dovla.net

U prošlosti kad nije bilo PC-a kupovali smo dijapozitive t.zv. slajdove i pažljivo ih arhivirali u specijane šaržere. Za večernju projekciju bio je potreban bijeli zid, ugašeno svijetlo i naravno gledaoci. To sve je bilo prilično zahtjevno, tako da su preljepi slajdovi uglavnom godinama bili na listi čekanja u špajzu ili ispod kreveta.Zapravo svaki taj specijalno uramljen slajd je bio unikat.

Izrada normalne fotografije bila je komplikovana i skupa.

Jedna kutija od cipela puna tih šarenih slika je nekim čudom preživjela rat i mnogobrojne selidbe.Kad sam je otvorio izletiše uspomene…

Prva generacija Klasične Gimnazije Uz veliku sreću i radost, učenici prve generacije Klasične gimnazije, današnje Prve gimnazije, koji su maturirali 1958. godine, okupili su se jučer u školi kako bi proslavili 50 godina mature. Svoje nekadašnje učenike prozvao je Dževad Juzbašić, jedini njihov profesor koji je još živ.

• Sastajemo se svakih pet godina. Zanimljivo je da smo bili posljednja generacija koja je polagala malu maturu, drago nam je da nas je ovoliko uspjelo doći, jer smo se rasuli svuda po svijetu - rekli su nam bivši maturanti. Read more »

Sinoć je bio lijep oproštaj našeg školskog druga Faruka Hadžibegića, koji je uspješno završio svoju diplomatsku karijeru i koji se  uskoro vraća u Sarajevo, svoj grad, gdje je rodjen i gdje je imao i ima puno prijatelja. Mada ih je dosta stekao i ovdje u Poljskoj, gdje je proveo zadnje godine u diplomatskoj službi, što se sinoć dobro moglo uočiti na ovom počasnom oproštajnom skupu i kojima će ovdje sigurno nedostajati .

U otmenom ambijentu biblioteke, poznatog poljskog pjesnika  Julijusa Slovackog, u prestižnom  hotelu „Bristol” koji krasi stari dio grada Varšave, održan je do sada najprijatniji prijem za izabrane goste i diplomate na čelu sa Njegovom Ekselencijom Ambasadorom Bosne i Hercegovine Zoranom Skenderijom, a u čast savjetnika ambasade, prijatnog, odmjerenog i duhovitog Faruka, koji je opravdao sve simpatije i ugled dobrog domaćina i uzornog diplomate. Bila je to lekcija svim, čak i onim iz mnogo  bogatijih ambasada koji organizuju ovakve skupove.

Ile Vitorović nastavlja sa serijom interesantnih i korisnih informacija:

Ono što karakteriše današnje trendove u kulturi pravljenja koktela jeste povratak nekih zaboravljenih destilata i koktela na velika vrata, a za neke od njih već se može reći da su postali besmrtni i da su dobili svoje mesto u savremenoj opštoj kulturi.

Piše: Dušan Zarić

Bilo je to u vreme natapiranih rokera i zalizanih šminkera u osamdesetim godinama, kada je izgledalo da je koktel umro… A onda se desio Cosmopolitan. Prvi put ga je napravio Toby Cecchini u njujorškom restoranu “Odeon”, mešajući Absolut Citron vodku, Cointreau, sveže ceđeni sok od zelenog limuna (lajma) i sok od brusnice. Bilo je to jednog petka uveče, 1989. godine. Cecchini je kasnije čak napisao i knjigu o tome, koja se zove, pogodili ste, “Cosmopolitan”. Read more »

Vankuverčani (a koliko nam je poznato ovo se može odnositi i na sve koji žive u dijaspori) – ljubitelji pisane riječi i knjiga ne dolaze lako do informacija o kvalitetu knjiga koje se štampaju u BiH. S tim u vezi značajan je i ovaj citat: «Bosanski pisci su devedesetih godina (dvadesetog vijeka) proizvodili i još proizvode najžešću evropsku književnost, vrlo jake knjige, definirane, koje je bilo i više nego lako izdati. Za razliku od srpskih, hrvatskih i drugih evropskih pisaca, bosanski pisci su odlučili progovoriti o najvažnijim stvarima. O strahu, osjećaju zaboravljenosti, osjećaju izolacije…Postali smo glavni likovi jedne drame u kojoj nam razbojnici, kriminalci, političari i palikuće rade o glavama».(Dani,Arhiva,122 – iz razgovora Ahmeda Burića sa Nenadom Popovićem, profesorom, urednikom u velikim izdavačkim kućama u Hrvatskoj, osnivačem izdavačke kuće «Durieux»; zajedno sa nekoliko bosanskih pisaca formirao je i ediciju Ex Ponto). Read more »

Jedan od na svijetu najcjenjenijih kulinarskih specijaliteta, famozni Perigord black truffle, mogao bi uskoro nestati sa jelovnika. Naučnici se plaše da bi se to moglo desiti jednoj vrsti kineskog tartufa za kojeg je otkriveno da raste i na evropskom tlu.

