dovla.net

Kada ga sretnete sa onim njegovim standardno veselo srdačnim  osmjehom na licu, imate dojam da ste sreli tetka, ujaka, naprosto nekog veoma bliskog.

Bio je prijatelj mog oca a sve kroz česte posjete mojoj baki Ani i djedu Cvjetku Slokaru na Trebeviću, dolazeći na zeljanicu, jela od šumskih gljiva i druge bakine kulinarske  krasote.

Prošle godine mi reče moj profesor Vladimir Peleksić-Keke, koji sa Bracom dugo druguje, da ga je posjetio u Sarajevu i da teško hoda, što me podsjeti na jedan Bracin intervju na Sarajevskoj TV. Pita ga novinarka: Gospodine Braco, kako ste ?, a on šeretski odgovara: ” Znate, starost je teška, udari u noge ili u glavu, a mene srećom, udarila u noge”.

Ja sam ga, po zadatku, 1983. molio da napiše predgovor i promoviše knjigu  “Olimpijski korijeni” koju je izdao Smučarski savez Bosne i Hercegovine, što je on bez dvoumljenja prihvatio. Uvijek je volio planinu i skijanje, od čega je ovaj sport profitirao jer se njegova rado “slušala”.

Stavljam ga u kategoriju BiH smučarskih legendi upravo radi njegove istrajne ljubavi prema skijaškom sportu, planini i ljudima. Read more »

Prošle jeseni, prilikom posjete Sarajevu, često sam se družio sa Rešom Šarenkapom, proslavljenim rukometašem “Bosne”, “Mlade Bosne” i reprezentacije Jugoslavije. Bio sam neobično obradovan kada mi je Rešo poklonio jedan CD sa “mnogo slika iz njegove bogate sportske karijere”. Već sam zamišljao seriju priloga uz pomoć tih fotografija.

Po dolasku u Ameriku, ustanovio sam da CD sadrži samo skenirane silne članke iz raznih novina i časopisa sa slikama, koje nisam mogao koristiti na blogu jer su slike bile mutne, a članci se nisu mogli pročitati. Ipak, podsjetili su me na zlatno doba sarajevskog rukometa.

Danas sam, konačno, dobio dvije skenirane slike iz Rešine torbe, snimljene neke davne godine prilikom neke svečane podjele priznanja sportskim radnicima. Nažalost, zaboravio sam ime prvog sa lijeve strane iako smo se poznavali (Nune naknadno javio: Slobo Rončević), a dalje stoje Rešo Šarenkapa, moja malenkost, Hakija Hadžiahmetović i pokojni Mišo Milanović. Primjetio sam cigarete u našim rukama, čak sam i ja zapalio iako nikada nisam bio pušač. Mora da smo bili “u raspoloženju”. Read more »

Dragi Dovla! Pošto dosta redovno pratim blog, pa tako i, da ne kažem, polemiku na temu ”vratiti se ili ostati”, koju je spontano i na vrlo jednostavan način inicirao Jasmin Geljo, “browse-irajući” na kompjuteru po mojoj arhivi “My Documents” naišao sam na e-mail koji mi je u ljeto 2004 godine poslao moj suvježbač iz ekipe i kum Nenad Vidović nakon posjete nekim našim krajevima. Mada nije pisan za blog nego meni lično, ja ga šaljem onako kako je meni poslat sa možda nekim nevažnim detaljima, mislim da je tekst interesantan i sa stanovišta gornje tematike. Naravno, Vlado, ti odluči.

Srdačan pozdrav, T o b a Read more »

Dragi Vlado, dobih upravo sada ovu tužnu vijest. Ja Ti je prosljedjujem. Šaljem Ti ovaj e-mail jer vidim da tebe nema medju adresiranim. Mislim da zaslužuje da se objavi, bili smo dobri prijatelji. Sjećam se njegove radosti u Minhenu kada sam ga intervjuisao nakon osvojenog zlata. Pronadjoh na brzinu ovaj fotos na internetu. Selke sa brojem 2. Ovo je slika Borca kada je bio šampion Evrope. Read more »

Nedavno sam sasvim slučajno na blogu dovla, nabasao na poruku unuke Prof.Slavka Podkubovšeka-Kube u kojoj ona moli da joj, onaj koji to ima i može, pošalje sliku njenog dragog djeda i bosansko-hercegovačkog  sportskog radnika, profesora na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu,  smučarskog takmičara, trenera i aktiviste. Žao mi je da poruku nisam ranije pročitao jer bih ranije i reagovao.

Svi smo ga voljeli, a sa mojom porodicom Slokar imao je duge I posebne odnose, još od vremena nakon Drugog svjetskog rata. Bio je veoma zanimljiv i društven čovjek, lagan u komunikaciji, vesele naravi i uvijek spreman da se priključi veselju i pjevušenju starogradskih pjesama.  Bio je zaljubljenik sporta, a posebno skijanja u kojem je svojevremeno radio kao trener (Smučarski klubovi SSK i  “Jahorina”), a i kao Generalni sekretar Smučarskog saveza Bosne I Hercegovine sve do 1978.godine, kada je  dužnost predao meni .

Danas me je obradovala jedna poruka koja me je podsjetila na sportsko poznanstvo staro više od četrdeset godina. Čini mi se da sam jednom nešto pisao na blogu o mojim vojničkim danima. Pred odlazak u vojsku, igrao sam rukomet za RK”Sarajevo”. Svake godine su se održavala svearmijska prvenstva u raznim sportskim disciplinama, a te godine je finale bilo planirano u Sarajevu. Sjećam se da je jedan major JNA (znam da se zvao Stevo) u Sarajevu, zadužen za sport, pokušavao da skupi rukometni tim za Sarajevsku vojnu oblast, pa je tako nas nekoliko “namjenski” poslano u Vinkovce.

