Sedamdesetih godina u Zagrebu su mu skandirali “Sveti Nikola” a danas se prepoznaje u urlicima “ubij Srbina”. Nikola Plećaš bio je zvezda ondašnje zagrebačke Lokomotive, današnje Cibone, i reprezentacije bivše Jugoslavije, najbolji igrač zbog kojeg su gledaoci punili dvorane, a danas živi u hrvatskoj metropoli povučeno, zaboravljen i daleko od košarke i sporta. Njegovo košarkaško znanje nikom nije bilo potrebno.

Bili ste najbolji strelac lige i član prve petorke tadašnje jugoslovenske reprezentacije. Kako je počeo vaš košarkaški put?
- Već smo se u školi počeli baviti košarkom i kao klapa krenuli u tadašnjoj Mladosti, a potom u Lokomotivi. Upoznao sam velike igrače, Koraća, Daneua, Rajkovića, Šolmana, Skansija, Tvrdića, Simonovića… Svi ti igrači bili su jake ličnosti, ali uvek podređeni uspehu reprezentacije.

Iz klupske karijere najčešće se spominje vaša utakmica protiv Beograda 1972. u finalu Kupa Radivoja Koraća?
- Da. Celo drugo poluvreme odigrao sam sa četiri lične greške i Beograđanima uvalio 40 koševa. To je bilo nezaboravno. Korać je pre tragičnog kraja igrao u Beogradu pa su i oni silno želeli da osvoje taj trofej.

Bili ste i najbolji strelac tadašnje lige?
- Znam da sam 1971. imao prosek od 37 poena. Bez trica i bez bonusa, a na jednoj utakmici Partizanu sam ubacio 67 koševa.

A kako je to izgledalo u reprezentaciji?
- U njoj sam igrao drugu ulogu dodavača, pa sam postizao manje koševa. Za pogotke su bili zaduženi drugi. Između 1968. i 1975. ređali smo medalje na velikim takmičenjima, s kiksom na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. Tada zbog izgubljene utakmice s Portorikom nismo ušli u borbu za medalje, a Bora Stanković, Mirko Novosel, Nebojša Popović i Raša Šaper zatajili su da su Portorikanci bili pozitivni na doping-test. I za nagradu dobili visoke košarkaške funkcije.

Iz reprezentacije ste izbačeni zbog jedne od najbizarnijih afera u sportu uopšte?
- Snimio sam reklamu za Frankov čaj i optužen sam da sam time “narušio načela amaterizma”. Scenario za reklamu pisao je Novosel, a režirao ju je Antun Vrdoljak. Bila je to klasična nameštaljka jer je takva zabrana ukinuta pre dve godine.

Od tada počinje vaša golgota?
- Da. Ubrzo sam skrajnut i u Lokomotivi, koju je inače vodio Novosel.

U inostranstvu niste potražili utočište?
- Kada me Aco Nikolić zvao u Vareze 1971, nisam mogao otići jer je na snazi bila zabrana odlaska do 28 godina. Nudili su mi 60.000 dolara, što je tada bio veliki novac. Kada sam došao u godine da mogu u inostranstvo, izbačen sam iz reprezentacije.

I tako ste veličanstvenu karijeru završili praznog džepa?
- Iskreno govoreći, nikada nisam bio opsednut velikim parama. Ali sada vidim da to i nije bilo previše mudro. Danas se jedino novac priznaje, samo on otvara svaka vrata. Koliko imaš novca toliko te ljudi cene.

Valjalo je od nečeg i živeti?
- Tada u Zagrebu nisam mogao dobiti nikakav posao, pa su mi prijatelji dali posao kao trgovačkom putniku u Krušiku iz Valjeva, u kojem sam radio 10 godina. Taj posao sam napustio 1990. i otišao u Banjaluku kao trener tadašnjeg Borca.

Kada je počeo rat, vratio sam se u Zagreb, ali mi ta epizoda u “neprijateljskoj” sredini nije oproštena.

Od tada ste praktično bili na ulici?
- To je bilo čisto preživljavanje. Bio sam trener u Sloveniji, pa u Luksemburgu, snalazio sam se na sve načine. Sve do 2003. kada sam u gradskoj upravi dobio posao referenta za obrazovanje i sport.

Da li je nakon ovakvog sportskog i životnog puta ostala samo gorčina?
- Šta bi drugo i bilo kada kao građanin ovog grada nemam nikakva prava. Da bi bio prihvaćen, moraš biti politički i nacionalno podoban, ne samo da bi se bavio sportom već da bi preživeo. Nikad se nisam bavio politikom, ali se ona bavila mnome.

Je li vaš slučaj izdvojen?
- Nažalost, nisam jedini kojem se Zagreb na takav način “odužio”. O tome bi mogli pričati i Rade Šerbedžija, Pero Kvrgić, Duško Dančuo, Mira Furlan… Podugačak je taj popis.

Po kakvom kriteriju je pravljen?
Vrlo jednostavnom. Od devedesetih u ovoj državi nije ništa valjalo što nije hrvatsko. Na scenu je stupio jedan histeričan, ksenofobičan pokret, koji je i danas prisutan. I nisu žrtve bili samo drugi i drugačiji, trpeli su i trpe i časni Hrvati. I oni su stradavali zajedno s nama “nečasnima”.

