: Sad gledam za svoju Jasnu Deletis, koje više nema. I osjećao sam je kako mi se kroz grlo penje kao na parapet prozora pritiskajući me i zalijevajući me iznenadnom kišom. Otkud kiša po takvom lijepom danu??! Mora da su to ipak bile suze, koje će kod vas izazvati samo nevjericu. I onda je pogledala kroz prozor mojih očiju ta meni  uvijek draga, moja školska drugarica, koja je prva iznenada otišla i napustila nas za vjeke vjekova. Razgovarali smo bez riječi i sa nostalgičnim pogledom na Hvar koji je pripadao njoj i koji mi je ona otkrila, jer ga je neizmjerno voljela i znala da ću ga i ja zavoljeti jer smo se i mi medjusobno voljeli i poštovali.

Leonardo da Vinci, Ginter Grass, Winston  Churchill, Momo Kapor i svi oni koji pišu i slikaju  imaju nešto zajedničko, što se ne bi moglo reći za Picassa jer je svaki njegov literarni pokušaj bio “tropa” i čisti promašaj. Francuski pjesnik Prever /Jacques Prevert/ koji je sve to lijepo povezao i osmislio, nije naslikao sliku, ali je napisao pjesmu : „Kako naslikati sliku” i u toj poemi stoji pravi odgovor kakva je to tajna veza  izmedju slikanja i pisanja, veza izmedju slike i poezije.

/ Primjedba: Potražiti  pjesmu na  Internetu, ja je nisam našao, ali ću biti vrlo zahvalan da se priloži uz ovaj tekst kao komentar /.

Ne bih se složio da je slika snažnija od riječi i da je divljanje Polifema strašnije kada je naslikano nego kada je opisano. Sve zavisi od ljudske imaginacije i sposobnosti kako  se prihvati ono što dolazi spolja.

Važnost i snagu i strah od slike je uočio i osjetio rani islam, pa je zabranio slikama ulazak u džamije i u život, što je od samog početka izazvalo stagnaciju u ovoj grani umjetnosti, pa je izgubio trku sa hrišćanstvom koje je sve crkve i zidove oslikalo i prestiglo ga u tom pogledu. Istok  ni danas ne može to da nadoknadi u umjetnosti slikarstva. Mada je nešto od toga ublažio kaligrafijom i minijaturama, ali stvarnog slikarstva dugo nije bilo na istoku. Donijeli su ga Evropljani tek mnogo godina kasnije kad je ta umjetnost već dugo bila rasprostranjena po svijetu. Read more »

Jedno lijepo pismo koje govori o baštini naše kulture medjuljudskih odnosa. Pozdrav PEGO

Dragi prijatelju!

Hvala na pismu. Bilo mi je vrlo ugodno biti u tvome svjetlosnom domu. Evo, dok ovo pišem, hodam očima kroz tvoju galeriju slika. Dopale su mi se tvoje opservacije o Bosni, Balkanu, ljudima, narodima, o životu koji živimo, i, moram ti reći, takvih ljudi, Bosanaca u jednom dijaloškom, nepatvorenom smislu, sve više nedostaje BiH kao zemlji i bosanskohercegovačkom društvu. Ovdje smo suviše sapeti naciokratskim “vizijama” i jošte prijetećim šizoidnim nevoljama… Read more »

Pisao sam o starosti. A sad je na red došla i ova tema. Umiru nam prijatelji i drage osobe. Odlaze kao brodovi u igri brodova. A4-B5, i sudbina te pronadje ma koliko da si se sakrio i pokrio do ušiju i preko glave, i ma koliko si jogingovao i vodio ispravan zivot. Ma kakav KGB ,Mosad, Udba?!!. Ovo je mnogo, mnogo gore i mnogo, mnogo ubojitije.

Uvijek sam bio fasciniran koliko ravnodušnosti pokazuju životinje kad se nadju u situaciji da ih sudbina pritjera u ćošak, pa medju njima dodje do selekcije i dok lavovi proždiru starog hromog bivola, koji je tupo i bezvoljno stajao, dok ga nisu oborili na tlo, ostali mirno pasu kao da se ništa ne dogadja, a ogromna crvena sunčana lopta ravnodušno zalazi na horizontu završavajući još jedan dan.

Još za vrijeme rata upoznao sam jednog pisca iz Bosne koji je svratio u Varšavu i poslije par dana nastavio svojim putem. Kasno uveče došli su kod mene on i Čedo Kisić koji je tada živio sa svojom suprugom Marinom u skromnom hotelu „Sokrat” na periferiji grada i sa sinom Srdjanom koji je povremeno odlazio u druge zemlje i opet se vraćao u Varšavu. Rat je u domovini bjesnio, a ovdje u zavjetrini je poremetio sve ljudske odnose i profesionalne obaveze zbog kojih su svi ovi ljudi i došli u ovu zemlju. Svi smo se nekako čupali iz neimaštine i svakodnevnih problema, zatečeni u ovom mrtvom rukavcu života. Vidjali smo se povremeno, da utolimo glad za pravim informacijama o zemlji i prijateljima koji su ostali sa one strane fronta otsječeni od ostalog svijeta, ili kod mene ili u „Sokratu”, koji je više ličio na prolazni han za izbjeglice, nego na stvarni hotel. Marina koja je radila kao profesor na Slavistici znala je da napravi sjajnu musaku sa hrskavim krompirom i ukusnim mesom čiji mi se ukus i danas mješa sa tom slikom melanholičnog prostora u kome smo sjedili i pričali.

Vlatko Slokar: Ovo bi moglo da se obistini

Već mjesecima dolaze vijesti i nagađanja o konačnom pokretanju s mrtve tačke na našim planinama. Ipak, kako vrijeme prolazi, na radost ljubitelja zimskih sportova, nešto se konačno događa!!!!!

Ovih dana će na Bjelašnici svečano otvoriti radove na pripremi terena za postavljanje gondole,a očekuje se odluka o dobavljaču za snježne topove za čije finansiranje je odgovornost u potpunosti preuzeo Kanton Sarajevo. Read more »

Pegi dugujem zahvalnost što me svojom eruptivnom energijom u pisanju , proisteklom iz njegovog odisejevskog kinetizma po prostorima Zemljinog sara , njegovim dositejevskim priključenijima i ignjatovićevskim kurmaherajima – rasanio i podstakao da i sam zvrlecam po vlastitim asocijacijama, nejasnim i jasnim sjećanjima, uspomenama i reminiscencijama.

Viševalentnog (ili trovalernog) Pegu: arhitektu, slikara i pisca teško je upratiti na Blogu, jer on brže piše nego što je prosječan blogovac sposoban da pročita.