Vlatko, srdačan pozdrav!

Da, izvukli smo se iz snježnih nanosa ovdje pod romanijskim Crvenim stijenama! Naime, uspjeli prokopati prolaz (auto staza), nekih 50 m dužine, 2 i pol m širine, od kuće do lokalne ceste (snijeg sa strana do 2 metra). Srećom, bio sam aktivan s lopatom svih ovih prethodnih dana, po par sati dnevno, tako da smo jučerašnjim posljednjim udarničkim čišćenjem uspjeli izaći na (očišćenu) cestu. Zanimljivo, glavna cesta od Mokrog do ulaza u Sarajevo je dobro očišćena… u gradu, vidljivo je sa slika! Povoljna je okolnost što nije, barem u ovim krajevima, bilo prekida sa snabdijevanjem strujom. Inače, temperature su niske, a ovdje oko naše kuće je neka vrsta depresije (mrazište), tako da ujutro bivalo i do minus 25 stepeni.

Ali, šta je to prema Kanadi! Sjećam se, jedne zime u Calgaryu  –  minus 43 stepena, uz solidan vjetrić! Radeći u hotelu Emerald Lake Lodge u BC (između Banffa i Goldena), jednog jutra, vračajući se iz noćne smjene u objekat za zaposlene (10-ak minuta hoda kroz šumu) zaradio sam smrzotinu na lijevom obrazu. No, opet, šta je sve to prema  – Bjelašnici! Bilo je ljeto, negdje sredinom 1980-ih, strahovito nevrijeme; radio sam tada na Opservatoriji, i ručnim anemometrom izmjerio brzinu južnog vjetra od 270 km/sat; udari su vjerovatno bili i do 300 km/sat!

Sada tek vidim… vi ste u Alberti, u Sant Albertu. Gdje je tačno to mjesto? Ja sam par godina živio i radio u Lethbridgeu, malo u Calgaryu, najviše u Kananaskisu (Nakiska), te na Emerald Lake (BC). Kanada mi je ostala, generalno, u jako lijepoj uspomeni. Za ukupno 4 godine kanadskog radnog staža promijenio sam 15 zanimanja u 10 firmi! Jedan dan sam čak vozio taxi u Lethbridgeu, jedno ljeto sadio šumu u divljini kod Prince Georgea (BC), a radio i u ski centru Westcastle Park (najjužnije kanadsko skijalište), gdje sam dobio ski licencu… i, kao ski učitelju prva mi je mušterija bio jedan momak iz Osijeka! Kanadski ski savez me propustio odmah na Level III; bio sam na seminaru u Lake Louise nekoliko dana… ali sam tada shvatio da ne želim tamo ostati stalno i raditi taj posao, jer moje je “radno mjesto” u Sarajevu. I tako, dobio sam što sam tražio… U izdavačkoj kući Buybook sada imamo već dobro etabliranu biblioteku Antropozofija, sa 14 knjiga izašlih u proteklih 7 godina.

Da, mi smo svi braća po majci Zemlji  –  zato ova naša ljubav za prirodu, planine, cvijeće, gljive, stijene… Ali, mislim da ne bismo trebali zaboraviti na oca… Onda, kada se počnemo prisjećati (svoga pravog porijekla, svojih nebeskih korijena), počinje ono što volim označiti riječima koje potječu od engleske rock grupe Moody Blues: In search of the lost chord… I, planine se tada pretvaraju u stadion (ne, arenu!) božanske ljepote kroz koju mi prolazimo hitajući “u potragu za izgubljenim akordom”.

Eto, tako sam to nekako mutno osjećao još kao 14-godišnjak, kada sam postao član PD “Bjelašnica”, nakon “pripremnog” skijaško-jahorinskog prethodnog 7-godišnjeg staža… A, moj planinarski san mi je ostvarila učiteljica Mufida Muftić (predavala matematiku), u VIII razredu OŠ “Ilija Grbić” na Bistriku, kada je predložila svojim đacima da se učlane u “Bjelašnicu”.

Alpinizam je došao malo kasnije, ali je trebao “uvod”. I to je ovako bilo. Pročitao sam knjigu “Velika pukotina” R. Frizona-Roša (ljubav jednog gorskog vodiča iz Chamonixa i mlade Parižanke), i sve me toliko oduševilo da sam odlučio postati  –  penjač. Jednog ljetnog dana zaputio sam se sa bratom Srđanom i drugom Nikšom Barišićem (slikar, na Hvaru) na Trebević, uz Širokaču na Osmice. Ponio sam i penjačko uže  – 20-ak metara obične, malo deblje, kudeljine kanafe… “Navezali” smo se na “uže”, i ja sam ušao u stijenu, odmah kraj ceste što vodi za Ravne. Napredovao sam nekih 15-ak metara (teškoće III do IV), i u jednom detalju (jako kršljiva stijena)  – stao; ni gore ni dolje. Moji partneri, koji su me iz podnožja “osiguravali”, nešto su se sašaptavali, i odjednom nestali. (Pričali poslije da su otišli u pomoć.) Privukao sam pažnju automobilista koji su se vraćali s vikenda na Trebeviću i Jahorini; nekoliko auta se zaustavilo, i jedan čovjek je uspio nabaciti auto sajlu za vuču na stjenovitu izbočinu, doći do mene, i pomogao mi je da se spustim dolje. Sjećam se, odvezli su me na Grbavicu, ja sam nešto pričao braneći naš neuspjeli uspon, ali me, zapravo, bio spopao veliki strah.
Eto, tako je počelo (tada smo imali 12, 13 godina). Svoj prvi “pravi” alpinistički uspon ostvario sam u februaru 1971, kada sam s Petrom Hilčišinom (jednim od najpoznatijih bh. alpinista) stao na prenjski Lupoglav (2102 m)…