Srbi su imali poseban tretman?
- Da. Tu nije bilo izuzetaka. Stradali smo mi u gradovima, kao i oni što su se pobunili. A nisu se pobunili iz hira ili nacionalizma, kako im se to uobičajeno prišiva. Niko ne ulazi u razloge zašto je do pobune došlo.

Šta Vi mislite?
- Uzroci su bili dublji. Danas u Hrvatskoj niko ne želi čuti surovu istinu da se planiralo, i u tome uspelo, da se Srbi očiste, isele, proteraju, jednostavno izbrišu iz Hrvatske. Hrvatska se bori za prava Hrvata u BiH sa argumentom da su oni autohtoni narod u toj zemlji. A što je sa Srbima u Hrvatskoj?! Zar mi nismo autohtoni. Nametnut nam je manjinski status, ali samo na papiru. Ni to ne možemo konzumirati.

I kakav je rezultat takve politike?
- Takav da su ostali samo starci, a za nekoliko godina ni njih neće biti. Mladi Srbi su raseljeni, a na ognjišta se vraćaju samo starci. Put je to u nestanak. Ako u gradovima i ima naše dece, oni po pravilu beže iz svog identiteta, jer je stvoren ambijent u kojem je hendikep biti Srbin. Odmah si obeležen i nemaš nikakve šanse. Hrvatska je, nažalost, “bolećiva” na ustaštvo i zato mladi na sportskim tribinama skandiraju “ubij, ubij Srbina”. A ne znaju da smo mi odavno ubijeni.

Ovenčan srebrnim i zlatnim medaljama

Nikola Plećaš je rođen 10. januara 1948. godine u ličkom selu Bruvno. U Zagreb je došao kao šestogodišnjak i ubrzo se upoznao sa košarkaškom loptom.

Najduže, čak 10 godina je igrao u zagrebačkoj Lokomotivi, a na vrata reprezentacije Jugoslavije zakucao je 1967. i 10 godina bio standardni reprezentativac.

Uspesi njegove generacije nedostižni su mnogim njihovim naslednicima.

Osvojili su srebro 1968. na Olimpijskim igrama u Meksiku, zlato na Svetskom prvenstvu 1970. u Ljubljani, srebro 1974. na Svetskom prvenstvu u Portoriku, srebro na evropskim prvenstvima 1969. (Napulj) i 1971. (Esen), te zlatne medalje na evropskim smotrama 1973. u Barseloni i 1975. u Beogradu.

S Lokomotivom je osvojio Kup Jugoslavije 1969. i Kup Radivoja Koraća 1972. godine.

Danas živi u Zagrebu i radi u gradskoj upravi kao referent za obrazovanje i sport.

Brkovi za šampione

Kad ste prvi put odlučili da puštate brkove?
- Brkove sam pustio na pripremama 1970. pre Svetskog prvenstva u Ljubljani. Bio je dogovor da ne brijemo brkove sve do kraja prvenstva i osvajanja prvog mesta. Ostali su kao imidž, a kasnije i na nagovor sinova.

Maestralan košarkaš, trener, direktor, nedokazani baletan, talentovani teniser, idol miliona, lider, sakupljač zlata, jedinstven, boem, za sitne duše alkoholičar, kockar, nježni otac, iskren do bola, osvjedočeni prijatelj Davora Popovića, po ubjeđenju ljevičar, patriota, najbolji sportista Bosne i Hercegovine 20. vijeka, a nadasve ljudina! Sve to u jednom čovjeku. Mirza Delibašić – Kinđe. Prije 10 godina 8. decembra 2001. je otišao na put bez povratka, među anđele, jer njima, kako je neko i prije mene primjetio, i pripada. Ali, legenda je ostala. Svake godine, na ovaj dan, popijem jednu u njegovu čast.

Imao je srećno djetinjstvo. Odrastao u Tuzli, na raskrsnici ulica Petra Kočića i Đure Đakovića. Sa pet godina majka ga je odvela na balet. Bio je sam među dvadesetak djevojčica i kratko se zadržao. Onda se “upalio” za sport. Još u osnovnoj školi počinje da trenira tenis i 1968. sa nepunih 14 godina postaje šampion Bosne i Hercegovine. Tada ga stiže prva velika nepravda u životu. Umjesto njega na takmičenje u Čehoslovačku putuje, neki guzonjin sin. “Poludio” je. Odlazi kući, uzima dva nova Slezingerova reketa i vraća ih u klub. Neće više da trenira. Tih dana je u školi vidio oglas da KK Sloboda vrši upis dječaka starosti do 14 godina.

Rano proljeće 1971. godine; vraćam film; u FIS-u utakmica Omladinac – Sloboda. Navijam za Omladinac za koga igraju naši: Luca, Igor Baroš, Drago Zarubica, Marić, Vlado Kurilić… ali, nemaju šansi. Dijete sam, još nemam formiran stav o bilo čemu, ali ne mogu da ne uočim suvonjavog momčića u timu Slobode. Ne znam kako se zove. Na poluvremenu odlazim do zapisničkog stola i pitam: “Kako se zove ,dvanaeska’ Slobode”. Dobih odgovor; Delibašić. Ime mi nisu rekli, ali sam prezime upamtio, još tada. “Strpao” je Kinđe više od 30 koševa. Uz malu pomoć Đure Koncula i Biberovića Tuzlaci su “odvalili” našu fisofsku raju, a ja sam prvi put uživo vidio Mirzu.