Naučnici su izjavili za New Phytologist jouurnal da je ta vrsta donesenog tartufa iz Kine agresivnija vrsta, koja brže raste.

Prerigor crni tartuf je jedna od najcjenjenijih tartufa, vrijednog 600 do 800 Eura za jedan kilogram, ove sezone.

“To je jedan od najpopularnijih medju crnim tartufima, i veoma je važan u francuskoj kuhinji”, kaze Claude Murat, ekspert za gljive na Univerzitetu Torino u Italiji.

Pa čak i ako je to samo hipotetičko pitanje, pokrenulo je lavinu osjećanja i svako je imao neke svoje argumente i neka svoja objašnjenja zašto bi to bio smak svijeta. Ali, ako je baš tako, onda treba biti pošten i reći šta kome treba na ovoj interplanetarnoj platformi na kojoj ima jedan mašinovodja, par ložača i mnogo raznovrsnih putnika i prtljaga.

Je li to narcis u ogledalu, ili je to igra „eberečke ebertude” ili je to rovovski rat ostataka neobavještenih ratnika sa Ivo Jime, koji još uvijek ne znaju da je rat odavno završen, ili je to hladni pogled iz sunčanih krajeva ili pregrijani eho iz ledenih prostranstava u kojima su razasuti prognanici i emigranti, ili je to rupa za „u cara Trojana kozje uši” da svako izlije svoju čemer skupljenu u tudjini. Ili je to, naprosto, prostor za sabiranje otpadnog materijala koji ide na analize u laboratorije za provjeru zdravstvenog stanja pacijenta-čitalaca, ili je to ipak samo neka ispovjedaonica da se vjernik pokaže odan, duhovit i superioran pa da sa dvije mucave riječi zasjeni svaki tekst na blogu i začepi usta onima koje neko nestrpljivo želi i očekuje na ovom blogu. Želi da im uskrati ono što je potrebno da bi se čitaoci relaksirali, odmorili, izmasirali, inhalirali davno uskraćenim mirisima ,odahnuli emigrantskom dušom, izdahnuli sav čemer iz sebe i ponovo stali na svoje nesigurne, emigrantske, klecave noge i krenuli u šetnju kroz skoro zaboravljene pejsaže svojih snova.

Da, baš tako. Jer Mišek sigurno nije bio običan pas. Jer da je bio, nikad ne bi ušao u ovu priču. A ušao je, to je sasvim sigurno. I to na velika vrata.

Zemlja je ovo, u kojoj vole pse, ali ih ipak drže na distanci i poštuju zakone o njima koji ih strogo odvajaju od ljudi i nema tu nikakve podvale ili mućke. Veterinari rade svoj, šintori svoj, a vlasnici pasa svoj posao, u okviru propisa koji se ovdje strogo poštuju. Ali, kada sam ja ušao u prodavnicu prehranbenih artikala neposredno pored moje kuće i kada sam u besprijekorno čistom ambijentu, sa mnogo modernih rashladnih vitrina u staklu, gondola sa hranom, voćem, ribom, sirevima, mesom i kolačima vidio pored kase i njega kako leži na podijumu na kome je prostrta topla koža i gleda me svojim pametnim zelenim očima kao da me pita: „Odkud ti ovde. Prvi put te vidim?” Ja sam zapanjeno stao, ostao bez riječi, sa pogledom čas u njega, čas u kasirku, koja je bez zastoja odradjivala svoj posao. A onda kad sam ja došao na red kao da je pročitala moje misli, samo je izustila: ”Da, to je Mišek, njega obožava cijeli Wilanov”, ja nisam mogao sebi doći samo sam stajao i tako bih ostao do sudnjeg dana da me ta umiljata, pametna životinja nije dobro onjušila i po malo me izgurala iz radnje kao da želi da mi nešto vrlo povjerljivo kaže, a onda čekirala i dalje njušeći moj plastični zavežljaj od nekoliko kesa kao da je htio da procijeni gdje se nalazi ono što je njemu bilo namjenjeno. Tada sam bio nepripremljen, ali svaki slijedeći put sam kupovao deset deka „melonke” koja nije „podriguša” jer takvih ovdje nema, nego jedna vrsta mortadele koju nikad nisam smio da mu javno dajem jer bi me ostali siromašniji kupci linčovali. Read more »