Ona bjelašnička ski avantura Bozje i mene upravo pokazuje da se ovakve nezgode dešavaju i onima kojima ne bi trebalo. Bila je magla nošena jakim južnim vjetrom, vidljivost 10 do 30 metara, svuda “savršeno” bijelo… Nesreće se dešavaju i najboljima; eto, Stane Belak, osvajač skoro svih himalajskih osamtisućnjaka, vrhunski planinar, skijaš, gorski spasavalac, poginuo na Vršiču pod snježnom lavinom… pa Nejc Zaplotnik, pa Ante Bedalov (s kojim smo, Muhamed Gafić, Miodrag Rakić i Muhamed Šišić, penjali u Anića kuku u Paklenici, Velebit), koji poginu na Kavkazu… pa trojica naših drugova Ilija Dilber, Zijo Jajatović, Milorad Stjepanović koji stradaše u februaru 1970. na Lupoglavu u Prenju…

Drago Bozja je i dalje veoma aktivan, i upravo mi javlja da je načinio plan programa proslave 120 godina planinarstva u BiH.

Bh. planinarstvo ima i svoj sajt; ne samo zvanični PS BiH. Vjerujem da će mnoge to zanimati: pored vijesti, ima na stotine prekrasnih reportaža na sajtu Zone-2000. A, najnovije je, da je sajt urađen i za Sarajevsku školu alpinizma koju smo osnovali (tadašnji Alpinistički odsjek Sarajevo) 1972. g., i koja do danas uspješno radi.

Da, Jahorina je posebna, i u mojoj predanosti planinama ona zauzima posebno mjesto. Sada se sve stapa u kolaž nekih dalekih, ali lijepih, toplih, slika: Cvijanov jednosjed, čekanja u dugačkom redu, seljaci iz Crne rijeke prodaju rukavice i kiselo mlijeko, odlasci u disko u “Šator” kroz zavijanu šumu, pjesma “Whiter Shade of Pale” Procol Haruma (koja možda nigdje nije zvučala tako zanosno kao na snježnoj Jahorini s kraja 1960-ih), Indexi u hotelu “Jahorina” (u čiji se dnevni boravak ulazilo u papučama!), Čolpa & Čorba, ujutro polazak u 7 sati ispred “Tilave” na Marindvoru, i vožnja u onom FAP-u preko Trebevića, preko 2 sata… i ona jutarnja špura koso preko Šatora, pa dolje niz strminu (sve cjelac!), ili na “S”, ili kroz Oluk, ili desno pa u Rajsku… Tu smo se, eto, dokazivali i pokazivali, s onim “langrimenima”!
A, Ivica Matejić (koji me i pozvao u “Bosnu”)  bi za sunčana dana znao juriti niz Šator u donjem vešu! Onda je par zima u modi bilo skijanje u dugačkim “krombi” kaputima (sasvim zgodno, zbog padova!); a ja sam čak skijao u djedovoj dugačkoj bundi!
I, neću zaboraviti kada su se pojavile prve Elanove “metalike”, u sportskoj radnji u današnjoj Ferhadiji  – crne Star Metallic, one crvene Super Sl i Super VSL, sa žutom i sivom “plastikom”. Toliko sam ih žudio, ali sam se morao zadovoljiti s Elanovim “ski master”, jer se nikada nisam usudio otvoreno izraziti svoju želju roditeljima.

Drago Entraut (koji bi znao zimovati na Jahorini kod Vinka Jurića ili kod Uzeira Beširovića), legenda bh. planinarstva, skijanja, alpinizma… znalački je uobličio u riječi svu tu našu ljubav za planinu; osvrnuo se na ona “zlatna” jugoslavenska vremena 1960-ih i 1970-ih, i, u vezi s planinama, rekao: “Mi smo imali smo život za povlaštene.”

Naravno, volio bih da još podijelimo ta naša sjećanja…

Ekipa GSS-a na Bjelašnici: Dr Kočović, med. sestra Dubravka, Edo Kajan, Redžep Grabus i Slobodan Žalica

Želim svako dobro,
Slobodan Ž.

Prvo, selektoru poljske fudbalske reprezentacije prezime je Kaluža, a drugo, glavni izvještaj napisao je famozni Grga Zlatoper, koji je tada bio režimlija i uvlakač, a kasnije zna se…

Shalom, Selam i SF!

Vanja Žujo

Kliknite na sliku da se poveća!

Na današnji dan rodio se jedan od najvećih igrača koje je FK Sarajevo ikada imalo, Asim Ferhatović – “Hase”. Za njega se kaže da je kao niko prije njega, demonstrirao školsko igranje fudbala, igru doveo do gotovo savršene skladnosti poteza, unio nekoliko noviteta i dokazivao superiornost tehnike nad snagom.. Asim Ferhatović, majstor driblinga, lucidni graditelj, markantna figura, i napokon, najbolji strijelac jugoslovenskog prvenstva u sezoni 1963/64. Na nesreću bio je neopravdano izostavljen u reprezentaciji, pa nije uspio svoju fudbalsku virtuoznost demonstrirati u većem opsegu i na međunarodnoj sceni.

U onom dijelu grada, Kovači, gdje je rođen, gdje je načinio prve fudbalske korake, volio je odigrati mali fudbal sa vršnjacima i komšijama. Čovjek koji je prošao kroz jugoslovenski i evropski fudbal, uvijek je ostao čvrsto vezan uz rodni kraj. Popularni “Hase” nikada se nije mogao dugo odvojiti od svog rodnog grada, od komšija i prijatelja, pa mu je zbog toga i propao kratki angažman u Istanbul, jer Asim ni uprkos privlačnim novčanim ponudama nije izdržao izvan kluba i grada.

“Ne mogu, brate ja, igrati za novac i slušati kako trebam igrati. Hvala im. Bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu igrati samo u Sarajevu”, izjavio je legendarni Hase nakon povratka iz Istanbula.