Zadar, 1972. godine. Kadetsko prvenstvo Evrope. Jugoslavija postaje šampion Starog kontinenta. Jedan od najzaslužnijih za zlato – Mirza Delibašić Kinđe. Ranko Žeravica po svaku cijenu želi da ga dovede u Partizan gdje je već bio tri mjeseca prethodne godine, ali Beograd mu se nije svidio. Te godine Bosna se plasirala u Prvu ligu i grupa ambicioznih sarajevskih privrednika i sportskih radnika kreće u projekt stvaranja “Evropske Bosne”. Za vrlo ambiciozan i hrabar plan, trebaju i ambiciozni i talentovani igrači. Trener je već tu; Boša Tanjević. Traže se igrači. U ljeto te godine “studenti” pobjeđuju u trci sa ostalim klubovima i dovode Delibašića u Sarajevu.

“Bez Bosne ne bih imao takvu karijeru. Bila je to moja najbolja odluka u životu. Sam bog mi je rekao da dođem u Sarajevo” – pričao mi je Mirza u ljeto 1988. godine kada sam u prostorijama Bosne u Maksima Gorkog, radio prvi intervju s njim.

Adolescentni snovi o uspjehu i slavi počinju da se ostvaruju. Debituje za reprezentaciju Jugoslavije. Na prvom velikom takmičenju na Evropskom prvenstvu u Beogradu 1975. osvaja zlato, a zatim, dvije godine kasnije, u Liježu repriza, opet najsjajnije odličje. U finalu protiv tadašnjeg SSSR-a njegov najbolji drugar Moka Slavnić i Kićanović igraju čuvenu “odbojku” uz koju su odrasle generacije jugoslovenskih klinaca pošto je špica Sportske subote godinama počinjala upravo tim snimkom. U Manili 1978. se penje i na Mont Everest.

“Plavi” su u finalu Svjetskog prvenstva pobijedili opet SSSR, a Kinđeta počinju da muče leđa. Hronična povreda. Prvi put tada saznaje šta sve, do tada potpuno anonimna oblast u medicini (akupunktura) može da učini. Uz pomoć igala, ipak igra finale iako su bolovi, kako mi je sam pričao, bili stravični. Šlag je stigao na kraju. Na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. Kinđe je stigao do posljednjeg ovozemaljskog reprezentativnog zlata. U finalu protiv Italije sa 22 koša je bio najefikasniji igrač. Pokorena je Evropa, svijet, sunčev sistem.

Dolazi, konačno i titula sa Bosnom. Prvi napad na tron nije uspio. U sezoni 1976/77 Damir Šolman je bukvalno u poslednjoj sekundi odvratne majstorice u Hali sportova na Novom Beogradu odnio pehar Sarajlijama ispred nosa. Jugoplastika je pobijedila 98:96. Godinu dana kasnije (1977/78) ni sve sile ovog svijeta nisu mogle zaustaviti Bosnu na putu do šampionske titule. Rođeni Krvavac, Ante Đogić, Predrag Benaček, Boško Bosiočić, Nihad Izić, Ratko Radovanović, Mladen Ostojić, Žarko Varajić, MIRZA DELIBAŠIĆ, Dragan Zrno, Sabit Hadžić, Svetislav Pešić uz Bošu Tanjevića na klupi, donose prvu titulu. Skenderijom je odjekivalo: “Neka puške pucaju, neka zvona zvone, Saraj’vo je dobilo nove šampione”, a često se iz hiljada grla čula i druga pjesma: “Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug, glas navijača se čuje, Bosna pobjeđuje svud”. Kinđetov prosjek koševa te sezone je bio 33,7. Na samo tri utakmice je bio ispod 50 odsto, a na nekima je imao procenat i od nevjerovatnih 80 %. Slobodna bacanja 92,6. Genijalno. Zaista.

Evropa se trese pred Bosnom. Padaju Real, Makabi i dolazi istorijsko finale protiv Emersona u Grenoblu. Hiljade Sarajlija je tog 4. aprila otputovalo u čuveni zimski centar Francuske. Žarko Varajić postiže 45 koševa što je rekord i dan danas kada je riječ o finalnim utakmicama, ali duša i mozak tima je nesumnjivo Mirza Delibašić. Ubacio je 32 koša. Ubjeđen sam da sva starija raja zna napamet rezultat te finalne utakmice, ali za one mlađe, da se ne zaboravi; grijeh je, bilo je 96:93, a zna se za koga, za Bosnu ponosnu, predvođenu Kinđetom. Bez dileme najveći uspjeh bosanskohercegovačkog sporta i nešto sumnjam da će ikada biti ponovljen.

Logično je bilo da Mirza poslije Bosne ode “vani”, da zaradi koji dinar za stare dane. Gdje je mogao drugo da ode kralj, nego u kraljevski klub, Real Madrid. Već u startu je kupio Špance. U ljeto te 1981. godine ga je nazvao Luis de Karlos i ponudio da dođe u Real. Kinđe je odmah prihvatio. “Potpisaćemo kasnije, meni je dovoljna i riječ”, rekao je na njemu svojstven način, a zatim se vratio u Sarajevo, koje je volio najviše na svijetu. Riječ je ispoštovao. Otišao je u Madrid gdje mu je čuveni Lolo Sainz dao nadimak – Maestro. U stilu nadimka, maestralno je i odigrao prvu sezonu u Realu. Iz tog perioda, evo još jedne epizodice koja nadopunjuje sliku o karakteru Maestra! “Zadnja rupa na svirali” u kraljevskom klubu je bio Angelino, skromni, tihi čovjek koji je vodio računa o klupskoj opremi. Ostali igrači ga nisu “fermali”, ali je Kinđetu prirastao uz srce. Angelino je mjesecima silno želio da kupi motor. Dugo je sakupljao novac i obilazio prodavnice, u nadi da će jednog dana to sebi priuštiti. Kinđe je to znao i u “četiri oka” mu je rekao da za njega ima iznenađenje. Tri dana kasnije je došao sa novcem za motor i dao ga Angelinu, koji nije želio da ga uzme. “To je za tebe”, bio je kategoričan Mirza, omogućivši mu da ostvari veliku želju i najzad kupi motor.

