dovla.net

Još mi pred očima svjetluca taj komadić prozirnog stakla. Gledao sam ga kao najveće čudo tehnike, kao preseljenje ljudi na Mars. Činio mi se da je najveći odraz mudrosti Tesle, Ajnštajna, Edisona, Simensa, Filipsa. U tom prozorčiću od nekoliko centimetara uzavrelo je plesala zelena nit. Širila se, skupljala, pa opet širila. Svaki njen pomak značio je još jedan korak u čudo tehnike. Bila je to za nas prva televizija, prvi ekran, displej. Znao sam satima da gledam u taj maleni prozirni otvor i da poslije s tugom odlazim kući jedva čekajući jutro. I kada bih sklopio oči vidio bih tu zamamnu zelenu nit, koja kao da me ja začarala i u svaki svitaj zore vukla ka stanu mog prijatelja Hasana. Na drugom spratu Istarske broj 18 ponovo bih bio ushićen kao nikada u kasnijem životu, ponovo bih bio zarobljenik bravuroznog baleta čuda elektronike. Znao sam da je to nešto posebno i nezaboravno, jer ne bi mu dali takvo ime - Magično oko! Read more »

Počeh kao Saramago ”Sva ta imena” i uplaših se od asocijacije i blizine genijalnog pisca.

Ali htjedoh da kažem da mi nismo u prilici da utičemo na izbor svojih imena a kamoli nadimke koji se, neprikosnoveno i u većini slučajeva opravdano, daju sa nekim razlogom, bilo sličnosti sa osobom koja ih nosi ili da bi se na neki način pokrili stvarno ime koje se odbacuje ili ne voli, takodje iz nekog opravdanog razloga. Negdje se više cijene ili lakše pamte nadimci od samih imena. Imena se daju iz milja i želje da dotična osoba ima sličan ili isti život po imenu onog kome je izvorno to ime pripadalo.

Kad neko da ime Andrej nije daleko da se asocira lik nezaboravnog Tolstojevog junaka, Omar pa da se nasluti sličnost sa egipatskim glumcem ili Muhamed što mu daje svetovni ili Aleksandar vladarski značaj…, ali, nekad se daju i komplkovana imena koja je teško zapamtiti ili pak kasnije izadju iz mode. Ima slučajeva da se ljudi i njihova imena nadju u nepoželjnom okruženju pa se nadimci prihvate kao spasonosno rješenje da ublaže antagonizme koja ta imena stvaraju. Takvih slučajeva je napretek. Za sve postoji neki razlog pa i za imena ljudi, pojmova i mjesta. Read more »

Sve očekujem da se javi neko eminentnije, poznatije i priznatije ime, ili bolje rečeno neko ko je uspješniji “pisac” od mene.

Jedno sam siguran – zabilješku i sjećanje na nezaboravni trosatni koncert Zdravka Čolića u Vankuveru, 23.marta 2008. - jednostavno ne smije da prodje nezabilježeno na ovom našem Sarajevskom blogu., ako ništa zbog nas Sarajlija rasutih širom planete. Read more »

Nakon telefonskog razgovora, sa Srdjanom Jakovljevicem, glumcem iz Kilinog filma, sreo sam se dva puta. Prvo je došao kod mene kuci, a poslije smo se slucajno sreli u Yu klubu gdje smo rucali i popricali. Oba puta je ostavio dobar i prijatan utisak i na mene i na Mirjanu. Nije samo zato što je donio veliki buket svježih lala mojoj ženi koja se, kako kažu moje kcerke, “prima na cvijece” , i što je donio Mirzin film “Ram za sliku moje drage” i vino meni, koji se opet primam “i na vino i na filmove”. Nego zato što je uljudno, nerazmetljivo i odmjereno ispricao svoj rašomon bez imalo mržnje, optužbi ili jeda na racun bilo koga ko je mogao da snosi krivicu za ovaj rat i sva naša stradanja. Ono što me dojmilo i na što sam se “primio” bila je ona fina gradska nit, koja se primjecivala kod Srdjana na prvi pogled i koja ga je, iako sada daleko od grada u kome je nekad živio, povezivala tacno i nepogrešivo sa miljeom kome je pripadao i kome ce pripadati dogod bude vijeka i dogod bude grada. Uvijek mi je drago kad sretnem covjeka koji na pravi nacin u sebi nosi dio svoje nepatvorene prošlosti. Read more »

Dragi Dovla, Kada je ono Vlade Divac istrgnuo hrvatsku šahovnicu iz ruku navijača na svjetskom prvenstvu, neke prijeratne godine, osjetio sam nervozu trudova prvih sekundi kritičkog razmišljanja u svojoj utrobi. Iako su predrasude bile jake, shvaćao sam iznenada da će “naša nepokolebljiva opredjeljenja” da na svakoj zastavi bude zlatnim oivičena petokraka polako morati da ustuknu pred istinom o “svekolikom svijetu promjena” - odluke koje ćemo morati da donosimo biće kakve ćemo JOŠ zastave za naših života vijati iznad glava. I tada mi pade jeretička misao na pamet: zašto za našu reprezentaciju Jugoslavije ne bi ljudi navijali sa svim mogućim zastavama: šahovničkim, nemanjićkim i šta ja znam kakve će se sve još pojaviti…? Sjetite se i sami kako sam se mogao provesti u takvim diskusijama…naravno, lako je pametan biti sada, ali kao što možete predpostaviti, tada sam najviše grdnje dobijao upravo od onih koji će kasnije biti najzagriženiji u vijanju svojih (raznoraznih) stjegova nad glavama. Ujedno, ljudi su, skoro pa listom, smatrali da definitivno nisam normalan, i da u poštenoj državi ima jedna zastava, a da ostali treba da začepe gubicu. Read more »

Nije riječ o meni. Bojim se da bi se mnogi razočarali što im se vraćam u bašču u kojoj ne zalijevaju cvijeće, koje se skoro osušilo. Nego, radi se o veoma dragoj osobi koja mi je mnogo značila u životu.