Odlučujući trenutak za daljnji razvoj njegove nogometne karijere je dolazak na Koševo. Kao i većina vršnjaka sa Kovača, navijao je za FK Sarajevo. Divio se braći Lovrić, Mantuli, Glavočeviću, Konjevodu… Već na prvim treninzima sprijateljio se sa Ibrom Biogradlićem, pa će njih dvojica zajedno igrati više od petnaest godina u istom dresu i biti, jedan u odbrani, drugi u napadu – oslonac ekipe. Dobre igre, vješti driblinzi i nezaboravni golovi u omladinskoj kategoriji donijeli su Asimu mnogo komplimenata, a trener Ruždić je znao govoriti: “Taj mali zna mnogo. Ima urođeni dar, ali je potrebno da vježba više nego drugi, mora se brže oslobađati lopte, hitrije igrati.” ”Mića Ruždić je bio veliki stručnjak i pedagog. Među nama je uživao autoritet, i mada nikada nije galamio, bojali smo se njegovih odluka. Najveća kazna bila je izostanak iz ekipe.” – pričao je Hase. ”Hase”, kako su Ferhatovića zvali od malena, bio je toliko zaljubljen u fudbal, imao je toliko energije, da je osim na službenim utakmicama za omladince FK Sarajevo, često igrao i sa svojim vršnjacima. I tako se događalo da odigra dvije utakmice u jednom danu; prvu ujutru na Kovačima, a drugu onu službenu na Koševu.

Razdoblje pojave i zdrave igre Asima Ferhatovića sigurno je jedna od najblistavijih epoha sarajevskog fudbala: razdoblje u kojem se prelazilo s romantičnog shvatanja na modernu interpretaciju nogometne igre. Hase je bio spona između stare garde sarajevskih nogometaša, koji su oduševljavali, ali nisu znali okruniti svoju vrijednost (Franjo i Đuka Lovrić, Ančić, Mantula, Svraka, Glavočević, Arslanagić, Šehović i drugi) i generacije koja će, još igrajući zajedno s Asimom, osvojiti naslov jugoslovenskog prvaka. A to su bili Musemić, Blažević, Fazlagić, Prodanović, Prljača, Bajić, Jasenković…

Hase nije znao za posebne pripreme, ni za karantine, ni psihologe. On je jednostavno volio fudbal i igrao prvenstveno srcem. U nekoliko navrata Asim je znao i povrijeđen igrati za svoj voljeni klub. Znao je da pobjegne iz bolnice samo da bi obukao dres Sarajeva. Na jednoj utakmici, na Koševu, Hase je izvodio takve majstorije driblajući protivničku odbranu da je radio-reporter Mirko Kamenjašević u trenucima oduševljenja rekao:

“Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!”

On je jednostavno s loptom mogao sve. I zato kao uspomena i istinita legenda može da bude jedan naslov u novinama kada se Asim Ferhatović opraštao od fudbalskih terena. Tada je preko cijele stranice napisao novinar koji se godinama divio Ferhatoviću: “JEDAN JE HASE”!

U timu sa Koševa nastupao je od 1948. do 1967. godine, a oprostio se nakon teške povrede u Rijeci. Za Bordo tim odigrao je 600 utakmica, od toga 422 prvenstvene. Ukupno je postigao oko 400 golova.. U prvenstvenoj sezoni 1963/64. bio je najbolji strijelac Prvenstva Jugoslavije sa 19 golova. U toj sezoni (1966./67.) Sarajevo osvaja prvu titulu prvaka. Asim Ferhatović preminuo je 25. januara 1987., u svom Sarajevu, a njemu u čast danas Olimpijski stadion Koševo nosi njegovo ime.

http://www.scsport.ba/v2/tekst.php?ID=31512

FIS – Autor snimka Malik Kulenović

Držao sam se jednog, ne mogu da se sjetim čijeg, mota koji je moj nekadašnji profesor “Opšte istorije države i prava” Đorđe Samardžić jednom spomenuo na predavanjima, a ja zapisao i upamtio za cijeli život:

“Ako hoćeš da si srećan jedan dan, onda se napij,

ako hoćeš da si srećan jedno vrijeme, onda se zaljubi,

a, ako hoćeš da si srećan cijeli život, radi posao koji voliš”.

Tako sam i ja još dok sam bio u kratkim pantalonama, svjesno ili nesvjesno, odlučio da moja budućnost i posao budu vezani za sport. Međutim, zbog isto tako ljubavi prema kafani i “nesportskom” životu, još sa 18 godina sam digao ruke od aktivnog bavljenja košarkom koju sam punih šest godine trenirao u “Željezničaru”. Treneri su mi bili Ratko Vulešić Rale, a poslije njega Miroslav Rag i Miroslav Dugandžić.

Trebalo je onda da budem rukometaš, pošto su me Mišo Bašić i Čedo Kezunović nagovarali da počnem da treniram taj sport, ali mi je košarka zbog Pimpeka, Vječe, Zlatnog i Rajka Maravića ostala draža. Pravo završih “ne htijući”, ali još kao student, kao što maloprije rekoh, čvrsto sam riješio da budem sportski novinar. I, evo bogu hvala, skoro tri decenije jedem novinarski hljeb i što reče Mili Pavlović neki dan u jednom komentaru “nekako preživljavam”.

Od kada sam počeo da se bavim tim poslom, tamo negdje od 1986. pa do početka nesrećnog rata nije prošao nijedan, ali nijedan utorak, a da nisam popodne od jedan do tri bio u maloj dvorani Skenderije kada je bilo vrijeme rezervisano za sportske novinare. Taj termin nam je uvijek, naravno preko “veze”, sređivao niko drugi nego Ognjen Karamehmedović Ogi, jedan od najvrijednijih Vladinih komentatora, koji je u to vrijeme radio u KSC Skenderija.