Ipak, za vrijeme boravka u Madridu Mirza počinje da se suočava sa problemima, ali ne sportske prirode. Strast za kartanjem i čašicom polako ga uzimaju pod svoje. Divio se ukusu španskih i francuskih vina i sve je manje vodio računa o sebi. Zvanično nikada nije potvrđeno, ali se pričalo da ga je nekadašnji fudbalski reprezentativac Njemačke Uli Štilike, koji je u to vrijeme nosio dres Reala, “ogulio” na kartama. Loše vijesti “procurile” su i do Sarajeva, do njegove Bosne. Upozoravali su ga oni sa kojima je bio blizak da se okani pića i kocke, ali nisu uspjeli. Kakav je bio na terenu takav je bio u kafani i u kockarnici. Uvijek je davao sve od sebe. Išao je do kraja, čak i po cijenu gubitka i novca i vlastitog zdravlja. “Živim kako hoću, pustite me na miru”, prepričavao je Lolo Sainz Mirzine riječi u jednom intervjuu poslije njegove smrti. Alkohol, cigare, kocka – to je u jednom trenutku njegove životne slabosti bio Mirzin izbor. Živio je 300 na sat kao da je predosjećao da će nas napustiti prije vremena.

Boravio je u Madridu dvije godine, a onda na poziv, prije svega prijatelja, pa tek trenera Tanjevića i 1983. godine prelazi u italijansku Kazertu. Međutim, da jedna nesreća nikada ne dolazi sama, uvjerio se na žalost na vlastitom primjeru. Prvenstvo u Italiji praktično nije ni počelo, a Mirza je, dok se brijao doživio moždani udar. Umjesto da sa poznatim Brazilcem Oskarom Šmitom juriša na titulu šampiona Italije, Mirza je počeo novu borbu, najveću do sada, borbu za život. Na sreću oporavio se, ali morao je da batali košarku. To je bio najsuroviji, mogući kraj igračke karijere jednog vrhunskog znalca igre među obručima. Vraća se u Sarajevo gdje je postavljen za direktora kluba.

Administrativni poslovi nisu ga, međutim, činili ni malo srećnim. U najdražem klubu dojučerašnji “prijatelji” kojima je nekada bila čast da budu makar u njegovoj blizini i da se samo pozdrave sa njim, sada počinju da ga sapliću. Emotivac, kakav je bio još od pelena, teško to podnosi i poslije kratke apstinencije ponovo se hvata čašice. Sada u daleko većim količinama nego svojevremeno u Madridu. Sa španskih i francuskih vina je prešao na pivo, sa piva na viski. Prvo po koja kap, pa su kapi prešle u čaše, a čaše su se prelile u flaše. Viski mu je postao svakodnevnica. Iskren, kakav je uvijek bio, priznaje da mu alkohol postaje veliki problem. Dan bez viskija je nezamisliv.

Šugavi rat dočekuje, a gdje drugo nego u Sarajevu. Nekadašnji saigrač iz Reala čuveni Vejn Brabender ga zove u Madrid, obećava da će mu naći mjesto u klubu, ali Kinđetu nije ni na kraj pameti da prihvati poziv. Nadao se da će ratno ludilo brzo prestati, smatrao je da ne mogu dojučerašnji prijatelji, jarani da se zamrze i međusobno ubijaju. Bilo je  međutim, po nečijoj zamisli, na žalost, drugačije… Ni nakon rata nikada nije volio da se sjeća tih nesrećnih vremena. Radije se uz smijeh podsjećao kako su se snalazili za piće i cigare kada je grad bio pod opsadom, a obavezno je šegačeći se spominjao i jedan ćošak gdje se “olakšavao” od maligana dok su po gradu padale granate.

Indeksi su poslije Dejtona bili prva grupa iz Bosne i Hercegovine koja je održala koncert u Beogradu u proljeće 1998. godine. Uz Davora došao je i njegov jaran Mirza Delibašić – Kinđe, a ja sam ga tada posljednji put vidio i prozborio koju. Dan uoči koncerta među novinarima se našao neki pametnjaković i srpski “patriota” koji je bez imalo srama na konferenciji za novinare pitao Davora: “Je l’ istina da ste vi i Mirza Delibašić u vrijeme rata imali javne kuće i silovali Srpkinje u Sarajevu”. Pimpek, ko Pimpek, malo se iznenadio, a onda dao antologijski odgovor: “Naravno da jeste! I Mirzina i moja žena su Srpkinje. Šta drugo da im radimo”. Umrli su iste godine i sahranjeni su, kako drugačije, nego jedan pored drugoga. Što bi se reklo, na lakat udaljenosti. Legendarni pjevač i legendarni košarkaš su sada na Barama, a nama koji pamtimo njihove koncerte, pjesme, koševe, rolinge, druženje uz čašicu… ostaje u amanet da ih se sjećamo i čuvamo uspomenu na te velikane jednog predivnog vremena i našeg grada. Ako oni padnu u zaborav ni Sarajevo više neće biti Sarajevo.