Pomislite samo kako se osjećate kada vam se u mislima ili u snu javi neko koga više nema i ko vam je bio i ostao drag. Kada nekad u snu doživite pravu avanturu ili osmišljen dogadjaj sa osobama koje su vam bili i ostali bliski. Tada vas dugo prožima osjećaj bolne radosti koji vas drži neko vrijeme. Čak nekad pokušavate da to produžite dajući dogadjaju ili snu razloge i povode zašto se to dogodilo i zašto se ta vama draga osoba vratila u virtuelnu stvarnost. A onda na kraju vidite da je sve besmisleno. Lik vaše drage osobe odlazi nepovratno kao što je i došao, i kao što je to tako lijepo prikazano u filmu „Duh” kada se Piter Swais odvaja od svoje drage, nakon što je oslobodi od svih koji su ga istjerali iz života. Ona ostaje privremeno da odživi svoju Bogom datu životnu rolu i da se ponovo nadju na nebu. Muzika uz melanholični glas baca vas u zagrljaj bola, otvara sve pore duše kroz koje liju suze radosnice oslobodjene tuge stvarnosti.

Čujem li ja to neki vaš uzdah, dragi čitaoče? Da li se to meni samo učinilo? Ili je to samo „huk dalekog svemira”, što je imao običaj da kaže neki moj daleki alter ego, skriboman? Ali postoje stvari koje su takve ali stvarne i istinite i koje bude još jače emocije. Evo kako je se to dogodilo. Read more »

Ahoj, ahoj, zavodniče moj !

Vratila mi se naže prije desetak dana iz Rajvosa i baca pred mene jednu fotku: - Ma, evo ti tvoj tenk! Probio si glavu s njim i Bogu i narodu…

I gledam stvarno ono isto oklopno vozilo što se prije nekoliko decenija uvalilo u našu raju. Samo sada starije, nekako manje i puno hrdje. Šta bi tek bilo da se na njemu porežeš? Morali bi ti davati dvostruku dozu tetanusa…

Odveo me taj fotos u davnu 1968 godinu. U vrijeme kada još nisam imao brkove. Naša Vrbanja je bila puna loga za skrivanje. Mogao si u ponekima danima boraviti, zaljubiti se, odljubiti, a da te niko ne skuži. Svako od nas je mogao ovdje slobodno i bez gužve izabrati svoje ljubavno gnijezdo. Moja slatka loga bila je, kao svjesnog omladinca, tik uz Muzej revolucije. Stajao je tu tek koje ljeto i još se sjećam kada je naša velika raja na ogromnim staklenim površinama nove bijele mramorne zgrade, kojom se Sarajevo šepurilo uz obližnji ocvali Zemaljski muzej, zaradjivala tada velike pare skidajući ostatke farbe s većih ili manjih prozirnih okana. Kažu da je tada najviše love uzeo čuveni Rešo, što je bez po muke savijao debelu moćnu željeznu ogradu oko Paviljona. Read more »

Dragi Vlado, Dok vi uživate u snježnim radostima i druženju sa finom rajom, ja sam iskoristio pauzu u blogu i uzeo jedan honorarni posao. Naime, angažovan sam od strane PIO Sarajevo da istražim gdje su sarajevski penzioneri i kako provode praznike kao 8 Mart.

I, nadjoh ih dobrim dijelom u Andaluziji, obilaze Granadu, Cordobu, Sevilju i ostala sela, uživajuci na toplom suncu (što je dobro za penzionerske kosti). Naravno, bilo je i radno aktivnih, ali oni nisu bili u domenu moga zadatka. Read more »

Čestitam na ovom webu…gradskom, normalnom, pravom (što bi se nekad kod nas reklo ; pravoo dobro-m)

Prvi put sam danas saznao za ovaj w.site. Al’ čovjek se uči dok je živ.. jel’ tako. I eto me da dam svoj “pametni” komentar. Ovo je tako moćan site jer okuplja izgleda pretežno prave Sarajlije, ili bolje rečeno ljude rodjene sa pogledom na tramvaj. Koliko važan podatak u p.m. Read more »

Obzirom da je uz prilog sa skijanja Zeko naveo dosta imena prisutnih skijaša, a poslao samo svoje slike, obnovio sam molbu za dodatne fotografije cijelog društva što je mnogo zanimljivije od gledanja samo Zekinih slika u raznim pozama. Dobio sam kompletan album Anje Štitić odakle sam odabrao nekoliko snimaka da možemo vidjeti neke poznate likove na njima.

Anja i Acana. Anja Štitić je arhitekt ali, što je interesantno, kao animator na filmu. Aleksandra Acana Zečević je profesor na University of Western Ontario na predmetu “Starenje i zdravlje” pri čemu joj roditelji Zeko i Mikica bivaju pokusni kunići.

Naslov ovoj slici dao je sam Zeko i za to snosi punu odgovornost (moguća kazna: klečanje na kukuruzu). Naslov je: Ljubav pod starost preko palačinaka Read more »