Evo prošlo je od tada 20 i kusur godina, ali tih vremena se sa zadovoljstvom sjećam i zbog toga pišem ove redove. Bila su to sjajna druženja mada je, kada se zakuva, bilo i psovki, ali što reče neko jebeš fudbal ako se ne posvađaš. Bilo je dana kada smo sastavljali i po četiri ekipe, ali tu nisu bili samo sportski, već i novinari iz drugih redakcija.

Pokušaću da se sjetim nekih od njih… Jasko Maričić, Berin Ekmečić, Sejo Demirović, Jasko Baković, Suad Alić, Mladen Bagić, Irfan Kreho, Mido Vladović (Večernje novine), Braco Džemidžić, Nedim Bravo, Milan Matić, Sead Alić, Nedo Maričić (Oslobođenje), Muhamed Masleša, Nedeljko Kovinjalo, Zdravko Lipovac, Momir Jelovac, Ivica Puljić (Radio Televizija Sarajevo), Sead Šarić (Sportske novosti), ali bilo je tu i veterana Željezničara (Velija Bećirspahić, Josip Katalinski, Boško Janković, Nenad Starovlah), a glavna zvijezda je svakako bio legendarni Švabo – Ivica Osim, u to vrijeme selektor reprezentacije Jugoslavije.

Često je s nama igrao i nekadašnji junior Željezničara, a kasnije daleko uspješniji pjevač Haris Hari Džinović. Nije da se hvalim, ali Ogi je živi svjedok da su s nama ponekad igrali i Radmilo Mihajlović koji je u to vrijeme nosio dres Bajerna, Haris Škoro, Mirsad Baljić…

Ogi i ja smo obično igrali u različitim ekipama. On je igrao u odbrani i, što bi rekle moje kolege sportski novinari bio beskompromisan i bilo ga je teško predriblati, a kada se iznervira znao je i “pokupiti” nekog. Ja sam bio među najmlađim i mogao sam da trčim kao pašče pošto sam i ostalim danima često igrao u FIS-u sa Harijem (Haris Džinović), Žderom (Zoranom Glasovićem), Jupetom (Ejubom Džekom), Todorom (Novicom Todorovićem), Sambom (Adem Vukas), Hazom (Hazim Vukas), Šekijem (Rusmirom Latićem), Muhamedom (Muhamed Ramadanović)…

Zato sam i imao svojevrstan “pakt” sa Švabom za koji smo znali samo nas dvojica.

Mićo i Osim

- Mićo bolan, ne mogu ja više da trčim. Ti si moj Katanec i moraš biti sa mnom u ekipi – govorio mi je Švabo.

Bile su to dobre partije u svakom slučaju, a zezanje u svlačionici vrhunsko. Poraženi su se po pravilu svađali, dok bi pobjednici međusobno samo namigivali i uz osmjeh podbadali poražene da se još više svađaju. Kakve bi to partije bile, a da nisu završavale i “trećim poluvremenom” uz pivo, sok ili kiselu vodu u “Klubu sportista” na ulazu u Skenderiju. Nekada se to druženje nastavljalo i u kafani, što sam posebno volio zbog toga jer sam tom prilikom često znao da dođem i do neke “eksluzive”: Škija je naime bio direktor Željezničara, a Švabo selektor reprezentacije.

Uživao sam i čini mi se nisam treptao kada bi se Švabo, Škija, Velija, Boško prisjećali igračkih dana. Umirao sam od smijeha kada bi oni pričali anegdote iz Želje ili reprezentacije, a bio sam jedan od prvih  koji je znao koja će 22 fudbalera Ivica Osim voditi na Svjetsko prvenstvo u Italiju 1990. godine. Švabine uzrečice, ophođenje, njegov način razmišljanja uvijek su me oduševljavali i ostao je zauvijek u mom sjećanju pa se i sada ponekad čujemo telefonom.

Naše utakmice su inače bile izvjesna priprema za obavezni nastup na tradicionalnom Novogodišnjem turniru u Skenderiji na kojem smo redovno igrali revijalne utakmice. Jednom smo, to posebno pamtim, “razvalili” veterane Željezničara i dobili prave ovacije sa tribina prepune Skenderije, ali jednom smo se i obrukali protiv ekipe “Top liste nadrealista” za koju su igrali Nele, Zenit… a kao pojačanja Žarko Varajić i čini mi se Nikola Nikić. Sjećam se samo da nam je publika svašta vikala zezajući nas zbog slabe igre.

Taj “utorak u jedan” sam beskrajno volio, i kao što rekoh na početku, nije bilo šansi da ga propustim. Zbog njega sam zamalo dobio i otkaz u Opštinskom sudu u kojem sam kratko vrijeme, poslije diplomiranja na Pravnom fakultetu i radio. Pamtiću da je bilo zimsko vrijeme i da sam imao jaknu sa dva “lica” – zelena i plava. Obavezno sam na posao dolazio i redovno pozdravljao portire u zelenoj.

Kada sam utorkom bježao na partiju lopte, a ponekad i na neku konferenciju za novinare, onda bih okretao plavu boju, stavljao kapuljaču na glavu, gledao kada portiri pričaju sa nekim strankama i čekao pogodan trenutak da šmugnem preko vrata. Jednom su mi dohakali i uslijedilo je “ribanje” i posljednja opomena pred “isključenje”.

Tada nisam dobio otkaz, ali sam ga sam poslije nepuna četiri mjeseca, na veliko razočaranje roditelja i moje Zorice, sam dao zbog velike ljubavi prema sportu, novinarstvu i pisanju. Sve nešta razmišljam da tada nisam dao otkaz, ni sada vjerovatno ne bih pisao ove priče kod Vlade.