Ćuj ba? Ko je najbolji sportista Bosne i Hercegovine svih vremena? Pa zna se, Mirza Veliki, naš Mirza Delibašić – Kinđe!

P. S. Prvi put napisah priču u akrostihu. Kinđetu u čast. Završih, a sada kao što obećah u posljednjoj rečenici pod “M”, odoh na jednu u Mirzinu čast. Prve kapljice ću proliti za njegovu dušu.

Evo Ti se javljam iz Stanbola, na Bosforu. Dodjoh da vidim da li “Bolan Paša leži” i upravo sam ušao u hotelsku sobu i zaželio sam da popričam s Tobom.

Nismo se odavno čuli, a za to je isključivi krivac moja zauzetost i obaveze koje su iz dana u dan u značajnom porastu. Čini mi se da bi me najviše obradovalo kada bih čuo vijest da su dan produžili na 34 sata i možda bih tada uspio da nadvladam sve svoje svakodnevne obaveze. I pored napornog rada, ja sam dobro, a rad i želja da uradim više i više mi ne daju da razmišljam o bilo čemu što ne nosi ljepotu. Putovanja je puno, a čini mi se da sam više na pariškim aerodromima nego u vlastitom stanu. Rad u FFBB je zaista naporan, a kada Ti se posao odnosi na Medjunarodne aktivnosti kao moj, onda putovanjima nikada kraj da dodje.

Juče sam došao u Istanbul da vidim utakmicu Fenerbahče Ülker – Olympiacos i dok sam pokušavao da objasnim prijatelju neke detalje odjednom vidim da su se mladići i djevojke uskomešali pokazujući prstom na čovjeka koji je dolazio u našem pravcu. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam ugledao lice jednog od najvoljenijih ljudi koje poznajem. Boša je brzim korakom došao do nas dvojice i obojicu nas poljubio. Nakon toga u narednih deset minuta smo pokušavali da uz mnogo prekida kažemo šta gospodin Jean Pierre De Vincenzi (Director FFBB) i ja radimo u Istanbulu. Nije bilo šanse da priču završimo jer su mnogobrojni navijači (mladi i stari, muški i ženski) neprestano tražili da se fotografišu s Bogdanom Tanjevićem. Na kraju, dogovor je bio da se vidimo večeras i u miru porazgovaramo.

Evo, sada sam došao s večere i želim da Ti prenesem dio utisaka. Najprije sresti Bošu uvijek je zadovoljstvo, a u ovom trenutku radost je bila veća nego ikada. Dakle, Boša je baš izgledao dobro. Nije se skoro pa nikako promijenio. Kao da je zaustavio vrijeme i da se konzervirao. Da nema naočale ne bih niti primjetio da je poprilično vremena iza svih nas. Tri sata zajedničke priče bilo je baš ugodno i proletilo je kao tren. Znam da Te interesuje kako je i zato ću Ti kratko kazati: izgleda dobro, jede dobro, popio je s našim zajedničkim prijateljem i u njegovu čast flašu odličnog Bordeaux-a. Skoro pa dva sata nije zapalio cigaretu, a tek onda, nakon što smo ugodno večerali u italijanskom restoranu, izašli smo vani da on može da zapali cigaretu. Ja sam želio da ga baš dobro zagledam, jer su naši posljednji susreti bili kratki i u drugim košarkaškim prilikama.

Naravno, košarkaškoj priči nije bilo kraja, jer je Boša bio trener Italije koja je osvojila prvo mjesto na Evropskom prvenstvu u Francuskoj 1999. godine, a tada je Francusku vodio upravo gospodin Jean Pierre De Vincenzi (koji je godinu kasnije postao najuspješniji trener svih vremena u Francuskoj jer je osvojio srebrenu medalju na Olimpijadi u Australiji). Naravno, značajni dio priče je bio i sjećanje na Bošin boravak u Francuskoj kada je bio trener Limoges-a i kasnije Asvela. Znam da mnogi ne znaju ovaj dio koji ću sada kazati, pa čak možda ni Ti (makar si uvijek spadao u izvrsne poznavaoce košarkaških prilika).

Boša je postao trener Asvela i potpisao ugovor u kojem je bila jedna klauzula da ukoliko osvoji titulu prvaka Francuske njegov ugovor će automatski da se produži za dvije naredne godine. I u toj godini, kao uglavnom i u svojoj cjelokupnoj trenerskoj karijeri, Boša je počeo od temelja. Asvel nije bio prvak Francuske čini mi se 21 godinu (još od vremena čuvenog Alain Gilles-a, nekadašnjeg najboljeg strijelca na Evropskim prvenstvima), a Boša je započeo da pruža priliku mladim igračima. Imao je puno toga da promjeni a naročito mentalitet talentovanih, ali i razmaženih igrača, medju kojima je bio i jedan od najboljih igrača u tom vremenu Yann Bonnato. Kada je došlo do sukoba sa najboljim i najvećim imenom, Boša je bio spreman da se s njim “uhvati za vratove”. Bonnato je zaprijetio da će tražiti ispisnicu u februaru naredne godine i da će da razgovara sa predsjednikom kluba, Boša mu je pokazao zube i karakter naših podneblja. Najprije mu je rekao: “Ja sam tvoj predsjednik, a drugo, nemoj da čekaš februar nego odmah trazi ispisnicu i idi iz kluba, možemo mi i bez tebe”. Nije teško pretpostaviti kakav je bio kraj tog sukoba i ko je “povio rep”. Bonnato je bio jedan od najboljih igrača do kraja prvenstva i kasnije je često izjavljivao da je Tanjević bio najbolji i najtvrdji trener s kojim je radio.