Nakon samo par dana od dolaska na odsluženje vojnog roka, formiran je rukometni tim sa zadatkom da se što bolje pripremi. Bili su tu još Slobodan Janjić, Tomo Marjanac, Markus iz banjalučkog “Borca” i dr. Stavili su krevete u fiskulturnu salu i tako smo trenirali i igrali neke turnire 3-4 mjeseca. Evo nas sve četvoro na ovoj slici, tokom priprema, kada smo dio priprema “provodili” na gradskom bazenu. Read more »

Već se nekoliko puta na blogu spominje ime Čigi, te sam sklon da vjerujem da je medju nama dosta njegovih prijatelja, pa i ja koji sam sa njim proveo lijepo vrijeme i uz to popio i dosta “otkosa”.

Članak koji šaljem nisam niti napisao niti objavio. Sve su uradili drugi, a ja samo pomažem da se sjećanje na njega izvuče iz prašine i da se sjetimo da je taj divni i dobri čovjek živio medju nama.

Pozdrav, Vlatko Slokar

Iz knjige “Tragom smučarske staze autora Bore Radosavljevića, štampane povodom 55.godišnjice Sarajevskog smučarskog kluba, najstarijeg smučarskog kolektiva u Bosni i Hercegovini.

Dobar je bio naš Čigi

Bio jednom jedan Čigi, živio je i prerano posustao u životu. Visoko se penjao po Jahorini, Treskavici, Crepoljskom, prvo s drugovima, sa rajom s Mejtaša, potom sa sportistima takmičarima. Smučar je Čigi bio, i golman u Sarajevu, pa gimnastikom se bavio, učio djecu na logorovanjima na Boračkom jezeru, u Zaostrogu i drugdje kako se sport voli i drugarstvo kako se gaji, ljudi kako da žive u ljubavi. Read more »

Vjerovatno mnogi od vas nisu gledali teniski meč iz drugog kola Monte Carlo turnira izmedju Ivana Ljubičića i Novaka Djokovića. Dakle, susreli su se na zemljanoj podlogi dva najbolje plasirana igrača posljednjih godina iz prostora nekadašnje Jugoslavije. Igrali su dva prava teniska asa, jedan je bio prije dvije godine treći najbolji igrač svijeta, a drugi je sada treći najbolji igrač na svijetu. Rezultat je bio, ako je to u ovom trenutku važno, 3-6, 3-6 pobijedio je mladji.

A onda, na završetku meča, desilo se ono zbog čega vam i pišem ovo, a zbog čega su jednom starom ljubitelju sporta suze potekle. No, o tome kasnije. Zahvaljujući zajedničkom prijatelju Momiru Jelovcu, nekadašnjem sportskom komentatoru sarajevske TV, upoznao sam ih obojicu u vrijeme Turnira Bercy u Parizu. Pozvao sam ih na večeru i otišli smo u restoran koji se nekada zvao « Jugoslavija » i sada se zove « Bila jednom Jugoslavija ». Tada je Novak imao samo 17 godina i zajedno su trenirali, a o njima je vodio brigu Rikcardo Piati, dugogodišnji Ivanov trener.

Prvi skokovi na skijama desili su se na Huseby Hill, blizu Kristijanije, u 1879.godini.

Opis dogadjaja dao je njegov savremenik Crichton Somerville:

“Huseby padina za koju se samo nekoliko godina ranije govorilo kao veoma opasnoj za spuštanje na skijama, kada je snijeg brz i dobrog kvalliteta. Takmičenje u skokovima izazivalo je velliki interes, ali uz sav respect bilo je i prilično komično. Svaki takmičar, osim onih koji su se takmičili u Telemarku, nosio je sa sobom dugačke štapove od kojih im je, tako su oni bili ubjedjeni, ovisio život.

Startajući sa vrha , jašući na štapovima, kao u stara vremena vještice na svojim metlama, kontrolišući brzinu sa neopisivim naporom, klizili su prema dole ka drvenoj stravičnoj platformi sa koje su trebali da skoče, ili da se preko nje stropoštaju, a potom dočekaju mekano na skije i na kraju tako, ko zna kako, dosegnu živi dno padine, sve zahvaljujući sretnom prelasku preko zastrašujuće padine. Read more »

Vlatko Slokar, zaljubljenik skijanja i zimskih sportova, poslao je članak o počecima skijanja koji je objavljen u jednom američkom časopisu kao dio istorije skijanja, prije 50 godina. Autor je Dr R. Brasch.

Skijanje je počelo, u stvari, jednog ranog jutra u dalekoj prošlosti Neolitskog doba, kada se božica Skadi probudila I izašla iz pećine na tek napadali pršić. Napućila je usne, kao da razmišlja i….

Šta je nagnalo čovjeka da napravi prve skije? Nema dvojbe, bila je to njegova želja da poveća trag svojih cipela u snijegu. Da bi ovo ostvario, morao je produžiti svoje djonove nekim krutim materijalom koji mu se nalazio pri ruci I tako povećati “gaznu” površinu.

Nakon tog iskustva koje ga je dovelo do narednog važnog odkrića, zaključio je da bi mu bilo mnogo lakše da klizi snježnom površinom nego da se po njoj kreće korak po korak, kao u krpljama. Ali te njegove nove platforme nisu mogle kliziti ako se ne produže i zašilje na vrhovima.

Eto, kako je, gledano unazad, moguće zamisliti pojavu najranijih skija. Riječ “ski” ima sjeverno Evropske lingvističke korijene i označava komad drveta – trijesku – odsječenu od balvana. Riječ je postal skandinavski izraz za cipelu a izgovarala se kao sii. Read more »