Ogi uručuje pehar

P. S. Ovu priču napisah zahvaljujući Ogiju koji mi neki dan mejlom posla neke slike na koje sam odavno zaboravio, a nisam ih ni ja imao. Ogi moj, uzdravlje, a za one koji više nisu među nama – za pokoj duše.

Sedamdesetih godina u Zagrebu su mu skandirali “Sveti Nikola” a danas se prepoznaje u urlicima “ubij Srbina”. Nikola Plećaš bio je zvezda ondašnje zagrebačke Lokomotive, današnje Cibone, i reprezentacije bivše Jugoslavije, najbolji igrač zbog kojeg su gledaoci punili dvorane, a danas živi u hrvatskoj metropoli povučeno, zaboravljen i daleko od košarke i sporta. Njegovo košarkaško znanje nikom nije bilo potrebno.

Bili ste najbolji strelac lige i član prve petorke tadašnje jugoslovenske reprezentacije. Kako je počeo vaš košarkaški put?
- Već smo se u školi počeli baviti košarkom i kao klapa krenuli u tadašnjoj Mladosti, a potom u Lokomotivi. Upoznao sam velike igrače, Koraća, Daneua, Rajkovića, Šolmana, Skansija, Tvrdića, Simonovića… Svi ti igrači bili su jake ličnosti, ali uvek podređeni uspehu reprezentacije.

Iz klupske karijere najčešće se spominje vaša utakmica protiv Beograda 1972. u finalu Kupa Radivoja Koraća?
- Da. Celo drugo poluvreme odigrao sam sa četiri lične greške i Beograđanima uvalio 40 koševa. To je bilo nezaboravno. Korać je pre tragičnog kraja igrao u Beogradu pa su i oni silno želeli da osvoje taj trofej.

Bili ste i najbolji strelac tadašnje lige?
- Znam da sam 1971. imao prosek od 37 poena. Bez trica i bez bonusa, a na jednoj utakmici Partizanu sam ubacio 67 koševa.

A kako je to izgledalo u reprezentaciji?
- U njoj sam igrao drugu ulogu dodavača, pa sam postizao manje koševa. Za pogotke su bili zaduženi drugi. Između 1968. i 1975. ređali smo medalje na velikim takmičenjima, s kiksom na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. Tada zbog izgubljene utakmice s Portorikom nismo ušli u borbu za medalje, a Bora Stanković, Mirko Novosel, Nebojša Popović i Raša Šaper zatajili su da su Portorikanci bili pozitivni na doping-test. I za nagradu dobili visoke košarkaške funkcije.

Iz reprezentacije ste izbačeni zbog jedne od najbizarnijih afera u sportu uopšte?
- Snimio sam reklamu za Frankov čaj i optužen sam da sam time “narušio načela amaterizma”. Scenario za reklamu pisao je Novosel, a režirao ju je Antun Vrdoljak. Bila je to klasična nameštaljka jer je takva zabrana ukinuta pre dve godine.

Od tada počinje vaša golgota?
- Da. Ubrzo sam skrajnut i u Lokomotivi, koju je inače vodio Novosel.

U inostranstvu niste potražili utočište?
- Kada me Aco Nikolić zvao u Vareze 1971, nisam mogao otići jer je na snazi bila zabrana odlaska do 28 godina. Nudili su mi 60.000 dolara, što je tada bio veliki novac. Kada sam došao u godine da mogu u inostranstvo, izbačen sam iz reprezentacije.

I tako ste veličanstvenu karijeru završili praznog džepa?
- Iskreno govoreći, nikada nisam bio opsednut velikim parama. Ali sada vidim da to i nije bilo previše mudro. Danas se jedino novac priznaje, samo on otvara svaka vrata. Koliko imaš novca toliko te ljudi cene.

Valjalo je od nečeg i živeti?
- Tada u Zagrebu nisam mogao dobiti nikakav posao, pa su mi prijatelji dali posao kao trgovačkom putniku u Krušiku iz Valjeva, u kojem sam radio 10 godina. Taj posao sam napustio 1990. i otišao u Banjaluku kao trener tadašnjeg Borca.

Kada je počeo rat, vratio sam se u Zagreb, ali mi ta epizoda u “neprijateljskoj” sredini nije oproštena.

Od tada ste praktično bili na ulici?
- To je bilo čisto preživljavanje. Bio sam trener u Sloveniji, pa u Luksemburgu, snalazio sam se na sve načine. Sve do 2003. kada sam u gradskoj upravi dobio posao referenta za obrazovanje i sport.

Da li je nakon ovakvog sportskog i životnog puta ostala samo gorčina?
- Šta bi drugo i bilo kada kao građanin ovog grada nemam nikakva prava. Da bi bio prihvaćen, moraš biti politički i nacionalno podoban, ne samo da bi se bavio sportom već da bi preživeo. Nikad se nisam bavio politikom, ali se ona bavila mnome.

Je li vaš slučaj izdvojen?
- Nažalost, nisam jedini kojem se Zagreb na takav način “odužio”. O tome bi mogli pričati i Rade Šerbedžija, Pero Kvrgić, Duško Dančuo, Mira Furlan… Podugačak je taj popis.

Po kakvom kriteriju je pravljen?
Vrlo jednostavnom. Od devedesetih u ovoj državi nije ništa valjalo što nije hrvatsko. Na scenu je stupio jedan histeričan, ksenofobičan pokret, koji je i danas prisutan. I nisu žrtve bili samo drugi i drugačiji, trpeli su i trpe i časni Hrvati. I oni su stradavali zajedno s nama “nečasnima”.

Srbi su imali poseban tretman?
- Da. Tu nije bilo izuzetaka. Stradali smo mi u gradovima, kao i oni što su se pobunili. A nisu se pobunili iz hira ili nacionalizma, kako im se to uobičajeno prišiva. Niko ne ulazi u razloge zašto je do pobune došlo.