Vjerovatno se sjećaš da moji sadašnji prijatelji Francuzi nisu odobravali metod rada našeg prijatelja Boše. Protestvovali su i kazali mu da njegovi metodi nisu primjereni francuskom mentalitetu, a onda su negdje u aprilu (dva mjeseca prije završetka prvenstva, potpisali su ugovor s budućim trenerom) objavili kako Boša neće biti trener Asvela u narednoj godini. Boši to ništa nije smetalo da nastavi da radi. Predano je davao priliku mladim igračima iz utakmice u utakmicu i zbog toga bio veoma kritikovan. Tim mu je igrao sve bolje i bolje. Ekipa je sve više napredovala a Amara Sy igrač kojeg je Boša doveo iz Le Mans-a i klub platio njegov prelazak minimalnih 30.000 tadašnjih franaka je igrao sve bolje (a kasnije prodat za 10 puta veći novac). U Finalnoj utakmici isti igrač je za 17 minuta zabio 14 poena i bio jedan od onih najzaslužnijih za osvajanje prvog mjesta. Dakle, otpušteni trener je pokazao da je najveći košarkaški stvaralac svih vremena i da mu ništa nije smetalo (pa čak ni takav nekorektni gest predsjednika kluba s potpisivanjem ugovora s drugim trenerom) da završi svoj “rudarski” posao na stvaranju ekipe koja je nakon dvije decenije ponovo postala šampion Francuske.

Kada sam Te ispeglao istorijom iz Francuske košarke samo da Ti kažem da Asvel još uvijek nije stao na stabilne noge i da je propustio životnu priliku da izraste u veliki evropski gigant, a za to je imao sve preduslove. Najgore je bilo što su otpustili trenera koji im je donio ono o čemu nisu niti sanjali, a Boši je ta titula bila samo jedna od značajnih bisera na trofejnoj ogrlici. Da Te podsjetim da je Boša bio prvi pobjednik Kupa šampiona iz bivše nam domovine, odnosno da je od drugoligaša napravio najprije šampiona Jugoslavije, a onda i Evrope. Boša je bio prvak i Italije, Francuske i Turske. S juniorima Jugoslavije je u Orleanés-u osvojio zlato, sa seniorima bronzu na Evropskom prvenstvu, a kasnije u Parizu s “azzurima” je osvojio zlato na Evropskom prvenstvu i kasnije s Turskom reprezentacijom srebrenu medalju na Svjetskom prvenstvu. Gdje god da je počinjao uvijek bi iskazivao “rudarski radni mentalitet” i uvijek uz mlade igrače pravio maksimum.

Večera je zaista bila kratkotrajna da bi se podsjetili na mnoge dogadjaje i prijatelje, a onda me Boša šokirao viješću koju nisam znao i rekao mi da je Ljilja Ramić umrla. Puno me rastužio jer je Ljilja bila izuzetno plemenito biće, a nju i njenog supruga Aliju sam ponajčešće susretao od svih naših ljudi u Parizu.

Boša je obećao da će da dodje u Pariz, a nije propustio priliku da mi kaže kako je u Sarajevu ove jeseni proveo više od mjesec dana i da mu je bilo predivno (čini mi se da sam vidio i neku fotografiju na Tvom popularnom blogu). Naravno, napomenuo je posebno i dogadjaj s muzičke scene i s posebnim ushićenjem ispričao kako su mnogi pjevači došli da obilježe značaj postojanja INDEX-a pjevajući njihove pjesme. Baš bih volio da imam snimak tog koncerta. Takodje bih volio da mogu češće da susrećem stare prijatelje… da što češće provodim vrijeme s Bošom.

Učinilo mi se kao da se vrijeme vratilo unazad ili da je stalo tamo negdje na nekom prelazu od sedamdesetih na osamdesete godine – baš bih volio da je to moguće. Kako nam je lijepo bilo, a da toga tada nismo niti bili svjesni. Nakon zagrljaja s Bošom pomislio sam: poživi nam još dugo i zagrli nas onako kako si to činio često u Jelićevoj 4 ili na Skenderiji naše mladosti…

Iskreni pozdravi

Goran

Na slici je reprezentacija iz 1963, znači zaključno sa godištem 1945. Lijepo je vidjeti poznata lica nakon toliko godina i prisjetiti se da je “Turnir republika” te godine bio u Kraljevu i da nam je trener bio pokojni Prle Tošić. Srećom, sva imena su napisana ispod slike, pa nisam dolazio u nepriliku da sam neka zaboravio. Četvorica igrača sa ove slike su kasnije igrali u Beogradu – Boša Tanjević u OKK Beograd, a Bato Jelić, pok. Boro Raičević i Goran Kapetanović u Partizanu. Ovdje je pet igrača iz Borca (Jelić, Raičević, Reš, Roljić i Divjak),četvorica iz Bosne (Pavlić, B. Turković, G. Kapetanović i Užičanin), jedan iz Mlade Bosne (Tanjević) i dvojica iz Slobode (Karanović I Ilić).