Dragi Vlado

Šaljem ti članak iż Politike koji me je potstakao da napišem par redova o osobi koju sam prepoznao i o kojoj sam pisao o svom boravku u Lenjingradu sedamdesetih godina u priči “Mina rakasta sinu”, koja opisuje Finsku i odlazak na kratko putovanje u Lenjingrad gdje sam sa Mevludinom Ekmečićem, slikarom iż Tuzle proveo nekoliko zanimljivih dana i sreo ovu osobu koja se sada spominje u Politici, misleći da se ta avet nikad više neće pojaviti u mom životu. Ali, „Never say never”, evo tog teksta od koga ću vjerovatno početi i napraviti novu priču sa već odabranim naslovom :

”Never say never”

Kao ilustraciju ovom prilogu, urednik je pronašao portret Josipa Broza Tita koji je radio upravo slikar Mevludin Ekmečić koji povezuje i temu i navedenu osobu.

U autobusu su bili komunisti i alkoholičari. Svako je imao svoj razlog što putuje. I jedni i drugi su morali da prodju nevidjenu carinsku kontrolu na jedinoj direktnoj granici Istoka i Zapada koju su u visokoj šumi presjecali široko iskrčeni tenkovski bulevari spremni za svaku priliku. Psi i ljudi u uniformi sa teškim naoružanjem uskoro su nas, za kratko, uplašili na granici, a onda smo glatko otklizili preko Manenhajmove linije u Lenjingrad, sjevernu Veneciju, grad nenadmašne ljepote, koji nije mogao da poremeti bilo koji režim. Dočekao nas je u svojoj punoj ljepoti u sumrak, a voda kanala i stara zdanja na kamenom popločanim obalama morskih zaliva, pretvorenim u ulice i trgove i bezbroj renesansnih zgrada i skulptura ispred njih u dobro održavanim vrtovima i parkovima, govorili su jezikom jedne snažne kulturne istorije.

Nevski prospekt, pretrpan ljudima u pokretu i naš mali, stari hotel „Europa” su nas toplo dočekali. Putnici se razmiliše. Pade zvjezdana ljetna noć i nasta lom, koji su svi očekivali, a upravo zato su i išli na ovaj put…..

„Teško i kasno se probudismo slijedećeg dana, kad nam u sobu upade Jole Stanišić, tadašnji disident i pisac knjige „Gorka zemlja” u kojoj je iznio sve svoje mračne, političke poglede, a dopunio ih tužnim emotivnim govorom o svojoj teškoj emigrantskoj sudbini koja ga je za dugo odvojila od njegove Crne Gore. Možda, čak i za cijeli život. Negov agresivni nastup se ubrzo smekšao i pretvorio u žal za domovinom i protraćenom mladosti, koju je izgubio lutajući po istočnom bloku iza gvozdene zavjese gdje ga je odvelo njegovo tadašnje uvjerenje. Uvijek sam, omalovažavan i nesiguran u ovom njemu stranom svijetu. Izgubio se sa „Politikom” ispod pazuha u gomili na Nevskom prospektu kao duh kad smo izašli iz hotela na svjetlost već poodmaklog dana.

Da bi članak bio informativniji, pomogla nam je tetkainternetka ovom slikom pjesnika-disidenta Jole Stanišića. Hvala na pomoći. Read more »

Današnji svijet je bratski podijeljen na one koji rade po 16 sati dnevno , stvaraju istinske vrijednosti, zadužuju se do kraja života, žive u iluziji da su mladi, lijepi i uspješni i one druge koji jednostavno prisvajaju sve to što je sirotinja napravila. Tako dolazimo u situaciju da koliko god pojedinci i nacionalne ekonomije radili i stvarali, uvijek će ostati u dugovima. To je igra zaduživanja i stvaranja vrijednosti - koje nema. To je ono što većina emigranata shvati poslije par godina kad ih prodje euforija da su uspjeli u životu, ostvarili američki san i zadužili se za cijeli zivot u roba i poslušnika koji redovito plaća svoj mortgage svaki mjesec.

Pretvaranje novca u robu koja se kasnije prodaje i vrti napravilo je neke ljude bogatašima preko noći (tajkuni, bankari, špekulanti) a većinu stanovništva mnogih zemalja u moderne robove koji su za razliku od klasičnih robova starih civilizacija siti, slobodni, malo malaksali, ali motivisani da rade. Read more »