Šta Vi mislite?
- Uzroci su bili dublji. Danas u Hrvatskoj niko ne želi čuti surovu istinu da se planiralo, i u tome uspelo, da se Srbi očiste, isele, proteraju, jednostavno izbrišu iz Hrvatske. Hrvatska se bori za prava Hrvata u BiH sa argumentom da su oni autohtoni narod u toj zemlji. A što je sa Srbima u Hrvatskoj?! Zar mi nismo autohtoni. Nametnut nam je manjinski status, ali samo na papiru. Ni to ne možemo konzumirati.

I kakav je rezultat takve politike?
- Takav da su ostali samo starci, a za nekoliko godina ni njih neće biti. Mladi Srbi su raseljeni, a na ognjišta se vraćaju samo starci. Put je to u nestanak. Ako u gradovima i ima naše dece, oni po pravilu beže iz svog identiteta, jer je stvoren ambijent u kojem je hendikep biti Srbin. Odmah si obeležen i nemaš nikakve šanse. Hrvatska je, nažalost, “bolećiva” na ustaštvo i zato mladi na sportskim tribinama skandiraju “ubij, ubij Srbina”. A ne znaju da smo mi odavno ubijeni.

Ovenčan srebrnim i zlatnim medaljama

Nikola Plećaš je rođen 10. januara 1948. godine u ličkom selu Bruvno. U Zagreb je došao kao šestogodišnjak i ubrzo se upoznao sa košarkaškom loptom.

Najduže, čak 10 godina je igrao u zagrebačkoj Lokomotivi, a na vrata reprezentacije Jugoslavije zakucao je 1967. i 10 godina bio standardni reprezentativac.

Uspesi njegove generacije nedostižni su mnogim njihovim naslednicima.

Osvojili su srebro 1968. na Olimpijskim igrama u Meksiku, zlato na Svetskom prvenstvu 1970. u Ljubljani, srebro 1974. na Svetskom prvenstvu u Portoriku, srebro na evropskim prvenstvima 1969. (Napulj) i 1971. (Esen), te zlatne medalje na evropskim smotrama 1973. u Barseloni i 1975. u Beogradu.

S Lokomotivom je osvojio Kup Jugoslavije 1969. i Kup Radivoja Koraća 1972. godine.

Danas živi u Zagrebu i radi u gradskoj upravi kao referent za obrazovanje i sport.

Brkovi za šampione

Kad ste prvi put odlučili da puštate brkove?
- Brkove sam pustio na pripremama 1970. pre Svetskog prvenstva u Ljubljani. Bio je dogovor da ne brijemo brkove sve do kraja prvenstva i osvajanja prvog mesta. Ostali su kao imidž, a kasnije i na nagovor sinova.

Povod za ove redove nije nimalo radostan, a i ne dešava se u Sarajevu, ali je događaju (ako tako mogu da kažem?!?) prisustvovalo i dosta Sarajlija i uopšte ljudi iz svijeta sporta nekadašnje nam zajedničke domovine, one kojoj se klicalo i pjevalo: “Od Vardara pa do Triglava”. U Beogradu je, naime, sahranjen nekadašnji selektor Titove, da tako kažemo, fudbalske reprezentacije Jugoslavije, Miljan Miljanić. Dok je bio aktivan u sportu mnogi su ga omalovažavali i govorili da pojma nema, da je fudbalski analfabeta i da ne nabrajam… Sve u svemu, često je bio meta žestokih napada i kritika.

Nažalost, za pojedine ljude tek kada umru uočavamo koliko su u stvari bili veliki, ne samo na prostorima bivše nam države, Jugoslavije. Miljanova sahrana je okupila nekadašnju fudbalsku SFRJ, brojne asove koji su ovacijama pozdravljani i u Ljubljani, i u Zagrebu, i u Sarajevu, i u Skoplju, i u Beogradu… svuda. Muška populacija ih je – treba li uopšte reći -  voljela, a mnogi klinci mijenjali njihove sličice i odlazili na utakmice zbog njih.

U Beograd, na posljednji Miljanov put došli su i predstavnici Evropske i Svjetske fudbalske federacije (UEFA I FIFA). Delegaciju madridskog Reala, sa kojim je Miljanić osvajao titule šampiona Španije, predvodili su čuveni Amaro Amansio i Emilio Butragenjo. Iz Splita su došli Ivica Šurjak, Ivan Gudelj, Špaco Poklepović, iz Zagreba Vlatko Marković, Zvonimir Boban, Martin Novoselac, Slaven Zambata, iz Osijeka Ivica Grnja, iz Maribora Ivan Toplak, a Sarajlije je predvodio Ivica Osim. Osim Švabe, tu su od “naše raje” bili Safet Sušić, Faruk Hadžibegić, Fuad Muzurović, Predrag Pašić… S njima je stigao i legendarni Mostarac Duško Bajević, a iz  Podgorice je doputovao Dejan Savičević. Naravno Beograđana je bilo najviše – Dragoslav Šekularac, Dragan Džajić, Milutin Šoškić, Ivan Ćurković, Vladimir Pižon Petrović, Dragan Piksi Stojković, Jovan Aćimović…

Sve legenda do legende, sve as do asa! Svi oni su ponosno nosili dres reprezentacije Jugoslavije, onaj plavi sa grbom na kojem je bilo šest buktinja, šest nekadašnjih republika, a sada nažalost (bar ja tako mislim) šest samostalnih državica. Tu Jugoslaviju su zvali i Titova.