U to doba Bato Jelić je bio najbolji, veliki igrač. Odmah poslije njega, za mene je uvijek bio naš Pavlek – Milan Pavlić, koji je, čini mi se, jedini od naše generacije dočekao i šampionsku titulu u KK Bosni.

Ne sjećam se našeg plasmana, što vjerovatno znači da i nismo bili u samom vrhu. U to vrijeme su klubovi iz Srbije, Hrvatske i Slovenije dominirali Prvom košarkaškom ligom, a Bosna nije imala niti jednog prvoligaša, pa je bilo i sasvim normalno da budemo na četvrtoj poziciji. Mislim da je Srbija bila prva.

Sl.Brod_Turnir_Bgd Sport

Iduće godine, 1964, Turnir je igran u Slavonskom Brodu, u dvorani kakvu u to doba nije imao niko u BiH. S tog turnira nemam fotografija, ali imam isječke iz novina, pa sam ih skenirao da bih mogao sjećanja podijeliti s blogovcima. Zbog limita u godinama, s nama više nije bio Jelić, a Boša je naglo stasavao u dobrog igrača i čini mi se da je možda baš te, 1964 godine, ušao u juniorsku reprezentciju Jugoslavije. Vidjelo se da je pred njim ozbiljnja karijera. Tada još niko, pa ni on sam, nije mogao ni predpostaviti da će on, još veoma mlad, otići u trenere, a pogotovo da će postići tako velike uspjehe i postati jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih u Evropi.

Trener nam je bio ponovo pok. Prle Tošić, izvanredan stručnjak i čovjek. Imali smo čak i pripreme u Banja Luci, kojih sam pola preležao radi upale prepone. Spavali smo u nekom studentskom domu, a Prle mi je svaki dan dva puta dolazio sa svojim bratom, dr. Draganom, i donosio mlijeko i Jadro keks. Njihovu brigu i pažnju ću pamtiti dok sam živ. Obadvojica su umrli poslije ovog rata, a čuo sam o njima sve najljepše. Osvjetlali su obraz Banjalučanima i sportašima i hvala im za to.

Sl.Brod_Turnir_Zag SpNov

Ovaj turnir je za nas bio važan i zbog prisustva Ranka Žeravice, koji je tada bio selektor i trener državne omladinske reprezentacije. Ja sam bio na širem spisku za odabir, a sve moje nade, ako sam ih uopšte i imao, pale su u vodu kad me je Ranko našao kako pušim, i to, vjerovali ili ne, u svlačionici! Samo mi je rekao: “ E, moj Era”, na vratima se okrenuo i izašao. Kada sam se vratio u Sarajevo, pok. Čedo Đurašković, koji nam je bio trener u Bosni i koji je već dobio od Ranka informaciju o incidentu, bio je s razlogom ljut na mene, a šta mi je sve rekao nije za pisanije. I tako ja eto imam kao neku “vadionu”, iako stvarno i ne mislim da sam baš i bio za reprezentacije. Već godinama sam igrao centra, doduše na postu, a moja visina od samo 191 cm već tada nije bila perspektivna za pravog igrača. Osim toga, nisam imao ni volju i upornost potrebnu za velike igrače, a da ne govorim o obavezama u školi i kasnije na fakultetu, te moje sklonosti “da se družim s rajom”, kako bi se to lijepo reklo za ono što je podrazumjevalo sve češće izlete, derneke, kasne izlaske, a rane dolaske itd.

Ne mogu se baš sjetiti svih igrača koji su bili u ekipi, a na spiskovima iz novina vide se većinom samo oni koji su davali koševe. Pok. Puki Porobić je bio iz Slobode (znam da je umro jer sam mu nedavno vidio pomen u Oslobodjenju) , a Borko Miljević, Lazo Roljić, pok. Boro Raičević, Miro Daniš, Mirza Gušić iz Borca, Pavlić, Turković i ja iz Bosne, a Boša i Darko Damić iz Mlade Bosne.

Sl.Brod_Turnir_Oslob

Naš plasman je opet četvrto mjesto, a te godine je Hrvatska bila prva, jer je Srbija imala potpuno neočekivani poraz od Makedonaca. Najbolji igrač na turniru je sigurno bio Bračun, kojem se nikako nije moglo desiti da da manje od 20 poena po utakmici. Nešto ne znam šta s njim bi kasnije i ne sjećam se da je postao neki veliki igrač ili reprezentativac. A možda sam, na ovom vremenskom rastojanju, i zaboravio. Možda će se neko od blogovaca sjetiti .