Gledao sam kako se ljube i zdrave Ivica Šurjak i Dragan Džajić, Vladimir Petrović i Safet Sušić, Faruk Hadžibegić i Ivan Gudelj, Ivan Toplak i Vlatko Marković, Ivica Osim i Milutin Šoškić…. Neki dvaput, neki triput, nije mi to važno. Važno je da su se ljubili i grlili. Svi su odrastali u Titovoj Jugoslaviji. Svi su bili Titovi pioniri i omladinci i ponosno stajali mirno slušajući i pjevajući “Hej Sloveni”. Ni rat, ni političari, ni “zatrovani” mediji nisu uspjeli da pokvare fudbalska prijateljstva. Mnogi od pomenutih nisu mogli da sakriju suze zbog ponovnog viđenja sa starim drugarima iz “one” Titove Jugoslavije.

Vlatko Marković, predsjednik Fudbalskog saveza Hrvatske, opraštajući se od Miljana Miljanića, reče:

- Bio sam sa Miljanom na mnogim seminarima koje je kao instruktor FIFE sredinom osamdesetih držao po nekim afričkim i latinoameričkim zemljama. Vjerujte mi da je svaki taj seminar završavao sljedećom rečenicom: “Širite ljubav, a ne mržnju”.

I Miljan je bio Titov “borac” i to je pokazala i njegova sahrana. Na put bez povratka je otišao ispraćen melodijom iz njegovog rodnog mjesta, koju smo svi voljeli:

- Bitola moj roden kraj…

Vraćajući se sa sahrane, kroz gomilu slika koje su mi se smjenjivale pred očima, oteše mi se u mislima i oni Balaševićevi stihovi: “…A, gdje smo mi, naivni, što smo se dizali na ‘Hej Sloveni’, kao da smo uz tu priču izmišljeni…”

U svim tim sjećanjima ipak dominira neizbrisivo, trag FIS-a.
Svi mi sa Marindvora, Gorice, Skenderije nakon četiri razreda osnovne škole prošli smo kroz Šenoinu, „O.Š. Veselin Masleša“ i zahvaljujući braći Ahmić dotakli se Fisa.
Fis je postao naše utočište, mjesto koje nas je odredilo za čitav život; fisovska raja. Raja iz Fisa.
Netko je završio na strunjačama, netko na karikama, gredi, među konopcima, za stonotenisačkim stolom, netko na betonu između koševa i golova. Manje spretni u igri sa balunom, loptom, završavali su s kartama igrajući poker na tribinama ili su se našli u igri s novčićem čize – blize uz zid učiteljske škole.
Domari su nas zalijevali kantama vode dok smo gledali kako se tuširaju košarkašice, posebno Janjićka ili dok bi se kupao Stjepan U Kljujić, čovjek s najvećim alatom.
Utakmice s Pljevljacima, Visočanima, dueli Žage i Ćune, Karađe, gostovanja dr. Nebojše P., Horvata, ere našeg desnog krila Željka Martinčevića, golovi Pilića s crte, trice Pimpeka, Tolja,  driblinzi Jasne Selimović, kvalifikacije za prvu ligu i prvi susret s Jugoplastikom, braćom Tvrdić, Prugom, Skansijem…nastupi  Karla Metikoša, Maruške Šinković, preskoci ograde od MUP-a da bi se gledao meč Čuvala… postali su dio kolektivne memorije.
Kasnije, rekreacija veterana i odlasci na susrete DTV Partizanovaca na Brione, Palić, Kruševo, Ohrid… sa rekreativkama plesovi i proslave svih blagdana, Božića, N. Godine, Ukrsa i Vaskrsa, Bajrama jednog i drugog, odredilo nas je da poštujemo jedni druge i različite običaje.
Danas, kada smo raštrkani po Svijetu jedna od jačih veza s lijepom i neiskvarenom mladošću sa sportskim prijateljima, ostaje ovaj blog i FIS, DTV Partizan za neke još i Sokol.
Poštujmo uspomene i prijatelje. Klonimo se teških riječi koje bi mogle nekoga povrijediti, a koje ni sami ne želimo čuti. Onaj komu je FIS bio zatvor dužan je to svoje saznanje prijavi institucijama zaduženim za red u suprotnom se treba povuči u svlačionicu i upitati se ; što traži na ovomu portalu.
Dakle, pravi razlog javljanja je najava pravljenja Monografije FIS-a. Purgeri ne zaboravljaju Tuškanac, Beograđani Kalemegdan, Zadrani svoju košarkašku utvrdu na Poluotoku, fetivi Splićani Gripe i Bačvice, Sarajlije FIS…

Želim podijeliti iskustvo koje nosim iz Ekološkog društva Picigin – Bačvice iz Splita koje je 2007. nošeno sličnom idejom i entuzijazmom članova društva napravilo monografiju: „Bačvice – Raj na zemlji“. Od ideje do realizacije prošlo je manje od 365. dana.

Grad, ljudi iz kulture, zaljubljenici u picigin ( igra s balunom u pličaku) koristeći arhiv grada, svoje albume, sjećanja, odali su počast vremenu koje ih je učinilo ljudima. Lijep je osjećaj kada kao došljak, dotepenac uđeš i sam, ali i sa svojim fotosima u takvu knjigu. Knjigu otvorenu za svakoga dobronamjernoga.

Monografija se danas koristi kao poveznica s drugim sredinama. Održana je promocija uz večer Dalmacije u Beogradu, Kotoru, a u maju / svibnju planira se posjet Sarajevu. To bi bila zahvala našoj kombiniranoj ekipi SA-ST„Piramide.ba“koja je nastupila na „V. Prvenstvu Svita u piciginu“.

Monografija je napravljena na oko 194 strana u tvrdom povezu, formatu cca A4. u nakladi 2.000 primjeraka. Na uvodnih prvih 50. strana tekst je dvojezičan na hrvatsko-engleskom jeziku.( U privitku vam dostavljam pregled poglavlja monografije). Osim povijesnih činjenica, arhivske građe, monografiju su upotpunile izjave i sjećanja ljudi koji vode grad, županiju, kulturu i sport, ali i anegdote iz života opće poznatih lica.