Mašo Užičanin

Sa jedne turneje po USA gdje su protivnici bili ekipe američkih koledža. S lijeva Alibegović, Alihodžić, Radan, Dobraš, trener Pešić, Lukenda, Mitrović, Avdić, Bilalović, Dr Brkić, Primorac, Novak Vasojević, Ljoljo, Vučević i Radulović

Vodjstvo kluba na jednoj od turneja izmedju putovanja i utakmica: Mirsad Milavić, Svetislav Pešić, Djido Brkić i Novak Vasojević

Američka turneja: Dino Bilalović, Samir Avdić, Mario Primorac i Zdravko Radulović

Dok je autobus spreman za još jedno, obično dosta dugo, putovanje, brzi snimak: Dr Brkić, Pešić i Vasojević

Čini mi se da je fotografija snimljena u Tel Avivu prije utakmice sa “Makabijem”: Mirsad Milavić i Novak Vasojević

Sa jedne od nekoliko utakmica Kupa šampiona koje je “Bosna” igrala protiv “Makabija” – ispred čuvene džamije Al Aksa u Jerusalemu. Prilikom gostovanja u Tel Avivu, obavezno su organizovane posjete Jerusalemu: Doktor Nedžad Brkić, dugogodišnji fizioterapeut Redžo i vodja puta Husein Rut Morankić.

Turneja po Australiji: S lijeva Bruno Soče, Predrag Benaček, Vlado Kaluža, Svetislav Pešić i Nedžad Brkić kao i predstavnik organizatora turneje.

Sa iste turneje, doručak pred odlazak na trening.

“Bosna” je nekoliko puta učestvovala u Kupu šampiona Evrope. Svako učešće zahtijevalo je brojne utakmice i putovanja. Obično su se organizovali čarter letovi, avioni su uvijek bili puni navijača (trodnevno gostovanje sa dosta pristupačnim cijenama aranžmana), a čest gost na putovanjima bio je i veliki navijač “Bosne” Džadžo, vlasnik kafane “Bujrum” u ul. Vuka Karadžića. u pozadini se vidi i Boro Glušac, rano preminuli sportski novinar.

U Sarajevu se od 1950.godine redovno održavao MAJSKI TURNIR KOŠARKAŠA. Nije dugo potrajao, a ovo je zajednička fotografija snimljena 1.Maja 1954.godine na Vrelu Bosne (Jovo citira Enka Mehmedbašića koji je govorio Vrelo Bosne i Hercegovine). Pored klubova iz BiH, te godine je učestvovala i Crvena Zvezda. Medju ostalima, stariji ljubitelji košarke mogu prepoznati Jovu, Pufka, Djidu, Mišeka… a i Srdjana Kalembera (na slici stoji do poznate balerine Sutke Ridješić – Petrinić, kao i moje kasnije kolege, košarkaške sudije Dragaša Jakšića i Miku Minića (poznatog pod nadimkom Mika Bik).

Druga fotografija je iz 1953.godine i na njoj je već lakše prepoznati većinu igrača. Ekipa KK Sarajevo. Kao pomoć, evo imena: Stoje s lijeva: Anton Hrabec – Mišek, Azim Pašić – Ćaza (ili Tatum), Boro Simić, Nedžad Brkić – Djido, Jovo Dimitrijević – Otrov i Ružda Trhulj. Čuče: Aco Savić – Ćoro, Djuro Bilafer i Čedo Gojković. Većina je još uvijek medju nama, blizu ili oko 80 godina! Dobra japija!

Vozdra Mašo. Naiđoh na ovu sliku, pravo se obradovah, pa je evo šaljem Tebi i raji. Hoću ovo da Ti kažem, ali nemoj molim Te ovo dalje pričati, ispašće sramota, ali ona tvoja generacija meni je nekako bliža srcu nego ona slavna šampionska, što proslavi i staru Jugu,  Bosnu, i Rajvosa. Zaslužili su sve počasti i tako sve redom, ali vi ste autentična sarajevska raja, basketaši, igrali ste iz zadovoljstva, ljubavi, i bili, bar se meni čini, prva Bosnina ambiciozna generacija. To tako meni izgleda. Živio Mašo./ To što igrač Mlade Bosne, Zoran Marojević zakucava je puka slučajnost/ šta se tu može/.

P.S. srdačan pozdrav veoma uvaženom gospodinu, i džentlemenu sa pravim osjećajem i ukusom za sport, T.Staroviću.

S lijeva Ratko Rašo Radovanović, Djido Brkić, Dragan Nikitović i Krešo Ćosić

Mirza Delibašić je bio u sastavu ekipe. Imao je hronične probleme sa kičmom koji su se pogoršali tokom prvenstva tako da nije igrao na svim susretima. Ovo je prilika da se nešto napiše o njegovom doprinosu uspjesima bivše nam domovine: Mirza je za nacionalni tim igrao 176 puta, osvojio zlatnu medalju na Olimpijadi u Moskvi (1980) i srebrnu na Olimpijadi u Montrealu (1976) , zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Manili (1978) i bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Kolumbiji (1982), dvije zlatne na evropskim prvenstvima u Beogradu (1975) i Liježu (1977), zatim srebrnu u Pragu (1981) i Torinu (1979).

Nastupajući za “Bosnu” i “Real” osvojio je prvenstvo Evrope sa “Bosnom” (1979), dva prvenstva Jugoslavije (1978 i 1980), Jugoslovenski kup (1978), Interkontinentalni kup sa “Realom” (1981) i prvenstvo Španije (1982). Proglašen je i Sportistom XX vijeka Bosne i Hercegovine. Zaista impresivna karijera!

Jedan snimak ispred hotela: S lijeva Olga Doda Djoković, dopisnik “Oslobodjenja”, Dr Djido Brkić, Kosta Stamenković, dopisnik “Politike” i još jedan novinar.

U trenucima opuštanja pored bazena: Dragan Nikitović, Milan Prle Tošić, pomoćnih trenera reprezentacije i legenda banjolučke košarke i Dr Djido Brkić.