Fetivi Splićani su monografijom sačuvali sjećanja na svoju mladost, na vrijeme u kojem provode danas umirovljeničke dane, a svima onima koje je život odnio u Svijet poklonili su ukoričen Grad, kupalište Bačvice, popularne Bače i uspomene na korijene kojih se teško ili nikako ne može odreći.

Iz tih razloga dajem potporu ovom projektu uvjeren da će uz ovoliki broj raje iz Fisa te pozitivne energije, dobre volje, monografija FIS-a ugledati svjetlost dana i tako postati amajlija, Sveto pismo, Biblija, Kuran… sastavni dio domova Sarajlija i njihovih najbližih ma gdje oni bili. To sve skupa ne isključuje objavu monografije u e-obliku.
Uz najbolje želje, lipi pozdrav,
Vozdra, Vaš,
Malik Kulenović – Kula 12
Želim podijeliti iskustvo koje nosim iz Ekološkog društva Picigin – Bačvice iz Splita koje je 2007. nošeno sličnom idejom i entuzijazmom članova društva napravilo monografiju: „Bačvice – Raj na zemlji“. Od ideje do realizacije prošlo je manje od 365. dana. Grad, ljudi iz kulture, zaljubljenici u picigin ( igra s balunom u pličaku) koristeći arhiv grada, svoje albume, sjećanja, odali su počast vremenu koje ih je učinilo ljudima. Lijep je osjećaj kada kao došljak, dotepenac uđeš i sam, ali i sa svojim fotosima u takvu knjigu. Knjigu otvorenu za svakoga dobronamjernoga. Monografija se danas koristi kao poveznica s drugim sredinama. Održana je promocija uz večer Dalmacije u Beogradu, Kotoru, a u maju / svibnju planira se posjet Sarajevu. To bi bila zahvala našoj kombiniranoj ekipi SA-ST„Piramide.ba“koja je nastupila na „V. Prvenstvu Svita u piciginu“.
Monografija je napravljena na oko 194 strana u tvrdom povezu, formatu cca A4. u nakladi 2.000 primjeraka. Na uvodnih prvih 50. strana tekst je dvojezičan na hrvatsko-engleskom jeziku.( U privitku vam dostavljam pregled poglavlja monografije). Osim povijesnih činjenica, arhivske građe, monografiju su upotpunile izjave i sjećanja ljudi koji vode grad, županiju, kulturu i sport, ali i anegdote iz života opće poznatih lica. Fetivi Splićani su monografijom sačuvali sjećanja na svoju mladost, na vrijeme u kojem provode danas umirovljeničke dane, a svima onima koje je život odnio u Svijet poklonili su ukoričen Grad, kupalište Bačvice, popularne Bače i uspomene na korijene kojih se teško ili nikako ne može odreći.
Iz tih razloga dajem potporu ovom projektu uvjeren da će uz ovoliki broj raje iz Fisa te pozitivne energije, dobre volje, monografija FIS-a ugledati svjetlost dana i tako postati amajlija, Sveto pismo, Biblija, Kuran… sastavni dio domova Sarajlija i njihovih najbližih ma gdje oni bili. To sve skupa ne isključuje objavu monografije u e-obliku.
Uz najbolje želje, lipi pozdrav,
Vozdra, Vaš,
Malik Kulenović – Kula 12

Istina o sokolskom pokretu u BiH

Izvodi iz Pravila Srpskog gimnastičkog društva „Obilić“ u Mostaru:

*Pečat s natpisom: Srpsko gimnastičko društvo „Obilić“ u Mostaru naokolo i u sredini 1903. godina kao godina osnivanja društva.

Međutim, ta pravila su odobrena od Zemaljske vlade u Sarajevu tek 1 (14) aprila 1904. godine pod brojem 55991/I.

Prvi vođa društva prof. Stevan Žakula, u tekstu u Mostaru, objavljenom u „Glasniku Jugoslovenskog profesorskog društva“ Beograd 1936/37. napisao je i ovo:
„Ogrešio bih se o svetinju minulih dana, kad ne bih u čast tog Mostara pomenuo i to da je… osnovano 1903. i prvo naše viteško i sokolsko društvo „Obilić“.“

U Pravilima tog društva se kaže da je cilj društva „da razvija i unapređuje zdravlje i tjelesnu snagu svojih članova, zajedničkim sistematskim tjelesnim vježbama, viteškim igrama, mačevanjem, pješačenjem, jahanjem na biciklima itd. Zatim, priređivanjem javnih gimnastičkih vježaba, društvenih izleta, sastanaka i zabava“.

U paragrafu 3. stoji:“ Rad društva isključuje svaki politički značaj“. A u poglavlju X o prestanku (rada) društva se, između ostalog, kaže pod b) naredbom od strane vlasti.

SGD „Obilić“ nešto kasnije je preimenovano u „Srpski soko“.

Stevan Žakula (Perušić 1875-Beograd 1939) bio je profesor na Višoj gimnaziji u Mostaru od 1898. punih osam godina. Ne samo da je bio vođa u SGD „Obilić“ u Mostaru od njegovog utemeljenja 1903, nego je istu takvu dužnost obavljao i u Srpskoj sokolskoj bosanskohercegovačkoj župi, formiranoij u Sarajevu 1910. godine. Kasnije je djelovao u sokolskom pokretu u Sarajevu, Tuzli i Beogradu. Bio je i sekretar Saveza sokola Kraljevine Jugoslavije.

U BiH su osim srpskih postojala i društva „Hrvatskog sokola“ i „Muslimanskog sokola“. Ovi posljednji su „poletjeli“ najprije u Bijeljini i Mostaru. Ove podatke sam „otkrio“ u „Sokolskom zborniku“, njegova prva godina izlaženja 1934/35., kojega sam, opet, „otkrio“ na- otpadu, jer je bio štampan na „omraženom“ pismu…